Terapsidi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Terapsidi
Vremenski raspon: Rani permholocen 275–0 Ma (raspon uključuje sisare)
Od vrha ka dnu, slijeva na desno, mnogi primjeri terapsida: Biarmosuchus (Biarmosuchia), Moschops (Dinocephalia), Myosaurus (Anomodontia), Inostrancevia (Gorgonopsia), Pristerognathus (Therocephalia) i Adelobasileus (Cynodontia iz kladusa Mammaliaformes)
Naučna klasifikacija e
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Kladus: Eupelycosauria
Kladus: Haptodontiformes
Kladus: Sphenacomorpha
Kladus: Sphenacodontia
Kladus: Sphenacodontoidea
Kladus: Therapsida
Broom, 1905
Kladusi

Terapsidi (lat. Therapsida) skupina je eupelikosaurijskih sinapsida, koja uključuje sisare i njihove pretke.[1][2] Mnoge osobine koje se danas smatraju jedinstvenim za sisare imale su korijene među prvim terapsidima, a u njih spada i uspravan položaj tijela, kao suprotnost opruženom položaj tijela gmizavaca. Najraniji fosil koji se pripisuje terapsidima je Tetraceratops insignis iz perioda donjeg perma.[3][4]

Terapsidi su evoluirali iz „pelikosaura”, određenije sfenakodontije, prije više od 275 miliona godina. Oni su zamijenili pelikosaure kao dominantne velike kopnene životinje u srednjem permu i uveliko su zamijenjeni arhosauromorfima u trijasu, iako jedna skupina terapsida, kenemejeriformi, i dalje bila rasprostranjena u kasnom trijasu.

Terapsidi uključuju cinodonte, skupina od koje su se tokom kasnog trijasa, prije oko 225 miliona godina, razvili sisari. Od nesisarskih terapsida samo su cinodonti preživjeli trijasko-jursko izumiranje. Posljednji nesisarski terapsidi, cinodonti tritilodontidi, izumrli su tokom rane krede, prije oko 100 miliona godina.

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

U poređenju s njihovim pelikosaurskim precima, rani terapsidi imali su vrlo slične lobanje, ali vrlo različitu postkranijalnu morfologiju.

Noge i stopala[uredi | uredi izvor]

Ilustracija Pristerognathus-a, terocefalnog terapsida veličine mačke

Noge terapsida su bile postavljene vertikalnije ispod tijela u odnosu na noge reptila i pelikosaura koje su bile raširene. Takođe, u poređenju sa ovim skupinama, stopala su bila simetričnija, prvi i posljednji nožni prsti su bili kratki, a srednji duži, što je pokazatelj da je osa stopala postavljena paralelno sa životinjom, a ne da se širi na stranu. Ova orijentacija bi dovela do držalja sličnijeg sisarima, nego do držanja guštera kao kod pelikosaura.[5]

Čeljusti i zubi[uredi | uredi izvor]

Temporalna fenestra terapsida bila je veća od one kod pelikosaura. Čeljusti nekih terapsida bile su složenije i snažnije, a zubi su diferencirani u prednje sjekutiće za rezanje, velike bočne očnjake za probijanje i kidanje i kutnjake za žvakanje.

Krzno i endotermija[uredi | uredi izvor]

Zabilježeno je nekoliko osobina terapsida u skladu sa razvojem endotermije: prisustvo turbinate, uspravni udovi, visoko vaskularizovane kosti, proporcije udova i repa što doprinosi očuvanju tjelesne toplote i odsustvo prstenova rasta u kostima.[6] Stoga su, kao i savremeni sisari, nesisarski terapsidi najvjerovatnije bili toplokrvni.

Nedavne studije o permskim korpolitima pokazuju da je dlaka bila prisutna barem kod nekih terapsida. Dlaka je na bilo koji način prisutna kod dokodontnih kastorokauda i nekolicine haramijida, a vibrise su izvedene od terocefalija i cinodonta.

Evolutivna istorija[uredi | uredi izvor]

Raranimus dashankouensis, primitivni terapsid

Terapsidi su evoluirali iz skupine pelikosaura poznate kao sfenakodonti.[7][8] Postale su dominantne kopnene životinje u srednjem permu, zamjenjujući pelikosaure. Terapsidi se sastoje od četiri glavna kladusa: dinocefalije, biljojedni anomodonti, mesojedni biarmosuhije i pretežno mesojedni teriodonti. Nakon kratke provale evolucione raznolikosti, dinocefalije su izumrle u kasnom srednjem permu (gvadalup), ali su anomontni dicinodonti kao i teriodontni gorgonopsi i terocefali cvjetali, pridružujući im se na samom kraju perma prvi od cinodonta.

Kao sve kopnene životinje, terapsidi su bili ozbiljno pogođeni permsko-trijaskim izumiranjem; vrlo uspješni gorgonopsi su potpuno izumrli, a preostale skupine — dicinodonti, terocefali i cinodonti — svedene su nekoliko vrsta do najranijeh trijasa. Dicinodonti, koje sada predstavlja jedna porodica brojnih biljojeda, kanemejerida, i cinodonti srednje veličine (uključujući i mesojede i biljojede), bujali su širom svijeta tokom ranog i srednjeg trijasa. Oni nestaju iz fosilnog zapisa širom većeg dijela Pangee na kraju karnije (kasni trijas), iako su se neko duže vrijeme zadržala u mokrom ekvatorijalnom pojasu na jugu.

