Simeon Uroš
Simeon Uroš | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Simeon Uroš Nemanjić |
Datum rođenja | 1326. |
Datum smrti | 1370. |
Porodica | |
Supružnik | Tomaisa Orsini |
Potomstvo | Jovan Uroš, Stefan Uroš, Marija Angelina Nemanjić |
Roditelji | Stefan Uroš III Marija Paleolog |
Dinastija | Nemanjići |
Car Romeja, Srba i cele Albanije | |
Period | 1359—1370. |
Prethodnik | niko |
Naslednik | Jovan Uroš |
Vladar Epira | |
Period | 1359—1366. |
Prethodnik | niko |
Naslednik | Jovan Uroš |
Vladar Tesalije | |
Period | 1359—1371. |
Prethodnik | niko |
Naslednik | Jovan Uroš |
Simeon Uroš Nemanjić, poznat i kao Simeon Nemanjić, Simeon Siniša, Siniša Uroš Nemanjić ili Simeon Uroš Paleolog (grč. Συμεών Ούρεσης Παλαιολόγος; 1326—1371), bio je car Romeja i Srba i cele Albanije od 1359. do 1370. godine, vladar Epira od 1359. do 1366. godine i vladar Tesalije od 1359. do 1371. godine.
Simeon je bio sin kralja Stefana Uroša III Dečanskog i vizantijske princeze Marije Paleolog, Stefanove druge žene. Marija je bila ćerka Jovana Paleologa i unuka cara vizantijskog Mihajla VIII Paleologa. Simeon je bio polubrat cara Dušana i po tom osnovu je tražio pravo na presto po Dušanovoj smrti. Godine 1359. odmetnuo se od Uroša Nejakog, cara Srbije, proglasio sebe za cara Romeja i Srba i cele Albanije i postao samostalan vladar. Sa carskom titulom vladao je južnim oblastima nekadašnjeg Dušanovog carstva – Tesalijom, Epirom i Albanijom. Umro je 1371. godine.
Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]
Simeon je bio sin srpskog kralja Stefana Uroša III Dečanskog. Majka mu je bila Marija Paleolog, ćerka kesara Jovana Paleologa, odnosno unuka vizantijskog cara Mihaila VIII (1259-1282). Simeonov polubrat bio je Stefan Dušan koji je 1331. godine podigao pobunu protiv svoga oca. Mavro Orbin beleži da je Dušan bio zaplašen mogućnošću da Stefan Dečanski presto ostavi mlađem sinu. Na to ga je nagovarala Marija Paleolog. Vlastela je podstakla Dušana da se pobuni protiv oca. Slično piše i vizantijski istoričar Nićifor Grigora: Pošto se pak sam kralj, kome je bilo pedeset godina, oženi nanovo ćerkom carevom (iz Carigrada), kojoj je bilo tek dvanaest godina, a međutim ne oženi sina, i pošto s tom ćerkom carevom poče i decu rađati, sin kraljev, mladić duše vatrene, podražen i podbunjivan od vršnjaka svojih, poče smišljati odmetanje od oca i bunu protiv njega“[1]. Stefan Dečanski je u građanskom ratu poražen. Dušan preuzima vlast i 1331. godine biva krunisan za kralja u Svrčinu.
Dušan se 1346. godine u Skoplju krunisao za cara. Dve godine kasnije je Dušan, koristeći se građanskim ratom u Vizantijskom carstvu, Srpskom carstvu priključio Epir i Akarnaniju. Na čelo novoosvojenih oblasti postavio je svoga brata Simeona dodelivši mu titulu despota, inače najvišom po rangu vizantijskom titulom posle carske[2]. Titula despota obično se dodeljivala carevim bliskim srodnicima. Pored Simeona, u Srpskom carstvu nosili su je još i Jovan Asen Komnin, brat carice Jelene, kao i Jovan Oliver[3]. Simeon je svoju poziciju u srednjoj Grčkoj ojačao ženidbom sa Tomaisom Orsini, ćerkom Jovana II Orsinija, bivšeg epirskog vladara.
