Sporazum u Sen Žermenu (1919)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Teritorija Austrougarske i granice novoosnovanih država nakon Prvog svetskog rata
  Granice Austrougarske 1914. godine
  Granice 1914. godine
  Granice 1920. godine
  Austrijsko carstvo 1914. godine
  Kraljevina Mađarska 1914. godine
  Bosna i Hercegovina 1914. godine

Sporazum u Sen Žermenu je potpisan 10. septembra 1919. godine u palati Sen Žermen en Le[1] kod Pariza (franc. Château de Saint-Germain-en-Laye) između zemalja sila Antante i novoosnovane Republike Austrije, kao pripadnice poraženih Centralnih sila. Ovo je jedan od mirovnih ugovora kojima je završen Prvi svetski rat a koji su na Pariskoj konferenciji mira (od 18. januara 1919. do 28. juna 1919. u Parizu) zaključeni sa svakom pobeđenom državom posebno.

Prema sporazumu, kojim je regulisan raspad Austrougarske, Republika Austrija, sastavljena od većine teritorije na kojima su živeli govornici nemačkog jezika, je morala da prizna nezavisnost Mađarske, Čehoslovačke, Poljske i Države Slovenaca, Hrvata i Srba. U sporazumu su se regulisale i ratne reparacije, kojima je Austrija trebalo da plati ratne troškove sila Antante.

Odluke[uredi | uredi izvor]

Sporazum ima ukupno 381 članka i njime se reguliše podela Austrougarske, granice nove države Austrije, odricanje Austrije od svih oduzetih joj teritorija i plaćanje ratnih odšteta. U preambuli sporazuma navodi se:

SAD, Britansko Carstvo, Francuska, Italija i Japan, države koje su međusobnim sporazumima obavezale kao saveznice i glavne sile te: Belgija, Kina, Kuba, Grčka, Nikaragva, Panama, Poljska, Portugal, Rumunija, Država SHS, Siam i Čehoslovačka, koje sa gore navedenim državama saveznicama, čine asocijativna sile, na jednoj strani i na drugoj, Austrija u ulozi naslednice austrougarske vlade, koja je sa savezničkim i asocijativnim silama 3. novembra 1918. godine prinuđena na primirje i time joj je omogućeno potpisivanje mirovnog sporazuma ... obavezuje se na ... prihvatanje krivice za izbijanje Prvog svetskog rata, na ukidanje monarhije u Austriji i uvođenje republikanskog sistema, ... na prihvatanje činjenica o nastajanju i priznavanje novih država Čehoslovačke, Države SHS ... i proglašavanjem kraja rata ...[2]

Odluku su između ostalih potpisali:

  • U ime predsednika SAD Vudroa Vilsona:
    • Lion Polk, niži državni sekretar,
    • Henri Vajt, bivši ambasador SAD u Rimu i Parizu
    • general Tasker H. Blis,
  • U ime britanskog kralja Džordža VI:
    • Artur Džejms Balfour, državni sekretar za spoljašnje poslove,
    • Endru Bonar Lou,
    • Viskount Milner,
    • Džordž Nikoll Barns,
  • U ime predsednika republike Francuske Remona Poenkarea:
    • Žorž Klemanso, predsednik vlade i ministar rata,
    • Stefen Pičon, ministar spoljnih poslova,
    • Luj-Lusijen Kloc, ministar financija,
    • Andre Tardieu, generalni komesar francusko-američkih ratnih pitanja,
    • Žil Kambon, francuski ambasador
  • U ime italijanskog kralja Emanuela III:
    • Tomaso Titoni, kraljevski senator i ministar spoljšnjih poslova,
    • Vitorio Scialoja, kraljevski senator,
    • Magiorino Feraris, kraljevski senator,
    • Guljijelmo Markoni, kraljevski senator,
    • Silvio Krespi, član parlamenta,
  • U ime kralja Kraljevine SHS Petra I Karađorđevića:
  • U ime predsednika Čehoslovačke Tomaša Masarika:
  • U ime republike Austrije:

Sporazum je podeljen na četrnaest delova kojima se regulišu međusobni odnosi sa drugim državama u Evropi, privredne, kaznene odredbe i sl.

