Spisak rimskih legija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Ovo je spisak rimskih legija, u kome su izneseni ključni podaci o svakoj legiji. Primarni fokus je dat Principatskim legijama (rana imperija, 27. p. H. r. – 284. godine), o kojima postoji znatna literatura, kao i epigrafska i arhaeološka evidencija.

Ukratko o razvoju legija[uredi | uredi izvor]

Rana republika[uredi | uredi izvor]

Postoje šture informacije o rimskim legijama, koje su se možda sastojale od 1000 regruta iz svake od tri tribe iz perioda ranog kraljevstva. Do kraja V veka p. n. e.. legije su brojale do 6.000 ljudi, ali Polibije, pišući oko 150. p. n. e., obezbeđuje najraniji detaljan opis legijskih struktura i, najverovatnije, je mislio na vojsku posle rata protiv Hanibala. Veličina legije je varirala između 4.200 i 5.000 ljudi podeljenih u 30 manipula poređanih u 3 linije; dok su lako oklopljene jedinice – veliti, formirale zaklon, hastati (kopljanici) i principi (glavni ljudi), izabrani na osnovu godina i iskustva, raspoređeni u dva reda, praćeni najiskusnijim vojnicima (trijariji ili ljudi trećeg reda). Legijama je podršku pružalo po 300 konjanika.

Od Gaja Marija do bitke kod Akcijuma[uredi | uredi izvor]

Gaju Mariju je pripisana promena u taktičkoj strukturi legija od manipula u kohorte, iako se u praksi ovaj pomak najverovatnije odvijao postupnije; bilo je 10 kohorti, a svaka se sastojala od 6 centurija od po 80 ljudi, jačajući snagu legije na 4.800 ljudi, iako je prva kohorta možda bila veća. Otprilike u ovo vreme je orao (aquila) usvojen kao simbol svake legije, personifikujući njeno permanentno postojanje. Veliti i legionarska konjica bili su zamenjeni specijalnim pomoćnim trupama koje su se sastoje od stranaca ili ljudi iz osvojenih zemalja.

Principat[uredi | uredi izvor]

Oktavijan Avgust je od preživelih legija iz perioda trijumvirata formirao stajaću, profesionalnu vojsku sa kojom je planirao da izađe u susret svim vojnim potrebama. 14. godine bilo je 25 legija u službi, povećavajući se tokom vladavine dinastije Severa do 33 legije. Svaka legija, organizovana u kohorte, sa 120 konjanika, uključujući oko 5.400 ljudi, imala je svoj broj i počasni naziv i njome su komandovali senatski legati legije, osim u Egiptu i kasnije u Mesopotamiji (anektiranoj 198. g.) gde su legije bile pod komandom konjaničkih prefekata. Legionari su bili regrutovani među rimskim građanima i, u sve većem broju, iz provincija, tako da je, do doba Hadrijana, malo Italijana služilo u legijama. Pored toga, težilo se tome da vojnici budu regrutovani lokalno, zato što su legijama bile potrebne stalne baze. Od kasnog I veka legionari su služili 25 godina i primali su platu od 1.200 sestercija. Plata je dopunjavana donacijama, a legionari su dobijali i godišnju platu i uživali razne pravne privilegije.

Dominat i pozno carstvo[uredi | uredi izvor]

Dioklecijan je podigao broj legija na, namanje 67, iako možda nisu zadržale svoj tradicionalni sastav. Pod Konstantinom I „Velikim“ mnoge su ostale a druge su bile osnovane, iako su one (legije) u kopnenoj vojsci brojale samo 1.000 ljudi i kojima su komandovali tribuni. Granične trupe su se sastojale delom od tradicionalnih legija, možda do polovine svoje uobičajene snage, a njima su komandovali prefekti.

Pojedinačne legije[uredi | uredi izvor]

Legio I : prvobitno formirana od strane Julija Cezara ili C. Vibusa Pansa Cetronianusa; služila je pod Oktavijanom od 41. godine n. e.; možda je legiji oduzet naziv “Augusta” pošto se osramotila u Španiji 19. godine n. e. Služila je na Rajni od oko 16. godine n. e. do 69. godine sa bazom u Ara Ubiorumu (današnji Keln) od 9. g, kasnije u Boni (današnji Bon); jedna od legija koje su učestvovale u Vitelijevom maršu na Rim; rasformirana 70. godine zbog saradnje sa pobunjenikom Julijem Civilom (lat. Iulius Civilis); možda su neki od njenih vojnika bili uključeni u VII legia Gemina; dobila je ime "Germanica" zbog službe na Rajni .