Dolazak na vlast[uredi | uredi izvor]
Nakon Dušanove smrti 1355. godine je Simeonov zet, Nićifor II Orsini iskoristio smrt kesara Preljuba, Dušanovog proslavljenog vojskovođe i namesnika u Tesaliji, da preuzme Tesaliju, a ubrzo i južni deo Epira. Tim oblastima je pripojio i Kefaloniju kojom je tri godine vladao nezavisno od Carigrada. Nićifor je iz osvojenih oblasti proterao namesnike srpske vlasti, despota Simeona i kesarisu Irinu, udovicu kesara Preljuba, zajedno sa sinom. Jerina se sklonila na dvor cara Uroša koji joj je vratio Preljubovu staru baštinu, Crnu Reku. Simeon nije sledio njen primer već je sakupio četiri do pet hiljada vojnika i zauzeo grad Kostur proglasivši se za cara[4]. Uzevši carsku titulu, Simeon je pokazao da nije nameravao da bude Urošev savladar jer su savladari u Srpskom carstvu nosili titulu kralja. Kraljevsku titulu nosio je Uroš za života svoga oca. Ustanova savladarstva uvedena je na saboru u Skoplju 1346. godine. Simeon je dakle ponovo pokrenuo odavno rešeno pitanje nasledstva. Njegovo proglašenje za cara je, u stvari, uzurpatorski čin. Jovan Kantakuzin piše da je Simeon "tražio vlast nad svim srpskim zemljama misleći da su njegova prava pretežnija, a Uroš je bio primoran da očevinu od strica brani"[5]. Simeon nije pokušavao da istisne Nićifora Orsinija već je pokretao pohode ka severu. Borba za nasledstvo uznemiravala je savremenike. Našla je odjeka čak kod dubrovačkih trgovaca u Kučevu. Simeon je raspolagao znatnim vojnim snagama, ali je vlastela, kao i crkva, bila na strani Uroša. Jelena je bila na strani svoga sina. Jedino je Jovan Asen Komnin bio uz Simeona. U toku leta 1358. godine Simeon je lako suzbijen kod Skadra. Nastupili su za njega teški dani. Simeon je sve do sredine 1359. godine upravljao samo Kosturom iako je nosio carsku titulu[5].
Zahvaljujući određenim okolnostima, Simeonov politički pad nije bio dugotrajan. Despot Nićifor poginuo je prilikom pokušaja gušenja ustanka Arbanasa. Stradao je sredinom 1359. godine u bici kod Aheloja[6]. Tesalija i Epir ostali su bez gospodara. Vizantijska, a ni srpska centralna vlast nisu ništa preduzimale. To je iskoristio Simeon da bez mnogo napora tamo uspostavi svoju vlast. Simeon je u Epiru i Tesaliji formirao novu državu. Tek kada je ovim pokrajinama zavladao član dinastije Nemanjić, one su konačno izdvojene iz srpske države. Nemoćni vizantijski car Jovan V bio je samo nemi svedok ovih događaja. Crkva i vlastela, naviknuti na česte promene, prihvatili su Simeonovu vlast[7].
Odnosi sa Hlapenom[uredi | uredi izvor]
Prema Janjinskoj hronici, epirsko stanovništvo dobro je dočekalo Simeona. Gradovi, među kojima su i Arta i Janjina, otvaraju mu kapije[7]. Smenu vlasti pokušao je da iskoristi Radoslav Hlapen, Dušanov, a potom i Urošev namesnik u Beru i Vodenu. Pošto je Hlapen osvojio utvrđenje Damasis na severu Tesalije, Simeon je pohitao na sever da zaštiti svoje teritorije. Umesto očekivanog sukoba, dvojica protivnika su se orodila nakon čega su se nagodila o granicama. Izgleda da je Simeon prepustio Hlapenu grad Kostur. Nejasan je Hlapenov odnos sa Urošem. Oblast kojom je upravljao kao namesnik nalazila se na granici Simeonove i Uroševe države[8].