I deo - Društvo naroda[uredi | uredi izvor]

Prvim delom sporazuma definiše se osnivanje i organizacija Društva naroda sa sedištem u Ženevi. Organizacija je trebala da korištenjem međunarodnih prava, spreči ratove, koji bi nastupili usled nemogućnosti rešavanja problema između država. Ovaj deo sa 26 članaka ulazi i u druge sporazume pariske mirovne konferencije i nalazi se u prvom delu svih pet sporazuma.

Člancima 1-26 određuje se način funkcionisanja Društva, prava i obaveze država članica, financiranje i sve opšte odredbe bitne za funkcionisanje organizacije.

II deo - Granice Austrije[uredi | uredi izvor]

Ovim delom određuju se granice prema susednim državama, način definisanja granica kartom i tekstom, način izrade protokola svih učestvujućih strana, postavljanje graničnih oznaka, te numerisanje istih i logističku podršku graničnim komisijama od strane susjednih država i Austrije.

Članak 27 određuje:
1. Granice prema Švajcarskoj i Lihtenštajnu ostaju nepromenjene.
2. Granica prema Italiji se menja i Južni Tirol, Finšgau sa gradom Bolcano, Trentino i tzv. Kanalska dolina sa gradom Tarvizio pripadaju Italiji. Područja su većinski naseljena stanovništvom sa nemačkim maternjim jezikom, te i danas u Italiji imaju izvesnu autonomiju. Poluostrvo Istra pripada Italiji.
3. Granica na području Koruške prema Državi SHS i kasnije Kraljevni SHS. Zbog gotovo apsolutne većina stanovništva slovenačkog porekla, području oko grada Celovca, posebnim se odredbama omogućuje mogućnost referenduma i izbora. Područje je podeljeno u dve zone, predlogom američkog predsednika Vudroa Vilsona iz 1918. godine nazvanom "14 tačaka". To će se pravo u Koruškoj iskoristiti, te referendumom iz 1921. godine područje će pripasti Austriji. Mesta Jezersko, Prevalje, Mežice i Ravne na Koroškem pripadaju Državi SHS.
4. Donja Štajerska sa gradovima Maribor i Celje pripadaju Državi SHS. Grad Maribor sa većinskim nemačkim stanovništvom pripada Državi SHS, a za uzvrat Austrija dobija područje oko Radkersburga. Pokušaj oružane pobune nemačkog stanovništva tzv. „Krvava mariborska nedelja” u Mariboru januara 1919. godine ugušen je od strane slovenačkih vojnika.[3]
5. Granica prema Mađarskoj se menja i Gradišće, tada nazvano Zapadna Mađarska pripada Austriji. Deo oko grada Sopron (nem: Ödenburg) referendumom se opredljejuje za ostanak u Mađarskoj.
6. Granice prema Čehoslovačkoj. Češka, Moravska, Austrijska Šlezija i neki gradovi Donje Austrije pripadaju novoj državi. Delovi Sudeta sa većinskim nemačkim stanovništvom pripadaju Čehoslovačkoj. Jedna od većih grešaka pariskih mirovnih pregovora, jer zbog jake kulturne i prometne povezanosti sa Nemačkom i Austrijom, ova će odluka dovesti 30-tih godina do tzv. „Sudetske krize”.
7. Granica sa Nemačkom ostaje nepromenjena.
Člancima 28-34 određuje se način regulisanja problematike troškova izrade karata, graničnih kamenova, njihov izgled, postavljanje i održavanje. Sve troškove snose obe strane u jednakom udelu. Državama je prepuštena mogućnost naknadnog regulisanja granica na rekama, u slučaju promene toka granične reke. Države se obavezuju na razmenu katastarskih i zemljoposjedničkih podataka i karata.
Člankom 35 određuje se izrada konačnih graničnih protokola, karata i priloga u tri primerka, od kojih dva ostaju vladama graničih država, a treći se primerak treba predati vladi Francuske, koja će ostalim silama pobednicima omogućiti uvid u iste.

