Starčevićeva stranka prava
 | Ovaj članak sadrži spisak literature, srodne pisane izvore ili spoljašnje veze, ali njegovi izvori ostaju nejasni, jer nisu uneti u sam tekst. |
Starčevićeva stranka prava | |
|---|---|
| Skraćenica | SSP |
| Vođa | Mile Starčević Ante Pavelić |
| Osnivač | Mile Starčević |
| Osnovana | 23. aprila 1908. |
| Raspuštena | 1918. |
| Nasljednik | Hrvatska zajednica |
| Sjedište | Zagreb Kraljevina Hrvatska i Slavonija Austrougarska |
| Novine | Starčevićanac |
| Ideologija | pravaštvo liberalizam |
Starčevićeva stranka prava, poznata i kao milinovci, bila je hrvatska politička stranka koja je nastala 1908. raskolom unutar tadašnje Čiste stranke prava, odnosno otcjepljenjem frakcije na čelu s Milom Starčevićevim i Antom Pavelićem st. Razlog je bilo nezadovoljstvo politikom Josipa Franka, koji je nastojao Hrvatsku što je moguće više vezati uz Beč. Starčevićanci su to smatrali izdajom načela Ante Starčevića o nužnosti stvaranja samostalne i suverene Hrvatske.
Među glavnim uzrocima raskolu bilo je to što je austrijski vrh želio da čisti pravaši bezuslovno podrže aneksiju Bosne i Hercegovine i antisrpsku hajku koja je zatim uslijedila. Povod raskolu bio je razgovor Franka s ugarskim ministrom predsjednikom Šandorom Vekerleom, tokom kojeg se Frank obavezao da će sarađivati s Rauhovim promađarskim, izrazito dualističkim režimom. Frank je naime htio postati oslonac austrijske politike nakon aneksije Bosne i Hercegovine. U želji da ugodi austrijskim krugovima, Frank se zalaže za rješenje hrvatskog pitanja tako da se hrvatske zemlje, uključujući Bosnu i Hercegovinu, okupe unutar Monarhije kao upravna, a ne državna jedinica. Nakon toga mnogi frankovci napuštaju stranku. Na sjednici stranačkog vodstva 23. aprila 1908. došlo je do raskola. Mile Starčević, Ante Pavelić st. i Ivan Peršić nisu htjeli slijediti politiku vrha Monarhije (Rauhovog režima) u antisrpskoj hajci i istupaju iz Frankove stranke. Ogradili su se od frankovačke pomoći austrijsko-mađarskom pritisku na Hrvatsku i osudili pokušaje razbijanja Hrvatsko-srpske koalicije, iako ju nisu neposredno podržali.
Prvi podsticaji za obnovu starčevićanske struje došli su od obnovljene dalmatinske Stranke prava, koja je željela da hrvatski pokret u svoje djelovanje uključi i Srbe i Slovence. Mate Drinković u tu je svrhu iznio prijedlog da se Srbima i muslimanima u budućoj hrvatskoj državi zagarantuje kulturna i vjerska autonomija i da se Srbima dopusti upotreba srpske ćirilice i zastave, što su frankovci oštro osudili te su ih u svojoj žestokoj propagandi označivali kao srbofile i veleizdajnike.
Starčevićanci su uskoro najavili pravi povratak Starčeviću. Povratak Starčeviću trebao je očistiti stranku od „frankovštine” i lažnog liberalizma. Formulacija „povratka” Anti Starčeviću bila je Mili Starčeviću i njegovim saradnicima zaista veliki problem. U toku je bio „veleizdajnički proces” protiv Srba, pa se nije mogla zahtijevati samostalna Hrvatska država izvan okvira Monarhije. Revidiran je program iz 1894, a zahtijevao je sjedinjenje hrvatskih zemalja, parlamentarnu vladavinu, trijalizam i građanske slobode.
U sljedećem razdoblju, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, Starčevićeva stranka prava se konsoliduje, dok frankovci otvoreno služe Rauhovom režimu. Kasnije se pridružuje Svepravaškoj organizaciji (1911—1912), zajedno s Hrvatskom hrišćansko-socijalnom strankom prava, koja je tad uključivala i Čistu stranku prava, dalmatinskim i istarskim pravašima, Hrvatskim katoličkim udruženjem i Hrvatskom narodnom zajednicom iz Bosne i Hercegovine, pa je na taj način određeno vrijeme nekadašnja Stranka prava bila obnovljena, jer je to bio jedini način da se izvorni pravaši zajedničkim silama odupru Hrvatskoj stranci prava i njenoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji i programu saradnje sa Srbima, uz oslanjanje na Mađare. To ipak nije bilo uspješno i Organizacija se raspala, a pojedine članice nastavljaju djelovati samostalno.
U vrijeme Prvog svjetskog rata, stranka se zalagala za Hrvatsku „bez skrbnika”, što je bio eufemizam za nezavisnost. Međutim nakon raspada Austrougarske, čelnici stranke prilaze Narodnom vijeću, učestvuju u stvaranju Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Razlog je smrt Mila Starčevića 10. marta 1917, pa je za predsjednika njegove stranke izabran Ante Pavelić st, zagovornik ujedinjavanja Hrvata, Srba i Slovenaca u jednu državu.
Milinovci s Antom Pavelićem se udružuju zajedno sa Naprednom demokratskom strankom Ivana Lorkovića u Hrvatsku zajednicu, a HZ postaje jedan od političkih grupacija u vrijeme jugoslavenske monarhije.
Od 1908. do 1910. izdavala je list Starčevićanac.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Gross, Mirjana (2000). Izvorno pravaštvo: ideologija, agitacija, pokret (na jeziku: hrvatski). Golden marketing. ISBN 978-953-6168-82-8. Pristupljeno 5. 12. 2021.
- Rohaček, Goran (2009). Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća (na jeziku: hrvatski). G. Rohaček. ISBN 978-953-55434-0-4. Pristupljeno 5. 12. 2021.
- Cipek, Tihomir; Matković, Stjepan (2006). Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina: 1842-1914 (na jeziku: hrvatski). Disput. ISBN 978-953-6770-93-9. Pristupljeno 5. 12. 2021.
- Šidak, Jaroslav; Karaman, Igor (1986). Povijest hrvatskog naroda g. 1860-1914.. (na jeziku: engleski). Školska knjiga. Pristupljeno 5. 12. 2021.