Sovjetska okupacija Besarabije i Severne Bukovine

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sovjetska okupacija Besarabije i Severne Bukovine

Sovjetska parada u Kišinjevu
Vremejun 28 – jul 3, 1940 (1940-06-28 – 1940-07-03)
Mesto
Ishod osnivanje Moldavske SSR
Sukobljene strane
 Kraljevina Rumunija  Sovjetski Savez
Jačina
55-60 pešadijskih divizija
1 tenkovski bataljon
32 pešadijske divizije
2 motorne divizije
6 konjičkih divizija
11 oklopnih brigada
3 vazdušno-desantne brigade
34 artiljerijska puka
Žrtve i gubici
40,000 dezertera 29 ubijenih
69 ranjenih

Sovjetska okupacija Besarabije i Severne Bukovine dogodila se od 28. juna do 4. jula 1940. godine, kao rezultat ultimatuma Sovjetskog Saveza Rumuniji 26. juna 1940. godine, koji je pretio upotrebom sile.[1] Besarabija je bila deo Kraljevine Rumunije od vremena Ruskog građanskog rata a Bukovina od raspada Austrougarske, a Herca je bila okrug rumunskog Starog kraljevstva. Ti regioni, sa ukupnom površinom od 50.762 km2 (19.599 sq mi) i populacijom od 3.776.309 stanovnika, bili su uključeni u Sovjetski Savez.[2][3] Dana 26. oktobra 1940. godine, šest rumunskih ostrva na Čiliji, kraku Dunava, površine 23,75 km2 (9,17 sq mi), takođe je zauzela Sovjetska armija.[4]

Sovjetski Savez je planirao da izvrši aneksiju invazijom u punom obimu, ali je rumunska vlada, odgovarajući na sovjetski ultimatum izručen 26. juna, pristala da se povuče sa teritorija kako bi izbegla vojni sukob. Upotreba sile proglašena je nelegalnom Konvencijama za definiciju agresije u julu 1933., ali sa međunarodnopravnog stanovišta, novi status pripojenih teritorija na kraju je zasnovan na formalnom sporazumu kojim je Rumunija pristala na retrocesiju Besarabije i ustupanje Severne Bukovine. Kako u ultimatumu nije pomenuto, Rumunija nije pristala na aneksiju okruga Herca, a isto važi i za kasniju sovjetsku okupaciju dunavskih ostrva.[1] Treći rajh, koji je u tajnom protokolu Sporazuma Ribentrop-Molotov iz 1939. godine prihvatio sovjetski interes za Besarabiju, bio je obavešten pre planiranog ultimatuma 24. juna, ali nije obavestio rumunske vlasti.[5] Pad Francuske, garanta rumunskih granica, 22. juna, smatra se važnim faktorom sovjetske odluke o postavljanju ultimatuma.[6]

Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika proglašena je 2. avgusta 1940. godine kao sastavna republika Sovjetskog Saveza, obuhvatajući veći deo Besarabije i deo Moldavske Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike, autonomne republike Ukrajinske SSR na levoj obali Dnjestra (sada otcepljeno Pridnjestrovlje). Region Herca i regioni naseljeni slovenskom većinom (Severna Bukovina, Severna i Južna Besarabija) bili su uključeni u Ukrajinsku SSR. Tokom sovjetske administracije dogodio se period političkih progona, uključujući egzekucije, deportacije u radne logore i hapšenja.

U julu 1941. rumunske i nemačke trupe okupirale su Besarabiju, Severnu Bukovinu i Hercu tokom invazije sila Osovine na Sovjetski Savez. Uspostavljena je vojna uprava, a jevrejsko stanovništvo u regionu pogubljeno je na licu mesta ili deportovano u Pridnjestrovlje, gde je veliki broj nastradao. U avgustu 1944. godine, tokom sovjetske Jaši-kišinjevske ofanzive, ratni napor Osovine na Istočnom frontu je propao. Puč kralja Mihaja 23. avgusta 1944. izazvao je da rumunska vojska prestane da se odupire sovjetskom napredovanju i da se pridruži borbi protiv Nemačke. Sovjetske snage napredovale su iz Besarabije u Rumuniju, zarobivši veći deo rumunske stalne vojske kao ratne zarobljenike, i okupirale su zemlju.[7] Rumunija je 12. septembra 1944. potpisala Moskovsko primirje sa saveznicima. Primirje i mirovni sporazum iz 1947. godine potvrdili su sovjetsko-rumunsku granicu kakva je bila 1. januara 1941. godine.[8][9]

Besarabija, Severna Bukovina i Herca ostale su deo Sovjetskog Saveza sve dok se nije raspao 1991. godine kada su postale deo novih nezavisnih država Moldavije i Ukrajine. U svojoj Deklaraciji o nezavisnosti od 27. avgusta 1991. godine, Moldavija je osudila stvaranje Moldavske Sovjetske Socijalističke Republike.[10]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Kao istorijska regija, Besarabija je bila istočni deo Kneževine Moldavije. U 1812. prema uslovima Bukureškog mira Osmansko carstvo, kome je Moldavija bila vazalna država, je prepustilo region Ruskoj Imperiji.

Međuratni sovjetsko-rumunski odnosi[uredi | uredi izvor]

Međuratna Rumunija (1920–1940)

Pitanje Besarabije je bilo i političke i nacionalne prirode. Prema popisu stanovništva iz 1897. godine, Besarabija, tada gubernija Ruskog carstva, imala je 47.6% Moldavaca, 19.6% Ukrajinaca, 8% Rusa, 11.8% Jevreja, 5.3% Bugara, 3.1% Nemaca i 2.9% Gagauza.[11][12] Podaci pokazuju snažan pad udela Moldavaca / Rumuna u poređenju sa popisom stanovništva iz 1817. godine, koji je izvršen ubrzo nakon što je Rusko carstvo anektiralo Besarabiju 1812. godine, u kojem su Moldavci / Rumuni predstavljali 86% stanovništva.[13] Njihovo smanjenje na popisu stanovništva iz 1897. godine izazvano je ruskom politikom naseljavanja drugih nacionalnosti i rusifikacije u Besarabiji.[12][14]

Tokom Ruske revolucije 1917. mgodine, u Besarabiji je formirano Nacionalno veće za upravljanje provincijom.[15] Veće, lokalno poznato kao Sfatum cari, pokrenulo je nekoliko nacionalnih i socijalnih reformi, a 2./15. decembra 1917. proglasilo je Moldavsku Demokratsku Republiku autonomnom republikom u sastavu Ruske Federativne Demokratske Republike.[16][17]

Rumčerod, suparničko veće koje je bilo lojalno Petrogradskom sovjetu, takođe je osnovano i krajem decembra steklo je kontrolu nad glavnim gradom, Kišinjevom i proglasilo se jedinom vlašću nad Besarabijom.[16][18] Uz saglasnost saveznika, prema rumunskoj istoriografiji, na zahtev Sfatum carija, rumunske trupe su početkom januara ušle u Besarabiju i do februara potisnule Sovjete preko Dnjestra.[19][20] Uprkos kasnijim izjavama rumunskog premijera da je besarapska vlada pristala na vojnu okupaciju,[21] intervencija je izazvala protest lokalnog stanovništva, naročito Jona Inkuleta, predsednika Sfatum carija i Pantelejmon Erhana, šefa privremene moldavske izvršne vlasti.[22] Izvršna vlast je čak ovlastila loše organizovanu moldavsku miliciju da se odupre rumunskom napredovanju, iako sa malo uspeha.[23] Nakon intervencije, sovjetska Rusija je prekinula diplomatske odnose sa Rumunijom i zaplenila rumunsko blago koje je bilo uskladišteno u Moskvi na čuvanje.[24] Da bi smirili situaciju, predstavnici Antante u Jašiju izdali su garanciju da je prisustvo rumunske vojske samo privremena vojna mera za stabilizaciju fronta, bez daljeg uticaja na politički život regiona.[20] U januaru 1918. Ukrajinska Narodna Republika proglasila je svoju nezavisnost od Rusije, što je Besarabiju ostavilo fizički izolovanu od petrogradske vlade i dovelo do proglašenja nezavisnosti Republike Moldavije 24. januara / 5. februara.[24] Neki istoričari smatraju da je deklaracija data pod pritiskom Rumunije.[19] Nakon nekoliko sovjetskih protesta, 20. februara / 5. marta, rumunski premijer, general Aleksandru Averesku, potpisao je ugovor sa sovjetskim predstavnikom u Odesi, Kristijanom Rakovskim, kojim je predviđeno da rumunske trupe budu evakuisane iz Besarabije u roku od dva meseca u zamenu za oslobađanje rumunskih ratnih zarobljenika koje je držao Rumčerod.[25] Nakon što je Bela garda primorala Sovjete da se povuku iz Odese, a Nemačko carstvo je tajnim sporazumom (deo Sporazuma u Bukureštu 1918.) 5./18. marta pristalo na rumunsku aneksiju Besarabije,[19][26] rumunska diplomatija je odbila ugovor tvrdeći da Sovjeti nisu bili u stanju da ispune svoje obaveze.[20]

