Smail-aga Čengić

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Smail-aga Čengić
Smail aga cengic.jpg
Mesto rođenja Jelašca, Kalinovik
Datum smrti (1840-10-05)5. oktobar 1840.
Mesto smrti Mljetičak

Smail-aga Čengić (kraj 18. vijeka, Jelašca, Kalinovik5. oktobar (23. septembar po julijanskom kalendaru) 1840. poginuo na Mljetičku, u Drobnjaku) je bio muselim gatački, pivski i drobnjački, zlikovac koga su ubili Crnogorci. Njegova smrt je opevana u delu Ivana MažuranićaSmrt Smail-age Čengića“.

Porodica Smail-age bila je jedna od najstarijih porodica u Hercegovini, ali su se poturčili. U bici na Grahovcu (1836) tursku konjicu je predvodio Smail-aga i doprineo je sa svojim odredom, pa su Turci opkolili Crnogorce u Čelinskom potoku i posjekli 70 glava (među ovima su poginuli Joko (Jovan), brat vladike Petra II Petrovića Njegoša, vladičin sinovac Stevan i još nekoliko Petrovića). Čengiću je pobjeda nad Crnogorcima još više raznijela slavu.

Od ovoga boja do 1840. Smail-aga Čengić nije izlazio u Drobnjake zbog straha od osvete. Te godine izašao je da kupi harač. Krajem jula, drobnjački glavari i seoski knezovi, njih 12 na broju, održali su jedan tajni sastanak, po jednima u manastiru Podmalinskom, a po drugima u kuli Čupića, na Dobrijem selima, i tu se dogovorili, da ubiju Smail-agu. Tu svoju odluku saopštili su pismom, koje je ponio na Cetinje Mušo Cerović, vladici Petru, a drugim su pozvali u pomoć Moračane i drobnjačke uskoke, koji su uvijek bili protiv Turaka. Vladika se tome obradovao i obećao je Drobnjacima pomoć u vojsci i oružju. U isto doba vladika je zamolio i moračke glavare, od kojih je bio najvažniji vojvoda Mina Radović, da skupe vojske i pomognu Drobnjacima da razbiju turske haračlije i ubiju zlikovca Smail-agu.

Oko Krstovdana Smail-aga je krenuo iz Lipnika sa svojom vojskom. Imao je oko 500 konjanika i nešto posluge. Usput je činio razna nasilja. Drobnjaci su bili riješili da Čengića dovedu do Mljetička, sela blizu uskočkih i drobnjačkih sela, nadomak Morače i da tu izvrše napad na Turke. Turci su bili svi na konjima, bili su dobro naoružani, a Drobnjaci su većinom imali šešane i po koju malu pušku. Čengić je pristao da ide na Mljetičak i s pratnjom je krenuo s Pošćenja 4. oktobra i istoga dana rano stigao na Mljetičak. U neposrednoj Čengićevoj pratnji bili su Ahmet Bauk, Elez Đečević i Odža Mušović iz Nikšića, a od Drobnjaka bili su knez Hamza, vojvoda Šujo i Filip Žugić. Novica Cerović, jedan od glavnih zavjerenika, još sa Pošćenja se vratio u Tušinu, s nalogom, da prikupi uskoke i privede Moračane, i da na dani znak napadne Turke. Dan za napad bio je utvrđen 5. oktobra. Čengić se pribojavao Drobnjaka, pa je sam s Ahmetom Baukom, knezom Hamzom i vojvodom Šujom, kojima je vjerovao, određivao ljude na stražu. S Turcima oko samoga Čengićevog šatora bili su određeni Mijo Godijelj s Godijelja, Dimitrije Kovijanić s Pošćenja i Milić Tomić s Previša, tri najbolje nišandžije u plemenu, s naređenjem, da oni, čim napadnu uskoci i Moračani i počne se boj, ubiju Čengića. Za starješinu straže pod planinom, prema Tušini, bio je određen vojvoda Mujo s nalogom, da održava vezu s Novicom i uskocima i Moračanima, koje je predvodio vojvoda Mina Radović i koji su se već bili prikupili u Tušini. Utvrđeno je bilo, da se Turci napadnu pred zoru. Poslije izvjesnih nesporazuma između Drobnjaka i Moračana oko vođstva, vojska je krenula i na jedan sat pred zoru napala Turke. Turci su se uzbunili i pomeli. Čengić je pogođen od pušaka iz njegove najbliže okoline. Drobnjaci i vojska su se izmiješali i stali polusanjive Turke razgoniti i ubijati. Tom prilikom poginuo je 81 Turčin. Njine su glave odnesene u Tušinu i Moraču, a Čengićevu glavu odnijeli su vladici Radu na Cetinje Mirko Aleksić, Novica Cerović i još nekoliko uskoka.

Smail-aga je imao jednu ženu i s njom sedam sinova, od kojih su mu bili čuveni Muhamed-beg i Derviš-beg (Dedaga), kasniji paša.

Literatura[uredi]

  • Glasnik Zemaljskog Muzeja za Bosnu i Hercegovinu, 9; Biografija Novice Cerovića od sina mu prote Milutina u rukopisu
  • Narodna enciklopedija (1927), članak napisao Svetozar Tomić, direktor Gimnazije u Beogradu

Spoljašnje veze[uredi]