Sremski Karlovci

Koordinate: 45° 12′ 09″ S; 19° 56′ 02″ I / 45.20258° S; 19.93377° I / 45.20258; 19.93377
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sremski Karlovci
Pogled na Sremske Karlovce
Grb
Grb
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Autonomna pokrajinaVojvodina
Upravni okrugJužnobački
OpštinaSremski Karlovci
Stanovništvo
 — 2022.7.872
 — gustina172/km2
Geografske karakteristike
Koordinate45° 12′ 09″ S; 19° 56′ 02″ I / 45.20258° S; 19.93377° I / 45.20258; 19.93377
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina102 m
Površina50,8 km2
Sremski Karlovci na karti Srbije
Sremski Karlovci
Sremski Karlovci
Sremski Karlovci na karti Srbije
Ostali podaci
Poštanski broj21205
Pozivni broj021
Registarska oznakaНС

Sremski Karlovci su gradsko naselje i sedište istoimene opštine u Južnobačkom okrugu, ali pripadaju geografskoj regiji Srem, čiji naziv stoji i u imenu naselja. Sremski Karlovci se nalaze na desnoj obali reke Dunav, 12 km od Novog Sada i 9 km od Petrovaradina na starom putu prema Beogradu.

Sremski Karlovci su jedino naselje u opštini Sremski Karlovci. Ovde prolazi železnička pruga i nalaze se Železnička stanica Sremski Karlovci i Železnička stanica Karlovački vinogradi.

Prema popisu iz 2022. bilo je 7.872 stanovnika[1] (prema popisu iz 2011. bilo je 8.750 stanovnika).[2]

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Sremski Karlovci su poznati po još nekim nazivima na drugim jezicima: nem. Karlowitz, Carlowitz, mađ. Karlóca, tur. Karlofça. Naziv Srijemski Karlovci su koristili Srbi ijekavci u ranijem vremenu, kao i naziv Biograd za Beograd, ali je i među njima zavladala ekavska varijanta, dok su ijekavsku varijantu za Sremske Karlovce sačuvali katolici. Za vreme NDH grad je preimenovan u Hrvatski Karlovci kao i Sremska Mitrovica, koja je nazvana Hrvatska Mitrovica.[3]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Rana istorija[uredi | uredi izvor]

U doba Rimskog carstva na mestu današnjih Karlovaca se nalazilo malo utvrđenje. Grad se prvi put pominje 1308. kao tvrđava pod imenom Karom, podignuta na rimskim temeljima. Karom je 1521. utvrđenje i naselje u Mađarskoj kraljevini, pod vlašću plemićkih porodica Batori i Morović.

Turska vlast[uredi | uredi izvor]

Karlovačka Bogoslovija — Sveti Arsenije Sremac

Osmanski vojskovođa Bali-beg je zauzeo ovo mesto 1521, koje je ostalo pod turskom vlašću narednih 170 godina. Slovensko ime, Karlovci, prvi put se pominje 1532—1533, u rukopisnom Otačniku manastira Krušedola. Za vreme osmanske vlasti mesto je bilo naseljeno Srbima i malim brojem Turaka. Godine 1545, Karlovci su imali 547 hrišćanskih stanovnika (Srba). U gradu su postojale 3 pravoslavne crkve i jedan manastir.

Pod turskom vlašću, Karlovci su postojali do 1688, do Velikog Bečkog rata (1683—1699), kada su Turci u povlačenju prema Beogradu spalili i uništili ovo mesto. Od 16. novembra 1698. do 26. februara 1699. u Karlovcima je održan kongres, koji je označio kraj neprijateljstva između Osmanskog carstva i Svete lige (koalicije Austrije, Poljske, Mletačke republike. Sa Rusijom je Turska potpisala posebno mir u trajanju od dve godine. Ovaj dogovor poznat je kao Karlovački mir. Po ovom dogovoru, Karlovci su postali deo habzburških poseda pod imenom Vojna krajina. Na mestu gde je potpisan mir, podignuta je 1817. godine kapela posvećena Svetoj Gospi od mira.