Sfatum cari je 27. marta / 9. aprila 1918. glasao za Uniju Besarabije sa Rumunijom, uslovljenu ispunjenjem agrarne reforme. Bilo je 86 glasova za, 3 glasa protiv, 36 poslanika bilo je uzdržano, a 13 poslanika odsutno. Nekoliko istoričara, uključujući rumunske poput Kristine Petresku i Sorina Alekandreskua, glasanje smatra kontroverznim.[27] Prema istoričaru Čarlsu Kingu, sa rumunskim trupama koje su već u Kišinjevu, rumunskim avionima koji su kružili iznad sale za sastanke i rumunskim premijerom koji je čekao u hodniku, mnogi poslanici manjina jednostavno su odlučili da ne glasaju.[28] Georgij Čičerin, sovjetski Narodni komesar za spoljne poslove, uputio je protestnu notu 18. aprila protiv inkorporacije Besarabije u Rumuniju.[29]

U avgustu 1916. Antanta i neutralna Rumunija potpisale su tajnu konvenciju kojom je predviđeno da se Rumunija pridruži ratu protiv Centralnih sila u zamenu za nekoliko teritorija Austrougarske, poput Bukovine.[30] Na kraju Prvog svetskog rata, nacionalni pokreti Rumuna i Ukrajinaca počeli su da se pojavljuju u pokrajini, ali oba pokreta imala su oprečne ciljeve, svaki od njih nastojeći da ujedini provinciju sa svojom nacionalnom državom.[31] ako je 25. oktobra 1918. ukrajinski Nacionalni komitet, stekavši prednost u Černovci, proglasio Severnu Bukovinu, naseljenu ukrajinskom većinom, delom Zapadnoukrajinske Narodne Republike.[32] Rumuni su 27. oktobra sledili njihov primer, proglašavajući čitav region ujedinjenim sa Rumunijom,[33] i pozivajući rumunske trupe.[19] Rumunska intervencija brzo je uspostavila rumunsku skupštinu kao dominantnu silu, a 28. novembra Kongres Rumuna, Nemaca i Poljaka glasao je za ujedinjenje sa Rumunijom. Predstavnici ukrajinskog i jevrejskog stanovništva bojkotovali su Kongres, a borba između etničkih frakcija nastavljena je nekoliko meseci.[32]

Tokom Ruskog građanskog rata, sovjetske vlade Ukrajine i Rusije, podstaknute nemirima u Besarabiji zbog rumunske okupacije, izdale su zajednički ultimatum Rumuniji 1. maja 1919. godine za njeno povlačenje iz Besarabije, a sutradan Kristijan Rakovski, predsedavajući ukrajinske sovjetske vlade, postavio je još jedan ultimatum za povlačenje rumunskih trupa i iz Bukovine. Crvena armija je potisnula Rumune preko Dnjestra i proglašena je Besarabijska Sovjetska Socijalistička Republika. Ultimatum je takođe došao u kontekstu Mađarske Sovjetske Republike, pri čemu su se sovjeti nadali da će sprečiti rumunsku intervenciju u Mađarskoj. Masovna pobuna u Ukrajini sprečila je dalji napredak Sovjetskog Saveza.[19][34][35] Sovjetska Rusija je nastavila svoju politiku nepriznavanja rumunskog suvereniteta nad Besarabijom, koju je smatrala teritorijom okupiranom od strane Rumunije, sve do 1940. godine.

Tokom pregovora pre Pariskog sporazuma 1920. godine, Sjedinjene Američke Države zatražile su da se u Besarabiji održi referendum kako bi se odlučilo o njenoj budućnosti, ali je predlog odbio šef rumunske delegacije Jon Bratianu, koji je tvrdio da takav poduhvat može omogućiti distribuciju boljševičke propagande u Besarabiji i Rumuniji.[36] Beli Rusi, su na Mirovnoj konferenciji takođe zatražili referendum, da bi ponovo bili odbijeni.[37] Sovjeti su nastavili da se zalažu za referendum tokom sledeće decenije, da bi ga rumunska vlada svaki put odbila.[38]

Rumunski suverenitet nad Besarabijom dejure su priznali Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija, i Japan u Besarapskom ugovoru, potpisanom 28. oktobra 1920. Sovjetska Rusija i Ukrajina odmah su obavestile Rumuniju da ne priznaju validnost ugovora.[39] Na kraju, Japan nije ratifikovao ugovor i tako nikada nije stupio na snagu,[40] ostavljajući Rumuniju bez važećeg međunarodnog akta koji bi opravdao njeno posedovanje Besarabije.[41] Sjedinjene Države su odbile da razgovaraju o teritorijalnim promenama u bivšem Ruskom carstvu bez učešća ruske vlade.[42] Stoga su odbile da priznaju inkorporiranje Besarabije u Rumuniju i, za razliku od svoje pozicije u priznavanju nezavisnosti baltičkih država, insistirajući je na tome da je Besarabija bila teritorija pod rumunskom vojnom okupacijom i uvrstila je besarapsku emigracionu kvotu u rusku 1923. godine.[43] Tokom 1933. američka vlada prećutno je uvrstila besarapsku emigracijsku kvotu u rumunsku kvotu, akt koji je rumunska diplomatija defakto smatrala priznanjem.[44] Međutim, tokom Drugog svetskog rata, SAD su tvrdile da nikada nisu priznale Uniju Besarabije sa Rumunijom.[45]

U 1924. godini, nakon neuspeha Tatarbunarskog ustanka, sovjetska vlada stvorila je Moldavsku Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku na levoj obali reke Dnjestar u okviru Ukrajinske SSR. Rumunska vlada je to videla kao pretnju i moguće polazište za komunističku invaziju na Rumuniju. Tokom dvadesetih godina 20. veka, Rumunija se smatrala stubom u sanitarnom kordonu, politici suzbijanja boljševičke pretnje i izbegavala je direktne odnose sa Sovjetskim Savezom.[traži se izvor]

Dana 27. avgusta 1928. i Rumunija i Sovjetski Savez potpisali su i ratifikovali Brijan-Kelogov pakt, odbacivši rat kao instrument državne politike.[46] Sovjetski Savez je 9. februara 1929. potpisao protokol sa zapadnim susedima, Estonijom, Letonijom, Poljskom, i Rumunijom, potvrđujući pridržavanje uslova Pakta.[47] Potpisujući Pakt, ugovorne strane su se složile da osude rat kao sredstvo za rešavanje sukoba, da ga se odreknu kao instrument politike i da se slože da će svi sukobi i sporovi biti samo mirnim putem.[48] Tada je sovjetski ambasador Makim Litvinov jasno stavio do znanja da ni pakt ni protokol ne znače odricanje sovjetskih prava nad "teritorijama koje su okupirali Rumuni".[49] Dana 3. jula 1933. godine, Rumunija i Sovjetski Savez potpisale su Londonsku konvenciju za definiciju agresije, čiji je član II definisao nekoliko oblika agresije: "Kao agresor će biti priznata ona država koja prva počini jednu od sledećih akcija: Prvo - objava rata drugoj državi. Drugo - invazija oružanih snaga na teritoriju druge države čak i bez objave rata. (...)" i "Nijedno političko, vojno, ekonomsko ili drugo razmatranje ne može poslužiti kao izgovor ili opravdanje za agresiju iz člana II."

U januaru 1932. u Rigi i septembru1932. u Ženevi, održani su sovjetsko-rumunski pregovori kao uvod u sporazum o nenapadanju, a 9. juna 1934. uspostavljeni su diplomatski odnosi između obe države. Dana 21. jula 1936. godine, Litvinov i Nikolaje Titulesku, sovjetski i rumunski ministri spoljnih poslova, složili su se o nacrtu Pakta o uzajamnoj pomoći.[50] Ponekad se tumačio kao ugovor o nenapadanju, kojim se defakto priznala postojeća sovjetsko-rumunska granica. Protokol je predviđao da Francuska pre sprovođenja odobri bilo koju zajedničku rumunsko-sovjetsku akciju. U pregovorima sa Sovjetima o sporazumu, rumunska krajnja desnica je visoko kritikovala Tituleskua. Protokol je trebalo da bude potpisan u septembru 1936., ali je Titulesku otpušten u avgustu 1936., što je dovelo do toga da sovjetska strana proglasi sporazum ništavim. Posle toga nisu preduzimani dalji pokušaji političkog zbližavanja između Rumunije i Sovjetskog Saveza.[51] Štaviše, do 1937. godine Litvinov i sovjetska štampa oživeli su uspavani zahtev za Besarabiju.[52]

Pakt Molotov – Ribentrop i posledice[uredi | uredi izvor]

Sovjetski ministar spoljnih poslova Vjačeslav Molotov potpisuje Sporazum Ribentrop—Molotov. Iza njega su (levo) nemački ministar spoljnih poslova Joahim fon Ribentrop i sovjetski premijer Josif Staljin.

