Ovaj članak je dobar. Pratite vezu za više informacija.

Slobodarska partija Austrije

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Slobodarska partija Austrije
Freiheitliche Partei Österreichs
Logo of Freedom Party of Austria.svg
Logo Slobodarske partije Austrije
SkraćenicaSPA (njem. FPÖ)
VođaNorbert Hofer (v. d.)
Generalni
sekretar
Kristijan Hafenker
Harald Vilimski
OsnivačAnton Rajntaler
Osnovana7. april 1956. god.; prije 63 godine (1956-04-07)
PrethodnikFederacija nezavisnih
SjedišteBeč
 Austrija
NovineNoje fraje cajtung
Mladi ogranakSlobodarski krug omladine
Broj članova  (2017)60.000[1]
Ideologijadesničarski populizam[2][3]
nacionalni konzervativizam[4]
anti-imigracionizam[5]
evroskepticizam[5]
njemački nacionalizam[6]
nacionali liberalizam[7]
Politička pozicijadesnica[8][9][10] do krajnja desnica[11][12][13][14]
Međunarodno članstvoLiberalna internacionala (1978—1993)
Evropska strankaEvropski savez za slobodu (2010—2014)
Pokret za Evropu nacija i slobode (2014—)
Evropski savez naroda i nacija (2019—)
Boje     plava
Nacionalni savjet
51 / 183
Savezni savjet
16 / 61
Evropski parlament
4 / 18
Državni parlamenti
110 / 440
Veb-sajt
www.fpoe.at

Slobodarska partija Austrije (SPA; njem. Freiheitliche Partei Österreichs, FPÖ) jeste desničarska populistička i nacional-konzervativna politička stranka u Austriji. Stranka, koju je predvodio Hajnc-Kristijan Štrahe od aprila 2005. do maja 2019. godine, članica je političke grupe Evropa nacija i slobode u Evropskom parlamentu, kao i Pokreta za Evropu nacija i slobode.

SPA je osnovana 1956. godine kao nasljednik kratkotrajne Federacije nezavisnih, predstavljajući „treći kamp” Austrije, tj. pangermanističku i nacional-liberalnu opoziciju i socijalizmu i katoličkom klerikalizmu. Prvi predsjednik stranke je bio Anton Rajntaler, bivši nacistički funkcioner i oficir Šucštafela. SPA, treća partija sa skromnom podrškom, primljena je u Liberalnu internacionalu 1979. godine i učestvovala je u vladi koju je predvodila Socijaldemokratska partija Austrije (SDPA), poslije parlamentarnih izbora u Austriji 1983. godine. Jerg Hajder izabran je za novog predsjednika SPA 1986. godine, a stranka je započela svoj ideološki preokret ka desničarskom populizmu. Ovaj novi politički pravac ubrzo je rezultovao jakim rastom izborne podrške, mada je to dovelo do prekida veza sa SDPA. Godine 1993, nakon kontroverznog prijedloga o imigracionim pitanjima, pristalice političkog pravca bližeg klasičnom liberalizmu napustile su SPA i formirale Liberalni forum, koja je preuzela mjesto SPA u Liberalnoj internacionali (s obzirom da je SPA bila primorana da napusti LI), koja se kasnije spojila sa Neosom 2014. godine.

Na parlamentarnim izborima u Austriji 1999. godine SPA je osvojila 26,9% glasova, što je njen najbolji rezultat na nacionalnom nivou, izbivši tako iznad Austrijske narodne partije (ANP) sa malom razlikom u glasovima. To je dovelo do formiranja koalicione vlade ANP sa SPA 2000. godine. SPA je uskoro postalo neudobno u vlasti i na narednim parlamentarnim izborima 2002. godine naglo je izgubila podršku, osvojivši 10,0% glasova; međutim, ove dvije stranke su se složile da nastave svoju koalicionu vladu nakon izbora. Povećana neslaganja unutar SPA 2005. godine dovela je do toga da Hajder i nekoliko vodećih članova (uključujući tri ministra u vladi) napuste partiju i osnuju Savez za budućnost Austrije, koja je zamijenila SPA kao partner u vladi.

Od tada, pod Štraheovim vođstvom, stranka je ponovo stekla podršku. Na parlamentarnim izborima 2013. godine SPA je osvojila 20,5% glasova i, u skorije vrijeme, na nekim državnim izborima izbila je iznad SDPA i ANP, ulazeći u koalicionu vladu sa SDPA u Burgenlandu i osvojivši preko 30% glasova u Beču. Konačno, na predsjedničkim izborima 2016. godine, član SPA Norbert Hofer osvojio je najviše glasova u prvom krugu sa 31,5% glasova, ali ga je na kraju pobijedio kandidat Zelenih Aleksander Fan der Belen, koji je u drugom krugu osvojio 53,8% nasuprot Hoferovim 46,2%.

Na vandrednim parlamentarnim izborima 2017. godine SPA je osvojila 26% glasova i ušla u koalicionu vladu kao manji partner sa ANP sa Sebastijanom Kurcom kao kancelarom. Afera Ibica, koja je izbila 17. maja 2019. godine, dovela je do Štraheove ostavke na dužnost zamjenika kancelara i vođe stranke, a što je dalje dovelo do raskida koalicije sa ANP, kao i do novih izbora.

Istorija[uredi]

Politička pozadina[uredi]

Slobodarska partija Austrije (SPA) je proistekla iz pangermanskog i nacional-liberalnog pokreta koji vuče korijene još iz Revolucije 1848. godine u Austrijskom carstvu.[7] Tokom međuratnog perioda nacional-liberalni pokret (okupljen u Narodnu stranku Velike Njemačke)[15] borio se protiv hrišćansko-socijalnog i marksističkog pokreta u borbi za strukturu nove republike prema svojim ideologijama. Nakon kratkog građanskog rata 1934. godine, osnovana je Savezna Republika Austrija, autorativna diktatura Hrišćanske socijalne partije. Nakon što je Nacistička Njemačke 1938. godine anšlusom pripojila Austriju, nacional-liberalni pokret (koji je uvijek težio ka Velikoj Njemačkoj sa Austrijom u njenom sastavu) u potpunosti je progutao austrijski nacionalsocijalizam i sve ostale partije koje će na kraju apsorbovati nacistički totalitarizam. I socijalisti i hrišćanski socijalci su bili progonjeni za vrijeme nacističke vladavine, a nacional-liberalni pokret je zamro nakon rata zbog veze sa nacionalsocijalizmom.[16]

Godine 1949, Federacija nezavisnih (FN) je osnovana kao nacional-liberalna alternativa glavnim austrijskim partijama — Socijaldemokratska partija Austrije i Austrijska narodna partija,[17] nasljednicima marksističke i hrišćanske socijalne partije iz međuratnog perioda. FN su osnovala dvojica liberalnih salzburških novinara — bivši zatvorenici Nacističke Njemačke — zbog želje da se odvoje od socijalističkog i hrišćanskog pokreta i zbog straha da neprijateljstvo nakon brzo sprovedene poslijeratne politike denacifikacije (koja nije razlikovala članove partije i ratne zločince) može dovesti do oživljenja nacizma.[16][18] Kako bi postala političkom dom svakome ko nije član dvije najveće partije, FN je ikorporisala niz političkih pokreta — uključujući liberale slobodnog tržišta, populiste, bivše naciste i njemačke nacionaliste, koji nisu mogli da se pridruže jednoj od dvije najveće partije.[17][19][20] FN je osvojio 12% glasova na opštim izborima 1949. godine, ali je uzbrzo nakon toga počela da joj opada podrška. U SPA se razvila 1955/56. godine nakon što se spojila sa manjom Slobodarskom partijom 1955. godine;[21] nova partija je osnovana 17. oktobra 1955. godine, a osnivački kongres je održan 7. aprila 1956. godine.[22][23]

