Dat je spisak hrvatskih vladara koji su imali vlast nad područjem današnje Republike Hrvatske i dijelova susjednih država, počevši od doseljenja Hrvata na današnje prostore do danas.
Nastanak hrvatske države se zbog nedostatka istorijskih izvora može pratiti tek od početka 9. veka. U istoriografiji postoje brojni nazivi za prvu državu Hravta, kao što su Kneževina Hrvatska, Hrvatska kneževina, Primorska Hrvatska, Primorska kneževina, Dalmatinska Hrvatska, Dalmatinska kneževina itd.). Najčešće se naziva Primorskom Hrvatskom, što je termin osmišljen od strane hrvatskih istoriografa 19. veka, u vreme nacionalnog buđenja Hrvata. Pojam je nastao iz potrebe da se ranosrednjevekovna Hrvatska južno od reke Kupe, istorijski i pravno poveže sa bivšom Kraljevinom Slavonijom, za koju je takođe osmišljen termin "Panonska Hrvatska". Iako su oba termina ubrzo prihvaćena od većine uglednih istoričara i ušla u upotrebu u svim relevantnim svetskim naučnim i obrazovnim institucijama, poznato je da se u ranosrednjovekovnim istorijskim izvorima ne pominju pod navedenim nazivima, već kao Dalmacija, Liburnija, Gornja Panonija, Donja Panonija, itd. S tim u vezi, ugledni hrvatski istoričar Ivo Goldštajn navodi:[1]
Novaković konstantno piše "Primorska Hrvatska", iako tako nešto u povijesti nije uopće postojalo. To su historiografski pojmovi, izmislili su ih istoričari prošlih generacija kako bi naglasili hrvatstvo tih pokrajina koje se nije isticalo u nazivima onog vremena. Međutim, u doba Ljudevita Posavskog postoje Dalmacija i Slavonija, zatim se u izvorima spominju i Panonija, Liburnija, Ilirik, a tek se u drugoj polovici 9, pa u 10. i 11. st. javlja i afirmira ime Hrvatska. Danas za uporabu naziva "Primorska Hrvatska" i drugih sličnih, nema više opravdanja, oni samo unose zabunu i treba ih odbaciti.
U hrvatskoj istoriografiji se za prvi dokument u kome se pojavljuju nazivi "Hrvat" i "Hrvatska" na području Dalmacije i Liburnije smatra povelja kneza Trpimira (Trpmimirova darovnica) od 4. marta 852. godine, gde se Trpimir naziva "knezom Hrvata" (Dux Croatorum), a njegova zemlja "Kraljevstvom Hrvata" (Regnum Croatorum). Međutim, s obzirom da Trpimirova darovnica sačuvana tek u prepisu koji datira iz 16. veka, te zbog njene sadržine, istaknuti hrvatski istoričari, uključujući Nadu Klaić, odbacuju je kao falsifikat.
Kao knez porazio Mađare, te ujedinio obje hrvatske zemlje u jedinstveno kraljevstvo.[2] Papa 925. naziva Tomislava hrvatskim kraljem.[3] Nije poznato da li je Tomislav krunjen, od koga i gdje.[4]
Dio velikaša izabrao je domaćega velikaša Petra, kome narodno predanje daje nadimak „Svačić“.[3] Vjerovatno je bio iz plemena Kačića i rođak neretljanskog kneza Slavca[2]
Ladislav ga postavio za posebnog hrvatskog kralja između Gvozda i Drave.[5] Nije bio krunjen. Kad je Almoš pobjegao iz sjeverne Hrvatske, prevladao je narodni kralj Petar.[3]
borio se za prijestolje sa Žigmundom Luksemburškim. Vidjevši da se ne može održati na prijestolju, 1409. godine prodaje Veneciji svoja dinastička prava na Dalmaciju za 100.000 dukata.
Tomislav II (1941—1943) (nije izabran, nego je dogovorom Pavelića i kraljevske italijanske kuće od Savoja suverenitet prešao na Zvonimirovu krunu koja je predana Tomislavu II), stvarni diktator NDH bio je Ante Pavelić.