Lemurosaurus pricei

Neki izuzeci bili su još dalje izvedeni eucinodonti. Preživjele su najmanje tri skupine. Svi su se pojavili u kasnom trijasu. Porodica izuzetno slična sisarima, tritilodontidi, preživjela je rana kredu. Druga porodica izuzetno slična sisarima, triteledontidi, nepostoji poslije rane jure. Mamalijaformi su bila treća skupina, uključujući morganukodone i slične životinje. Mnogi taksonomisti ove životinje nazivaju „sisarima”, iako neki ograničavaju termin na sisarsku krunsku skupinu.

Neeucinodontni cinodonti preživjeli su permsko-trijasko uzimiranje; trinaksodoni, galesaurusi i platikranielusi su poznati iz ranog trijasa. Do srednjeg trijasa samo su eucinodonti preostali.

Terocefalije, srodnici cinodonta, uspjeli su da prežive permsko-trijasko izumiranje i nastavili su diverzifikaciju kroz rani trijas. Približavajući se kraju period, terocefalije su bile u opadanju do eventualnog izumiranja, vjerovatno nadmašeni brzom diverzifikacijom saurijske loze diapsida, opremljeni sofisticiranim respiratornim sistemima pogodnim za veoma vruć, suv i kiseonikom siromašan svijet na kraju trijasa.

Dugo se smatralo da su dicinodonti izumrli pred kraj trijasa, ali postoje dokazi da su preživjeli u kredi. Njihovi fosili su pronađeni u Gondvani.[9] To je primjer efekta Lazara. Ovdje su se sklonile i druge životinje koje su bile uobičajene u trijasu, poput temnospondili.

Sisari su jedini preživjeli terapsidi. Sisarska krunska grupa, koja je evoluirala u ranoj juri, potekla je iz skupine mamalijaforma koja uključuje dokodonte.

Taksonomija[uredi | uredi izvor]

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Filogenija[uredi | uredi izvor]

Synapsida 

Caseasauria

 Sphenacodontia 

Sphenacodontidae

 Therapsida 

Tetraceratops

Eotitanosuchidae

Phthinosuchidae

 Eutherapsida 

Anteosauria

Tapinocephalia

 Neotherapsida 

Dromasauria

Dicynodontia

 Theriodontia 

Lycaenops

Inostrancevia

 Eutheriodontia 

Bauria

 Cynodontia 

Mammalia

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Romer, Alfred Sherwood (1933). Vertebrate Paleontology (na jeziku: engleski). University of Chicago Press. Pristupljeno 15. 4. 2020. 
  2. ^ Therapsid na sajtu Enciklopedija Britanika
  3. ^ Laurin, Michel; Reisz, Robert R. (19. 3. 1996). „The osteology and relationships of , the oldest known therapsid”. Journal of Vertebrate Paleontology (na jeziku: engleski). 16 (1): 95—102. doi:10.1080/02724634.1996.10011287. Pristupljeno 15. 4. 2020. 
  4. ^ Liu, Jun; Rubidge, Bruce; Li, Jinling (septembar 2009). „New Basal Synapsid Supports Laurasian Origin for Therapsids”. Acta Palaeontologica Polonica (na jeziku: engleski). 54 (3): 393—400. doi:10.4202/app.2008.0071. Pristupljeno 15. 4. 2020. 
  5. ^ Carroll, Robert L. (1988). Vertebrate Paleontology and Evolution (PDF). New York: W. H. Freeman and Company. str. 1—698. ISBN 978-0-7167-1822-2. 
  6. ^ Bajdek, Piotr; Qvarnström, Martin; Owocki, Krzysztof; Sulej, Tomasz; Sennikov, Andrey G.; Golubev, Valeriy K.; Niedźwiedzki, Grzegorz (oktobar 2016). „Microbiota and food residues including possible evidence of pre-mammalian hair in Upper Permian coprolites from Russia”. Lethaia (na jeziku: engleski). 49 (4): 455—477. doi:10.1111/let.12156. Pristupljeno 15. 4. 2020. 
  7. ^ „Synapsid Classification & Apomorphies”. tolweb.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 17. 01. 2021. g. Pristupljeno 15. 4. 2020. 
  8. ^ Huttenlocker, Adam. K.; Rega, Elizabeth (2011). „Chapter 4. The Paleobiology and Bone Microstructure of Pelycosauriangrade Synapsids”. Ur.: Chinsamy-Turan, Anusuya. Forerunners of Mammals: Radiation • Histology • Biology (na jeziku: engleski). Indiana University Press. str. 90—119. ISBN 978-0-253-00533-5. Pristupljeno 15. 4. 2020. 
  9. ^ Thulborn, Tony; Turner, Susan (7. 5. 2003). „The last dicynodont: an Australian Cretaceous relict”. Proceedings of the Royal Society of London. Series B: Biological Sciences. 270 (1518): 985—993. doi:10.1098/rspb.2002.2296. Pristupljeno 15. 4. 2020. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]