Legio I Adiutrix (“Pomoćnik”): formirina je od strane Nerona 66. ili 67. godine od mornara u Mizenumu (lat. Misenum); kao formalnu legiju ju je organizovao Galba. Borila se kod Bedriakuma (lat. Bedriacum) – današnje Kremone za Otona, zarobivši orla XXI legije Rapax; Vitelije ju je poslao u Španiju. 70. godine prebačena je u Mogonciakum (lat. Mogontiacum) - [današnji Majnc] u Gornjoj Germaniji, a oko 86. godine u Panoniju. Verovatno je bila poslata u Meziju tokom Domicijanovih pohoda na Decebala, ali je do 97. godine. Brigeciu (lat. Brigetio) u Gornjoj Panoniji; Trajan joj je dodelio naziv "pia fidelis" (“odana i verna”); učestvovala je u Dačkim ratovima i možda je ostala kao deo garnizona u Dakiji; verovatno je pratila Trajana u Parćanskom pohodu, a vratila se sa Hadrijanom na Dunav; od oko 120. godine bila je stacionirana u Brigeciu u Gornjoj Panoniji.

Legio I Italica: formirao ju je Neron od Italijana, verovatno 66. godine radi planirane Kaspijske ekspedicije. Poslata je u Galiju 69. g, stacionirana u Lugdunumu (današnji Lion); podržala je Vitelija u drugoj bici kod Bedriakuma; Vespazijan ju je poslao u Meziju; bila je stacionirana u Nove (lat. Novae) - [današnji Svištov, u Bugarskoj].

Legio I Macriana Liberatrix (“Makrijanova oslobodilačka”): formirao ju je L. Klodijus Maker 68. g, pobunjeni guverner rimske provincije Afrike; raspustio ju je Galba.

Legio I Minervia: formirao ju je Domicijan 83. godine sa nazivom Flavija Minerva (Srećna Minerva (Domicijan je posebno poštovao Minervu), od onda je stacionirana u Boni (današnji Bon) u Donjoj Germaniji. Naziv pia fidelis Domitiana (“Domicijanova odana i verna”) joj je dodeljen za lojalnost u ustanku L. Antonija Saturnina (lat. L. Antonius Saturninus), legata Gornje Germanije 89. godine. Učestvovala je u Trajanovim Dačkim ratovima i Parćanskom pohodu Lucija Vera (162166. g. ).

Legio I Parthica (“Parćanska”): formirao ju je Septimije Sever pre 197. godine a ime je dobila u čast njegovog Parćanskog pohoda; bila je stacionirana u Mesopotamiji, u Singari.

Legio II Adiutrix (“Pomoćnik”): Vespazijan ju je prihvatio kao zvaničnu legiju od 7. marta 70. g, od kada je nosila naziv pia fidelis (“odana i verna”); najverovatnije se većinom sastojala od mornara koje je prvobitno regrutovao Neron iz flote u Mizenumu, a neke od njih je Vitelije poslao da se suprotstave Vespazijanovom napredovanju, ali su se predali kod Narnia. Borila se protiv Julija Civila (lat. Iulius Civilis) i pratila je Q. Petilliusa Cerialisa do Britanije 71. g; bazirana u Lindumu (današnji Linkoln) i na kraju, do vremena Agrikole, u Devi (današnji Čester). Premeštena je na Dunav oko 87. godine ili kasnije, poznato je da je bila na operacijama u Meziji do 92. g; posle toga je stacionirana u Akvinkumu (lat. Aquincum) (današnja Budimpešta) u Donjoj Panoniji, učestvujući u Trajanovoj invaziji na Dakiju; učestvovala je u Verovom Parćanskom pohodu (162 – 166. g.).

Legio II Augusta: moguće je da ju je osnovao C. Vibius Pansa 43. p. n. e.; Avgust ju je ponovo konstituisao, a po njemu je i dobila ime, možda zbog pobede; služila je u Španiji od 30. p. n. e., prebačena je u Germaniju posle 9. g; od 17. godine imala je bazu u Argentorateu (dan. Štrasburg); učestvovala je u Klaudijevoj invaziji na Britaniju 43. g; od 7 4. do 75. g, a bila je za stalno stacionirana u Isci (današnji Kerlion).

Legio II Italica: sastavio ju je Marko Aurelije od italijanskih regruta oko 165. g, uskoro je postala Norikumski garnizon, stacioniran u Ločici, zatim u Albingu, a od Komodovih napredovanja u Lauriakumu (lat. Lauriacum, današnji Lorh, nem. Lorch). Bila je poznata kao Italica pia (“italijanska odana”) od svog osnivanja; između 192. i 200. godine zaslužila je i naziv fidelis (“verna”).

