Srbija i Arbanija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Korice knjige

Srbija i Arbanija: jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije je knjiga Dimitrija Tucovića (18811914) u kojoj se kritikuje srpska osvajačka politika prema Albaniji i zločini počinjeni nad Albancima tokom Balkanskih ratova.

Srbija i Arbanija (često nazivana Srbija i Albanija) je jedan od poslednjih Tucovićevih spisa, objavljen 1914. godine. U novembru iste godine Dimitrije Tucović gine kao srpski vojnik u Prvom svetskom ratu.

U Kraljevini Jugoslaviji Tucovićeva knjiga je bila potiskivana i prećutkivana.[1] Nakon Drugog svetskog rata u SFRJ dolazi do više reizdanja ove knjige i njenog afirmisanja u javnosti. Od 1980-ih godina u Srbiji se ponovo javljaju istoričari koji dovode u pitanje Tucovićevu kritiku.

Koliko je ova knjiga popularna u Albanaca, pogotovo kosovskih, govori činjenica da, uz Nikolu Teslu, Dimitrije Tucović je jedan od retkih Srba koji ima svoju ulicu u današnjoj Prištini.

Sadržaj[uredi | uredi izvor]

Mada se ovo Tucovićevo delo često citira, obično se citiraju delovi prema potrebama onoga ko želi da stvari prikaže u svetlu koje njemu odgovara. Na ovaj način dobija se iskrivljena slika jer Tucović ni u kom slučaju nije bio kritičan samo prema jednom narodu ili jednoj državi.

Prvo poglavlje "Iz života Arbanasa" je posvećeno životu Albanaca i njihovom odnosu prema susedima.

Za Tucovića nije sporna činjenica da su se „Arbanasi“ širili na račun „Slovena“ na istok. Pošto smatra da su „Arbanasi“ bili nesposobni da pretapanjem izvrše asimilaciju „jer su kulturno stajali ispod svojih suseda, pa čak i Crnogoraca“, on navodi da su se oni naseljavali na „...mestima koje su drugi silom ili milom napuštali. To napuštanje je, nema sumnje, vrlo velikim delom posledica nesnosnoga susedstva primitivnih, pljačkaških, neobuzdanih arbanaških plemena, ili čak njihova gruba pritiska. Nesigurni imovinom, neobezbeđeni sa životom, sprečeni u slobodi rada, starinci su se sa svojih ognjišta morali uklanjati.“[2]

Opisujući „Arbanase“ u prvom poglavlju Tucović navodi i sledeće: „Borba oko granica i ispaša počela je da besni. Sa celim susedstvom u krvnoj osveti. Zatvoreni sa svih strana, pljačka je bila još jedini spas ovih gorštaka. I pljačka je postala njihovim glavnim izvorom života, a redovno zanimanje zasede, ucene putnika i trgovaca, otmica stoke, praćeni ubistvima, i ubistvima za ubistva, dobro organizovani pljačkaški pohodi prema primorju ili u plodne krajeve na istoku.“[3]

Posle ovakvog uvoda Tucović drugo poglavlje posvećuje autonomiji Albanije, u trećem poglavlju se bavi strateškim položajem Jadranskog mora i "borbama za istok", gde pokušava da pojasni razloge koji su bitni za razumevanje problematike kojom se u ovoj knjizi bavi.

Četvrto poglavlje bavi se odnosom albanskih suseda i velikih sila prema ovoj zemlji.