Simeonovo carstvo[uredi | uredi izvor]
Granice Simeonove države nije moguće odrediti zbog nedostatka izvorne građe. Po ocu Nemanjić, a po majci Paleolog, Simeon je bio srodnik mnogim istaknutim velikašima. Simeon je, dakle, napustio Kostur i za prestonicu izabrao Trikalu u Tesaliji. Njegova vladavina je u Kosturu ipak ostavila traga. Kosturska crkva Svetih Arhanđela obnovljena je 1359—60. godine. Poštovanje Simeonu iskazuje se na sačuvanim natpisima na crkvenim spomenicima u Tesaliji. Meteorski manastir Sretelja podignut je za „carevanja blagočastivog našeg cara gospodina Simeona Paleologa i samodršca Romeja, Srbije i Romanije Uroša“ 6857, odnosno 1366—7. godine. Slični su i Simeonovi potpisi na poveljama. Simeon se držao uzora vizantijske carske kancelarije. Simeon je svoje pretenzije na vlast zasnivao na dvostrukoj osnovi, kao potomak dveju dinastija, srpske i vizantijske. Bio je duboko uveren da mu krajevi kojima je vladao pripadaju po naslednom pravu što se vidi u njegovoj povelji iz 1359. godine u kojoj novu prestonicu Trikalu naziva svojom prirodnom baštinom. Crkva, vlastela i građanstvo prihvatili su ga bez pogovora. Pisac Janjinske hronike veoma mu je naklonjen. On žali što je Simeon prepustio deo Epira arbanaškoj vlasteli. Krupnoj vlasteli koja je težila da se osamostali Simeon je daleko više odgovarao od energičnog Nićifora Orsinija[9].
Zadržavajući ponekad ime Uroš (koje često nose Nemanjići), Simeon se uvek potpisivao kao Paleolog. Gradsko stanovništvo u Simeonovoj državi je, bez obzira na poreklo, odavno bilo helenizovano. Stoga nije čudno što Simeon neprekidno ističe da je poreklom iz vizantijske carske porodice. Povelje je izdavao isključivo na grčkom jeziku. Nijedna sačuvana Simeonova povelja nije napisana na starom srpskom jeziku. Sigurno je, međutim, da su među njegovim podanicima bili Grci, Srbi i Arbanasi. Maja 1366. godine Simeon se potpisao kao „samodržac Romeja i Srba i cele Albanije, Uroš Paleolog“[10].
Tomaisa Orsini rodila je Simeonu sina Jovana Uroša. Pretpostavlja se da je on bio savladar svoga oca. Simeon nije težio da menja upravu u novoosvojenim oblastima. To nisu pokušavali ni daleko sposobniji vladari dinastije Nemanjić od njega. Simeon je zadržao vizantijske ustanove i upravne organe. Ustanova kefalije kao glavnog funkcionera lokalne uprave odavno je bila ustavljena. Simeon postavlja vaseljenske sudije: Grku Jovanu Arhontici dodelio je titulu velikog duksa, a dostojanstvom despota obdario je dva arbanaška feudalca: Đina Buja i Petra Ljoša. Moguće je da je on dodelio titulu sevastokratora Blažu Matarangu, gospodaru oblasti između Devola i Vrega u današnjoj Albaniji. U gradu Janjini vladao je Simeonov zet Toma Preljubović. Jovan Asen Komnin vladao je oblastima oko Kanine i Valone sarađujući sa Simeonom, ali ne prihvatajući njegovu vrhovnu vlast[11].
Crkvena organizacija ostala je ista. Jedino se mitropolit iz Larise preselio u novo političko sedište, Trikalu. Episkopi su ispoljavali težnju da se osamostale odbijajući da priznaju jurisdikciju lariskog mitropolita koji se zato žali carigradskom patrijarhu. Veze Lariske mitropolije i Carigradske patrijaršije nisu ugrožavale samostalnost države Simeona Paleologa. U carstvu Nemanjića-Paleologa nije se ni pomišljalo na prava srpskog patrijarha[11].