Legio II Parthica: osnovao ju je Septimije Sever pre 197. g; dobila je ime u čast Parćanskih pohoda; od oko 202. godine stacionirana je u Albanumu, 21 km južno od Rima i bila je prva legija u carskom periodu koja je imala stalnu bazu u Italiji, gde je ostala do 312. godine. Putovala je na istok zbog Karakalinog Parćanskog rata; pod Elagabalom je imala imena pia fidelis felix aeterna (“odana, verna, srećna, večna”).

Legio II Traiana Fortis (“Trajnova hrabra”): formirao ju je Trajan, verovatno oko 105. godine i dao joj ime po samom sebi; to je druga legija koju je osnovao car. Kasnije je stacionirana u Siriji, a zatim je prebačena u Egipat oko 125. g, sa bazom u Nikopolisu (lat. Nicopolis), blizu Aleksandrije.

Legio III Augusta: verovatno ju je osnovao C. Vibius Pansa 43. p. n. e. ili Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e.; stacionirana u rimskoj provinciji Africi verovatno od 30. p. n. e. pa dalje, prvo u Amedari (lat. Ammaedara) - [današnja Haidra], zatim u Tevesteu (lat. Theveste) - [današnja Tebesa] pod Vespazijanom, i konačno (oko 98. godine najkasnije) u Lambesisu (lat. Lambaesis) - današnji Lambese; nosila je svoje ime od neke pobede pod Avgustom; raspustio ju je Gordijan III 238. godine zbog podrške pobunjenom legatu Kapelijanu (lat. Capellianus); Valerijan ju je ponovo konstituisao 253. g.

Legio III Cyrenaica: verovatno ju je osnovao Marko Emilije Lepid ili Marko Antonije pre 30. godine n. e.; bila je stacionirana u Egiptu za vreme ranog perioda Avgustove vladavine; ime je dobila po službi u Kireni. Pri smanjenju Egipatskog garnizona, bila je u bazi u Nikopolisu sa XXII legia Deiotariana; možda je privremeno bila u sastavu prvobitnog garnizona rimske provincije Arabije, anektirane 106. g, ali je uskoro možda bila zamenjena VI legia Ferrata; učestvovala je u Trajnovom Parćanskom ratu pre nego sto se vratila u Egipat (o čemu svedoči zimovnik iz 119. g.); zatim se preselila u Arabiju (potvrđeno je za godinu 140), stacionirana je za stalno u Bostri.

Legio III Gallica: osnovao ju je Julije Cezar; kasnije se borila uz Marka Antonija na Istoku; naziv pokazuje da je služila u Galiji 4842. godine n. e. Bila stacionirana u Siriji od 30. godine n. e., pa nadalje. Neron ju je prebacio u Meziju neposredno pre smrti; borila se za Vespazijana u drugoj bici kod Bedriakuma; 70. godine vratila se nazad u Siriju; ne zna se kada je tačno premeštena u bazu u Rafanei (lat. Raphanea), ostajući tamo tokom II veka. Kada je Septimije Sever podelio Siriju, sastavio je Feničanski garnizon; raspuštena je zbog pobune protiv Elagabala u zimu 218/219. g; Marko Aurelije Aleksandar Sever ponovo ju je oformio i premestio u Danabu, blizu Damaska.

Legio III Italica: sastavio ju je Marko Aurelije od italijanskih regruta oko 165. godine i stacionirao je za stalno u Reciji kod Kastra Regina (lat. Castra Regina) - [dan. Regenzburg]; neko vreme nakon svog formiranja nosila je naziv concors (“ujedinjeni”).

Legio III Parthica: formirao ju je Septimije Sever pre 197. godine. Dobila je ime u čast njegovog Parćanskog pohoda; imala je bazu u Mesopotamiji, verovatno u Rezeneu (lat. Rhesaenae).

Legio IV Flavia Felix (“Flavian srećni”'): Vespazijan ju je, od bivše Macedonice ponovo konstituisao 70. godine i stacionirao je kod Burnuma u Dalmaciji; prebačena u Gornju Meziju oko 86. godine stacionirana verovatno kod Singidunuma (Beograd) od oko 86. do 101/102. godine. Učestvovala je u Trajanovim Dačkim ratovima; bila je deo Dakijskog garnizona, sa privremenom bazom u Sarmizegetuzi Ulpiji (lat. Sarmizegethusa Ulpia), pre povratka u Meziju, verovatno u vreme rane vladavine Hadrijana, sa stalnom bazu u Singidurumu.[1]

Legio IV Macedonica: sastavio ju je Julije Cezar 48. p. n. e. priključena je Oktavijanu Avgustu; naziv ukazuje na raniju službu u Makedoniji; smeštena u Španiji kod današnjeg Herera de Pisuerga od 30. godine p. n. e. do oko 43. godine. Premeštena je u Gornju Germaniju verovatno da zameni XIV legiju Gemina kod Mogonciakuma (lat. Mogontiacum) - [današnji Majnc]. Podržala je Vitelija, a jedan njen deo se borio kod Bedriacuma; ostatak legije se predao Juliju Civilu (lat. Iulius Civilis), a kasnije je raspustioo Vespazijan.