Dana 23. avgusta 1939. godine Sovjetski Savez i Treći rajh potpisali su Sporazum Ribentrop—Molotov, ugovor o nenapadanju koji je sadržavao dodatni tajni protokol sa mapama u kojima je povučena linija razgraničenja kroz istočnu Evropu i podelili je na Nemačku i Sovjetsku zonu interesa. Besarabija je bila među regionima koji su prema Sporazumu pripali sovjetskoj sferi interesa. Član III njegovog Tajnog dodatnog protokola kaže:

Što se tiče jugoistočne Evrope, sovjetska strana ima interes za Besarabiju. Nemačka strana izjavljuje svoju potpunu političku nezainteresovanost za ove prostore.[53]

Molotov je 29. marta 1940. godine na šestom zasedanju Vrhovnog sovjeta izjavio: "Mi nemamo pakt o nenapadanju sa Rumunijom. To je zbog prisustva nerešenog pitanja, pitanja Besarabije, čije zauzimanje Sovjetski Savez nikada nije priznao iako nikada nije pokrenuo pitanje vraćanja vojnim sredstvima".[54] To je viđeno kao pretnja Rumuniji.

Međunarodni kontekst[uredi | uredi izvor]

Animacija evropske pozornice.

Uverena Sporazumom Molotov-Ribentrop o sovjetskom nemešanju, Nemačka je započela Drugi svetski rat nedelju dana kasnije napadom na Poljsku sa zapada 1. septembra 1939. godine. Sovjetski Savez je napao Poljsku sa istoka 17. septembra, a do 6. oktobra, Poljska je pala. Rumunskog premijera Armanda Kalineskua, snažnog pristalicu Poljske u njenom sukobu sa Nemačkom, 21. septembra ubili su elementi krajnje desničarske Gvozdene garde uz nacističku podršku. Rumunija je ostala formalno neutralna u sukobu, ali je pomogla Poljskoj pružajući pristup savezničkim vojnim zalihama od Crnog mora do poljske granice, kao i put za povlačenje poljske vlade i vojske nakon njihovog poraza. Poljska vlada takođe je preferirala formalno neutralnu Rumuniju kako bi osigurala sigurnost od nemačkog bombardovanja zaliha koje se prevoze preko rumunske teritorije.

Dana 2. juna 1940. Nemačka je obavestila rumunsku vladu da bi Rumunija, da bi dobila teritorijalne garancije, trebalo da razmotri pregovore sa Sovjetskim Savezom.

Od 14. do 17. juna 1940. godine, Sovjetski Savez je davao ultimatuske note Litvaniji, Estoniji i Letoniji, a kada su ultimatumi bili zadovoljeni, koristio je osnove koje je stekao za zauzimanje tih teritorija.

Pad Francuske 22. juna i posledično povlačenje Britanaca sa kontinenta obesmislili su uveravanja o pomoći Rumuniji.

Politička i vojna zbivanja[uredi | uredi izvor]

Sovjetske pripreme[uredi | uredi izvor]

Direktivama OV / 583 i OV / 584 Sovjetskog narodnog komesarijata za odbranu, vojne jedinice Odeškog vojnog okruga bile su u stanju spremnosti za borbu u proleće 1940. Sovjetske trupe bile su koncentrisane duž rumunske granice između 15. aprila i 10. juna 1940. Da bi koordinirala napore Kijevskog i Odeškog vojnog okruga u pripremi akcije protiv Rumunije, Sovjetska armija stvorila je Južni front pod vođstvom generala Georgija Žukova, koji je bio sastavljen od 5., 9. i 12. armije. Južni front imao je 32 pešadijske divizije, 2 motorizovane pešadijske divizije, 6 konjičkih divizija, 11 tenkovskih brigada, 3 padobranske brigade, 30 artiljerijskih pukova i nekoliko manjih pomoćnih jedinica.[55]

Dana 25. juna sovjetski Južni front primio je direktivu:[traži se izvor]

1. Vojnička i buržoasko-kapitalistička klika Rumunije, pripremajući provokativna dela protiv SSSR-a, koncentrisala je na granicama sa SSSR-om veliki broj oružanih snaga, povećala je broj komandosa poslatih na čuvanje granice i ubrzanim tempom gradi odbrambene objekte na svojoj granici i neposrednoj blizini.
2. Komandant Južnog fronta postavio je trupama Južnog okruga zadatak da: a) očiste mine, zauzmu i drže mostove preko graničnih reka, b) čvrsto brane državne granice u prednjem delu 12. armije gde će delovati trupe Radničko-seljačke Crvene armije, c) da obezbede vodiče radničkoj i seljačkoj Crvenoj armiji, g) da očiste zadnji deo 12. armije od mogućih neprijateljskih džepova u pograničnom pojasu Rumunije.

Izrađena su dva akciona plana. Pripremljen je prvi plan ukoliko Rumunija ne pristane na evakuaciju Besarabije i Bukovine. Sovjetska 12. armija trebala je da udari na jug duž reke Prut prema Jašiju, dok je sovjetska 9. armija trebala da udari na zapad, južno od Kišinjeva prema Hušiju. Cilj plana bio je opkoljavanje rumunskih trupa u oblasti Balci–Jaši.

Drugi plan uzimao je u obzir mogućnost da će Rumunija pristati na sovjetske zahteve i evakuisati svoje vojne snage. U takvoj situaciji sovjetske trupe su dobile misiju da brzo dođu do reke Prut i nadgledaju evakuaciju rumunskih trupa. Prvi plan je uzet kao zadati pravac delovanja. Duž delova granice na kojima se planirala ofanziva, Sovjeti su pripremili najmanje trostruku superiornost ljudi i materijala u odnosu na rumunske snage.[55]

Sovjetski ultimatum[uredi | uredi izvor]

Dana 26. juna 1940. godine u 22:00, sovjetski narodni komesar Vjačeslav Molotov predstavio je ultimatumsku notu Georgeju Davideskuu, rumunskom opunomoćenom ministru u Moskvi, u kojoj je Sovjetski Savez tražio evakuaciju rumunske vojne i civilne uprave iz Besarabije i severnog dela Bukovine.[56][57] Sovjeti su istakli potrebu da se brzo reši problem: "Sad kad je vojna slabost SSSR-a prošlost, a stvorena međunarodna situacija zahteva brzo rešenje predmeta nasleđenih iz prošlosti, kako bi se utvrdila osnova za čvrst mir između zemalja...".[58] Sovjeti su obavestili nemačkog ministra spoljnih poslova, Joahima fon Ribentropa, o namerama da pošalju ultimatum Rumuniji u vezi sa Besarabijom i Bukovinom 24. juna 1940. godine. U diplomatskoj koordinaciji koja je usledila, Ribentrop je izrazio uglavnom zabrinutost za sudbinu etničkih Nemaca u obe provincije, tvrdio je da je broj Nemaca u Besarabiji iznosio 100.000 i izjavio da su sovjetski zahtevi u vezi sa Bukovinom bili novi.[59] Takođe je istakao da je Nemačka imala jake ekonomske interese u ostatku Rumunije.

