Slobodan Marković (pesnik)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Slobodan Marković
Slobodan Marković 1983. godine
Lični podaci
Datum rođenja(1928-10-26)26. oktobar 1928.
Mesto rođenjaSkoplje, Kraljevina SHS
Datum smrti30. januar 1990.(1990-01-30) (61 god.)
Mesto smrtiBeograd, SFR Jugoslavija

Slobodan Marković (Skoplje, 26. oktobar 1928Beograd, 30. januar 1990) bio je srpski pesnik. Poznat je i pod nadimkom „Libero“ ili „Libero Markoni“.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 1928. u Skoplju gde mu je otac Dimitrije bio na službi kao oficir vojske. Detinjstvo je proveo u Peći i u Beogradu, gde je maturirao u Drugoj beogradskoj gimnaziji. 1943. je bio zatočen u logoru u Smederevskoj Palanci.

Neke od njegovih knjiga pesama su „Sedam ponoćnih kazivanja kroz ključaonicu“, „Jednom u gradu ko zna kom“ (1980). Objavio je 62 knjige a još dve su štampane posle njegove smrti: „Južni bulevar“ i „Zapiši to, Libero“ koje je priredila njegova supruga Ksenija Šukuljević-Marković. Bavio se i prevođenjem, bio je novinar u „Borbi“, slikar i boem.

Za knjigu „Luka“ dobio je 1975. Zmajevu nagradu. Napisao je scenario za film Bokseri idu u raj.

Umro je 30. januara 1990. i sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

U vreme hajke na Miloša Crnjanskog, Marković je objavio poemu "Stražilovo" (kao urednik u nedeljniku "Naš vesnik"). Po dolasku Crnjanskog u Beograd, živeli su u istom kraju i povremeno se družili.

Libero o sebi[uredi | uredi izvor]

Slobodan Marković je sâm napisao uvod u knjigu izabrane poezije "Jednom u gradu ko zna kom", u kojem se ovako izjasnio: "Umetnost je moj život. Nisam se trudio da u svemiru nađem sličnost sa sobom. Znam da sam unikat i da nemam dvojnika. Po svoj prilici, neću ni imati potrebe da ga angažujem."[1]

Isticao je da je prošao putem od internacionaliste i kosmopolite ka bezgraničnom univerzalizmu: "Regionalne klovnove naduvane nacionalizmom, žalim. Moja sestra zaista spava na Polarnom Krugu u spavaćici od fokine kože. Noge perem u Njujorškoj luci. U Azerbejdžanu imam unuka... U Istanbulu dedu koji nosi crkvicu na dlanu. Izvor kisele vode u Carskoj Lavri Visokim Dečanima, moja je klinika, i moje oporavilište."[1]

Anegdote o Liberu[uredi | uredi izvor]

Momo Kapor je u svojim zabeleškama "011 (100 nedelja blokade)" opisao Liberovo umeće u kafanskoj košarci, odnosno igri zvanoj "ubacivanje šibice u čašu", gde se čaša postavlja na sredinu kafanskog stola, podjednako udaljena od svih igrača koji pokušavaju da sa ivice stola ubace kutiju šibica u nju. "Pokojni Libero Markoni je žmureći ubacivao šibicu u čašu, bio je apsolutni prvak sveta u tom sportu, kojim se može baviti samo pripit igrač. Tada se postiže prava zen-koncentracija; igrač se poistovećuje s kutijom šibice u letu i njenim ciljem, zvoncavim dnom čaše. Kada šibica padne na dno, pedeset poena. Stotinu poena dobija onaj kome se šibica zadrži na ivici čaše. Onaj ko izgubi, plaća sledeću turu..."