Rane godine (1956—1980)[uredi]

Prvi predsjednik SPA bio je Anton Rajntaler, bivši ministar poljoprivrede Nacističke Njemačke i oficir SS.[24] Njega je kancelar ANP Julijus Rab zamolio da preuzme pokret, umjesto da se prepusti na vođstvo grupi koja je više socijalistička.[25] Iako je većina bivših nacista vjerovatno pristupila u dvije glavne stranke u apsolutnom broju, oni su ipak činili veći procenat članova FN zbog malog članstva stranke.[25] Ipak, niko od njih nije bio pravi revolucionar i slijedili su pragmatične, neideološke politike.[25] SPA je služila kao sredstvo njihove integracije u Drugu republiku; stranka je bila rado viđen partner SDPA i ANP u regionalnoj i mjesnoj politici, iako je isključena na državnom nivou.[25][26] ANP i SPA su imale zajedničkog kandidata na predsjedničkim izborima 1957. godine, koji nije odnio pobjedu.[25]

Na mjesto predsjednika stranke poslije Rajntalera je stupio Fridrih Peter (takođe bivši oficir SS), koji se nalazio na čelu stranke tokom šezdesetih i sedamdesetih godina i stranku je pomjerio ka političkom centru.[27] Velika koalicija SDPA i ANP koja je bila na vlasti od kraja rata propala je 1966. godine, kada je ANP stekla dovoljno glasova da vlast vodi sama. Predsjednik SDPA Bruno Krajski (Jevrejin) branio je Peterovu prošlost i pokrenuo je politički odnos — kao i lično prijateljstvo — sa Peterom; SDPA je 1970. godine po prvi put formirala manjinsku vladu sa SPA.[25][28] Najekstremnija frakcija SPA je 1967. godine napustila stranku i osnovala Nacionaldemokratsku partiju, koji su pojedinci vidjeli kao konačno izbacivanje nacističkog nasljeđa iz stranke.[29] Pod uticajem Krajskog, nova generacija liberala je SPA učlanila u Liberalnu internacionalnu 1978. godine.[28][30] Tokom Peterovog predsjedavanja strankom ona nikada nije prešla 8% glasova na opštim izborima i uopšteno nije imala velikog političkog uticaja.[17]

Štegerovo vođstvo (1980—1986)[uredi]

Liberal Norbert Šteger je izabran za predsjednika SPA 1980. godine; u nastojanju da stekne veću popularnost, pomogao je SPA da se uspostavi kao umjerena centristička liberalna stranka.[17][31] Njegova vizija je bila transformacija SPA u austrijsku verziju njemačke Stranke slobodnih demokrata, fokusirajući se na slobodno tržište i antistatičke politike.[32] Osamdesetih godina, austrijski politički sistem se počeo mijenjati; dominacija SDPA i ANP je počela opadati, a austrijsko biračko tijelo je počelo da skreće udesno. Predsjednik SDPA Bruno Krajski ohrabrivao je pomjeranje SPA ka centru, u cilju da uspostavi savez SDPA—SPA protiv ANP. Parlamentarni izbori 1983. godine su bili prelomni, SDPA je izgubila apsolutnu većinu u Parlamentru, što je dovelo do formiranja „manjinske koalicije” SDPA—SPA.[31] Ironično, izbori 1983. godine su bili najgori u istoriji za SPA (stekli su nešto manje od 5% glasova) i tokom nekoliko narednih godina stranka je imala podršku od 2—3% — ili čak manju — u istraživanjima javnog mnenja. Kao posljedica toga, u stranci se ubrzo dogodio rascjep zbog unutrašnjih sukoba.[28][33]

Godine 1983, desničar Jerg Hajder preuzeo je vođstvo nad značajnim ogrankom SPA u Koruškoj. Važnost Koruške datira od Borbe za sjevernu granicu poslije Prvog svjetskog rata i kasnijih antislovenskih osjećanja koja su proizašla iz straha da će to područje preuzeti Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.[31] Uz ohrabljenje od masovnih medija, ubrzo se razvila borba između Štegera i Hajdera o budućnosti partije, U slučaju Reder iz 1985. godine, na primjer, Hajder je pružio snažnu podršku ministru odbrane Fridhelmu Frišenšlageru iz SPA kada je lično pružio dobrodošlicu osuđenom ratnom zločincu iz Vafen SS Valteru Rederu, kada je Reder stigao na aerodrom u Gracu nakon puštanja na slobodu iz Italije.[31][34][a] Dok se SPA sredinom osamdesetih godina stalno borio sa niskom podrškom, u Koruškoj je bila potpuno drugačija situacija u ogranku stranke sa Hajderom na čelu (gdje je stranka povećala podršku na pokrajinskim izborima sa 11,7% 1979. na 16% 1994. godine).[31]

Tokom Nacionalne koncencije u Inzburku 1986. godine, unutrašnja trvenja su se pretvorila u otvoreni sukob; to je dovelo do izbora Hajdera na dužnost predsjednika stranke sa 58% glasova, uz podršku konzervativne i pangermanističke frakcije.[17][31][35][36] Međutim, dolazeći kancelar Franc Vranicki iz SDPA — koji je na dužnost stupio 1986. godine — imao je veoma negativno mišljenje o Hajderu, koga je smatrao krajnjim desničarom. Vranicki je naknadno najavio izbore 1986. godine, u postupku raspuštanja „manjinske koalicije” SDPA—SPA i, nakon izbora, SDPA je stupila u kolacijiu sa ANP.[37] Pod Hajderovim vođstvom, SPA je povećala procenat glasova na 9,7%,[38] dok je partija vremenom postala sve više desničarska i polako je gubila svoj bivši liberalni uticaj.[39] Kako je SPA povećala svoju izbornu podršku Hajderovom radikalno-populističkom retorikom, stranka je umanjivala šanse za stupanje u koaliciju sa drugim strankama.[38]

Hajderovo vođstvo (1986—2000)[uredi]

Sa Jergom Hajderom kao novim predsjednikom stranke, pokrajinski izbori u Koruškoj 1989. godine izazvali su senzaciju; SDPA je izgubila većinu, ANP došla na stus treće stranke, dok je SPA poslije izbora izbila na drugo mjesto sa 29% glasova. SPA je fomirala koaliciju sa ANP, sa Hajderom kao guvernerom Koruške (to je njegov dotadašnji najveći politički uspijeh).[38] Tokom opštih izbora 1990. godina partija je napustila liberalni kurs, umjesto toga se fokusirajući na imigraciju i sve više kritikujući politički establišment i EZ.[39] Nakon Hajderove opaske 1991. godine da je u Nacističkoj Njemačkoj „postojala pristojna politika zapošljavanja” (za razliku od trenutne Austrijske vlade), [b] uklonjen je sa dužnosti guvernera Koruške na zajedničku inicijativu SPA—ANP i na tu dužnost je postavljen Kristof Cernato iz ANP. Kasnije te godine, SPA je stekla dobitke na izborima u tri pokrajine (najvažniji su bili u Beču). [41]