U tekstu ultimatumske beleške upućene Rumuniji 26. juna 1940. godine pogrešno se navodi da su Besarabiju naseljavali uglavnom Ukrajinci: "[...] vekovna unija Besarabije, naseljena uglavnom Ukrajincima, sa Ukrajinskom Sovjetskom Republikom". Sovjetska vlada zatražila je severni deo Bukovine kao "manju odštetu za ogroman gubitak nanesen Sovjetskom Savezu i stanovništvu Besarabije tokom 22 godine rumunske vladavine Besarabijom" i zato što je njena "sudbina uglavnom povezana sa sovjetskom Ukrajinom zajednicom jezika i etničkog sastava “. Severna Bukovina je imala neke istorijske veze sa Galicijom, anektiranom od strane Sovjetskog Saveza 1939. godine tokom invazije na Poljsku, u smislu da su obe bile deo Austrougarske od druge polovine 18. veka do 1918. Severna Bukovina je bila naseljeno kompaktnim ukrajinskim stanovništvom, koje je činilo većinu u odnosu na Rumune,[60] ali se za Besarabiju smatralo da ima rumunsku većinu, iako je većina stanovništva prihvatila "moldavski“ identitet.[61]

Tokom jutra 27. juna započela je mobilizacija rumunskih trupa.[62] U ranim jutarnjim satima 27. juna, kralj Karol II imao je sastanak sa svojim premijerom Georgeom Tatareskuom i ministrom spoljnih poslova Jonom Gigurtuom i pozvao je ambasadore Italije i Nemačke. Karol je saopštio svoju želju da se suprotstavi Sovjetskom Savezu i zatražio da njihove zemlje utiču na Mađarsku i Bugarsku u nadi da neće objaviti rat protiv Rumunije i da povrate Transilvaniju i Južnu Dobrudžu. Izjavljujući da bi bilo "u ime mira" pristajanje na sovjetske zahteve, ambasadori su pozvali kralja da odstupi.[63]

Molotov je 27. juna izjavio da će sovjetske trupe, ako Rumuni odbiju sovjetske zahteve, preći granicu.[62] Molotov je dao rumunskoj vladi 24 sata da odgovori na ultimatum.[57]

Istog dana, rumunska vlada je odgovorila sugerišući da će pristati na "neposredne pregovore o širokom spektru pitanja".[64] Sovjeti su smatrali da je odgovor rumunske vlade "neodređen", jer nije direktno prihvatila trenutni prenos Besarabije i Severne Bukovine.[65] Dana 27. juna, druga sovjetska ultimatumska nota iznela je određeni vremenski okvir koji je zahtevao evakuaciju rumunske vlade iz Besarabije i Severne Bukovine u roku od četiri dana.[65] Naslućivala se namera sovjetske vojske da uđe u Kišinjev, Akerman i Černovci.[65]

Ujutro 28. juna 1940. godine, po savetu Nemačke i Italije, rumunska vlada, na čelu sa Georgijeom Tatareskuom, pod poluautoritarnom vlašću Karola II, pristala je da se potčini sovjetskim zahtevima.[66] Sovjetske snage takođe su okupirale region Herca, deo rumunskog Starog kraljevstva, koji se nije nalazio ni u Besarabiji ni u Bukovini.[66] Sovjeti su izjavili da je to "verovatno vojna greška".[66]

Odluku o prihvatanju sovjetskog ultimatuma i započinjanju povlačenja (izbegavajući upotrebu ustupanja) iz Besarabije i Severne Bukovine, razmatralo je rumunsko Krunsko veće u noći između 27. i 28. juni. Prema dnevniku kralja Karola II, drugi (odlučujući) ishod glasanja bio je:

  • Odbili ultimatum: Štefan Čobanu, Silviju Dragomir, Viktor Jamandi, Nikolaje Jorga, Trajan Pop, Ernest Urdareanu
  • Prihvatili ultimatum: Petre Andrej, Konstantin Angelesku, Konstantin Argetojanu, Ernest Balif, Aurelijan Bentoju, Mirča Kankikov, Joan Kristu, Mitica Konstantinesku, Mihail Gelmegeanu, Jon Gigurtu, Konstantin K. Đuresku, Nikolaje Hortolomej, Joan Ilkuš (ministar odbrane), Jon Makovej, George Mironesku, Radu Portokala, Mihaj Raleja, Viktor Slavesku, George Tataresku (premijer), Florea Cenesku (vrhovni komandant rumunske vojske)
  • Uzdržani: Viktor Antonesku.

Iste noći, Karol II je takođe ubedio Alekandrua Vajda-Vojevoda da položi zakletvu za ministra. Vajda je, zajedno sa svim navedenim, potpisao konačnu preporuku Krunskog saveta u kojoj je Karol II naredio vojsci da se povuče.

Povlačenje Rumunije[uredi | uredi izvor]

Dana 28. juna, u 9:00, saopštenjem br. 25 Generalštab rumunske vojske zvanično je saopštio sadržaj ultimatuma stanovništvu, njegovo prihvatanje od strane rumunske vlade i nameru da se vojska i administracija evakuišu na reku Prut. Do 14:00, tri ključna grada (Kišinjev, Černovci i Bilgorod-Dnjistrovski) morali su biti predati Sovjetima. Vojne instalacije i kazamati, izgrađeni tokom dvadesetogodišnjeg perioda za slučaj sovjetskog napada, napušteni su se bez borbe, jer je rumunska vojska bila pod strogim naređenjem da ne odgovara na provokacije.

Sovjetski maršal Semjon Timošenko u Besarabiji

U izjavi lokalnom stanovništvu sovjetska komanda je izjavila: "Stigao je veliki čas vašeg oslobađanja od jarma rumunskih bojara, zemljoposednika, kapitalista i Sigurance".[62]

Deo stanovništva napustio je regione sa rumunskom administracijom. Prema popisu stanovništva u Rumuniji iz aprila 1941. godine, ukupan broj izbeglica sa evakuisanih teritorija iznosio je 68.953, ali kako je ultimatum došao neočekivano, mnogi ljudi nisu imali vremena za evakuaciju, a kasnije je zabeleženo preko 70.000 zahteva za repatrijaciju u Rumuniju. S druge strane, do početka avgusta 1940., između 112.000 i 149.974 ljudi napustilo je druge teritorije Rumunije i prešlo u sovjetsku Besarabiju. Tu cifru su činili Rumuni iz regiona, ali takođe i Jevreji, kako iz Besarabije, tako i iz Starog kraljevstva, koji su želeli da pobegnu od zvanično odobrenog antisemitizma u Rumuniji.[67]

Uključenje pripojenih teritorija u sastav Sovjetskog Saveza[uredi | uredi izvor]

Kako se Rumunija složila da udovolji sovjetskim teritorijalnim zahtevima, drugi plan je odmah sproveden u delo, Crvena armija je odmah ujutro 28. juna krenula u Besarabiju i Severnu Bukovinu. Do 30. juna Crvena armija je stigla do granice duž reke Prut, a 3. jula granica je u potpunosti zatvorena sa sovjetske strane.

Rumunija 1940. sa Besarabijom i Severnom Bukovinom, prikazane narandžasto-crvenom bojom
Sovjetski sastanak u Kišinjevu 4. jula 1940.

Mesec dana nakon vojne okupacije, 2. avgusta 1940., na glavnom delu pripojene teritorije osnovana je Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika a manji delovi dati su Ukrajinskoj SSR. Šest besarapskih okruga i manji delovi ostala tri okruga, zajedno sa delovima Moldavske ASSR (ranije deo Ukrajinske SSR), koja je tom prilikom rasformirana, formirali su Moldavsku SSR koja je postala jedna od 15 savezničkih republika Sovjetskog Saveza. Sovjetska vladina komisija na čelu sa Nikitom Hruščovim, šefom Komunističke partije Ukrajinske SSR, dodelila je Severnu Bukovinu, region Herca i veći delove okruga Hotin, Izmail i Bilgorod-Dnjistrovski Ukrajinskoj SSR.

U periodu od 1940. do 1941. godine, politički progon određenih kategorija lokalnog stanovništva imao je oblik hapšenja, pogubljenja i deportacija u istočne delove Sovjetskog Saveza. Prema Aleksandru Bulgaru,[68] 32.433 ljudi dobilo je politički motivisanu kaznu, od čega je 8.360 osuđeno na smrt ili umrlo tokom ispitivanja.

Izbeglice posle okupacije.

Ozbiljni incidenti dogodili su se u Severnoj Bukovini, gde su pokušaji meštana da silom pređu granicu prema Rumuniji doveli do toga da su sovjetski graničari otvorili vatru na nenaoružane civile. U jednom slučaju, kod Fantane Albe, to je rezultiralo masakrom u kojem je ubijeno između 200 i 3.000 Rumuna.[69] Incidenti su se dogodili i na rumunskoj strani granice: rumunska vojska je streljala otprilike 300 (ili između 80 i 400, prema drugim izvorima [70]) civila, većinom Jevreja, koji su čekali da krenu u Besarabiju pod sovjetskom kontrolom, na železničkoj stanici Galac 30. juna 1940.[71]

Instaliranje sovjetske administracije takođe je praćeno velikim promenama u ekonomskom domenu, jer su nacionalizovana srednja i velika komercijalna i industrijska preduzeća. Sovjetska vlada je takođe sprovela agrarnu reformu kojom je prerasporedila 229.752 hektara na 184.715 siromašnih seljačkih domaćinstava i ograničila imanja na 20 hektara na jugu i 10 hektara na drugim mestima. Pogon za kolektivizacijom takođe je započet 1941. godine, pomalo zbog nedostatka poljoprivredne mehanizacije, napredak je bio izuzetno spor, s 3,7% seljačkih domaćinstava koja su bila uključena u kolhoze ili sovhoze do sredine godine.[72] Veći deo budžeta za 1941. bio je usmeren na socijalne i kulturne potrebe, a 20% je izdvojeno za zdravstvene usluge, a 24% za obrazovanje i kampanje za opismenjavanje. Teološki institut u Kišinjevu je zatvoren, ali je stvoreno šest novih visokoškolskih ustanova, uključujući konzervatorijum i politehniku. Dalje, plate industrijskih radnika i administrativnog osoblja povećane su dva do tri puta u odnosu na predsovjetski nivo.[73]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Međunarodne reakcije[uredi | uredi izvor]

Od svih regionalnih saveznika sa kojima je Rumunija imala ugovore sa vojnim klauzulama, samo je Turska odgovorila da će ispuniti svoje ugovorne obaveze pružanjem podrške protiv sovjetske vojne agresije.