Habzburška vlast[uredi | uredi izvor]

Saborna crkva Svetog Nikole

Posle 1699. godine Karlovci postaju značajno trgovačko naselje, jer se preko ovog mesta usmeravaju trgovački putevi prema Turskoj. Blizina Dunava svakako je doprinosila još većem intenziviranju trgovine. Od 16. veka Karlovci su postali jedno od crkvenih središta srpskog naroda. Posle Prve seobe Srba 1690. Karlovci postaju jedan od kandidata za novo središte srpskih arhijereja. Tek posle Trećeg crkvenog privilegovanog izbornog sabora, 1713. godine, odlučeno je da se novo središte mitropolita iz manastira Krušedola premesti u Karlovce. Karlovci su bili sedište eparhije.

Godine 1718. Karlovčani su obnovili Donju crkvu koju su Turci oštetili prilikom povlačenja posle bitke kod Petrovaradina 1716. a koja je podignuta 1710. godine. Godine 1726. otvorila se u Karlovcima prva škola, zaslugom Mitropolita Mojseja Petrovića. Prvi učitelj bio je Maksim Suvorov, koji je iz Rusije doneo prve udžbenike. Nedugo potom, 1733. godine došla je u Karlovce još jedna grupa učitelja predvođena Emanuelom Kozačinskim, koji je kao profesor poetike i retorike predstavio sa svojim đacima prvu dramu u istoriji novije srpske književnosti, Tragikomediju o smrti poslednjeg srpskog cara Uroša V.

Godine 1739. u Karlovce se doselila brojna zajednica od 51 nemačke porodice i potom nastanila u podnožju Magarčevog brega oko Kapele mira.

Karlovci su 1746. godine dobili novu crkvu — sagrađen je hram Gornje Vavedenjske crkve na temeljima starog, po mnogo čemu sudeći, manastira iz 16. veka. Grad je u tom periodu, prema podacima iz 1753. godine, imao 3.843 stanovnika, od čega 3.110 Srba.

Najznačajniji period u istoriji grada započeo je od stupanja na položaj mitropolita Pavla Nenadovića 1749. godine. On je oživeo zapuštene škole, osnovao poseban crkveno narodni fond, iz kojeg su se finansirali učitelji i sveštenici, osnovao je štampariju, podigao sabornu crkvu posvećenu Sv. Nikolaju, obnavljao je fruškogorske manastire, proširio i ukrasio dvor i obližnju baštu, poklonio mnogo knjiga za tadašnje škole. Koliko je bio značajan i nezamenljiv, potvrdiće i stanje kakvo je nastalo posle njegove smrti (1768), škole i fond su se ugasili i do dolaska mitropolita Stefana Stratimirovića u Karlovcima se malo od pređašnjeg sjaja održalo. Neposredno nakon smrti mitropolita, Karlovce su posetili budući car Josif II, princ Albert i feldmaršal Laudon.

Bolnica u Karlovcima je podignuta 1770. godine u Donjem kraju.

Godine 1776. štampan je u Karlovcima prvi katalog mitropolijske biblioteke odakle saznajemo da je fond raspolagao sa 504 knjige i 104 stara rukopisa.

U ovom periodu Karlovci su imali najviše zanatskih radionica i trgovačkih radnji (1770. bilo je 36 dućana i 144 zanatlije, oko 30-40 kafana i nekoliko hiljada jutara pod zasadima vinograda).

Godine 1787. građani Karlovaca su bili oslobođeni državnog kuluka. Godinu dana kasnije, u Karlovcima je izbio veliki požar, kada je izgorela skoro čitava čaršija. Karlovci su brzo obnovljeni zahvaljujući mitropolitu Stefanu Stratimiroviću, koji je dao novi podstrek ekonomskom usponu i novom preporodu. U Karlovcima su tada živeli najbogatiji Srbi, koji su sabirali u ovo mesto ogroman kapital i koji se uvek na pravi način kanalisao i upotrebljavao za korist svoga roda. Jedan od takvih projekata bio je i osnivanje Karlovačke gimnazije. Gimnazija je osnovana prilozima Dimitrija Anastasijevića Sabova (20.000 forinti) i ostalih građana (s. 19.000). Car Leopold II poveljom od 11. 10. 1791. godine, odobrio je osnivanje gimnazije. Brigu o radu i životu gimnazije preuzeo je Patronat i Starateljstvo gimnazijskih fondova sa mitropolitom Stratimirovićem na čelu. Škola je otpočela sa radom 1. novembra 1792. u staroj zgradi Latinske škole, gde se organizovala nastava do podizanja nove zgrade 1891. godine.