Simeon je umro između 1369. i 1371. godine. Nasledio ga je sin Jovan Uroš (oko 1370–1373). Pored Uroša, Simeon je imao još dvoje dece. Stefan Uroš, mlađi sin, je bio grof Farsala. Kasnije se oženio ćerkom Frensisa Zorzija. Marija Angelina Nemanjić se udala za Tomu Preljubovića.
Porodično stablo Simeona Nemanjića[uredi | uredi izvor]
16. Stefan Nemanjić | ||||||||||||||||
8. Stefan Uroš I | ||||||||||||||||
17. Ana Dandolo | ||||||||||||||||
4. Stefan Uroš II Milutin | ||||||||||||||||
9. Jelena Anžujska | ||||||||||||||||
2. Stefan Uroš III | ||||||||||||||||
10. Đorđe I Terter | ||||||||||||||||
5. Ana Terter | ||||||||||||||||
22. Mico Asen Bugarski | ||||||||||||||||
11. Kira Marija Asenina | ||||||||||||||||
23. Marija Asenina Bugarska | ||||||||||||||||
1. Simeon Siniša | ||||||||||||||||
24. Mihajlo VIII Paleolog | ||||||||||||||||
12. Konstantin Paleolog, porfirogenit | ||||||||||||||||
25. Teodora Dukina Vatacina | ||||||||||||||||
6. Jovan Paleolog | ||||||||||||||||
26. Jovan Raul Petralifas, protovestijar | ||||||||||||||||
13. Irena Raoulina | ||||||||||||||||
27. Teodora Raulina Kantakuzin | ||||||||||||||||
3. Marija Paleolog | ||||||||||||||||
14. Teodor Metohit | ||||||||||||||||
7. Irena Metohitisa | ||||||||||||||||
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Sve o caru Dušanu - najmoćniji Srbin ikada”. Telegraf. 20. 12. 2013.. Pristupljeno 17.07.2015.
- ^ ISN 1999, str. 566.
- ^ Mišić 2014, str. 43.
- ^ ISN 1999, str. 567–8
- ^ a b ISN 1999, str. 570
- ^ Mišić 2014, str. 44.
- ^ a b ISN 1999, str. 573
- ^ ISN 1999, str. 574.
- ^ ISN 1999, str. 574–6
- ^ ISN 1999, str. 576.
- ^ a b ISN 1999, str. 576–8
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Blagojević, Miloš; Medaković, Dejan (2000). Istorija srpske državnosti. 1. Novi Sad: Ogranak SANU.
- Mihaljčić, Rade (1982). „Kosovska bitka”. Istorija srpskog naroda. knj. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 36—46.
- Nicol, Donald M. (1993) [1972]. The Last Centuries of Byzantium, 1261–1453. Cambridge: Cambridge University Press.
- Nicol, Donald M. (1984) [1957]. The Despotate of Epiros 1267-1479: A Contribution to the History of Greece in the Middle Ages (2. expanded izd.). Cambridge University Press.
- Ostrogorski, Georgije (1969). Istorija Vizantije. Beograd: Prosveta.
- Soulis, George Christos (1984). The Serbs and Byzantium during the reign of Tsar Stephen Dušan (1331-1355) and his successors. Washington: Dumbarton Oaks Library and Collection.
- Mišić, Siniša (2014). Istorijska geografija srpskih zemalja od 6. do polovine 16. veka. Beograd: Magelan Pres.
- Ćirković, Sima (1995). Srbi u srednjem veku. Beograd: Idea.
- Ćirković, Sima (2004). Srbi među evropskim narodima. Beograd: Equilibrium.
- Ferjančić, Božidar (1974). Tesalija u XIII i XIV veku. Beograd: Vizantološki institut SANU.
- Fine, John Van Antwerp Jr. (1994) [1987]. The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press.