III deo - Političke odredbe prema Evropi[uredi | uredi izvor]

Italija[uredi | uredi izvor]

Člancima 36-38 reguliše se utvrđivanje zajedničke granice, kao i odricanje od svih prava na teritoriji oduzetoj od Austrije. Sva prava interniranih i evakuiranih osoba za vreme trajanja rata, Austrija mora poštovati, kao imovinske i pravno-ekonomske zahteve proteranih osoba. Austrija se obavezuje na vraćanje sredstva u austrijskoj valuti, koja su u toku rata naplaćivana na područjima pripojenih Italiji. Takođe sve troškove koji su nastali mobilizacijom vojnika iz tog područja, kao i rekvizicijom i troškovima smeštaja vojnika.
Članak 39 određuje Italiji preuzimanje naplate svih poreza i pristojbi svih svrsta, na teritorijama koje su pripojene Italiji, koje su sa 3. novembrom 1918. godine za naplatu.
Člancima 40-42 reguliše se imovina Austro-Ugarske u Italiji (Palatu „Palazzo Venezia”) Italija preuzima bez odštete. Željeznica i sva infrastruktura željeznice koja je na novoj italijanskoj teritoriji pripada Italiji. Sve željezničke vagone, koji se od početka rata nalaze u Austriji, obavezuje se Austrija za povratak Italiji. Granične željezničke stanice, regulisaće se naknadnim sporazumima.
Članak 43 Austrija se obavezuje na donošenje zakona, odredbi i dogovora, koji onemogućavaju stvaranje kartela, trustova i drugih ekonomskih zajednica, koje imaju neku vezu sa proizvodnim procesima na novimitalijanskim teritorijama.
Članak 44 obavezuje Austriju za desetogodišnju opskrbu italijanskih područja sa električnom energijom u onoj meri koja zadovoljava potrebe područja. Takođe se reguliše slobodno korištenje vode od strane Italije iz jezera Rejblsi.
Članak 45
1. Sudske presude od 4. augusta 1914. godine, u civilnim i trgovinskim procesima, koje su donešene od sudova sa područja dodeljenog Italiji, između stanovnika tog područja i drugih delova Austrougarske, su važeće tek nakon što novoosnovani sud sa tog područja donese odluku o izvršenju presuda.
2. Sve presude, koje su donesene od 4.augusta 1914. godine od sudova bivše Austrougarske protiv državljana Italije, uključivo one, koji su italijansko državljanstvo dobili na osnovu ovog sporazuma, zbog političkih prestupa su nevažeće.
3-5. Regulišu međusobnu saradnju sudova i drugih upravnih subjekata Italije i Austrije u razmeni podataka, inforamcija, koje mogu pomoći zajedničkom rešavanju problema.

Država SHS[uredi | uredi izvor]

Članak 46 Austrija priznaje, kao što su to već savezničke i asocijativne sile učinile, potpuno nezavisnost Države SHS.
Članak 47 Austrija se odriče svih prava i zahteva na teritorije bivše Austrougarske, koje više nisu na teritoriji Austrije, kao što je određeno u članku 27, a sada pripadaju Državi SHS.
Članak 48 U roku od dve nedelje nakon stupanja na snagu ovog sporazuma, treba se stvoriti komisija od sedam članova, od koji su pet članovi sila saveznica i asocijativnih sila, a po jedan član iz Austrije i Države SHS, koji će na licu mjesta odrediti pravac i položaj granice iz članka 27. ovog sporazuma. Komisija odlučuje po većinskm principu, a odluke su obvezujuće za obe strane.
Članak 49 određuje granicu u području Koruške i grada Celovca.
Člankom 50 se reguliše linija podele područja Koruške na dva dela i to na južni i severni deo. Referendumom se daje pravo opredeljenja stanovništvu za izjašnjavanje u kojoj državi žele da žive. Za organizaciju referenduma potrebno je osnovati komisiju, koja će organizovati referendum. Komisija će imati šest članova, od kojih su četiri iz SAD, Velike Britanije, Francuske i Italije, a po jedan iz Austrije i Države SHS. Austrijski član učestvuje u pregovorima samo ako se radi o drugoj zoni, dok predstavnik Država SHS, učestvuje samo u pregovorima prve zone. Sve odluke se usvajaju većinom. Prva zona će biti pod upravom vojnika Države SHS, te će se njome upravljati zakonima te države. U drugoj zoni vredi austrijski zakon i ona je pod upravom austrijske vojske. U obe zone, vojne snage se obavezuju na održavanje reda i mira, te omogućavanje neometanog rada komisiji. Ove trupe trebaju u najkraćem mogućem roku, biti zamenjene policijskim snagama. Komisija je zadužena za organizaciju slobodnog, tajnog glasanja na referendumu, kao i sprečavanja svih uticaja na glasače sa strane. U prvoj će se zoni referendum održati u roku od tri meseca, nakon donošenja ovog sporazuma. U slučaju rezultata referenduma za Državu SHS, u drugoj će se zoni održati referendum, u roku od tri nedelje nakon objavljivanja rezultata referenduma u prvoj zoni. U slučaju rezultata referenduma za pripojenje Austriji, druga će zona automatski pripasti Austriji. Pravo glasa na referendumu imaju sve osobe:
a) sa napunjenih dvadeset godina, na dan 1. januara 1919. godine,
b) koje imaju stalno mesto boravka, od 1. januara 1919. godine u zoni u kojoj se referendum održava,
c) koje su rođene u zoni ili najmanje od 1. januara 1912. godine imaju stalno mesto boravka u istoj.
Sve odluke usvajaju se na osnovu većinskog rezultata. Rezultati referenduma komisija mora saopštiti savezničkim silama, te obavezati državu kojoj su područja pripala, za uvođenje pravnog sistema na istom. Troškove komisije i referenduma dele obje države.
Članima 51-52 obavezuje se Država SHS za poštivanje prava nacionalnih manjina, kao i donošenje novih sporazuma koji će regulirati ta pitanja. Pitanja nekih troškova i financijskih obaveza Austrougarske regulisaće se člankom 203.