Dimitrije Tucović u svojoj knjizi ocenjuje da „Srbija nije ušla u Arbaniju kao brat nego kao osvajač“ i da je „rđavom politikom koja nije računala sa ljudima izgubila svaki dodir sa predstavnicima albanskog naroda i odgurnula ga u mržnju prema svemu srpskom“.[4] Tucović prenosi da je srpska vlada oglasila albansko stanovništvo „za ljudski odrod prema kome vredi samo upotreba grube sile"[5] i podseća da „osvetničko paljenje sela i masakriranje arbanaskoga stanovništva“ nije nikakva naknada za uzaludne gubitke.[6] Tucović upozorava da šovinistička štampa nastavlja da izaziva kod srpskog naroda mržnju prema „divljim Arnautima“, prikrivajući „divljaštva koja je srpska vojska prema njima počinila"[7] i zaključuje da srpskim političarima nije ni palo na pamet da misle koliko bi žrtava moglo biti ušteđeno vođenjem računa o držanju vojske prema pokorenom stanovništvu.[8]

Dimitrije Tucović

Nakon pokolja albanskog stanovništva u novopripojenim oblastima, Tucović je opominjao da je „izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom“, što je „zločinačko delo“ za koje se „mora ispaštati“.[10] Tucović se odlučno protivio teritorijalnoj ekspanziji Srbije tokom balkanskih ratova, a posebno srpskom „oslobađanju“ Kosova, koje je nazivao „imperijalnim osvajanjem“. On se zalagao za pripajanje Kosova Albaniji, sa kojom bi Srbija trebalo da stupi u neku vrstu balkanske federacije.[11]

Ocene i kritike[uredi | uredi izvor]

Istaknuti jugoslovenski komunista Milovan Đilas Tucovićevu knjigu Srbija i Arbanija uzima kao dokaz da je „Srbija uvijek imala ljude i pokrete koji su znali da brane i odbrane njenu čast i njene stvarne interese od nazadnih vladajućih krugova“. Đilas ovu knjigu naziva istorijskim svedočanstvom od neprocenjive vrednosti koje potvrđuje da savest srpskog naroda nije umrla čak ni kada su svi vladajući slojevi odobravali zavojevačku politiku Pašićeve vlade i trovali narod šovinizmom i mržnjom prema Albancima.[1] U posleratnoj srpskoj istoriografiji Tucovićeva knjiga se uglavnom uzimala kao ispravna analiza nekadašnje srpske politike i primer dalekovidnog političkog mišljenja o albanskom pitanju.[12] Ona se nazivala „studijom iz oblasti razvoja albanskog naroda” koja se „obračunala s nacionalističkim pozivom na istorizam“.[13]

Od 1980-ih godina neki srpski istoričari ponovo dovode u pitanje Tucovićevu analizu. Tako Dimitrije Bogdanović smatra da u osnovi Tucovićevih pogleda leži „zabluda otpisivanja Kosova“. Nazivajući knjigu Srbija i Arbanija „brošurom“, on kritikuje neke njene navode (npr. o „svirepostima srpske vojske”) kao „argumente austrijske propagande protiv Srbije“.[12]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (predgovor Milovana Đilasa), Kultura, Beograd-Zagreb, 1946.
  2. ^ Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija; Kultura, Beograd - Zagreb, 1946. str. 18-19
  3. ^ Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija; Kultura, Beograd - Zagreb, 1946. str. 27
  4. ^ Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (u Izabrani spisi, knjiga II, str. 131) Prosveta, Beograd, 1950.
  5. ^ Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (u Izabrani spisi, knjiga II, str. 123) Prosveta, Beograd, 1950.
  6. ^ Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (u Izabrani spisi, knjiga II, str. 120) Prosveta, Beograd, 1950.
  7. ^ Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (u Izabrani spisi, knjiga II, str. 58-59) Prosveta, Beograd, 1950.
  8. ^ Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (u Izabrani spisi, knjiga II, str. 124) Prosveta, Beograd, 1950.
  9. ^ Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija (u Izabrani spisi, knjiga II, str. 126) Prosveta, Beograd, 1950.
  10. ^ Seobe Dimitrija Tucovića Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. januar 2012), Pristupljeno 25. 4. 2013.
  11. ^ Dimitrije Tucović Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. septembar 2009), Pristupljeno 25. 4. 2013.
  12. ^ a b Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. oktobar 2008), Pristupljeno 25. 4. 2013.
  13. ^ Dimitrije Đorđević, Istorija srpskog naroda VI/1, str. 206

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]