Prema Tajmu od ponedeljka, 1. jula 1940.

Ove nedelje sovjetski avioni započeli su izviđačke letove iznad Besarabije. Tada su zabeleženi granični sukobi duž cele reke Dnjestar. Iako je rumunska vojska pružila otpor, ona nema šanse da zaustavi Sovjetski Savez bez pomoći, a Nemačka je već prošle godine tajnim ugovorima priznala sovjetsko pravo na Besarabiju. Rumunija je prihvatila svoju sudbinu u novoj Evropi koju Hitler planira. Takođe će izgubiti Transilvaniju od Mađarske i verovatno deo Dobrudže od Bugarske. (...) Sovjetska sfera. Sovjeti su bili zaokupljeni učvršćivanjem sopstvenog položaja na istoku Hitlerove Evrope. U početku okupacija Estonije, Letonije i Litvanije, te tri države uspostavile su levičarske vlade koje su izgledale kao stepenice za potpunu sovjetizaciju. (...)Nemačka je okupaciju prihvatila mirno. Nemačka smirenost bila je nesumnjivo stvarna, jer su prošlogodišnji dogovori dali Sovjetima pravo na Baltik i Besarabiju.[74]

Politička kretanja u Rumuniji[uredi | uredi izvor]

Voz sa izbeglicama.

Teritorijalni ustupci 1940. godine izazvali su duboku tugu i nezadovoljstvo Rumuna i ubrzali pad popularnosti režima predvođenog rumunskim kraljem Karolom II. Tri dana nakon aneksije, Rumunija se odrekla anglo-francuske garancije iz 1939. Nova vlada Jona Gigurtua položila je zakletvu 5. jula 1940, koja je povukla zemlju iz Lige nacija (11. jula 1940) i objavila želju da se pridruži silama Osovine (13. jula 1940). Niz mera koje je preduzeo rumunski premijer Jon Gigurtu, uključujući zvanični progon Jevreja inspirisan nemačkim Nirnberškim zakonima u julu i avgustu 1940., nije uspeo da pokoleba Nemačku da dodeli Severnu Transilvaniju Mađarskoj u Drugoj bečkoj arbitraži 30. avgusta 1940. godine.

Crveni krst pomaže izbeglicama u Rumuniji.

To je skoro dovelo do pobune u zemlji. Petog septembra, kralj Karol II predložio je generalu (kasnije maršalu) Jonu Antoneskuu, šefu vojske, da formira novu vladu. Antoneskuov prvi čin bio je primoranje kralja da abdicira, četvrti i poslednji put, i da pobegne iz Rumunije. Jon Antonesku je osnovao savez sa ostacima Legionarskog pokreta Gvozdene garde (koja je delimično uništena 1938. vidi Gvozdena garda), antisemitske fašističke partije, a vlast je preuzeo 6. septembra 1940. godine Mihaj, sin Karola II, i nasledio ga je kao kralja Rumunije. Zemlja je proglašena Nacionalnom Legionarskom Državom. Između oktobra 1940. i juna 1941. oko 550.000 nemačkih vojnika ušlo je u Rumuniju. U novembru je Antonesku potpisao Trojni pakt, kojim je Rumunija vojno vezana za Nemačku, Italiju i Japan. U januaru 1941. Legionarski pokret je pokušao puč, koji nije uspeo i Antoneskua je čvrsto ostao na vlasti, uz odobrenje Hitlera. Autoritarni režim Antoneskua (1940–1944) nije obnovio političke stranke i dozvolio demokratiju, već je samo ubacio nekoliko pojedinačnih civila u vladi.

Sve u svemu, želja za povratom izgubljenih teritorija bila je odlučujući faktor koji je doveo do ulaska Rumunije u Drugi svetski rat na strani sila Osovine protiv Sovjetskog Saveza.

Rumunski povratak Besarabije i ratna administracija[uredi | uredi izvor]

Rumunija je 22. juna 1941. učestvovala zajedno sa Mađarskom i Italijom na strani sila Osovine u nemačkoj invaziji na Sovjetski Savez radi povratka Besarabije i Bukovine.[75] To je postignuto do 26. jula 1941. godine.

Kralj Mihaj Rumunski, njegova majka Helen, i Mihaj Antonesku prisustvovali su na ceremoniji otvaranja monumentalnog oslobodilačkog tornja u Gidigiču, 1. novembra 1942.[76]

Dana 27. jula 1941. uprkos protivljenju svih političkih partija,[77] rumunski vojni diktator Jon Antonesku naredio je rumunskoj vojsci da nastavi rat na istok do sovjetske teritorije kako bi se borili kod Odese, Krima, Harkova, Staljingrada i Kavkaza. Između kraja 1941. i početka 1944. godine, Rumunija je okupirala i upravljala regionom između reka Dnjestar i Južni Bug, poznat kao Pridnjestrovlje, i poslala je ekspedicione trupe u nekoliko različitih područja da podrže nemački napredak dalje u Sovjetski Savez.

Vojna uredba o zabrani upotrebe stranih jezika i nošenju "ruskih kapa" u Besarabiji, 15. novembra 1941

U pozadini povećanog antisemitizma u Rumuniji krajem 1930-ih, vlada Jona Antoneskua zvanično je usvojila mit o jevrejskom boljševizmu, zbog čega su Jevreji proglašeni odgovornim za teritorijalne gubitke koje je Rumunija pretrpela tokom leta 1940. To je prouzrokovalo da vlada, u sporazum sa Nemačkom, krene u kampanju "čišćenje" ponovo zauzetih teritorija deportacijom i / ili ubijanjem Jevreja iz Bukovine i Besarabije koji nisu pobegli u unutrašnjost Sovjetskog Saveza pre nego što je Rumunija povratila teritorije u julu 1941. Samo u 1941. rumunska i nemačka vojska ubile su između 45.000 i 60.000 Jevreja u Besarabiji i Bukovini. Preživeli Jevreji brzo su okupljeni u privremenim getima a 154.449 do 170.737 je zatim deportovano u Pridnjestrovlje, a samo ih je 49.927 bilo još živo do 16. septembra 1943. Samo 19.475 Jevreja iz Bukovine i okruga Dorohoj preživelo je na tim teritorijama od 1941. do 1944. godine, a da nisu bili deportovani, većina njih u Černovci. Rumunske jedinice žandarmerije takođe su učestvovale, zajedno sa nemačkim trupama i lokalnim milicijama, u uništavanju jevrejske zajednice u Pridnjestrovlju, ubistvom između 115.000 i 180.000 lokalnih Jevreja.[78]

Jevreje rumunska vojska deportuje u koncentracione logore.

Od 1941. do 1944. godine, mnogi mladi muški stanovnici Besarabije i Severne Bukovine regrutovani su u rumunsku vojsku. Od februara do avgusta 1944. godine, u regionu su se odvijala neprijateljstva, dok je Rumunija pokušavala da spreči teritoriju da se vrati Sovjetskom Savezu. Ukupno tokom Drugog svetskog rata, rumunska vojska izgubila je 475.070 ljudi na Istočnom frontu, od kojih su 245,388 bili ubijeni u borbi, nestali, umrli u bolnicama ili u neborbenim okolnostima, a 229,682 (prema sovjetskim arhivskim dokumentima) odvedeno je u ratno zarobljeništvo od strane Crvene armije, od kojih je 187.367 uračunato u rumunske ratne zarobljenike u logorima NKVD-a (22. aprila 1956., 54.612 je uračunato kao umrlo u zarobljeništvu, a 132.755 kao oslobođeno), 27.800 su se računali kao Rumuni koje je oslobodila Sovjetska armija, a 14.515 kao Moldavci koje je oslobodila Sovjetska armija.[79]

Obnova sovjetske administracije[uredi | uredi izvor]

Sovjetske operacije od 19. avgusta do 31. decembra 1944.