Legio IV Scythica: moguće da ju je osnovao Marko Antonije pre 30. p. n. e. Od 30. godine pa nadalje je služila u Makedoniji, i možda je dobila svoj naziv po svom pohodu protiv Skita 2927. godine p. n. e.; od 9. godine bila je deo Mezijskog garnizona; za stalno je prebačena u Siriju 56/57. g; imala je bazu u Zeugmi od Vespazijanove vladavine.

Legio V Aludae (“Ćubasta ševa”): formirao ju je Julije Cezar 52. p. n. e. i to od stanovništva Transalpske Galije; njen naziv slavi krestu od ptičijeg perja koju su imali na šlemovima; ponovo ju je formirao Marko Antonije 44. p. n. e. a sastavni deo vojske Oktavijana Avgusta postala je posle bitke kod Akciuma. Bila je u Španiji od 30 – 1 9. g?. p. n. e., a zatim je premeštena na granicu na Rajni; izgubila je svog orla u Galiji (o čemu nam svedoči delo Veleja Paterkula 2.97), 17. godine p. n. e.; od 14. godine je bila stacionirana u Veteri (današnji Ksanten) u Donjoj Germaniji. Podržala je Vitelija, boreći se u obe bitke kod Bedriakuma; verovatno ju je Vespazijan prebacio u Meziju, iako je možda tada bila raspuštena; ako je preživela, bile je uništena, verovatno pod Domicijanom na Dunavu, oko 85 - 86. g.

Legio V Macedonica: osnovao ju je C. Vibius Pansa 43. p. n. e. ili verovatno Oktavijan Avgust 41/40. godine p. n. e.; služila je u Makedoniji od 3 0. p. n. e. do 6. g, po čemu je i dobila naziv, a zatim je prebačena u Meziju; posle 45. godine bila je stacionirana u Eskusu (lat. Oescus); poslata je u Jermeniju 61/62. g, kasnije je služila pod Vespazijanom u Jevrejskom ratu. Prebačena je nazad u Eskus 71. godine i ostala je tamo kao deo garnizona Donje Mezije u podeli provincije 86. godine. Tokom ili posle Trajanovih Dačkih ratova premeštena je u Tremzis (lat. Troesmis). Posle učestvovanja u Parćanskom ratu Lucija Vera (162—166. g), bila je prebačena u Potiasu (lat. Potaissa) u Dakiji 167. ili 168. godine. Kada je Dakija severno od Dunava bila napuštena 274/275. godine vratila se u Eskus kao garnizon novoosnovane provincije "Priobalne Dakije" (lat. Dacia Ripensis).

Legio VI Ferrata (“Gvozdeno odelo ili gvozdeno obučeni”): osnovao ju je Julije Cezar 52. p. n. e. u Cisalpinskoj Galiji; ponovo je formirao Marko Emilije Lepid 44. godine p. n. e., a uzeo ju je Marko Antonije 43. godine. Bila je spojena sa Oktavijanovom vojskom i od tada stacionirana u Siriji, možda kod Rafanee; bila je deo Vespazijanove vojske u maršu na Italiju 69. g, ali se uskoro vratila. Od 72. godine je verovatno bila stacionirana u Samosati. Postala je garnizon nove rimske provincije Arabija jedno vreme, možda zemenjujući III legiju Cyrenaica. Kasnije je bila prebačena u Kaparkotnu (lat. Caparcotna) u Judeji, postajući deo garnizona nove provincije Sirija Palestina. Dobila je naziv fidelis constans (“odana i postojana”) zato sto je podržala Septimija Severa protiv pobunjenog legata Sirije C. Pescenija Nigera 193 - 197. g.; možda je prebačena u provinciju Siriju Fenikiju pod Aleksandrom Severom.

Legio VI Victrix (“Pobednička”): osnovao ju je Oktavijan Avgust 41/40?. g. p. n. e.. Bila je u Španiji od 30. godine p. n. e. do 69. g. 69/70. godine prebačena na rajnsku granicu gde je ponovo izgradila i zauzela logor Novezium (lat. Novaesium) - [današnji Neus, nem. Neuss] u Donjoj Germaniji. Za odanost u pobuni L. Antonija Saturnina 89. g. Domicijan joj je dodelio naziv pia fidelis Domintiana (“Domincijanova odana i verna”). Do 105. godine stacionarana je u Veteri, a zatim prebačena u Britaniju, verovatno 12 2. godine. Za stalno stacionirana u Ebiracumu (današnji Jork).