Mitropolit Stratimirović je 1794. godine osnovao i bogosloviju, kao drugu po starosti u svetu (posle Kijevske). Malo kasnije, 1798. godine, osnovao je i internat Blagodjejanije, u kojem su stanovali i hranili se siromašni bogoslovi i gimnazijalci. Vuk Stefanović Karadžić je u toku 1805, pa sve do kraja 1806. godine, učio u Karlovcima da čita srpski i nemački, završio slovensku gramatiku i celu aritmetiku i katihizis. U ovom periodu gimnaziju su pohađali Sima Milutinović Sarajlija i Dimitrije Davidović, sinovi Alekse i Jakova Nenadovića.

Početkom 19. veka u Karlovcima se otvara malo naučno društvo, poznatije kao Karlovački krug, koje je okupilo mnoge umne ličnosti, i koje se bavilo pitanjima jezika i istorije. Napredujući sve više, Karlovci su 1807. godine dobili Prvu apoteku, a dve godine kasnije i Crtačku školu, koju je osnovao mitropolit, trudeći se da nastavi kontinuitet umetničkog razvoja i negovanja pravoslavne ikonografije. Do kraja 1811. godine završeno je i zidanje zgrade Magistrata. Mitropolit Stratimirović, koji je svojom angažovanošću obeležio jednu epohu u Karlovcima, umro je 23. 09. 1836. godine i sahranjen u Sabornom hramu.

Proglašenje Srpske Vojvodine — Majska skupština u Sremskim Karlovcima

Majska skupština održana 13. (1.) maja 1848. godine, u Karlovcima. Tada je mitropolit Josif Rajačić proglašen za arhiepiskopa, pukovnik Stefan Šupljikac za vojvodu, Đorđe Stratimirović za predsednika Glavnog odbora i komandanta srpske vojske, te zaključena borba protiv Mađara u odbranu narodnih i crkvenih prava. Srpski narod je proglašen za politički slobodan i nezavistan pod austrijskom krunom. Oblasti Srema, Banata sa Granicom i kikindskim distriktom, Bačke sa bečejskim distriktom i šajkaškim bataljonom, Baranje te delovima Vojne krajine proglašene su za Srpsku Vojvodinu.

Kao glavni grad su određeni Karlovci, kasnije Zemun, pa Veliki Bečkerek, i na kraju Temišvar.

I upravo napadom mađarskih trupa iz Petrovaradina predvođeni generalom Hrabovskim 12. 6. 1848. na Karlovce, otpočele su borbe Srba sa regularnom vojskom.

Godine 1849, Srpska Vojvodina je transformisana u provinciju Srpska Vojvodina i Tamiški Banat. Karlovci nisu uključeni u ovu provinciju, već su ostali u Vojnoj krajini. Krajina je ukinuta 1881, otkad je grad u kraljevini Hrvatska i Slavonija, što je bio autonomni deo Austrougarske.

Neposredno pred revoluciju 1848. godine arhiepiskop Josif Rajačić je podigao raskošnu rezidenciju Ilion (danas gradski muzej), sa malim vrtom i zimskom baštom.

Izbio je jula 1854. godine veliki požar tokom kojeg je izgorelo 37 kuća.[4]

Godine 1858, zauzimanjem patrijarha, u Karlovcima je otvorena nova tipografija, koja je uspešno radila do 1866. godine.

U Karlovcima je održan i čuveni Blagoveštenski sabor 1861. godine, organizovan zbog odluke Beča da, uspostavljajući kompromis sa mađarskom aristokratijom, utvrdi konačno teritorijalni integritet Ugarske, te zbog toga i ukine vojvodstvo, Srpsku Vojvodinu i Tamiški Banat. Sabor je predstavio predloge i uslove pod kojim će se ova oblast integrisati sa Ugarskom.

U Karlovcima su se organizovali Narodno–crkveni sabori 1864, 1865. i 1869.

Obeležavajući tridesetogodišnjicu od smrti Branka Radičevića, inicijativom učenika Karlovačke gimnazije 22. 07. 1883. godine, pesnikovi posmrtni ostaci su, uz veliku svetkovinu, preneti iz Beča na Stražilovo.