Borislav Mihajlović Mihiz je u svojoj knjizi "Autobiografija - o drugima" opisao i brojna druženja sa piscima i pesnicima. Provodio je sate bez alkohola sa "učenjacima" Dejanom Medakovićem i Pavlom Ivićem, ali i vreme uz čašicu sa "raspojasanima" Slobodanom Markovićem i Liberovim prijateljem, slikarom Slavoljubom Slavom Bogojevićem. Dešavalo se da veselo društvo celu noć provede u kafani, i ujutru prelazi preko lukova pančevačkog mosta. Sa punim pouzdanjem u istinitost stare mudrosti da "pijancima i deci anđeli podmeću jastuke", okuraženi priličnom količinom alkohola, pravili su Libero, Slava i Mihiz takve vratolomije od kojih "normalnim" ljudima zastaje dah. Milicioneri, koji bi ih skidali sa lukova mosta, bili su zabezeknuti pred onim što vide, i na kraj pameti im nije bilo da "ozloglašenu trojku" kazne. Libero je svoje doživljaje i osećanja prilikom pijančenja opisao u knjizi "Pijanci idu dijagonalno", a prelaženje lukovima pančevačkog mosta učinio je večnim, pominjući ga u nekrologu svom rano preminulom prijatelju Slavi Bogojeviću.[2]

Slobodan Glumac Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. jul 2019), glavni urednik lista Borba, novinar i prevodilac, bio je pratilac Slobodana Markovića na putovanju u Švajcarsku. Libero je u jednom periodu sarađivao u tom listu pišući zapažene priloge koji su izlazili subotom. Redakcija lista je odlučila da preduzme nešto u pogledu Liberovog opijanja, za koje je smatrano da ide na uštrb ugleda lista. U cilju prevaspitanja, pesniku je omogućen plaćeni boravak u švajcarskom sanatorijumu za lečenje zavisnosti od alkohola. Zbog potrebe da se u švajcarskom konzulatu u Milanu srede neki papiri, Slobodan Glumac je ostavio svog imenjaka i kolegu u jednom kafančetu, znajući da ovaj nema novca. Naručio mu je limunadu, i bezbrižno se zaputio ka konzulatu. Formalnosti su potrajale, i Glumac se tek posle tri sata vratio u kafanče. Tamo ga je sačekao sledeći prizor: Prepun astal flaša pića, razbarušeni Libero daje takt i zapeva prve stihove: "Tiii me, Miiico, neeee vooleš...", a italijanski konobari dignuti na šank, kao i prisutni gosti, otpevaju: "Cisto sumlam, cisto sumlam"...[3] Pozamašni ceh je nekako plaćen, a kako - ni danas se sa sigurnošću ne zna.

Dela[uredi | uredi izvor]

Od velikog broja objavljenih knjiga Libera Markonija, trideset i dve su zbirke pesama. Pisao je i prepeve, putopise, reportaže, kraću prozu, drame, scenarija, priređivao antologije... Slobodan je posebno uživao u poeziji Jesenjina, a o tome svedoče njegovi prepevi pesama velikog ruskog pesnika u knjigama Ko je ljubio taj ne ljubi više i Rastaćemo se uz smešak nas dvoje. Evo nekih naslova Liberovih knjiga poezije:

  • Posle snegova
  • Svirač u lišću
  • Mornar na konju
  • Pijanci idu dijagonalno
  • Sedam ponoćnih kazivanja u ključaonicu
  • Vedri utopljenik
  • Tri čokota stihova
  • Crni cvet
  • Ikra
  • Umiljati apostol
  • Posetilac tamnog čela
  • Tamni banket
  • Ukleta pesnikova noćna knjiga
  • Eleonora žena Kilimandžaro
  • Jednom u gradu ko zna kom (štampana povodom 50 godina od pesnikovog rođenja i 35 godina književnog rada)
  • Čubura među golubovima (Liberova poezija i crteži)
  • Južni bulevar (objavljena posle pesnikove smrti, priredila ju je Liberova supruga i verni pratilac Ksenija).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Jednom u gradu ko zna kom, Umesto predgovora, Sloboda, 1980.
  2. ^ "Autobiografija - o drugima", Knjiga druga, Rado ide Srbin u vojnike. pp. 50, Solaris, 2003
  3. ^ Branimir Stanojević: Boemski knez Čubure, SRBIJA - Nacionalna revija

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]