Sistem takmičenja u italijanskom fudbalu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Italijanski fudbalski ligaški sistem, takođe poznat kao „italijanska fudbalska piramida“, odnosi se na hijerarhijski povezan ligaški sistem za fudbalski savez u Italiji, koji se sastoji od 594 divizije koje imaju 3332 tima (isključujući Seconda i Terza kategorije), u kome su sve divizije spojene zajedno principom napredovanja i ispadanja, sa jednim timom iz San Marina koji se takođe takmiči. Sistem ima hijerarhijski format sa napredovanjem i ispadanjem između liga na različitim nivoima, čime se omogućava, u teoriji, da i najmanji klub dođe na kraju do samog vrha ovog sistema.

Određeni broj najuspješnijih klubova u svakoj ligi može napredovati to bolje lige (višeg ranga), dok oni koji završe na dnu svoje lige mogu biti izbačeni.

Dodatno sportskim preformansama, napredovanje je obično zavisno na ispunjavanju kriterijuma koji su postavljeni od snažnijih liga, posebno u pogledu odgovarajućih postrojenja i finansija.

U teoriji je moguće za lokalni amaterski klub (klub niskog ranga) da se uzdigne na vrhunac Italijanske lige i pobjedi u Seriji A (sl. 1). Dok je ovo veoma nevjerovatno u praksi (barem za kratak period), ipak se dešavaju značajni pomaci u sklopu piramide. Prva dva nivoa sadrže po jednu diviziju. Ispod ovoga, nivoi imaju postepeno više uporednih divizija, od kojih svaka pokriva uporedno manja geografska područja.

Kratka istorija fudbala u Italiji[uredi | uredi izvor]

Prve lige su osnovane od strane engleskih imigranata u 1890—im godinama u Italiji.

Prvi klub je bio „Đenova kriket i atlektski klub“ (sada „Đenova kriket i fudbalski klub). U početku su bile odvojene lige za Italijane i strance, a spojili su se oko 1897. godine. U martu 1898. godine, Fudbalski savez Italije (sl. 2) („Federazione Italiana del Football“, kasnije nazvana „Federazione Italiana Giuoco Calcio, FIGC“) je bio smješten u Torinu. Sa 4 kluba koja su se pridružila - Đenova, Torino, Inter i Kraljevsko društvo gimanstike u Torinu. Drugi klubovi su postojali, ali nisu se pridružili. Prvo prvenstvo se odigralo u jednom danu, 8. maja 1898. godine u Torinu. Pobjednik je bila Đenova. Fudbalski savez Italije se pridružio savezu „FIFA“ 1905. godine i prvenstvo se premjestilo u ligašku strukturu, zasnovano na regijama, u istoj godini.

Poslije prekida u Prvom svjetskom ratu, popularnost fudbala je rasla i manji klubovi su se pridruživali. U ljeto 1921. godine, druga asocijacija je stvorena na kratko u konkurenciji sa Fudbalskim savezom Italije; „Confederazione Calcistica Italiana (CCI)“, koja je nastala iz ugovora između glavnih i manjih klubova na osnovu strukture nacionalnih liga. Otuda u 1922. godini Italija je imaju dva šampiona, FK Pro Verčeli i Amaterski sportski savez Novese. Dvije grupe su se na kraju spojile na kraju sezone. Korak ka jedinstvenoj nacionalnoj ligaškoj strukturi je nastao 1929. godine sa prvobitnih 18 timova u najvišoj ligi. Prvi pobjednik 1930. godine bio je Inter. Nacionalni tim je takođe pobjedio u Svjetskom prvenstvu 1934. godine i 1938. godine.