Početkom 1944. Sovjetski Savez je postepeno zauzimao teritoriju kroz ofanzive Uman – Botošani i Jaši-Kišinjev. Dana 23. avgusta 1944, sa napredovanjem sovjetskih trupa i padom Istočnog fronta, na teritoriju Rumunije izveden je puč predvođen kraljem Mihajom koji je uz podršku opozicionih političara i vojske svrgnuo diktaturu Antoneskua, zaustavio vojne akcije protiv saveznika i kasnije stavio razbijenu rumunsku vojsku na strani saveznika. U danima neposredno nakon puča, pošto je akcija Rumunije bila jednostrana i nije bilo dogovoreno primirje sa savezničkim silama, Crvena armija je nastavila da tretira rumunske trupe kao neprijateljske borce, a u zabuni, rumunske trupe im se nisu suprotstavile. Kao posledica toga, Sovjeti su uzeli veliki broj rumunskih trupa kao ratne zarobljenike sa malo ili nimalo otpora. Neki od zatvorenika su rođeni Besarabije. Mihaj je pristao na sovjetske uslove, a Rumuniju je okupirala Sovjetska armija.

Od avgusta 1944. do maja 1945. godine, oko 300.000 ljudi je regrutovano u Sovjetsku armiju iz Besarabije i Severne Bukovine i poslato u borbu protiv Nemačke u Litvaniji, Istočnoj Pruskoj, Poljskoj i Čehoslovačkoj.

U 1947. kao deo Pariskog mirovnog ugovora, Rumunija i Sovjetski Savez potpisali su ugovor o granici kojim su potvrdili granicu utvrđenu 1940. godine.[80] Nekoliko dodatnih nenaseljenih ostrva u delti Dunava kao i Zmijsko ostrvo, koja se ne pominju u ugovoru, prebačena su iz komunističke Rumunije u Sovjetski Savez 1948. godine.

Socijalne i kulturne posledice[uredi | uredi izvor]

Etnička karta međuratne Rumunije (popis 1930)

U trenutku sovjetske okupacije regioni su imali ukupno 3.776.309 stanovnika. Prema rumunskoj zvaničnoj statistici, ovo je raspoređeno među etničke grupe na sledeći način: Rumuni (53.49%), Ukrajinci i Ruteni (15.3%), Rusi (10.34%), Jevreji (7.27%), Bugari (4.91%), Nemci (3.31%), ostali (5.12%).[81][82]

Kretanje stanovništva[uredi | uredi izvor]

Preseljenje Volksdojča nakon sovjetske okupacije Besarabije

Tokom sovjetskog preuzimanja 1940. godine, besarapski Nemci (82.000) i bukovinski Nemci (40.000–45.000) vraćeni su u Nemačku na zahtev Hitlerove vlade. Neke od njih nacisti su nasilno naselili u okupiranu Poljsku i morali su ponovo da se presele 1944–1945. Ljudi pogođeni preseljenjem nisu bili proganjani, ali nisu imali izbora da ostanu ili žive i morali su da promene celokupni egzistencijalni život u roku od nekoliko nedelja ili čak dana.

Deportacije i politička represija[uredi | uredi izvor]

Deportacije lokalnog stanovništva zbog pripadnosti inteligenciji ili kulačkim klasama ili zbog antisovjetskih nacionalističkih ideja dogodile su se u periodima od 1940. do 1941. i od 1944. do 1951. Deportacije su obuhvatile sve lokalne etničke grupe: Rumune, Ukrajince, Ruse, Jevreje, Bugare, Gagauze. Značajne deportacije dogodile su se u tri odvojene prilike: prema Aleksandru Bulgaru,[68] 29.839 ljudi je deportovano u Sibir 13. juna 1941. Ukupno, u prvoj godini sovjetske okupacije,[83] ne manje od 86.604 ljudi iz Besarabije, Severna Bukovina i regiona Herca pretrpeli su političku represiju.[84] Taj broj je približan onom koji su izračunali ruski istoričari prateći dokumente u moskovskom arhivu, otprilike. 90.000 ljudi je bilo uhapšeno, pogubljeno, deportovano ili regrutovano za rad u prvoj godini sovjetske okupacije.[85] Veći deo broja (53.356) predstavljao je prinudno regrutovane za rad širom Sovjetskog Saveza.[86] Klasifikacija takvih radnika kao žrtava političke represije je, međutim, sporna, jer se siromaštvo meštana i sovjetska propaganda takođe smatraju važnim faktorima koji su vodili emigraciji lokalne radne snage.[87] Hapšenja su nastavljena i nakon 22. juna 1941. godine.[88][89]

Na osnovu posleratne statistike, istoričar Igor Kašu pokazao je da su Moldavci / Rumuni činili otprilike 50 procenata deportovanih, dok su ostatak činili Jevreji, Rusi, Ukrajinci, Gagauzi, Bugari i Romi. Razmatrajući etničku strukturu regiona, on zaključuje da predratne i posleratne represije nisu bile usmerene na bilo koju određenu etničku ili nacionalnu grupu, već bi se mogle okarakterisati kao "genocid" ili "zločin protiv čovečnosti". Deportacija 1941. imala je za cilj "antisovjetske elemente", a sastojala se od bivših predstavnika rumunske međuratne administracije (policajaca, žandarma, zatvorskih čuvara, službenika), velikih zemljoposednika, trgovaca, bivših oficira rumunske, poljske i carske vojske i ljude koji su prebegli iz Sovjetskog Saveza pre 1940. Kulaci nisu bili glavna meta represije sve do posleratnog perioda.[86] Pre nego što su sovjetske arhive postale dostupne, R. J. Ramel je procenio da su između 1940. i 1941. godine 200.000 do 300.000 rumunskih Besarabijaca bili proganjani, regrutovani u prisilne radne logore ili deportovani sa čitavim porodicama, od kojih je 18.000 do 57.000 navodno ubijeno.[90]

Verski progon[uredi | uredi izvor]

Nakon postavljanja sovjetske administracije, verski život u Besarabiji i Severnoj Bukovini doživeo je progon sličan onome u Rusiji između svetskih ratova. U prvim danima okupacije određene grupe stanovništva pozdravile su sovjetsku vlast, a neke od njih pridružile su se novoosnovanoj sovjetskoj nomenklaturi, uključujući NKVD, sovjetsku tajnu policiju. NKVD je koristio te meštane da pronađu i uhapse brojne sveštenike.[91] Ostale sveštenike uhapsio je i saslušao sam sovjetski NKVD, deportovao u unutrašnjost Sovjetskog Saveza i ubio. Istraživanje na tu temu još je u ranoj fazi. Od 2007. godine, pravoslavna crkva je proglasila za mučenike oko 50 duhovnika, koji su umrli u prvoj godini sovjetske vlasti (1940–1941).[91]

Nasleđe[uredi | uredi izvor]

U Sovjetskom Savezu[uredi | uredi izvor]

U ranoj sovjetskoj istoriografiji lanac događaja koji je doveo do stvaranja Moldavske SSR opisan je kao "oslobađanje moldavskog naroda od 22-godišnje okupacije od strane boljarske Rumunije". Sovjetski autori [92] uveliko su opisivali scene kako je oslobođeni besarapski narod s nestrpljenjem dočekao sovjetske trupe koje su završavale "22 godine jarma pod rumunskim kapitalistima i zemljoposednicima", organizovali demonstracije pod crvenim zastavama i oslobodili zatvorene komuniste od strane Sigurance. Od 1940. do 1989. godine sovjetske vlasti su promovisale događaje od 28. juna 1940. godine kao "oslobođenje", a sam dan bio je praznik u Moldavskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici.

Međutim, 2010. godine ruski politički analitičar Leonid Mlečin izjavio je da termin okupacija nije adekvatan, već da je "više reč o aneksiji dela teritorije Rumunije".[93]

Moldavija pre sticanja nezavisnosti[uredi | uredi izvor]

Od 26. do 28. juna 1991. godine, u Kišinjevu, je održana međunarodna konferencija Pakt Molotov – Ribentrop i njegove posledice po Besarabiju, koja je okupila istoričare kao što su Nikolas Dima, Kurt Treptou, Denis Diletan, Majkl Majkelson, Stefen Bouer, Lauri Vajman, Majkl Bručis, pored moldavskih, sovjetskih i rumunskih istoričara. Usvojena je neformalna deklaracija iz Kišinjeva, prema kojoj su Pakt i njegov tajni protokol predstavljali imenovanje za saradnju između Sovjetskog Saveza i nacističke Nemačke, a nakon tih sporazuma, Besarabiju i Severnu Bukovinu okupirala je Sovjetska vojska 28. juna 1940. kao rezultat ulitmativnih beleški upućenih rumunskoj vladi . Akti su dobili karakteristiku bremenite manifestacije imperijalističke politike aneksije i diktata, besramne agresije na suverenitet (...) susednih država, članica Lige nacija. Staljinistička agresija predstavljala je ozbiljno kršenje pravne norme ponašanja država u međunarodnim odnosima, obaveza preuzetih paktom Brajan-Kelogov iz 1928., i i Londonskom konvencijom o definiciji agresora iz 1933". U deklaraciji se navodi da su "Pakt i Tajni dodatni protokol zakonski ništavi od početka i njihove posledice moraju biti eliminisane". Za potonje je pozvao na "politička rešenja koja bi dovela do uklanjanja dela nepravde i zlostavljanja počinjenih upotrebom sile, diktata i aneksija, ... [rešenja] u potpunom konsenzusu sa principima [1975] Helsinškog zakona i [1990] Pariske karte za novu Evropu".[94][95]