Legio VII: osnovana je 59. godine p. n. e. ili ranije, a ponovo ju je formirao Oktavijan Avgust 44. p. n. e. Verovatno je služila na Balkanu i od 9. godine je bila deo garnizona rimske provincije Dalmacije, sa bazom u Tiluriumu – dan. Gardun, kod Trilja). Dodeljen joj je naziv Claudia pia fidelis (“Klaudijeva odana i verna”) za odanost tokom pobune L. Aruntiusa Kamilusa Scribonianusa, guvernera Dalmacije, 42. godine. Prebačena je u Meziju verovatno 56/57. godine sa bazom u Viminaciumu (današnji Kostolac) od Vespazijanovog vremena, pa na dalje. Podržavala je Vespazijana i borila se u drugoj bici kod Bedriakuma.

Legio VII Hispana (“Španska”): osnovao ju je Galba u Španiji, pa je dobila nadimak Galbiana (o tome nam svedoči Gaj Kornelije Tacit u svom delu „Istorije“, 2.86). Pratila je Galbu u Rim, a kasnije se borila za Vespazijana. Ponovo je formirana 70. godine i moguće da je u njoj bilo vojnika iz I legije. Dobila je ime Gemina (“blizanakinja”) i naziv felix (“srećna”) moguće zbog istaknute službe u Gornjoj Germaniji 72/73. godine. Do kraja 74. godine poslata je nazad u Španiju, verovatno u Legio (današnji grad Leon), koji je postao njena stalna baza. Pod Septimijem Severom legija je imala nazive: Gemina pia felix (“bliznakinja, odana i srećna”), verovatno zbog odanosti protiv Klodija Septimija Albina, pobunjenog legata Britanije 193 - 197. g.

Legio VIII Augusta: osnovana je 59. godine p. n. e. ili ranije, a ponovo ju je formirao Oktavijan Avgust 44. p. n. e. Od 30. godine p. n. e. služila je na Balkanu i posle 9. godine stacionirana je u Petoviju (lat. Poetovio) - [današnji Ptuj] u Gornjoj Panoniji. Nosila je svoj naziv od neke pobede izvojevana za vreme Oktavijan AvgustOktavijana Avgusta. 45/46. godine bila je prebačena u Meziju, sa bazom u Nove (lat. Noveae) - [današnji Svištov]. Premeštena je u Gornju Germaniju 70. godine i stacionirana u Argentorateu (dan. Štrasburg).

Legio IX Hispana (“Španska”): verovatno je potekla od Cezarove IX legije raspuštene 46/45. p. n. e. ili ju je, moguće, osnovao Oktavijan 41/40. p. n. e. Dobila je ime zbog službe u Španiji (30—19?g. p. n. e.); prebačena je u Ilirik, a posle 9. godine služi u Panoniji, možda kod Siscie (lat. Siscia) - [dan. Sisak]. Bile je poznata kao Macedonica u periodu ranog Carstva zbog svoje službe na Balkanu. Bila je privremeno prebačena u rimsku provinciju Afriku, od 20 - 24. godine radi učešća u ratu protiv Takfarijana. Učestvovala je u Klaudijevoj invaziji na Britaniju 43. godine. Kasnije je stacionirana u Lindumu (današnji Linkoln). Pretrpela je velike gubitke u Budikinom ustanku 60 - 61. g.. Pod Vespazijanom, oko 71. godine prebačena je u Eburakum (lat. Eburacum) - [današnji Jork]. Poslednji put se oprobala u Britaniji 108. godine i kasnije je njenu bazu u Jorku zauzela VI legija Victrix. Legija verovatno nije izgubljena u Britaniji, već je bila premeštena na neko drugo mesto, služeći najmanje do srednjih 120-tih godina (po podacima o karijerama senatskih oficira). Postoje nagoveštaji da je nestala u Jevrejskoj pobuni, 132 - 135. godine ili u Parćanskom ratu, 161. g, ali su to samo nagađanja.

Legio X Fretensis (dobila je ime ili od reči fretum [morski tesnac, prim. prev.] ili po kanalu između Italije i Sicilije, sugerišući učešće u pomorskim bitkama): Osnovao ju je Oktavijan Avgust 41/40?g. p. n. e.. Služila je u Makedoniji posle 30. p. n. e. i najkasnije do 14. godine bila je u Siriji. 17. godine imala je bazu u Kirhusu (lat. Cyrrhus), a kasnije u Zegumi. 66. godine poslana je da se bori u Jevrejskom ratu, učestvovala je u opsadama Jerusalima i Masade. Od onda je stacionirana u Jerusalimu. U drugoj polovini III veka premeštena je u Aleu na Crvenom moru.