Zaslugom arhiepiskopa Germana Anđelića i njegovog naslednika Georgija Brankovića sa Mitrovačkim protom Stevanom Anđelićem, podignuta je nova zgrada Karlovačke gimnazije prema projektu mađarskog arhitekte Đule Partoša.

Karlovačka mitropolija, 19. vek

Drugo slavno karlovačko učilište, Bogoslovija je u vreme patrijarha Georgija Brankovića stasala u izuzetno uglednu školu, koja je pružala izuzetno obrazovanje. 1900. godine, podignut je prvi seminar za udoban i đacima primeren život.

Na inicijativu Patrijarha Brankovića, počela je da se gradi nova zgrada dvorske rezidencije 1892, prema projektu arh. Vladimira Nikolića. Zgrada je dovršena do 1884. godine. U dvoru se nalazi kapela Sv. Dimitrija, sa prelepim ikonostasom koji je naslikao Uroš Predić 1898. godine.

Srpska manastirska štamparija je otvorena 1895. zaslugom Ilariona Ruvarca i Platona Telečkog. Radila je vrlo plodno do 1941. godine. U Karlovcima su u ovom periodu izlazila dva značajna lista: Srpski sion od 1895. do 1907. i Brankovo kolo, književni časopis od 1895. do 1914. godine.

Slavnu kompoziciju Seoba Srba Georgije Branković je naručio od Paje Jovanovića 1895. za Milenijumsku izložbu u Budimpešti. Januara 1904. godine, u Karlovcima je osnovano Sokolsko društvo.

Za vreme novog arhiepiskopa Lukijana Bogdanovića, Saborni hram je dobio sadašnji izgled 1909/10. prepravkom njene fasade, a zidovi iznad pevnica i stolova ukrašeni su monumentalnim kompozicijama Paje Jovanovića.

Dragoceni časopis za unapređenje istoriografije Arhiv za istoriju Srpske mitropolije karlovačke, izlazio je u Karlovcima od 1911. do 1914. godine.

Posle 1918. godine[uredi | uredi izvor]

Ujedinjenje srpskih pravoslavnih eparhija organizovano je na Prvoj konferenciji pravoslavnih episkopa 31. 12.1918. u Karlovcima. Tada je proglašeno ujedinjenje crkava i uspostavljena Srpska patrijaršija. Svečano proglašenje SPC održano je u patrijaršijskom dvoru u Karlovcima Beograd je postao crkveno sedište od 30. oktobra 1920, dok je rezidencija privremeno ostala u Karlovcima do 1936. godine.[5]

Odmah posle Prvog svetskog rata, u Karlovcima se naselila značajna kolonija ruskih izbeglica.

Od 1918. Karlovci su postali deo Kraljevine SHS. Ovde su se 1920. doselili oficiri generala bele ruske armije Pjotra Nikolajeviča Vrangela. Tu je stigao i sinod Ruske pravoslavne crkve u izbeglištvu, tako je stvorena Ruska zagranična crkva i formiran privremeni štab ruske carske vojske u izbeglištvu.

U osvit Drugog svetskog rata, u Karlovcima je živelo više od 6.000 stanovnika. Broj stanovnika je opadao u prethodnom periodu.[6] Sokolski dom dr. Laze Popovića osvećen je u junu 1940.[7]

U periodu 19291941, Karlovci su se nalazili u Dunavskoj banovini, provinciji Kraljevine Jugoslavije. Za vreme Drugog svetskog rata Karlovce su okupirale trupe sila Osovine i priključili grad marionetskoj državi NDH, u koje vreme je preimenovan u Hrvatski Karlovci.[3] Za zločinstva, pljačkanje svega onoga što je srpsko i pravoslavno u Sremskim Karlovcima, sedištu Srpske patrijaršije, snose glavnu odgovornost mesni župnik Ivan Talovac i njegov kapelan Ivan Marković. Saradnik im je bio i katiheta Milan Vrančić. Posle rata, mesto je postalo deo AP Vojvodina, pokrajine u Srbiji, unutar FNR Jugoslavije.

Karlovci su oslobođeni 23. oktobra 1944. kada je jedna četa Drugog bataljona Sedme vojvođanske brigade svečano umarširala u grad.

Danas su Karlovci zahvaljujući svojoj slavnoj prošlosti ostali važan kulturni i duhovni centar srpskog naroda.