Sjedinjene Američke Države[uredi | uredi izvor]

Senat Sjedinjenih Američkih Država je 28. juna 1991. godine izglasao rezoluciju koju su predložili senatori Džesi Helms i Lari Presler, članovi američkog odbora Senata za spoljne odnose, koja je preporučila američkoj vladi da

  1. podrži pravo na samoopredeljenje naroda Moldavije i Severne Bukovine, okupiranih od strane Sovjeta, i sačini odluku u tom cilju,
  2. podrži buduće napore vlade Moldavije da pregovara, ako to želi, o mirnom ponovnom ujedinjenju Moldavije i Severne Bukovine sa Rumunijom, kako je utvrđeno Pariskim ugovorom (1920), poštujući postojeće norme međunarodnog prava i princip 1 Helsinškog zakona.

U klauzulama ove rezolucije Senata, između ostalog, navedeno je da su " (...) Oružane snage Sovjetskog Saveza napale Kraljevinu Rumuniju i okupirale Istočnu Moldaviju, Severnu Bukovinu i oblast Herca. (... ) Aneksija je prethodno pripremljena tajnim sporazumom o Ugovoru o nenapadanju koji su vlade Sovjetskog Saveza i Nemačkog rajha potpisale 23. avgusta 1939. (...) Između 1940. i 1953. stotine hiljada Rumuna iz Moldavije i Severne Bukovine SSSR je deportovao u Centralnu Aziju i Sibir (...)."[96][97][98]

Moderna Moldavija[uredi | uredi izvor]