Poslije Drugog svjetskog rata liga se vratila na regionalnu strukturu sa sjeverno-južnom podjelom i doigravanjem sa jednu godinu prije vraćanja u nacionalnu ligu. Torino je bio prvi ligaški šampion poslije rata i pobjedio je 4 puta za redom. Ipak, Juventus, Milan i Inter su bili ti koji su dominirali u ligi poslije Drugog svjetskog rata, jer su pobjedili u 49 od 66 sezona. Trenutni ligaški sistem datira iz 1978. godine, kada je polu-profesionalni sektor raspušten. U toj godini, sadašnja Pro Liga (onda poznata kao „Nacionalna semi-profesionalna liga“) koja je vladala u Seriji C i D, pretvorila se u pravu profesionalnu ligu koja je organizovala Seriju C1 i C2. Italija je tako postala jedina država koja ima dvije posebne profesionalne fudbalske lige, 14 godina prije Engleske.

Struktura[uredi | uredi izvor]

Prvi rang u italijanskom fudbalu je Serija A, koja je regulisana od strane „Lega Nazionale Professionisti Serie A“ i u kojoj se takmiči do 20 klubova. Sledeća je Serija B, koja se sastoji od 22 kluba, a organizovana je od strane „Lega Nazionale Professionisti Serie B“. Obe lige pokrivaju čitavu Italiju. U trećem i četvrtom rangu, postoje uporedne divizije („Prima“ divizija i „Seconda“ divizija) i obe su vođene od strane „Lega Italiana Calcio Professionistico“, imaju po dvije divizije, koje su obično podjeljene na osnovu lokacije. Divizije „Prima“ divizija imaju 16-17 klubova, a „Seconda“ dizvizije imaju po 18 klubova.

Na petom rangu je Serija D, liga koja se sastoji od 9 uporednih divizija (u kojima su klubovi podjeljeni po geografskoj lokaciji), a vođena je od strane „Dipartimento Interregionale of the Lega Nazionale Dilettanti“. Ispod ovoga se nalazi 5 nivoa, od kojih su 4 (Ecellenza, Promozione, Prima Categoria i Seconda Categori) organizovane od strane regionalnih komiteta od „Lega Nazionale Dilettanti“, a poslednja od njih, „Terza Categoria“, od strane pokrajinskih odbora. Svi klubovi A, B i Pro loga su profesionalni. Od 2011-2012, četvrti rang je smanjen sa 3 divizije na 2 zbog nacionalne ekonomske krize.

Serija A[uredi | uredi izvor]

Serija A - Kalčo (ital. Lega Calcio Serie A TIM) je naziv za italijansku prvu fudbalsku ligu. Važi za jednu od najkvalitetnijih u svetu. Istorijski, najveći broj finalista Kupa šampiona/Lige šampiona su bili klubovi koji igraju u Seriji A. Italijanski klubovi su učestvovali u ukupno 25 finala, od čega su pobedili jedanaest puta. Ova liga je po UEFA rang-listi treća evropska liga po snazi, gledajući uspehe italijanskih klubova u Ligi šampiona i Kupu UEFA. U Seriji A igraju neki od najpopularnijih svetskih klubova: Juventus, Roma, Milan, Inter, Napoli, Lacio i Fiorentina. Juventus, Milan i Inter su među osnivačima grupe G-14, saveza četrnaest elitnih evropskih fudbalskih klubova. Serija A je jedina liga kojoj pripadaju tri osnivača ove grupe. Milan je Drugi svetski klub po titulama na internacionalnoj sceni. Juventus, najtrofejniji italijanski tim, u Evropi je treći, a u svetu šesti po broju internacionalnih titula. Ovaj klub je jedini svetski fudbalski klub koji je uspeo da osvoji sva klupska takmičenja. Takođe, Serija A je liga u kojoj je igrao najveći broj fudbalera koji su nosili titulu evropskog fudbalera godine.

Sistem takmičenja (format) u Seriji A[uredi | uredi izvor]

Kroz istoriju, liga je menjala mnogo formata, a najčešće se igrao ligaški sistem sa 16 ili 18 klubova. Ipak, od sezone 2004/05 u Seriji A igraju 20 klubova.

