Sofista

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Sofisti (grč. σοφισταί - stručnjak, mudrac) su bili grupa grčkih predsokratskih filozofa, koji su u istoriji grčke antičke filozofije nazivani kao učitelji znanja i lepog govora.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Sofisti su bili profesionalni putujući učitelji u drugoj polovini petog veka pre nove ere, koji su javno nastupali i svoje usluge naplaćivali. Pod sofistom se podrazumeva neko koji nešto zna ili ume, i spreman je da to što zna i ume i podučava, baš kao i učitelji u gimnaziji («gimnazion») koji su se takođe nazivali «Sofisti»

Sofista ne potiče, kao većina starijih filozofa, iz aristokratije, i zato nudi usluge za honorar. Kao profesionalni putujući učitelj podučava on sinove iz visokog staleža o umetnosti, pospešuje njihova interesovanja i mišljenje u organima demokratije, skupštine, uči ih da pred sudom uspešno zastupaju svoj predmet, jer advokata tada još uvek nije bilo.

Njihovo učenje svodilo se pre svega na govornoj teoriji kao npr.: (retorika, poetika i gramatika) i u etici (teorija o državi, zakonu, moralu i pravu) takođe su bili usmereni protiv tradicije i religije. Sofisti su razvili jedan novi odnos prema govoru kao moćnu argumentativnu tehniku.

Sokrat i Platon oštro kritikuju postupak i učenje sofista, a ta kritika je prihvaćena od strane drugih mnogobrojnih naučnika i političara. Aristotel naziva sofiste „učiteljima prividnog znanja“ koji izvrću reči. U njegovom „Traktatu“ protiv sofista, on daje sistematsku predstavu o obaranju sofističkih trikova.

Od puno knjiga i razgovora koji su sofisti napisali jako malo je sačuvano, skoro ništa. Sve što se o sofistima zna preneseno je preko Platona, koji je prema njima bio vrlo kritičan, zato što su se oni predstavljali kao učitelji o stvarima o kojima, po njegovom mišljenju, nisu dovoljno znali.

Poznati sofisti[uredi | uredi izvor]

Najistaknutije ličnosti među sofistima su: Protagora iz Abdere i Gorgija iz Leotinoja (Sicilija), Hipijas iz Elisa, Prodikos i Antifon koji su učili politiku, etiku, državu, pravdu i nauku govora. Sumnjali su u prve principe, svaku istinu su objavili kao relativnu. Taj relativizam vodi sofiste ka negativnosti objektivne istine. Mlađi sofisti su: Kritija, Trasimahos, Ksenidaes, Polos i Eutidem.

Citati[uredi | uredi izvor]

Poznati Aforizam od Protagore je: „Čovek je mera svih stvari, pri čemu svaki čovek ima svoju posebnu istinu“. Takođe: „Čovek je mera svih stvari, one koje postoje da postoje i one koje ne postoje da ne postoje“. Po Platonovom objašnjenju to bi značilo: „Onome kome je zima i vetar mu je hladan, a onome kome nije zima, naprotiv, ni vetar nije hladan“. Ili «za jednog je flaša poluprazna, a za drugog polupuna». To je to izvrtanje reči koje spominju Sokrat i Platon a posle njih i Aristotel u svom «Traktatu».

U novije vreme izjavljuje Toma Akvinski (San Tommaso D’Aquino 1225 – 1274) o sofistima: „Oni izgledaju mudro, ali ipak to nisu“.

Uticaj na rimsko obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Druga generacija sofista je doprinela širenju grčke kulture na obrazovanje u Rimu. Grčka retorička tradicija i istorija su imali prioritet u odnosu na latinsku retoriku i istoriju. [1]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Clarke, M. L. (1968). „Cicero at School”. Greece and Rome. 15: 18—22. JSTOR 642252. S2CID 162158134. doi:10.1017/s001738350001679x. .