Dok je Hajder često koristio kontroverznu retoriku, njegovi izričiti politički ciljevi su bili mala vlada sa neposrednom demokratijom umjesto centralizovanog totalitarizma.[42] Prateći sve veću važnost imigracije kao političkog pitanja, partija je 1993. godine odlučila da pokrene inicijativu „Austrija prva!” (pozivajući na referenduom o imigracionom pitanjima). Inicijativa je bila kontroverzna i pet poslanika iz SPA, uključujući Hajdu Šmit, napustilo je partiju i formiralo Liberalni forum (LF). Veze SPA sa Liberalnom internacionalom su postale sve napetije i godinu kasnije SPA je napustila LI (koja se spremala da iz izbaci). Liberalni forum se uskoro pridružio LI umjesto SPA.[43] Hajder je 1999. godine ponovo izabran na dužnost guvernera Koruške.[36]

Koaliciona vlada (2000—2005)[uredi]

Na opštim izborima 1999. godine SPA je osvojila 27% glasova, više nego na svim ranijim izborima — izbivši iznad ANP po prvi put sa malom razlikom. U ferbuaru 2000. godine, ANP se složila da formira koalicionu vlast sa SPA.[44] Naravno, Hajder je trebalo da postane savezni kancelar. Međutim, uskoro je postalo jasno da je Hajder bio isuviše kontroverzna ličnost da bi bio dio vlade, a kamoli da je vodi. Usred veoma jake međunarodne kritike zbog učešća SPA u vladi, SPA je prepustila dužnost kancelara Volfgangu Šiselu iz ANP. Kao uspupak SPA je omogućeno da postavi ministre finansija i socijalne politike.[39] Kasnije se Hajder povukao sa mjesta predsjednika stranke, a na toj dužnosti ga je zamijenila Suzana Ris-Paser.[45] Preteći diplomatskim bojkotom Austriji, ostale države članive Evropske unije uvele su sankcije Austriji nakon formiranja vlade; osim formalnih sastanaka EU, ostali kontakti sa Austrijom su smanjeni. EU je opravdavala svoje mjere izjavom da je „primanje SPA u koalicionu vladu legitimisana ekstremna desnica u Evropi”.[46]

Stranka se držala na marginama većim dijelom postojanja Druge republike, osim što je nakratko imala ulogu u vladi tokom osamdesetih. Uz porijeklo stranke i fokusiranje na pitanja kao što su imigracija i pitanja identiteta i pripadnosti, SDPA i ANP su stranku koristili za izvršenje strategije cordon sanitaire. Sankcije EU su povučene u septembru, nakon što je izvještajem utvrđeno da su mjere djelotvorne samo u kratkom vremenskom roku; na duže staze, one bi mogle dovesti do razvoja antievropskih osjećanja.[46] Pojedinci su primjetili nedosljednost u tome što Italiji nisu uvođene sankcije kada je neofašistički Italijanski socijalni pokret/Nacionalna alijansa ušla u vladu 1994. godine.[47]

SPA se borila sa promjenom sa antiestablišment stranke na stanku u vlasti, što je dovelo do smanjene unutrašnje stabilnosti i izborne podrške. Glasači sa plavim okovratnikom postali su nezadovoljni potrebom stranke da podrži neke neoliberalne ekonomske reforme ANP; vlada je vrh nepopularnosti dostigla kada je poreska reforma odložena u isto vrijeme kada je vlada planirala kupiti nove mlaznjake presretače. Međusobni sukobi u stranci su izbili oko strategije između članova stranke u vladi i Hajdera, koji se povezivao sa običnim ljudima u stranci. Nekoliko značajnih ministara u vladi iz SPA dalo je ostavku u „Knitelfeldskom puču” 2002. godine nakon snažnog Hajderovog napada, što je dovelo do sazivanja novih izbora.[48]

U kasnijom predizbornoj kampanji, stranka je bila dukobo podijeljena i nesposobna da organizuje djelotvornu političku strategiju. Promijenila je pet predsjednika za manje od dva mjeseca i na opštim izborima 2002. godine dobila je samo 10,2% glasova, skoro dvije trećine manje nego na prošlim izborima. Većina birača SPA je prišlo ANP, koja je postala najveća partija u Austriji sa 43% glasova. Ipak, koaliciona vlada SPA i ANP je oživila poslije izbora; međutim, SPA je kritikovana zbog njene misije dobijanja izbora po svaku cijenu.[49]

Hajderov prelazak u SzBA[uredi]

Nakon što su unutrašnja trvenja prijetila raspadu SPA, bivši predsjednik Jerg Hajder, tadašnji predsjednik i njegova sestra Ursula Haubner, zamijenik predsjednika Hubert Gorbah i svi ministri SPA u vladi napustili su stranku 4. aprila 2005. godine i osnovali novu političku partiju pod imenom Savez za budućnost Austrije.[50][51][52] Kancelar Austrije Volfgang Šisel prateći dešavanja, raskinuo je koaliciju sa SPA u formirao koaliciju sa SzBA.[53] U Koruškoj, Hajderovom utvrđenju, mjesni ogranak SPA je postao koruški ogranak SzBA.[52]

Štraheovo vođstvo (2005—danas)[uredi]

Hajnc-Kristijan Štrahe, predsjednik Slobodarske partije Austrije od 2005 godine.

SPA je mnogo bolje kotirala u anketama nego SzBA poslije rascjepa 2005. godine,[54] sa prvim testovima na pokrajinskim izborima u Štajerskoj[55] i Burgenlandu.[56] Hans-Kristijan Štahe je 23. aprila 2005. godine izabran za novog predsjednika SPA, preuzimaću taj položaj od v. d. Hilmara Kabasa. Pošto je većina onih koji su jurili pozicije prešlo u SzBA, SPA je ponovo oslobođena od odgovornosti. Pod Štraheovim vođstvom ideologija stranke je postala radikalnija i vratila se svom prvobitnom cilju povećanja broja glasova.[57] SPA je postigla prilično dobar rezultat na oktobarskim izborima u Beču, na kojima je Štrahe bio vodeći kandidat. SPA je osvojila 12,1% glasova, dok je SzBA stekla samo 1,2%.[58]

Na opštim izborima 2006. godine, SPA se vratila promociji antiimigracionih, antiislamskih i evroskeptičnih pitanja. Osvojila 11% glasova tj. 21 zastupničko mjesto u Parlamentu,[57] dok je SzBA jedva prešla prag od 4% potreban za ulazak u Parlament. Koalicija između SDPA i ANP je obje stranke ostavila u opoziciji. Na opštim izborima 2008. godine, i SPA i SzBA su poboljšale svoj rezultat na štetu SDPA i ANP. Obje stranke su poboljšale svoj rezultat za oko 6,5%, pa je SPA osvojila 17,4% glasova, a SzBA 10,7% — zajedno su osvojili 28,2%, ali i obje stranke zajedno nisu postigle najbolji rezultat SPA na izborima 1999. godine.[59] Na izborima za Evropski parlament 2009. godine SPA je udvostručila svoj rezultat iz 2004. godine, osvojivši 12,8% glasova i 2 zastupnička mjesta.

