Сури орао

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Za druge upotrebe, pogledajte zlatni orao (višeznačna odrednica).

Suri orao
Vremenski raspon:
pliocen—danas[1]
Odrasli kanadski suri orao
Aquila chrysaetos canadensis
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Aves
Red: Accipitriformes
Porodica: Accipitridae
Rod: Aquila
Vrsta:
A. chrysaetos
Binomno ime
Aquila chrysaetos
Podvrste

6, vidi tekst

Sinonimi
  • Falco chrysaëtos Linnaeus, 1758
  • Falco fulvus Linnaeus, 1758

Suri ili zlatni orao (lat. Aquila chrysaetos), jedna je od najvećih ptica grabljivica.

Fizičke osobine[uredi | uredi izvor]

Veličina odraslih surih orlova može biti različita. Jedinke nekih od najvećih podvrsta surih orlova mogu biti vrlo velike. Većina vrsta su duge između 66 i 100 cm sa rasponom krila između 150 i 240 cm. Masa je između 2,5 i 6,7 kilograma. Međutim, primijećeni su neki primjerci u divljini koji su nešto veći, do čak 9 kilograma i dužine od 102 cm. Kao i kod mnogih drugih dnevnih grabljivica, i kod surih orlova ženke su krupnije od mužjaka.

Boja perja može biti crnkastosmeđa i tamnosmeđa, sa zlatnom bojom na zadnjem dijelu glave i vratu, po čemu je i dobio ime. Na gornjim dijelovima krila postoji nešto svjetlija površina. Mladunci dosta liče na odrasle jedinke, ali imaju bijeli rep i bijele fleke u blizini nožnog zgloba koji polako nestaje svakim mitarenjem i na kraju, u petoj godini, potpuno nestaje.

Ženka može da dostigne masu i do 6 kg a mužjaci do 4 kg. Živi na različitim mjestima, najviše na planinskim masivima bez guste vegetacije. Životni vek zlatnog orla može da bude i do 50 godina.

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Hrani sa zečevima, miševima, mrmotima, kunama, lisicama i kornjačama, ali često i sa strvinama. Mogu jesti i druge ptice, a nekad i stoku, poput jagnjadi i jarića. Tokom zime imaju problema sa pronalaženjem hrane, te mogu jesti i strvinu da bi se prehranili. Kada nema ni toga, pokušaće napasti sove, sokolove i ždere. Postoje zapisi po kojima su jeli čak i jastrebove i buljine.

Imaju vrlo dobar vid i mogu spaziti plijen sa velikih udaljenosti. Imaju čak 8 puta veću oštrinu vida od ljudi. Kandže koriste za ubijanje i nošenje plijena, a kljun samo za jedenje. Obično imaju podjelu rada tokom lova — jedan suri orao tjera i navodi plijen prema drugom koji čeka u zasjedi.

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Mladunče pred mitarenje
Jaja surog orla (Aquila chrysaetos)

Suri orlovi obično ostaju sa istim partnerom tokom cijelog života. Grade po nekoliko gnijezda širom svoje teritorije i koriste ih po nekoliko godina. Gnijezda se sastoje od grančica, i odozgo su napunjena travom kad se koriste. Starija gnijezda mogu biti velika i do dva metra u prečniku i 1 metar u visinu pošto ih orlovi svaki put popravljaju kad im nešto fali i tako ih tokom vremena kroz upotrebu uvećavaju. Ako je gnijezdo smješteno na drvetu, grane nekad pod težinom mogu da popuste tako da se gnijezdo sruši. Razne druge divlje životinje malog rasta, koji su tako mali da obično ne interesuju ovu veliku grabljivicu, mogu koristiti njihova gnijezda kao sklonište. Oni koji bi ih zapravo mogli jesti su upravo zanimljivi plijen za surog orla i zato izbjegavaju njihova aktivna gnijezda.

Ženke legu dva crna jajeta između januara i septembra (u zavisnosti od mjesta u kojem žive). Ležanje na jajima počinje praktično odmah pošto se snese prvo jaje, i pilići se obično lijegu poslije 45 dana. Potpuno su bijeli i roditelji ih hrane oko 55 dana prije nego što mogu da pokušaju sa svojim prvim letom i lovom. Obično preživi samo starije mladunče, dok prvo umre prije nego što ikad napusti gnijezdo. Razlog tome je što starije mladunče više naraste i izbori se za više hrane u gnijezdu. Ovo je korisno za vrstu jer tako roditelji uspijevaju da donesu dovoljno hrane a mlađe pile je „rezerva“ u slučaju da starije ugine ubrzo nakon što se izliježe. Roditelji ulažu mnogo truda u odgajanje mladih. Ako ovi prežive nekoliko godina, velika je vjerovatnoća da će doživjeti starost. Međutim, među tek izleženim pilićima smrtnost je velika, te veliki broj njih ugine u prvih nekoliko sedmica.

