Studija sifilisa u Taskigiju

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Studija sifilisa u Tuskegiju

Studija sifilisa u Taskigiju (1932–1972), poznata i pod imenom Studija Pelkola i Eksperiment u Taskigiju bila je klinička studija sifilisa, izvedena u Taskigiju u američkoj federalnoj državi Alabami u periodu od 1932.–1972. godine. Eksperiment je obuhvatio ukupno 399 ispitanika zaraženih sifilisom i 200 ispitanika kontrolne grupe bez sifilisa, uglavnom siromašnih i nepismenih najamnih radnika crnačke populacije.

Predmet istraživanja bili su simptomi i terapije sifilisa. Studija je izazvala revolt građana crne populacije i medijsku pažnju jer je izvođena bez dužne pažnje prema ispitanicima, te je dovela do promena u odnosu prema pacijentima u kliničkim studijima. Pojedinci koji su sudelovali u Studiji sifilisa u Taskigiju nisu bili pristali uz punu svest o posljedicama i nisu bili obavešteni o svojoj dijagnozi. Govoreno im je da imaju „lošu krv“ te da će dobiti besplatno lečenje, besplatni prevoz do klinike, jedan topli obrok dnevno i, u slučaju smrti, 35 dolara (kasnije 50) za troškove pogreba.[1]

Do 1947. godine penicilin je postao standardni lek za sifilis. Pre ovog otkrića, sifilis se često razvijao u hroničnu, bolnu i ponekad fatalnu bolest različitih organa. Umesto da sve pacijente zaražene sifilisom leče penicilinom i prekinu istraživanje, naučnici u Taskigiju su odbili dati penicilin i informacije o pencilinu, sa namerom da nastave istraživanje. Ispitanici su bili sprečeni da uđu u programe lečenja sifilisa koji su bili dostupni drugim ljudima u istoj oblasti. Istraživanje je nastavljeno sve do 1972. godine kada je u medijima počelo objavljivanje detalja studije što je dovelo do njenog obustavljanja. Tokom studije 28 ljudi je umrlo od sifilisa, oko 100 od komplikacija, 40 žena je zaraženo od nesvesnih ispitanika a 19 dece rođeno sa urođenim bolestima.[2]

Studija sifilisa u Taskigiju se često navodi kao jedan od najvećih etičkih prekršaja u zdravstvenim istraživanjima, odnosno kršenja poverenja između pacijenta i lekara prilikom kliničkih studija u SAD. Studija sifilisa u Taskigiju je dovela do Izvještaja Belmont i stvaranja Nacionalnog odbora za humanistička istraživanja i stvaranja Odbora za reviziju institucija.[3]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „REMARKS BY THE PRESIDENT IN APOLOGY FOR STUDY DONE IN TUSKEGEE”. Arhivirano iz originala 11. 10. 2014. g. Pristupljeno 08. 10. 2014. 
  2. ^ „Research Ethics: The Tuskegee Syphilis Study”. Arhivirano iz originala 18. 03. 2011. g. Pristupljeno 08. 10. 2014. 
  3. ^ Thomas SB, Quinn SC (1991). „The Tuskegee Syphilis Study, 1932 to 1972: implications for HIV education and AIDS risk education programs in the black community”. Am J Public Health. 81 (11): 1498—505. PMC 1405662Slobodan pristup. PMID 1951814. doi:10.2105/AJPH.81.11.1498.