Legio X Gemina (“Bliznakinja”): osnovana je 59. godine ili ranije. Obnovio ju je Marko Emilije Lepid 44. p. n. e., a preuzeo ju je Marko Antonije 43. p. n. e. Kao naslednica Cezarove X legije bila je priključena Oktavijanovoj armiji posle bitke kod Akciuma. Tada je u njoj možda bilo trupa iz drugih legija. Od 30. p. n. e. stacionirana je u Španiji, verovatno kod Petavoniuma (dan. Rosinos de Vidriales). Prebačena je u Karnuntum (lat. Carnuntum), u Gornju Panoniju, 63. godine da bi bila vraćena u Španiju 68. godine. Premeštena je u Donju Germaniju 70. godine stacioniravši se u Noviomaguzu (lat. Noviomagus) - [dan. Najmegen, hol. Niwmegen]. Dobila je naziv pia fidelis Domitiana (“Domicijanova odana i verna”) za lojalnost u ustanku L. Antonije Saturnin 89. godine. Prebačena je u Donju Panoniju oko 103. godine i bila je, prvo u Akvinkumu (lat. Aquincum) - [današnja Budimpešta], a potom Vindoboni (današnji Beč).

Legio XI: nije moguće tačno utvrditi njeno poreklo, a verovatno da je potekla od Cezarove XI legije, osnovane 58. p. n. e., ali je možda i novoformirana Oktavijanova legija iz 41/40. p. n. e. Posle službe na Balkanu od 9. godine stacionirana je u rimskoj provinciji Dalmaciji, kod Burnuma – (dan. Ivoševci, kod Kistanje). Dobila je naziv Claudia pia fidelis (“Klaudijeva odana i verna”) za lojalnost tokom pobune L. Arunitiusa Kamillusa Skribonianusa, guvernera Dalmacije, 42. godine. Podržavala je Vespazijana u drugoj bici kod Bedriakuma. 70. godine poslana je u Gornju Germaniju da pomogne da se uguši ustanak Julija Civila (lat. Iulius Civilis); imala je bazu kod Vindonise (lat. Vindonissa) - [dananašnji Vindih, nem. Windich]. Premeštena je u Gornju Panoniju oko 101. godine i stacionirana kod Brigecia (lat. Brigetio). Kasnije je prebačena u Donju Meziju, sa bazom u Durostorumu (današnja Silistrija, u Bugarskoj).

Legio XII Fluminata (“Naoružana gromovima”): ona je verovatno potekla od XII legije, koju je osnovao Julije Cezar 58. p. n. e. Obnovljena je 44/43. p. n. e. i služila je sa Markom Antonijem na Istoku. Oktavijan Avgust ju je verovatno poslao u Egipat. Do kraja njegove vladavine bila je u Siriji. Služila je sa L. Cesenniusom Petusom u Jermeniji, ali se osramotila predajom kod Randenie (lat. Rhandeia) i vraćena je u Siriju. Jedno vreme imala je bazu u Rafaneu; borila se u Jevrejskom ratu i možda je privremeno izgubila svog orla u povlačenju Cestija Gala, legata Sirije, iz Jerusalima 66. g. 70. godine je prebačena u rimsku provinciju Kapadokiju (lat. Cappadocia), a baza joj je bila u Malitenu. Priča o neobičnoj oluji, ako je istinita, koja je, navodno, spasla dvanaestu legiju u vreme pohoda Marka Aurelija na Kvade 172. godine odnosi se na odred legije. Dobila je naziv certa constans (“čvrsta i postojana”) od Marka Aurelija za odanost u pobuni legata u Siriji, Avidija Kasija 175 - 176. godine, inače zaslužnog za gušenje seljačkog ustanka u Egiptu, ustanka 'Bukola' 172. g.

Legio XIII Gemina (“Bliznakinja”): ne zna joj se poreklo. Možda je potekla od Cezarove XIII legije, osnovane 57. p. n. e. ili ju je oformio Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e. i spojio je sa nekom drugom legijom posle bitka kod Akcijuma. Služila je u Iliriku u periodu ranog carstva. Posle 9. godine preselila se na Rajnu, a potom je bila kod Vindonise (lat. Vindonissa) - [današnji Vindih, nem. Widisch] u Gornjoj Germaniji. Prebačena je u Gornju Panoniju oko 45. godine sa bazom u Petoviju (lat.Poetoviu) - [današnji Ptuj]. Verovatno ju je Domicijan preselio u Vindobonu (današnji Beč). Učestvovala je u Trajanovom Drugom dačkom ratu, a verovatno i u Prvom, postajući deo prvog dačkog garnizona, sa stalnom bazom u Apulumu. Kada je Dakija preko Dunava napuštena 274/275. godine ova legija je prebačena u Raciariu (lat. Ratiaria) u novoj provinciji „Priobalna Dakija“ (lat. Dacia Ripensis ).