U decembru 2009. godine mjesni odbor SzBA u Koruškoj, odvaja se od stranke i osniva Slobodarsku partiju u Koruškoj (SPK); sarađuje sa SPA na saveznom nivou, modelujući se prema odnosima njemačkih stranaka HDU/HSU.[60] Vođa ogranka, Uve Šojh, razišao se sa vođom SzBA Jozefom Buherom nakon što ga je ovaj predstavio kao „umjerenog, desničarskog liberala” i više ekonomski orijentisanog.[61] Na izborima 2010. godine u Beču, SPA je poboljšala rezultat na 25,8% (nešto manje od rekordnog rezultat iz 1996); rezultat se smatrao Štraheovom pobjedom, zbog njegove popularnosti među mladima. To je bio tek drugi put poslije Drugog svjetskog rata da je SDPA izgubila apsolutnu većinu u gradu.[62][63]

Nakon stranačke konvencije početkom 2011. godine na pola puta između opštih izbora, podršku koju je SPA prema anketama imala iznosila je 24—29% — parirala je SDPA i ANP, dok je bila daleko iznad SzBA. Među ljudima mlađim od 30 godina, SPA je imala podršku od 42%.[64][65] U junu 2015. godine glavni dio stranke u Salcburgu se odvojio i formirao Slobodnu partiju Salcburga.[66]

Na predsjedničkim izborima 2016. godine, kandidat SPA je bio Norbert Hofer koji je ju prvom krugu izbora, sa 35,1% glasova, što je bio najbolji rezultat stranke u cijeloj njenoj istoriji.[67][68][69][70] Međutim, u drugom krugu, pobjedu je odnio Aleksander Fan der Belen, koji je osvojio 50,3% glasova nasuprot 49,7% koje je osvojio Hofer.[71] U julu je Ustavni sud Austrije poništio rezultate drugog kruga izbora zbog nepravilnih poštanskih glasova; iako sud nije pronašao dokaze namjerne manipulacije.[72] Ponovljeni izbori su održani 4. decembra 2016. na kojima je Fan der Belen odnio pobjedu sa nešto većom razlikom.[73]

Koaliciona vlada (2017—2019)[uredi]

Na parlamentarnim izborima 2017. godine, SPA je snažno učestvovao, osvojivši 11 zastupničkih mjesta, ostarivši najbolji izbori rezultat od 1999. godine.[74] Uprkos padu podrške SPA tokom izborne kampanje, ipak je dostigla ideološku pobjedu, jer su dotadašnje vladajuće partije, posebno ANP pod Kurcom,[74] ali i SDPA, skrenule udesno, usvajajući većinu politika SPA.[75][76][77]

SPA je ušla u koalicione pregovore sa ANP i u decembru 2017. godine, postigli su dogovor i stvorili koalicionu vladu. SPA je dobila kontrolu nad šest ministarstava, uključujući odbranu, unutrašnje poslove i spoljne poslove.[78][79][80]

Afera Ibica (maj 2019)[uredi]

Sredinom maja 2019. godine, objavljen je tajno napravljen snimak, na kome se prikazuje Štrahe koji od navodnog ruskog državljanina traži finansijska sredstava za stranku.[81] U video snimku, Štrahe ističe svoju namjeru cezure austrijskih medija na način koji bi favorizovao SPA, a kao primjer navodeći medijsko straže u Mađarskoj.[82]

Snimak je doveo do raspada koalicije sa ANP.[83][84][85] Nakon sastanka sa Kurcom, austrijski predsjednik Van der Belen je izjavio da su potrebni novi izbori i predložio je da budu održani prije septembra 2019. godine.[86]

Ideologija[uredi]

Pod vođstvom Hans-Kristijana Štrahea, SPA se može opisati kao hajmat (njem. heimat — otadžbina) i socijalna partija. To znači da stranka promoviše svoju ulogu kao garanta austrijskog identiteta i socijalne zaštite. Ekonomski, podržava regulisani liberalizam sa privatizacijom i niskim porezima, u kombinaciji sa podrškom državi blagostanja; međitim, oni tvrde da bi bilo nemoguće podržati državu blagostanja ako se nastavi trenutna imigraciona politika.[87]

Sadašnja SPA se različito opisuje kao desničarsko-populistička,[88] nacional-konzervativna,[89] „desno-konzervativna”,[90] „desno-nacionalna”[91] i krajnje desničarska.[92][93][94] Partija je tradicionalno bila dio nacionalno liberalnog pokreta i uopšteno se identifikuje sa slobodarskim (libertarijanskim) profilom.[42] Trenutni vodeći članovi partija kao što su Andreas Molcer i Harald Vilimski smatraju sebe nacional-liberalnim „kulturološkim Nijemcima”,[89][95] dok Barbara Rozenkranc smatra svoju ideologiju nacionalnim konzervativizmom.[96]

Antiestablišmentizam[uredi]

Tokom osamdesetih i devedesetih godina 20. vijeka, austrijski glasači su sve više izrazivali nezadovoljstvo prema najvećim partijama (SDPA i ANP). To se poklopilo sa Hajderovim vođstvom, koji je predstavio SPA kao jedinu partiju koja bi mogla ozbiljno uzdrmati dominaciju dvije stranke. Partija je snažno kritikovala moć koncentrisanu u rukama elite, sve dok se SPA nije ušao u vlast 2000. godine. Tokom devedesetih godina partija se zalagala za transformaciju sadašnje Druge republike u Treću republiku, jer je tražila radikalnu transformaciju iz „partijske države u građansku demokratiju”. Stranka je željela uvesti više referenduma, neposredno birati predsjednika, znatno smanjiti broj ministarstava i prenijeti moć na savezne države i mjesne savjete. Istraživanja su pokazala da je antiestablišmentska pozicija bila jedan od glavnih razloga zbog koga su glasači glasali za SPA. Protivestablišmentska pozicija SPA se pokazala ne kompatibilnom sa učešćem stranke u vlasti tokom prve polovone prve decenije 20. vijeka, ali je ta pozicija obnovljena nakon što je većina poslanika napustilo stranku i pridružilo se SzBA 2005. godine.[97]

Imigracija i islam[uredi]

Imigracija nije bila gorući problem u Austriji sve do osamdesetih godina 20. vijeka. Pod Hajderovim vođstvom, imigracija je od pitanja koje nije postojalo na spisku najvažnijih pitanja za glasače prije 1989. godine, postolo jedno od deset najvažnijih 1990. godine i drugo najvažnije 1992. godine. Godine 1993, kontroverzna inicijativa „Austrija prva!” pokušala je da sakupi potpise za održavanje referendum o ograničenju imigracije sa tvrdnjom da „Austrija nije zemlja imigracije”.[98]

Stranka je tvrdila da „zaštita kulturnog identiteta i socijalnog mira u Austriji zahtijeva zaustavljanje imigracije”, tvrdeći da njihova zabrinutost nije usmjerena protiv stranaca, nego prema zaštiti interesa i kulturnog identiteta domaćih Austrijanaca.[99] Iako se krajem devedetih godina stranka protivila islamskom ekstremizmu, kasnije je njen stav bio usmjeren protiv „islamizacije” i sve većeg broja muslimana uopšte.[100] Prema Ekonomistu, neprijateljstvo prema muslimanima je „strategija koja je odjeknula među srpskim glasačima, na koje se stranke usredsredila”.[101] Stranka je takođe obećala da će zabraniti dijeljenje besplatnih kopija Kurana.[102]

Tokom koalicione vlasti ANP—SPA, usvojeni su mnogi amandmani koji su pooštrili imigracionu politiku zemlje. Broj novih zahtijeva za azil, na primjer, smanjen je sa 32 hiljade 2003. godine na 13,3 hiljade 2006. godine.[103]

Hajmat[uredi]