Za vreme sezone, koja traje od avgusta do maja, svaki klub igra sa preostalih 19 klubova po dvaput, na domaćem terenu i u gostima, što znači da liga ukupno ima 38 kola. Prvi, jesenji deo sezone se zove andato i čini ga 19 utakmica. U drugom, prolećnom delu sezone, koji se naziva retorno, svaki klub igra utakmice potpuno istim redosledom kao u prvoj polovini, ali sa protivnicima kojima je gostovao u prvom, u drugom delu sezone igra kod kuće, i obrnuto. Od 1994. godine, timovima se dodeljuje 3 boda za pobedu i bod za remi, dok se poraz ne boduje.

Italija je trenutno među tri najuspešnije evropske zemlje na klupskom nivou, pa se prva četiri kluba u Seriji A na kraju svake sezone plasiraju u Ligu šampiona. Šampion i vicešampion idu direktno u grupnu fazu takmičenja, dok treći i četvrti igraju treće kolo kvalifikacija. U Kup UEFA se plasiraju peti i šesti tim u ligi, kao i pobednik kupa Italije, a u slučaju da je osvajač kupa već obezbedio mesto u nekom od evropskih takmičenja plasmanom u ligi, u Kup UEFA ide poraženi finalista. Ukoliko je i drugi finalista već obezbedio plasman u Kup UEFA ili Ligu šampiona, sedmoplasirani tim u ligi će dobiti priliku da igra u Kupu UEFA. Tri najlošije plasirana tima u ligi sledeću sezonu igraju u Seriji B.

Do sezone 2005/06, slučajevi kada dva kluba na granici za neko evropsko takmičenje ili opstanak u ligi imaju isti broj bodova, rešavani su dodatnim dvomečom. Od tada, u ovakvim slučajevima, presudni faktor za plasman je odnos u međusobnim susretima, a ukoliko su timovi i u tome izjednačeni, poredi se gol-razlika.

Serija B i sistem takmičenja[uredi | uredi izvor]

Serija B (ital. Serie B) je drugi nivo fudbalskih ligaških takmičenja u Italiji. Viši nivo takmičenja je Serija A, a niži Prva divizija profesionalne lige (do 2008. Serija C1). Što se tiče sistema takmičenja, učestvuje 22 kluba i igra se po dvokružnim sistemu, na domaćem i gostujućem terenu. Prve dve ekipe se direktno plasiraju u Seriju A, dok sledeće 4 ekipe (od 3. do 6. mesta na tabeli) razigravaju za još jedno mesto koje vodi u Seriju A. Četiri poslednjeplasirane ekipe igraju iduće sezone u nižem rangu.

Trenutno stanje razvoja fudbalskog menadžmenta u Italiji[uredi | uredi izvor]

Menadžment fudbalskih klubova u Italiji je tradicionalno bio fokusiran na tehničke aspekte. Fudbal je glavna aktivnost, i svi napori, počevši od trgovine ugovora igrača, su posvećeni ka unapređenju timova u cilju postizanja boljih rezultata. Ova situacija je, u stvari, i dalje prisutna u mnogim klubovima, jer organizacija timova direktno utiče na postignute rezultate i jer razmjene igrača i dalje predstavljaju glavni izvor prihoda za mnoge timove manje i srednje veličine. Bosmanovo pravilo iz 1995. godine daje igračima slobodu kretanja bez naplate za transfer na kraju njihovog ugovora, i ono je značajno smanjilo atraktivnost ove delatnosti, čineći praksu prekrivanja gubitaka sa prodajama igrača težom da se isplati na duže staze.

Ipak, menadžmentska fokusiranost na tehničke stvari koje se odnosi na performanse tima dovela je do uspješnih sportskih rezultata. Italijanski nacionalni fudbalski tim je osvojio Svjetsko prvenstvo 4 puta (1934, 1938, 1982 i 2006), odmah za Brazilom koji je osvojio 5 puta Svjetsko prvenstvo. Italijanski klubovi su osvojili 27 glavnih evropskih trofeja, čineći ih jednim od najuspješnijih fudbalskih nacija Evrope.