Legio XIV Gemina (“Bliznakinja”): ni njoj nije određeno poreklo. Možda je potekla od Cezarove XIV legije, osnovane 53. p. n. e. ili je novooformljena legija Oktavijana Avgusta iz 41/40. godine p. n. e. Moguće je da je posle Akciuma bila spojena sa nekom drugom legijom. Tokom ranog Carstva služila je u Iliriku, a od 9. godine kod Mogonciakuma (lat. Mogontiacuma) - [današnji Majnc] u Gornjoj Germaniji. Učestvovala je u Klaudijevoj invaziji na Britaniju 43. godine. Kasnije joj je baza bila kod Virokoniuma (lat. Viroconium) - [današnji Rokseter, eng. Wroxeter]. Naziv martia victrix (“ratoborna i pobednička”) dobila je pošto je porazila Budiku 60 - 61. godine. Ponovo ju je oformio Neron 67. godine za nameravani pohod na Istok. Vitelije ju je vratio nazad u Britaniju, a 70. godine prebačena je na Rajnu zbog akcije protiv Julija Civila (lat. Iulius Civilis), stacionirana kod Majnca. Pošto je podržala L. Antonija Saturnina 89. godine preseljana je na Dunava 92/93. godine i to moguće blizu Murse (tada u Gornjoj Meziji). Oko 101. godine prebačena je do Vindobone (današnji Beč) u Gornjoj Panoniji. Jedan njen deo učestvovao je u Dačkim ratovima, i do 114. godine legija je imala bazu u Karnuntumu (lat. Carnuntum) u Gornjoj Panoniji.

Legio XV Apollinaris (“Apolonova”): formirao ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e. ili ranije. Služila je u Iliriku u doba ranog Carstva, a posle 9. godine u Panoniji, moguće sa bazom u Emoni, a potom u Savarii. Bila je stacionirana u Karnuntumu (lat. Carnuntum), možda u vreme rane vladavine Tiberija, ali sigurno najkasnije do Klaudijevog doba. Zbog pohoda Cn. Domitiusa Korbuloa premeštena je na Istok 63. godine i borila se u Jevrejskom ratu (66—70. g). Vratila se u Karnuntum 71. godine. Jedan njen deo je učestvovao u Trajanovim Dačkim ratovima, a zatim je legija verovatno prebačena na Istok zbog carevih Parćanskih pohoda. Posle 117. godine bila je stacionirana u Satali u rimskoj provinciji Kapadokiji.

Legio XVI: oformio ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e. Bila je na rajnskoj granici od 30. p. n. e., pa nadalje. Nosila je naziv Gallica zbog službe u Galiji; vreme te službe nije određeno. Posle 9. godine stacionirana je u Mogonciakumu (lat. Mogontiacum) - [današnji Majnc] u Gornjoj Germaniji. Klaudije ju je prebacio u Novezium (lat. Novaesium) - [današnji Neus, nem. Neuss] u Donjoj Germaniji. Deo legije je učestvovao u Vitelijevoj invaziji na Italiju. Ostatak vojske je osramoćen predajom Juliju Civilu (lat. Iulius Civilis) i legiju je potom raspustio Vespazijan, koji ju je ponovo osnovao kao XVI legiju Flavia Firma.

Legio XVI Flavia Firma (“Flavijanova postojana”): Vespazijan je novooformljenu legiju poslao na Istok i služila je u Siriji 75. godine. Kasnije je premeštena u Satalu u Kapadokiji. Trajno je stacionirana u Siriji, kod Samosate posle Trajanovog Parćanskog rata.

Legio XVII, XVIII и XIX: osnovao ih je Oktavijan Avgust, moguće 41/40. p. n. e., iako nema podataka o njihovim aktivnostima tokom građanskih ratova. Verovatno su bile stacionirane na Rajni od 30. p. n. e., pa nadalje. Sve su uništene 9. g. (iako XVII legija nije posebno pomenuta) u vojnoj katastrofi u Teutoburška šuma; njihov zapovednik, Publije Kvintilije Var, je izvršio samoubistvo. Brojevi ovih legija nisu više korišćeni, iako je orao XIX i još jedne legije bio povraćen tokom Germanikovog pohoda (15 - 16. g.), a jedan preostali je vraćen 42. g. (o time nas izveštavaju Tacit u svojim „Analima“. 1.60, 2.25; i Dion Kasije 60.8).