Od sredine osamdesetih godina 20. vijeka, koncept hajmat (riječ označava i otadžbinu i opšti pojam kulturnog identiteta) bio je centralni za ideologija SPA, iako se primjena koncepta mijenjala vremenom. U početku, hajmat se odnosio na osjećaj nacionalne pripadnosti pod pangermanskim uticajem; stranka je 1985. godine uvjeravala svoje glasače da „velika većina Austrijanaca pripada njemačkoj etničkoj i kulturnoj zajednici”. Iako je tada navedeno da je Austrija matična zemlja koja održava nacionalne tradicije, kasnije će to biti više izraženo kroz pangermanski koncept.[99] Hajder je 1995. godine prolasio kraj pangermanizma u stranci i u stračakom manifestu 1997. godine odrednica „njemački narod” zamijenjena je sa „austrijski narod”.[104] Pod Štraheovim vođstvom, koncept hajmat je promovisan i razvijan više nego ranije.[105] Nakon izbora za predsjednik stranke 2011. godine, njemački pogledi stranke su zvanično ponovo uvedeni.[106]

Spoljna politika[uredi]

Na kraju Hladnog rata, SPA je postala evroskeptičnija, što se ogledalo njenom promjenom od pangermanizma do austrijskog patriotizma.[36] Protivljenje stranke Evropskoj uniji je ojačalo devedesetih godina. SPA se protivila pridruženju Austrije EU 1994. godine i promovisala je popularnu inicijativu protiv zamijene austrijskog šilinga sa evrom 1998. godine, ali bez uspijeha. Zahvaljujući očiglednim razlikama između evropske i turske kulture, stranke se protivi pridruženju Turske EU; zvanični stranke su izjavili ukoliko se Turska pridruži EU, Austrija je u tom slučaju mora odmah napustiti.[107]

Stavovi stranke o Sjedinjenim Američkim Državama i Bliskom istoku su se mijenjali vremenom. Uprkos antiameričkim pogledima nekih desničarskih foruma sedamdesetih i osamdesetih godina (koji su uglavnom imali korijen u brizi zbog širenja američke kulturne ekspanzije i hegemonističke uloge u svjetskoj politici na štetu Evrope), SPA je bila pozitivnija prema SAD pod Hajderovim vođstvom krajem osamdesetih i devedesetih godina. Međutim, to se promijenilo Hajderovom posjetom Sadamu Huseinu 2003. godine uoči rata u Iraku; kasnije je osudio američku spoljnu politiku i izrugao se Džordžu Bušu rekavši da nije mnogo drugačiji od Huseina. Ovaj potez je SPA snažno kritikovao, koji je bio tadašnje vlade. Ipak, od sredine do kraja prve decenije 21. vijeka SPA je ponovo kritikovao američku spoljnu politiku koju je zagovarao Buš, koju su vidjeli kao glavni uzrok povećanja nasilja na Bliskom istoku. Stranka je takođe imala sve kritičniji stav prema ulozi Izraela u Izraelsko-palestinskom sukobu.[108]

Od 2010. godine, pod Štraheovim vođstvom, stranka je postala prijateljskija prema Izraelu. U decembru 2010. godine SPA (zajedno sa predstavnicima sličnih desničarskih partija) posjetila je Izrael, gdje su izdali „Jerusalimsku deklaraciju”, prema kojoj se Izraelu uvažava pravo na postojanje i odbranu, posebno protiv islamskog terora.[109][110] Stranka je takođe priznala Jerusalim za glavni grad Izraela.[111] Na inicijativu SPA, zamijenik ministra za razvoj Negeva i Galileje Ajub Kara, člank stranke Likud, posjetio je Beč.[112] Štrahe je, u isto vrijeme, izrazio želju da se upozna sa čelnim ljudi američkog Pokreta čajanka (koji je opisao kao „veoma interesantan”).[113] On sebe smatra „prijateljem Srba”, koji čine jednu od najvećih imigracionih skupina u Austriji. Podržavajući Srbiju, SPA odbija priznanje nezavisnosti Kosova.[114] Štrahe je 2018. izrazio mišljenje po kome bi Republika Srpska trebalo da ima pravo na nezavisnost.[115] SPA takođe poziva na ukidanje „štetnih i besmislenih” međunarodnih sankcija protiv Rusije, koje je odobrila EU.[116]

Trenutno SPA zagovara uvođenje stabilne sjeverne Evrozone i mekše južne Evrozone.[117]

Međunarodne veze[uredi]

Iako SPA trenutno nije članica nijedne međunarodne ili evropske organizacije, stranka ima veze sa nekoliko evropskih stranaka i grupacija. Pored toga, prema političkom analitičaru Tomasu Hoferu, politička partija i neobičan stil pomažu da se inspirišu partije istomišljenice širom Evrope.[118] Od 1978. do 1993. godine, pod liberalnim vođstvom, stranka je bila članica Liberalne internacionale.[119] U ranim godinama Hajderovog vođstva, održani su brojni sastanci sa Žan-Marijem le Penom iz francuskog Nacionalnog fronta i sa Francom Šenhuberom iz njemačkih Republikanaca.[120] Krajem devedesetih godina, međutim, on je odlučio da se distancirao od Le Pena i odbija da se pridruži Le Penovom projektu Evronat. Prateći ulazak SPA u vlast 2000. godine, Hajder je nastojao da uspostavi svoj savez desničarskih stranaka. Za njegov projekat, Hajder je pokušao uspostaviti stabilnu saradnju sa Flamanskim blokom u Belgiji i sa Sjevernom ligom u Italiji, kao i sa nekim drugim političkim stranaka i grupacijama. Na kraju, napori za stvaranje novog saveza stranaka nisu bili uspiješni.[121]

Pod Štraheovim vođstvom, stranka je prvenstveno sarađivala sa sa Sjevernom Ligom, Flamanskim interesom (nasljednik Flamanskog bloka, sa kojim su tradicionalno održavali dobre veze)[122] i Pro Njemačkom.[123][124] SPA takođe ima kontakte sa Danskom narodnom partijom, Slovačkom nacionalnom partijom, Švedskim demokratama, litvanskom Strankom reda i pravde, VMRO — Bugarskim nacionalnim pokretom, holandskom Partijom za slobodu, Alternativom za Njemačku i njemačkom Slobodom.[124][125][126] Godine 2007, tadašnji jedini zastupnik stranke u Evropskom parlamentu bio je član kratkotrajne skupine Identitet, Tradicija, Suverenitet u EP.[124] Izvan Evropske unije, stranka ima kontakte sa Srpskom naprednom strankom (ranije sa Srpskom radikalnom strankom),[114][127][128] Savezom nezavisnih socijaldemokrata,[129] Švajcarskom narodnom partijom,[130] izraelskim Likudom,[131][132] američkom Republikanskom strankom[133] i Jedinstvenom Rusijom.[127]

Na konferenciji 2011. godine, Štrahe i novi vođa francuskog Nacionalnog fronta, Marin le Pen, najavili su dublju saradnji svojih stranaka.[134] Ubrzo nakon toga, SPA je pokušala postati dio grupe Evropa za slobodu i demokratiju, ali su na njen zahtijev neke članice stavile veto.[122] Dva zastupnika SPA u EP su zasebni članovi Evropskog saveza za slobodu.[135][136] Nakon izbora za Evropski parlament 2014. godine, stranke se pridružila Nacionalnom frontu, Sjevernoj ligi, Flamanskom interesu i Češkoj građanskoj konzervativnoj partiji u stvaranju Pokreta za Evropu nacija i slobode, a zajedno sa holandskom Partijom za slobodu, Alternativom za Njemačku, poljskim Kongresom nove desnice i bivšom članicom Strankom za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva, bila je članica parlamentarne skupine Evrope nacija i slobode.[137]

Predsjednici stranke[uredi]

Spisak partijski lidera SPA:[91]

Izborni rezultati[uredi]

Propagandni bilbord SPA u Inzbruku.