Od 19801989, Sremski Karlovci su bili jedna od 7 opština grada Novi Sad. Danas su Sremski Karlovci samostalna opština. Ovde se nalazi OŠ „23. oktobar” Sremski Karlovci.

Znamenitosti[uredi | uredi izvor]

Sremski Karlovci su sačuvali izvestan broj važnih građevina iz 18. veka. Ističu se gradsko jezgro Sremskih Karlovaca i sledeće građevine:

Karlovačke česme[uredi | uredi izvor]

  • Česma Četiri lava, izgrađena 1799. godine, kao barokna fontana na glavnom gradskom trgu. Nastala je kao kruna završetka prvog gradskog vodovoda. Zbog svog prepoznatljivog izgleda predstavlja simbol mesta. Postoji verovanje u Karlovcima da onaj ko pije vode sa ove česme ostaje zauvek vezan za Sremske Karlovce.
  • Varadinska česma se nalazi na ulazu u Sremske Karlovce iz pravca Petrovaradina. Ova česma se pominje još u tursko doba. Nekada je imala u zidu ikonu Svetog Ilije i arhiđakona Stevana.
  • Česma Svetog Andrije se nalazi se u Donjem kraju, u ulici Mitropolita Stratimirovića, kod kuće porodice Popović-Smotra. Podignuta je naporima gradskih vlasti. Ovo je jedina karlovačka česma koja je uvek imala vodu ispravnu za piće.
  • Česma Patrijarhovac se nalazi u dvorištu palate Ilion. Podignuta je 1884. godine i posvećena Bogojavljenju.

Demografija[uredi | uredi izvor]

U naselju Sremski Karlovci živi 7.105 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 40 godina (38,8 kod muškaraca i 41,3 kod žena). U naselju ima 2.966 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,95.

Ovo naselje je uglavnom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine).

Demografija[9]
Godina Stanovnika
1948. 5.350
1953. 5.618
1961. 6.390
1971. 7.040
1981. 7.547
1991. 7.534 7.403
2002. 8.839 9.060
2011. 8.750
Etnički sastav prema popisu iz 2002.[10]
Srbi
  
6.664 75,39%
Hrvati
  
753 8,51%
Jugosloveni
  
254 2,87%
Mađari
  
215 2,43%
Crnogorci
  
89 1,00%
Nemci
  
71 0,80%
Slovaci
  
27 0,30%
Slovenci
  
19 0,21%
Makedonci
  
19 0,21%
Rusini
  
14 0,15%
Rusi
  
10 0,11%
Romi
  
10 0,11%
Ukrajinci
  
7 0,07%
Rumuni
  
6 0,06%
Muslimani
  
4 0,04%
Albanci
  
4 0,04%
Česi
  
3 0,03%
Bugari
  
3 0,03%
Bunjevci
  
2 0,02%
Goranci
  
1 0,01%
nepoznato
  
329 3,72%
Etnički sastav prema popisu iz 2011.[11]
Srbi
  
6.820 77,94%
Hrvati
  
576 6,58%
Regionalno opredeljeni
  
244 2,79%
Mađari
  
182 2,08%
ostali
  
394 4,50%
neizjašnjeni
  
534 6,10%
ukupno: 8.750


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja

Poznate ličnosti[uredi | uredi izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Konačni rezultati popisa stanovništva, domaćinstava i stanova 2022. (knjiga 1, nacionalna pripadnost opštine i gradovi)”. popis2022.stat.gov.rs. Pristupljeno 21. 12. 2022. 
  2. ^ „Uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002. i 2011.” (PDF). Beograd: Republički zavod za statistiku. 2014. 
  3. ^ a b Bućin, Rajka (2001). „Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH”. Arhivski vjesnik. Zagreb: Hrvatski državni arhiv. 44: 223. Arhivirano iz originala 7. 4. 2023. g. 
  4. ^ "Srbski dnevnik", Novi Sad 1854. godine
  5. ^ "Politika", 28. mart 1937
  6. ^ "Politika", 7. april 1935
  7. ^ "Politika", 24. jun 1940
  8. ^ Turistički biro Sremskih Karlovaca Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. septembar 2008), Pristupljeno 14. 4. 2013.
  9. ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9. 
  10. ^ „Knjiga 1”. Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-00-9. 
  11. ^ Etnička struktura nakon popisa 2011.
  12. ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]