Podvrste i njihova rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Danas postoji šest podvrsta surog orla koji se nešto razlikuju u veličini i boji perja. Mogu se naći u različitim dijelovima svijeta:

  • Aquila chrysaetos chrysaetos (Linnaeus, 1758) – Evroazija osim Pirinejskog poluostrva, ka istoku do zapadnog Sibira.
  • Aquila chrysaetos canadensis (Linnaeus, 1758) – Sjeverna Amerika.
  • Aquila chrysaetos daphanea (Severtzov, 1888) - Od južnog Kazahstana ka istoku do Mandžurije i jugozapadne Kine; Indija i Pakistan.
  • Aquila chrysaetos homeryi (Severtzov, 1888) – Pirinejsko poluostrvo i sjeverna Afrika, ka istoku do Turske i Irana.
  • Aquila chrysaetos japonica (Severtzov, 1888) – Japan i Koreja.
  • Aquila chrysaetos kamtschatica (Severtzov, 1888) – Istočni Sibir, od Altaja do Kamčatke. Obično se ubraja u Aquila chrysaetos canadensis.

Veliki suri orlovi iz srednjeg pleistocena sa područja današnje Francuske se nazivaju paleo-podvrstom Aquila chrysaetos bonifacti, a krupni primjerci iz kasnog pleistocena sa područja današnjeg Krita, iz pećine Liko, nose naziv Aquila chrysaetos simurgh.[3]

Sokolarstvo[uredi | uredi izvor]

Suri orlovi se mogu dresirati za sokolarstvo.[4]. U Kazahstanu, Kirgistanu, zapadnoj Mongoliji i Kini, Kazasi i Kirgizi još uvijek koriste sure orlove za lov na lisice i vukove.

Ugroženost[uredi | uredi izvor]

Povrijeđen suri orao u zatvoreništvu

Suri orlovi su ranije živjeli u umjerenim klimatima Evrope, sjevernoj Aziji, Sjevernoj Americi, sjevernoj Africi i Japanu. U većini predjela u kojim živi ova ptica živi u planinskim oblastima, ali je ranije živjela i u ravnicama i šumama. Posljednjih godina počela je ponovo da se razmnožava u nizijama, npr. u Švedskoj i Danskoj.

U centralnoj Evropi se njihov broj znatno smanjio i sada ih ima samo na Apeninskom poluostrvu, Alpima i Karpatima. U Velikoj Britaniji ih, po pregledu iz 2007. godine, ima 240 parova od čega je većina u brdima Škotske, a od 1969. do 2004. godine su se parili u distriktu Ingliš Lejk. Još uvijek se mogu vidjeti kako prelijeću planine Škotske ali se postepeno vraćaju u sjevernu Englesku.

U Irskoj, gdje je ova vrsta izumrla od lova od 1912. godine, ima pokušaja da se ponovo uvede ova vrsta ptica. Četrdeset i šest jedinki je pušteno u divljim predjelima nacionalnog parka Glenveg, u okrugu Donegal, od 2001. do 2006. godine, od čega su najmanje tri ženke uginule. Namjerava se pustiti ukupno 60 ptica, da bi se osiguralo širenje populacije. U aprilu 2007. godine tako se izleglo prvo mladunče u Irskoj u posljednjih skoro 100 godina. Prethodni pokušaji da se suri orlovi razmnožavaju u nacionalnom parku Glenveg su bili propali.[5]

U Sjevernoj Americi situacija nije tako teška ali ipak postoji značajno smanjenje broja. Glavnu prijetnju predstavlja uništavanje njihovog prirodnog okruženja, zbog čega su neki suri orlovi u 19. vijeku već napustili svoja staništa.[6] U 20. vijeku prijetnju su predstavljala trovanja teškim metalima i organohloridima ali je ovaj problem riješen zakonskim odredbama o zagađivanju prirodne sredine.

Sužena staništa i nedostatak hrane danas predstavljaju glavni problem za ovu vrstu. Sudari sa električnim vodovima su česti od 20. vijeka. Na svjetskom nivou suri orlovi se ne smatraju ugroženim uglavnom zbog većeg broja jedinki u Aziji i Americi.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Aquila chrysaetos Linnaeus 1758 (golden eagle)”. PBDB. 
  2. ^ BirdLife International (2016). „Aquila chrysaetos”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2020.1. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 27. 4. 2020. 
  3. ^ Sánchez Marco, Antonio (2004): Avian zoogeographical patterns during the Quaternary in the Mediterranean region and paleoclimatic interpretation. Ardeola 51(1): 91-132 (Cio tekst Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. septembar 2009))
  4. ^ Gates, Alan (1990): The Call of the Wind. Falconers & Raptor Conservation Magazine (1990)
  5. ^ RTE News: „Suri orao se izlegao u Donegalu“ (Golden Eagle hatches in Donegal), Pristupljeno 25. 4. 2013.
  6. ^ Henninger, W.F. (1906): A preliminary list of the birds of Seneca County, Ohio. (Cio tekst Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. jun 2011))

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Сури_орао&oldid=26174713”