Nacionalrat[uredi]

Nacionalrat
Godina # ukupnih glasova % ukupnih glasova # zastupnika Vlast
1956. 283.749 6,5%
6 / 165
u opoziciji
1959. 336.110 7,7%
8 / 165
u opoziciji
1962. 313.895 7,0%
8 / 165
u opoziciji
1966. 242.570 5,4%
6 / 165
u opoziciji
1970. 253.425 5,5%
6 / 165
SPA manjinski podržao SDPA
1971. 248.473 5,5%
10 / 183
u opoziciji
1975. 249.444 5,4%
10 / 183
u opoziciji
1979. 286.743 6,1%
11 / 183
u opoziciji
1983. 241.789 5,0%
12 / 183
Mlađi partner SDPA
1986. 472.205 9,7%
18 / 183
u opoziciji
1990. 782.648 16,6%
33 / 183
u opoziciji
1994. 1.042.332 22,5%
42 / 183
u opoziciji
1995. 1.060.175 21,9%
41 / 183
u opoziciji
1999. 1.244.087 26,9%
52 / 183
Mlađi partner ANP
2002. 491.328 10,0%
18 / 183
Mlađi partner ANP
2006. 519.598 11,0%
21 / 183
u opoziciji
2008. 857.028 17,5%
34 / 183
u opoziciji
2013. 962.313 20,5%
40 / 183
u opoziciji
2017. 1.316.442 26,0%
51 / 183
Mlađi partner ANP

Evropski parlament[uredi]

Evropski parlament
Godina # ukupnih glasova % ukupnih glasova # zastupnika
1996. 1.044.604 27,5%
6 / 21
1999. 655.519 23,4%
5 / 21
2004. 157.722 6,3%
1 / 18
2009. 364.207 12,7%
2 / 19
2014. 556.835 19,7%
4 / 18

Napomene[uredi]

  1. ^ Imati na umu da SDPA i njen predsjednik Bruno Krajski nisu kritikovali puštanje Redera na slobodu, jer su i sami to tražili od Italije, ali je Frušenšlagerov zvaničan doček Redera ostao kontroverzan.[34]
  2. ^ Incident je počeo kada je Hajder predložio u parlamentu da zahtijevaju od primaoca socijalne pomoći da prihvate poslove u javnoj službi. Prateći ovaj prijedlog, poslanik iz SDPA je uzviknuo je prijedlog sličan prisilnom radu u Trećem rajhu, na šta je Hajder odgovorio da je „bar u Trećem rajhu postojala pristojna politika zapošljavanja, što je više nego što se može reći za ono što vaša vlada u Beču može da sprovede”. Hajder se kasnije izvinio i distanciorao od svoje opaske.[40]

Reference[uredi]