  • Mihaj Gimpu, privremeni predsednik Moldavije 2010. godine, proglasio je 28. jun 1940. godine danom Sovjetske okupacije. Taj potez naišao je na neodobravanje i pozive na opoziv uredbe unutar vladajuće koalicije i opozicione stranke i na ostavku Gimpua. Dorin Čirtoaka, gradonačelnik Kišinjeva i član iste stranke kao Gimpu, naredio je podizanje spomen-kamena na Trgu Narodne skupštine, ispred zgrade kabineta, gde je nekada stajao Lenjinov spomenik.[99] Članovi koalicija tvrdili su da nije došlo vreme za takav dekret i da će samo pomoći komunistima da osvoje više glasova.[100] Akademija nauka Moldavije izjavila je da "s obzirom na nedavna neslaganja u vezi sa 28. junom 1940 [...]moramo preduzeti mere i obavestiti javno mnjenje o stavovima akademske zajednice". Akademija je izjavila: "Arhivski dokumenti i istorijska istraživanja međunarodnih stručnjaka pokazuju da je aneksiju Besarabije i Severne Bukovine sovjetska komanda osmislila i izgradila kao vojnu okupaciju ovih teritorija. Uredba privremenog predsednika Mihaja Gimpua u principu odražava istorijsku istinu."[101]
  • Dana 30. juna 2010. godine Prvi kabinet Vlada Filata odlučio je da stvori Muzej žrtava komunizma[102] a Vlad Filat je otvorio muzej 6. jula 2010. godine.[103]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Deletant 2006, str. 20.
  2. ^ King 2000, str. 91–95
  3. ^ „Final Report of the International Commission on the Holocaust in Romania” (PDF). United States Holocaust Memorial Museum. Pristupljeno 17. 03. 2018. 
  4. ^ Motoc 2018, str. 216.
  5. ^ Bossy, G.H., Bossy, M-A. Recollections of a Romanian Diplomat, 1918–1969, Volume 2, Hoover Press, 2003.
  6. ^ Rothschild, Joseph (1977). East Central Europe Between the Two World Wars. Seattle: University of Washington Press. str. 314. ISBN 0-295953-57-8. 
  7. ^ James Stuart Olson; Lee Brigance Pappas; Nicholas Charles Pappas (1994). An Ethnohistorical Dictionary of the Russian and Soviet Empires. Greenwood Publishing Group. str. 484. ISBN 9780313274978. 
  8. ^ „The Armistice Agreement with Rumania; September 12, 1944”. The Avalon Project. Pristupljeno 17. 3. 2018. 
  9. ^ United States Department of State. Foreign relations of the United States, 1946. Paris Peace Conference: documents Volume IV (1946)
  10. ^ „Declaration of Independence of the Republic of Moldova”. Arhivirano iz originala 30. 08. 2013. g. Pristupljeno 17. 03. 2018. 
  11. ^ Istoriя Respubliki Moldova. S drevneйših vremёn do naših dneй = Istoria Republicii Moldova: din cele mai vechi timpuri pină în zilele noastre / Associaciя učёnыh Moldovы im. N. Milesku-Spэtaru — izd. 2-e, pererabotannoe i dopolnennoe. — Kišinёv: Elan Poligraf, 2002. — S. 146. — 360 s. — ISBN 9975-9719-5-4.
  12. ^ a b King 2000, str. 24
  13. ^ Keith Hitchins, Rumania: 1866-1947 (Oxford History of Modern Europe). 1994, Clarendon Press. ISBN 0-19-822126-6.
  14. ^ Mitrasca, Marcel (2007). Moldova: A Romanian Province Under Russian Rule: Diplomatic History from the Archives of the Great Powers. Algora Publishing. str. 20—. ISBN 978-0-87586-184-5. 
  15. ^ Mitrasca 2002, str. 32–33
  16. ^ a b Prusin 2010, str. 84
  17. ^ Mitrasca 2002, str. 34
  18. ^ Mitrasca 2002, str. 35–36
  19. ^ a b v g d Prusin 2010, str. 86
  20. ^ a b v Mitrasca 2002, str. 36
  21. ^ Mitrasca 2002, str. 85
  22. ^ Charles Upson Clark, "Bessarabia", Chapter XIX, New York, 1926, Chapter 19 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (3. februar 2011)
  23. ^ Petre Cazacu, Moldova dintre Prut și Nistru 1812-1918, Chișinău, Știinţa, 1992, pp. 345–346
  24. ^ a b Mitrasca 2002, str. 35
  25. ^ Mitrasca 2002, str. 36–37
  26. ^ Wim P. van Meurs, The Bessarabian question in communist historiography, East European Monographs, 1994, p. 67
  27. ^ Cristina Petrescu, "Contrasting/Conflicting Identities:Bessarabians, Romanians, Moldovans" in Nation-Building and Contested Identities, Polirom, 2001, p. 156
  28. ^ King, str. 35
  29. ^ Mitrasca 2002, str. 109
  30. ^ Livezeanu 2000, str. 56
  31. ^ Livezeanu 2000, str. 56–57
  32. ^ a b Livezeanu 2000, str. 58
  33. ^ Livezeanu 2000, str. 57
  34. ^ Richard K. Debo, Survival and Consolidation: The Foreign Policy of Soviet Russia, 1918-1921, McGill-Queen's Press. 1992. ISBN 0-7735-0828-7. str. 113–114..
  35. ^ Mitrasca 2002, str. 110
  36. ^ Mitrasca 2002, str. 72
  37. ^ Mitrasca 2002, str. 86
  38. ^ Mitrasca 2002, str. 111–112
  39. ^ Mitrasca 2002, str. 111
  40. ^ Malbone W. Graham (oktobar 1944). „The Legal Status of the Bukovina and Bessarabia”. The American Journal of International Law. American Society of International Law. 38 (4): 667—673. JSTOR 2192802. S2CID 146890589. doi:10.2307/2192802.  Scholar search
  41. ^ Mitrasca 2002, str. 411
  42. ^ Mitrasca 2002, str. 345
  43. ^ Mitrasca 2002, str. 368–369
  44. ^ Mitrasca 2002, str. 345, 386
  45. ^ Mitrasca 2002, str. 391
  46. ^ Kellogg-Briand Pact, at Yale University.
  47. ^ League of Nations Treaty Series, 1929, No. 2028.
  48. ^ League of Nations Treaty Series, 1928, No. 2137.
  49. ^ Mitrasca 2002, str. 124
  50. ^ Marcel Mitrasca|2002, Moldova: A Romanian Province under Russian Rule. Diplomatic History form the Archives of the Great Powers, Algora Publishing
  51. ^ Hitchins, Keith (1994). Rumania, 1866–1947. Oxford University Press. str. 436—437. ISBN 978-0-19-822126-5. 
  52. ^ Mitrasca 2002, str. 137
  53. ^ German-Soviet Non-Aggression Treaty of August 23, 1939. Complete text online at wikisource.org.
  54. ^ MID. Ministrы inostrannыh del. Vnešnяя politika Rossii: ot Lenina i Trockogo – do Putina i Medvedeva by Leonid Mlechin
  55. ^ a b Ioan Scurtu,Istoria Basarabiei de la inceputuri pana in 2003, Editura Institutului Cultural Roman, pg. 327
  56. ^ „Ulьtimativnaя nota sovetskogo pravitelьstva rumыnskomu pravitelьstvu 26 iюnя 1940 g.”. Arhivirano iz originala 04. 03. 2016. g. Pristupljeno 21. 05. 2021. 
  57. ^ a b „Rumania Delays Official Action on Russian Ultimatum--Italy, Jugoslavia Also Consulted”. Brooklyn Citizen. Brooklyn, New York: United Press International. 27. 06. 1940. str. 1. 
  58. ^ "Soviet Ultimata and Replies of the Romanian Government" Arhivirano 2010-05-27 na sajtu Wayback Machine, in Ioan Scurtu, Theodora Stănescu-Stanciu, Georgiana Margareta Scurtu, Istoria Românilor între anii 1918-1940, University of Bucharest, 2002
  59. ^ "13.3. Nota lui Joachim von Ribbentrop către Viaceslav Molotov privitoare la Basarabia și Bucovina". Istoria Românilor Între Anii 1918–1940. June 25, 1940. Archived from the original on March 3, 2016.
  60. ^ Livezeanu 2000, str. 50
  61. ^ Livezeanu 2000, str. 92
  62. ^ a b v „Prutskiй pohod 1940 goda”. 
  63. ^ Ioan Scurtu, Istoria Basarabiei de la inceputuri pâna in 2003, Editura Institutului Cultural Român, pg. 333
  64. ^ The actual result of the first vote was 11 Reject the ultimatum, 10 Accept the ultimatum, 5 For negotiations with the USSR, and 1 Abstained.
  65. ^ a b v „Russia's Own Story of Grab in Romania”. New York Daily News. 29. 06. 1940. str. 10. 
  66. ^ a b v St. John, Robert (June 30, 1940). "Report Axis to Aid Romania if Reds Overstep". Associated Press. Daily News (New York, New York). p. 3C.
  67. ^ Dobrincu, Dorin (21. 02. 2013). „Consecințe ale unei cedări lipsite de onoare”. Revista 22 (na jeziku: rumunski). Arhivirano iz originala 24. 02. 2018. g. Pristupljeno 17. 01. 2014. 
  68. ^ a b Alexandru Usatiuc-Bulgăr "Cu gîndul la "O lume între două lumi": eroi, martiri, oameni-legendă" ("Thinking of 'A World between Two Worlds': Heroes, Martyrs, Legendary People"), Publisher: Lyceum, Orhei (1999) ISBN 9975-939-36-8.
  69. ^ „Expozitie cutremurătoare la Bruxelles: 75 de ani de la Masacrul de la Fântâna Albă”. Arhivirano iz originala 28. 03. 2023. g. Pristupljeno 21. 05. 2021. 
  70. ^ Masacrul de la Galaţi din 30 iunie 1940
  71. ^ Final Report of the International Commission on the Holocaust in Romania, pp. 85–86
  72. ^ Caşu, Igor (2000). "Politica națională" în Moldova Sovietică. Chişinău: Cartdidact. str. 25—26. ISBN 9789975940290. 
  73. ^ Caşu, Igor (2000). "Politica națională" în Moldova Sovietică. Chişinău: Cartdidact. str. 34—36. ISBN 9789975940290. 
  74. ^ "Hitler's Europe" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. novembar 2007), Time, Monday, July 1, 1940
  75. ^ "Background Note: Romania", United States Department of State, Bureau of European and Eurasian Affairs, October 2007. The text says: "Romania entered World War II on the side of the Axis Powers in June 1941, invading the Soviet Union to recover Bessarabia and Bukovina, which had been annexed in 1940."
  76. ^ Șoimaru, Vasile. „Turnul Dezrobirii Basarabiei” (na jeziku: rumunski). Literatura și Arta. Arhivirano iz originala 9. 03. 2013. g. Pristupljeno 2012-02-17. 
  77. ^ www.worldwar2.ro: Maresal Ion Antonescu
  78. ^ „The Holocaust in Romania” (PDF). Final Report of the International Commission on the Holocaust in Romania. Yad Vashem (The Holocaust Martyrs' and Heroes' Remembrance Authority). Arhivirano iz originala (PDF) 17. 01. 2016. g. Pristupljeno 2014-01-17. 
  79. ^ Krivosheyev, Grigoriy (1997). Soviet Casualties and Combat Losses in the Twentieth Century (1st izd.). Greenhill Books. ISBN 978-1-85367-280-4. 
  80. ^ Treaty of Peace with Roumania at Australian Treaty Series 1948, No. 2
  81. ^ „Viata bucovineana in Ramnicu-Valcea postbelic” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 19. 04. 2014. g. Pristupljeno 21. 05. 2021. 
  82. ^ Atitudinea antiromaneasca a evreilor din Basarabia Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. новембар 2016) at historia.ro
  83. ^ Comisia Prezidențială pentru Analiza Dictaturii Comuniste din România: Raport Final / ed.: Vladimir, Dorin Dobrincu, Cristian Vasile, București: Humanitas. 2007. ISBN 978-973-50-1836-8. str. 747.
  84. ^ Igor Cașu, ""Politica națională" în Moldova sovietică", Chișinău, Ed. Cartdidact, 2000, p. 32–33
  85. ^ Mikhail Semiryaga, "Tainy stalinskoi diplomatii", Moscow, Vysshaya Shkola, 1992, p. 270
  86. ^ a b Caşu, Igor (2010). „Stalinist Terror in Soviet Moldavia”. Ur.: McDermott, Kevin; Stibbe, Matthew. Stalinist Terror in Eastern Europe. Manchester University Press. ISBN 9780719077760. Pristupljeno 17. 01. 2014. 
  87. ^ Comisia Prezidențială pentru Analiza Dictaturii Comuniste din România: Raport Final, p. 595
  88. ^ "Literatura și Arta", 12 December 1991
  89. ^ Report, str. 747–748
  90. ^ R. J. Rummel, Table 6.A. 5,104,000 victims during the pre-World War II period: sources, calculations and estimates, Freedom, Democracy, Peace; Power, Democide, and War, University of Hawaii.
  91. ^ a b Martiri pentru Hristos, din România, în perioada regimului comunist, Editura Institutului Biblic și de Misiune al Bisericii Ortodoxe Române, București, 2007, pp. 34–35
  92. ^ such as A. M. Lazarev "God 1940 — prodolženie socialističeskoй revolюcii v Bessarabii
  93. ^ „Un analist rus recunoaşte: URSS a anexat Basarabia la 28 iunie 1940 VIDEO”. Arhivirano iz originala 04. 03. 2016. g. Pristupljeno 17. 03. 2018. 
  94. ^ Mihai Adauge, Alexandru Furtună, Basarabia și Basarabenii, Uniunea Scriitorilor din Moldova, Chișinău. 1991. ISBN 5-88568-022-1. str. 342–347.
  95. ^ Dan Dungaciu, p. 11
  96. ^ Gheorghe E. Cojocaru, Politica externă a Republicii Moldova. Studii., Ediția 2-a, Civitas, Chișinău, 2001, p. 126+128
  97. ^ Dan Dungaciu, p. 11–13
  98. ^ Resolution project published also in Moldova Suverană, 20 iunie 1991
  99. ^ ȘTIRILE, PUBLIKA.MD - AICI SUNT (26. 06. 2010). „Primăria a instalat în faţa Guvernului o piatră în memoria victimelor regimului comunist”. Arhivirano iz originala 21. 10. 2021. g. Pristupljeno 17. 03. 2018. 
  100. ^ „Meriți tot ce e mai bun! - JurnalTV.md”. www.jurnaltv.md. Arhivirano iz originala 25. 07. 2011. g. Pristupljeno 17. 03. 2018. 
  101. ^ [1] Arhivirano 2011-02-21 na sajtu Wayback Machine
  102. ^ „Prim-ministrul Vlad FILAT a prezidat astăzi ședința ordinară a Guvernului”. Arhivirano iz originala 23. 10. 2013. g. Pristupljeno 17. 03. 2018. 
  103. ^ „Prim-ministrul Vlad FILAT a participat astăzi la acțiunile consacrate memoriei victimelor deportărilor și represiunilor politice”. Arhivirano iz originala 23. 10. 2013. g. Pristupljeno 17. 03. 2018. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]