Čehoslovačka[uredi | uredi izvor]

Članak 53 Austrija priznaje, kao što su to već savezničke i asocijativne sile učinile, potpuno nezavisnost Čehoslovačke, koje obuhvata i autonomno područje južno od Karpata naseljeno Rusinima.
Članak 54 Austrija se odriče svih prava i zahteva na teritorije bivše Austrougarske, koje više nisu na teritoriju Austrije u korist Čehoslovačke, kao što je određeno u članku 27, a sada pripadaju Čehoslovačkoj.
Članak 55 Komisija od sedam članova, od kojih su pet članova iz saveznickih i asocijativnih sila, i po jedan iz Austrije i Čehoslovačke, formirat će se u roku od dve sedmice od donošenja ovog sporazuma, da na licu mesta odredi pravac državne granice, kao u članku 27. ovog ugovora. Odluke komisije su za obe strane obavezujuće
Članak 55 Čehoslovačka se obavezuje na neće na delu svoje teritorije, na desnoj obali Dunava, južno od Bratislave, graditi vojne objekte.
Članima 56-57 obavezuje se Čehoslovačka na poštivanje prava nacionalnih manjina, kao i donošenje novih sporazuma koji će regulirati ta pitanja. Pitanja nekih troškova i financijskih obaveza Austrougarske regulisaće se člankom 203.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Goldstein 2013, str. 23.
  2. ^ Dokumenti pariske mirovne konferencije 1919-20. godine
  3. ^ Karl Vocelka, Geschichte Österreich, ISBN 978-3-453-21622-8, Heyne Verlag München (jezik: nemački)

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Goldstein, Erik (2013). The First World War Peace Settlements, 1919-1925. Routledge. str. 23. ISBN 978-1-317-88367-8. 
  • Aldcroft, Derek Howard. Europe's third world: the European periphery in the interwar years (2006).
  • Blom, Philipp. Fracture: Life and Culture in the West, 1918–1938 (2015).
  • Cornelissen, Christoph, and Arndt Weinrich, eds. Writing the Great War - The Historiography of World War I from 1918 to the Present (2020) free download; full coverage for major countries.
  • Margaret MacMillan. Peacemakers: The Paris Peace Conference of 1919 and Its Attempt to End War (2001)
  • Kallis, Aristotle. "When fascism became mainstream: the challenge of extremism in times of crisis." Fascism 4.1 (2015): 1–24.
  • Mazower, Mark. Dark continent: Europe's twentieth century (2009).
  • Mowat, C.L. ed. The New Cambridge Modern History, Vol. 12: The Shifting Balance of World Forces, 1898–1945 (1968) online 25 chapters; 845pp
  • Overy, R. J. The Inter-War Crisis (2nd ed. 2016) excerpt
  • Somervell, D.C. The Reign of King George V (1936) online 550pp; wide ranging political, social and economic coverage of Britain, 1910–35
  • John Wheeler-Bennett The Wreck of Reparations, being the political background of the Lausanne Agreement, 1932 New York, H. Fertig, 1972.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]