  1. ^ „Der Wert der zahlenden Basis”. news.ORF.at (na jeziku: nemački). 17. 7. 2017. Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  2. ^ Dolezal, Martin; Hutter, Swen; Wüest, Bruno (2012). „Exploring the new cleavage in across arenas and public debates: designs and methods”. Ur.: Grande, Edgar; Dolezal, Martin; Helbling, Marc; Höglinger, Dominic. Political conflict in Western Europe (na jeziku: engleski). Cambridge: Cambridge University Press. str. 52. ISBN 978-1-107-02438-0. 
  3. ^ Jäger, Johannes; Springler, Elisabeth (2015). „Uneven development and 'European crisis constitutionalism', or the reasons for and conditions of a 'passive revolution in trouble'”. Asymmetric Crisis in Europe and Possible Futures: Critical Political Economy and Post-Keynesian Perspectives (na jeziku: engleski). Routledge. str. 110. ISBN 9781317652984. 
  4. ^ Nordsieck, Wolfram. „Parties and Elections in Europe”. www.parties-and-elections.eu (na jeziku: engleski). Pristupljeno 22. 1. 2018. 
  5. 5,0 5,1 Bell, Bethany (26. 5. 2014). „Austria's Freedom Party sees vote rise”. BBC News (na jeziku: engleski). Pristupljeno 22. 1. 2018. 
  6. ^ Faber, Richard (2000). Liberalismus in Geschichte und Gegenwart (na jeziku: nemački). Königshausen & Neumann. str. 233. ISBN 9783826015540. 
  7. 7,0 7,1 Betz & Immerfall 1998, str. 27.
  8. ^ Cooke, Sonia Van Gilder (29. 7. 2011). „Europe's Right Wing: A Nation-by-Nation Guide to Political Parties and Extremist Groups”. Time (na jeziku: engleski). Pristupljeno 22. 1. 2018. 
  9. ^ „Austrian villagers quash plans for Buddhist temple | Europe| News and current affairs from around the continent | DW | 14.02.2012”. DW.COM (na jeziku: engleski). Pristupljeno 22. 1. 2018. 
  10. ^ „Freedom Party leader may face hate speech charges” (na jeziku: engleski). 19. 10. 2016. Pristupljeno 22. 1. 2018. 
  11. ^ Hainsworth, Paul (2008). The Extreme Right in Western Europe (na jeziku: engleski). Taylor & Francis. str. 38—39. ISBN 9780203965054. 
  12. ^ Art, David (2011). Inside the Radical Right : the Development of Anti-Immigrant Parties in Western Europe (na jeziku: engleski) (Repr. izd.). New York: Cambridge University Press. str. 106—107. ISBN 9780521896245. 
  13. ^ DE CILLIA, RUDOLF; REISIGL, MARTIN; WODAK, RUTH (25. 7. 2016). „The Discursive Construction of National Identities”. Discourse & Society (na jeziku: engleski). 10 (2): 149—173. doi:10.1177/0957926599010002002. 
  14. ^ Mammone, Andrea; Godin, Emmanuel; Jenkins, Brian (2012). „Downside after the summit: factors in extreme-right party decline in France and Austria”. Mapping the extreme right in contemporary Europe : from local to transnational (na jeziku: engleski). London: Routledge. str. 260. ISBN 9780415502641. 
  15. ^ Jelavich, Barbara (1987). Modern Austria: Empire and Republic, 1815-1986 (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 168. ISBN 9780521316255. 
  16. 16,0 16,1 Betz & Immerfall 1998, str. 28.
  17. 17,0 17,1 17,2 17,3 17,4 Meret 2010, str. 186.
  18. ^ Rydgren, Jens (2005). Movements of Exclusion: Radical Right-wing Populism in the Western World (na jeziku: engleski). Nova Publishers. str. 1. ISBN 9781594540967. 
  19. ^ Krzyzanowski, Michal; Wodak, Ruth (2011). The Politics of Exclusion: Debating Migration in Austria (na jeziku: engleski). Transaction Publishers. ISBN 9781412812085. 
  20. ^ Blamires, Cyprian; Jackson, Paul (2006). World Fascism: A Historical Encyclopedia (na jeziku: engleski). ABC-CLIO. ISBN 9781576079409. 
  21. ^ Brandhof, J. C. E. van den (2004). Constitutional Law of 15 EU Member States (na jeziku: engleski). Kluwer. ISBN 9789013012552. 
  22. ^ Piringer, Kurt (1982). Die Geschichte der Freiheitlichen: Beitrag der Dritten Kraft zur österreichischen Politik (na jeziku: nemački). Orac. str. 326. 
  23. ^ Schambeck, Herbert (1986). Österreichs Parlamentarismus: Werden und System (na jeziku: nemački). Duncker & Humblot. ISBN 9783428060986. 
  24. ^ „Die Parteien im Porträt: die FPÖ”. fm4v2.orf.at (na jeziku: nemački). 20. 9. 2006. Pristupljeno 23. 1. 2018. 
  25. 25,0 25,1 25,2 25,3 25,4 25,5 Höbelt 2003, str. 10–13.
  26. ^ Betz & Immerfall 1998, str. 28-29.
  27. ^ Campbell 1995, str. 84.
  28. 28,0 28,1 28,2 Betz & Immerfall 1998, str. 29.
  29. ^ Carter, Elisabeth (2003). „The Extreme Right in Austria” (PDF) (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala (PDF) na datum 23. 11. 2004. Pristupljeno 23. 1. 2018. 
  30. ^ „Datum 04/06 Seiten der Zeit: Blau-orange Realitäten” (na jeziku: nemački). Arhivirano iz originala na datum 23. 1. 2010. Pristupljeno 22. 1. 2018. 
  31. 31,0 31,1 31,2 31,3 31,4 31,5 Campbell 1995, str. 184.
  32. ^ Bischof, Günter; Plasser, Fritz. The Changing Austrian Voter (na jeziku: engleski). Transaction Publishers. ISBN 9781412819329. 
  33. ^ Merkl, Peter; LEONARD, Weinberg (2003). Right-wing Extremism in the Twenty-first Century (na jeziku: engleski). Taylor & Francis. str. 187. ISBN 9780203497913. 
  34. 34,0 34,1 David 2006, str. 179–180.
  35. ^ Riedlsperger 1998, str. 29.
  36. 36,0 36,1 36,2 Fillitz 2006, str. 139.
  37. ^ Campbell 1995, str. 184-185.
  38. 38,0 38,1 38,2 Campbell 1995, str. 185.
  39. 39,0 39,1 39,2 Meret 2010, str. 187.
  40. ^ Riedlsperger 1998, str. 39-40.
  41. ^ Campbell 1995, str. 186-187.
  42. 42,0 42,1 Riedlsperger 1998, str. 27.
  43. ^ Meret 2010, str. 195.
  44. ^ Meret 2010, str. 17.
  45. ^ Fillitz 2006, str. 140.
  46. 46,0 46,1 Meret 2010, str. 17-18.
  47. ^ David 2006, str. 176.
  48. ^ Meret 2010, str. 187; 206.
  49. ^ Meret 2010, str. 187-188.
  50. ^ „The Latest Incarnation of Jörg Haider | Current Affairs | DW | 05.04.2005”. DW.COM (na jeziku: engleski). 5. 4. 2005. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  51. ^ „BZÖ boss determined five years on - Politics News - Austrian Independent Online News - English Newspaper” (na jeziku: engleski). 5. 4. 2010. Arhivirano iz originala na datum 7. 7. 2011. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  52. 52,0 52,1 Meret 2010, str. 185.
  53. ^ PURVIS, ANDREW; LEUKER, ANGELA (10. 4. 2005). „Jorg Haider's New Clothes”. Time (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  54. ^ „No BZÖ-FPÖ cooperation in Vienna, says Sonnleitner”. Austrian Independent (na jeziku: engleski). 5. 10. 2010. Pristupljeno 24. 1. 2018. [mrtva veza]
  55. ^ „SPÖ and ÖVP go head to head in Styria”. Austrian Independent (na jeziku: engleski). 9. 7. 2010. Arhivirano iz originala na datum 7. 7. 2012. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  56. ^ „Liste Burgenland performs spot landing - Politics News - Austrian Independent Online News - English Newspaper” (na jeziku: engleski). 3. 6. 2010. Arhivirano iz originala na datum 7. 7. 2011. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  57. 57,0 57,1 Meret 2010, str. 188.
  58. ^ „Minaret debate continues as Vienna vote approaches - Politics News - Austrian Independent Online News - English Newspaper” (na jeziku: engleski). 24. 8. 2010. Arhivirano iz originala na datum 7. 7. 2011. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  59. ^ Traynor, Ian (29. 9. 2008). „Austria in crisis as far right win 29% of vote”. the Guardian (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  60. ^ „FPÖ und Kärntner BZÖ fusionieren”. derStandard.at (na jeziku: nemački). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  61. ^ „BZÖ to stay in Carinthia despite FPK 'revolt' - General News - Austri…”. archive.is. 18. 1. 2010. Arhivirano iz originala na datum 29. 7. 2012. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  62. ^ „Kredite in Österreich - Kreditvergleich & Rechner | Raten berechnen”. www.austriantimes.at (na jeziku: nemački). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  63. ^ „Right-wing triumph in Vienna shocks federal coalition partners - Politics News - Austrian Independent Online News - English Newspaper” (na jeziku: engleski). 11. 11. 2010. Arhivirano iz originala na datum 16. 10. 2010. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  64. ^ „Umfrage: FPÖ schafft Anschluss an "Großparteien". Die Presse (na jeziku: nemački). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  65. ^ „FPÖ-Neujahrstreffen: "Drittes Kapitel" Kanzlerschaft”. Die Presse (na jeziku: nemački). 22. 1. 2011. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  66. ^ „Strache gegen die Salzburger "Führungsblase". derStandard.at (na jeziku: nemački). 16. 6. 2015. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  67. ^ Troianovski, Anton (25. 4. 2016). „European Right Gets Boost From Austrian Freedom Party Victory”. Wall Street Journal (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  68. ^ Oltermann, Philip (25. 4. 2016). „Austrian far-right party's triumph in presidential poll could spell turmoil”. the Guardian (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  69. ^ „Austria Rocked by Populist Party's Surge in Presidency Vote”. Bloomberg.com (na jeziku: engleski). 24. 4. 2016. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  70. ^ „Far-right party 'comes top' in Austria presidential election”. The Independent (na jeziku: engleski). 24. 4. 2016. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  71. ^ „Rightwinger Norbert Hofer concedes defeat in Austrian election”. Financial Times (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  72. ^ Faiola, Anthony (1. 7. 