Uprkos pozitivnim rezultatima postignutim na terenu, ekonomska i finansijska situacija ne izgleda tako pozitivno u svakoj oblasti osim dohodka od prenosa utakmica. Kada se uporedi sa engleskom ligom, očigledno je da kretanje u italijanskom fudbalu postaje manje konkurentno.

Prava za emitovanje[uredi | uredi izvor]

Fudbal i medije imaju odnos zajedničke zavisnosti u Italiji. Fudbal predstavlja jedan od glavnih sadržaja za medije. Prema anketi koju je sproveo Makno-Deloete u Italiji 2002. godine, fudbalska publika je obuhvatala oko 23 miliona pratilaca, dok je formula 1 imala 16 miliona, a biciklizam oko 6 miliona.

U isto vrijeme, fudbalska kretanja u Italiji su bila finansirana i veoma zavisna od preosima utakmica, kao što je objašnjeno ranije. Dobit od prodaja prava za emitovanje predstavlja najvažniji izvor sredstava za klubove.

Fudbalski klubovi su, onda, u isto vrijeme klijenti medija kod organizovanja komunikacijskih inicijativa (kao na primjer za kampanju njihovih sezonskih karata), davaoci veoma prihvaćenog sadržaja, kao i takmičari, jer se oni takmiče sa medijama za komunikacijski budžet kompanija. Mediaset i Milan i Kairo Komunikacija i Torino su dva primjera ovog bliskog odnosa između fudbala i medijskih sponzora.

Razvoj novih tehnologija prenosa utakmica je dozvolio novim operatorima da uđu u market i odrede nove tipove takmičenja, kao što je „interkom takmičenje“, gdje su telekom operateri zainteresovani sa fudbalski sadržaj za predstavljanje na svojim platformama.

Eksploatacija sprotskih mečeva[uredi | uredi izvor]

Italijanska fudbalska liga je svjedočila postepenom opadanju u prisustvu od svoje vodeće pozicije u Evrope sredinom 1990-ih. Serija A, italijanska najviša liga, imala je porast od prosječno 29.500 gledalaca po utakmici u 1996—1997. godine, ali je pala na četvrto u 2006-2007. godini, i ima oko 19.200 gledalaca prosječno.

Dalje, pretežno publicitetom posjedovana italijanska postrojenja patila su od gubitka investicija u zadnjih 20 godina. Dok su engleski klubovi investirali oko 1,5 milijardi u njihova postrojenja od 1990. godine, većina stadiona klubova Serije A i B su ostali nepromjenjeni u ovom periodu. Kada je Italija bila domaćin Svjetskog prvenstva, izazvana su neka renoviranja objekata, ali koncept stadiona nije se puno razvio od tog perioda. Dok veliki italijanski stadion može povećati kapacitet do 75.000, ovo takođe znači veće održavanje i cijene održavanja događaja.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. Managing Football, Simon Chadwick, Routledge, UK, 2009. godina
  2. www.wikipedia.org (http://en.wikipedia.org/wiki/Italian_football_league_system) 1. 2. 2014.
  3. www.wikipedia.org (http://en.wikipedia.org/wiki/Football_in_Italy) 1. 2. 2014.
  4. www.wikipedia.org (http://sr.wikipedia.org/sr/%D0%9A%D0%B0%D1%82%D0%B5%D0%B3%D0%BE%D1%80%D0%B8%D1%98%D0%B0:%D0%A4%D1%83%D0%B4%D0%B1%D0%B0%D0%BB_%D1%83_%D0%98%D1%82%D0%B0%D0%BB%D0%B8%D1%98%D0%B8) 2. 2. 2014.
  5. www.ballhelper.com (http://www.ballhelper.com/fudbal/italy/1/italy1.php) 2. 2. 2014.
  6. www.football-italia.net (http://www.football-italia.net/news) 2. 2. 2014