Legio XX Valeria Victrix: formirao ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e., ali je moguće da je osnovana i posle Akciuma. Bila je u Španiji 30–20?g. p. n. e., a zatim u Iliriku kod Burnuma – (današnji Ivaševci, kod Kistanja) sve do 9. godine. Prebačena je u Ara Ubiorum (dan. Keln) u Donjoj Germaniji. Prebačena je u Novezium (lat. Novesium) - [današnji Neus, nem. Neuss] tokom Tiberijeve vladavine, učestvovala je u invaziji na Britaniju 43. godine. Prvu bazu je imala u Kamulodunumu (lat. Camulodunumu) - [dan. Kolčester], a od 49. godine blizu današnjeg Glostera (lat. Gelvum). Odigrala je vrlo važnu ulogu u pohodima Gneja Julija Agrikole i možda je gradila tvrđavu Inčtutil (eng. Inchtuthil) od oko 83 do 87. godine. Pri povlačenju II legije Adiutrix iz Britanije, Inčtutil je bio evakuisan i Valeria Victrix je bila stacionirana kod Deve (današnji Čester, eng. Chester). Ime ove legije možda može da se prevede kao “vredna pobednička” zbog njene uloge u porazu Budike od 60 - 61. g.

Legio XXI Rapax (“Predatorska”): osnovao ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e., ali je moguće da je formirana i posle Akciuma; možda je imala bazu u Reciji u doba ranog Carstva. Posle 9. godine prebačena je u Veteru (današnji Ksanten) u Donjoj Germaniji, a u Vindonisu (lat. Vindoniss) - [današnji Vindih, nem. Windisch] u Gornjoj Germaniji oko 46. godine. Učestvovala je u Vitelijevoj invaziji na Italiju, kada joj je I legija Adiutrix zarobila orla, a zatim se borila protiv Julija Civila (lat. Iulius Civilis) 70. g, pre zauzimanja svog mesta u Boni (današnji Bon) u Donjoj Germaniji. Prebačena je Mogonciakum (lat. Mogontiacum ) - [današnji Majnc], u Gornjoj Germaniji 83. godine. Pošto je podržala L. Antonija Saturnina 89. g, poslata su je na Dunav; posle toga je uništena, verovatno u borbi protiv Sarmata 92. g.

Legio XXII Deiotariana: formirao ju je kralj Dejotarijus od Galatije. Obučavana je i opremljena po rimskom modelu. Oktavijan Avgust ju je priključio rimskoj vojsci, verovatno pre 25. p. n. e. i bila je stacionirana u Egiptu, kod Nikopolisa. Sudbina ove legije je nejasna; možda je uništena u Jevrejskom ustanku od 132 - 135. g.

Legio XXII Primigenia (“Prvorođena”): nastala je zajedno sa XV legijom Primigenia i bila je stacionirana kod Mogonciakuma (lat. Mogontiacum ) - [današnji Majnc], u Gornjoj Germaniji oko 43. godine. Pratila je Vitelija u njegovom maršu na Rim; na kraće vreme je bila prebačena u Karnuntum (lat. Carnuntum), i do 71. godine je na novoj poziciji kod Vetere (dan. Ksanten) u Donjoj Germaniji. Dobila je naziv pia fidelis Domitiana (“Domicijanova odana i verna”) za lojalnost pokazanu 89. i 92/93. godine. Pri prebacivanju XIV legije Gemina na Dunav, XXII legija Primigenia je bila premeštena u Majnc.

Legio XXX Ulpia Victrix (“Ulpijanova pobednička”): osnovao ju je Trajan i dao joj ime po sebi (Marko Ulpije Trajan) oko 105. g; njen broj pokazuje da je bila trideseta legija u vojsci. Bila je stacionirana u Brigeciu (lat. Brigetio) u Gornjoj Panoniji. Učestvovala je u Drugom dačkom ratu pre 122. godine kada je bila prebačena u Veteru (dan. Ksanten) u Donjoj Germaniji - tada je VI legija Victrix bila poslana u Britaniju.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Legio IV Flavia Felix=”. Centralna biblioteka grada Beograda: "Rimska dvorana" -. Pristupljeno 15. 6. 2014. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Notitia Dignitatum reports the military units and their locations at the beginning of the 5th century.
  • Keppie, Lawrence. The Making of the Roman Army, 1984 pp. 205–215
  • Stephen Dando-Collins "Legions Of Rome"

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]