2016). „Court orders new election in Austria, opening window for far-right”. Washington Post (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  73. ^ Dewan, Angela; Smith-Spark, Laura. „Austria: Far-right nationalist Hofer admits defeat”. CNN (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  74. 74,0 74,1 „What Austria's election says about Europe's political landscape”. Reuters (na jeziku: engleski). 2017. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  75. ^ „Win or lose, Austrian far right's views have entered government”. Reuters (na jeziku: engleski). 2017. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  76. ^ Witte, Griff (13. 10. 2017). „Win or lose in Austrian vote, the far right triumphs as rivals back policies once deemed fringe”. Washington Post (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  77. ^ „Why Europe isn’t worried by Austria’s right tilt (but should be)”. POLITICO (na jeziku: engleski). 18. 10. 2017. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  78. ^ „'Nothing to fear' as Austrian far-right enters government” (na jeziku: engleski). 16. 12. 2017. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  79. ^ „Nazi Party offshoot rises in Austria”. The Washington Times (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  80. ^ Slawson, Nicola (16. 12. 2017). „Austrian president approves far-right Freedom party joining coalition government”. the Guardian (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  81. ^ „Austria vice-chancellor caught on secret video” (na jeziku: engleski). 18. 5. 2019. Pristupljeno 24. 5. 2019. 
  82. ^ Weise, Zia (17. 5. 2019). „Austrian far-right leader filmed offering public contracts for campaign support”. POLITICO (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 5. 2019. 
  83. ^ „Kanzler Kurz (ÖVP): "Schnellstmögliche Neuwahlen" - ZIB 1 vom 18.05.2019 um 19:30 Uhr”. ORF-TVthek (na jeziku: nemački). 18. 5. 2019. Arhivirano iz originala na datum 18. 5. 2019. Pristupljeno 24. 5. 2019. 
  84. ^ Genug ist genug“: Kurz will Neuwahlen”. news.ORF.at (na jeziku: nemački). 18. 5. 2019. Pristupljeno 24. 5. 2019. 
  85. ^ „Fall Strache: In Österreich gibt es Neuwahlen”. tagesschau.de (na jeziku: nemački). 18. 5. 2019. Pristupljeno 24. 5. 2019. 
  86. ^ Oltermann, Philip (19. 5. 2019). „Austria prepares for fresh elections after Ibiza video scandal”. The Guardian (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 5. 2019. 
  87. ^ Meret 2010, str. 192; 198.
  88. ^ Fillitz 2006, str. 138.
  89. 89,0 89,1 Frigelj, Kristian (19. 9. 2008). „Anti-Islamisierungs-Kongress: Mit dem Ausflugsdampfer gegen den Islam”. DIE WELT (na jeziku: nemački). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  90. ^ Stuiber, Petra (14. 9. 2006). „Im Slalom durch die Alpenrepublik”. DIE WELT (na jeziku: nemački). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  91. 91,0 91,1 „Lexikon - SPIEGEL ONLINE - Nachrichten” (na jeziku: nemački). Arhivirano iz originala na datum 24. 11. 2009. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  92. ^ „Far-right Freedom party set to win quarter of vote in Vienna election” (na jeziku: engleski). 10. 10. 2010. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  93. ^ „How Europe voted and what it means”. The Independent (na jeziku: engleski). 9. 6. 2009. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  94. ^ „Far right eyes Austria poll gains”. english.aljazeera.net (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  95. ^ „Ab nach Brüssel?: Die Spitzenkandidaten für die EU-Wahl « DiePresse.com” (na jeziku: nemački). Arhivirano iz originala na datum 11. 10. 2012. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  96. ^ Pancevski, Bojan (18. 4. 2010). „‘Reich Mother’ bids for power”. The Sunday Times (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  97. ^ Meret 2010, str. 192-193.
  98. ^ Meret 2010, str. 194-196.
  99. 99,0 99,1 Meret 2010, str. 196-200.
  100. ^ Meret 2010, str. 198-199.
  101. ^ „Vexed in Vienna”. The Economist (na jeziku: engleski). 21. 6. 2016. Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  102. ^ „Disaster averted—for now”. The Economist. ISSN 0013-0613. Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  103. ^ Meret 2010, str. 195-196.
  104. ^ Fillitz 2006, str. 148-149.
  105. ^ Meret 2010, str. 198.
  106. ^ Zeilinger, Gerhard (28. 6. 2011). „Straches "neue" Heimat und der Boulevardsozialismus”. derStandard.at (na jeziku: nemački). Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  107. ^ Meret 2010, str. 202-206.
  108. ^ Meret 2010, str. 206-208.
  109. ^ Gutsch, Jochen-Martin (6. 1. 2011). „Riding the Wave of Islamophobia: The German Geert Wilders”. Spiegel Online (na jeziku: nemački). Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  110. ^ Jäger, Lorenz (13. 12. 2010). „Neue Freunde für Israel: Reise nach Jerusalem”. FAZ.NET (na jeziku: nemački). Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  111. ^ „A new coalition in Austria brings the far right in from the cold”. The Economist (na jeziku: engleski). Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  112. ^ „Deputy Minister Defends Ties with Austrian Freedom Party”. Israel National News (na jeziku: engleski). Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  113. ^ „Europe far right courts Israel in anti-Islam drive - World news - Europe - msnbc.com” (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala na datum 5. 2. 2011. Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  114. 114,0 114,1 Pink, Oliver (19. 2. 2008). „"Outlaws" unter sich: Der serbophile HC Strache”. Die Presse (na jeziku: German). Pristupljeno 15. 3. 2011. 
  115. ^ „Štrahe: Republika Srpska ima pravo na nezavisnost”. www.novosti.rs (na jeziku: srpski). 19. 1. 2018. Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  116. ^ „Austrian Far-Right Party Signs Cooperation Pact With United Russia”. RadioFreeEurope/RadioLiberty (na jeziku: engleski). Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  117. ^ „Faymann und Merkel gegen den Nord-Euro”. Die Presse (na jeziku: nemački). Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  118. ^ Bell, Bethany (23. 12. 2017). „Austrian far-right triumph inspires nationalists”. BBC News (na jeziku: engleski). Pristupljeno 1. 2. 2018. 
  119. ^ Huter, Mathias (april 2006). „Blau-orange Realitäten”. Datum (na jeziku: nemački). Arhivirano iz originala na datum 23. 1. 2010. Pristupljeno 6. 2. 2011. 
  120. ^ „The far Right in Europe: a guide”. Race & Class (na jeziku: engleski). 32 (3): 125—146. 23. 6. 2016. doi:10.1177/030639689103200317. 
  121. ^ Mareš, Miroslav (jul 2006). Transnational Networks of Extreme Right Parties in East Central Europe: Stimuli and Limits of Cross-Border Cooperation (PDF). Brno: Masaryk University. str. 11—13. 
  122. 122,0 122,1 „Europa: Heimatpartei, im Ausland isoliert”. Die Presse (na jeziku: nemački). 17. 6. 2011. Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  123. ^ „Austrian far-right to help German populists” (na jeziku: engleski). 24. 10. 2010. Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  124. 124,0 124,1 124,2 Geden, Oliver (30. 8. 2007). „Minarett-Streit: Wettlauf der Plagiatoren” (PDF). Der Standard (na jeziku: nemački). Pristupljeno 25. 1. 2011. 
  125. ^ „Far-right 'lite' to push for EU referendum on Turkish accession” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  126. ^ Gutsch, Jochen-Martin (6. 1. 2011). „Riding the Wave of Islamophobia: The German Geert Wilders”. Spiegel Online (na jeziku: engleski). Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  127. 127,0 127,1 „Fehler – www.fpoe.at”. www.fpoe.at (na jeziku: nemački). Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  128. ^ „Mölzer: Partnerschaftsabkommen zwischen FPÖ und SRS ist wichtigerSchritt zur Stärkung der patriotischen Kräfte Europas”. OTS.at (na jeziku: nemački). 
  129. ^ „ŠTRAHE PODRŽAO DODIKA. Srpska ima pravo na samopredeljenje!”. kurir.rs (na jeziku: srpski). 9. 10. 2014. Pristupljeno 14. 2. 2018. 
  130. ^ „Die SVP vernetzt sich in Europa”. Schweiz am Wochenende (na jeziku: nemački). 30. 4. 2016. Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  131. ^ „Israeli MK meets Austrian far right chief; irks local Jews”. Ynetnews (na jeziku: engleski). 21. 12. 2010. Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  132. ^ Ravid, Barak (14. 4. 2016). „Likud Lawmaker Meets With Far-right Austrian Leader Despite Official Israeli Policy”. Haaretz (na jeziku: engleski). Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  133. ^ „Donald Trump ignores Europe’s far-right”. POLITICO (na jeziku: engleski). 7. 4. 2016. Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  134. ^ „Austrian far-right in fresh push for EU respectability” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  135. ^ „Mölzer wirkt in neuer EU-Rechtsaußenpartei mit”. derStandard.at (na jeziku: nemački). Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  136. ^ „About EAF | European Alliance for Freedom”. www.eurallfree.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala na datum 10. 8. 2011. Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  137. ^ „Members - www.enfgroup-ep.eu”. www.enfgroup-ep.eu (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala na datum 3. 2. 2018. Pristupljeno 3. 2. 2018. 

Literatura[uredi]

Spoljašnje veze[uredi]