Tikveški ustanak

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Spomen ploča posvećena tikveškom ustanku, postavljena u Kavadarcima

Tikveški ustanak (mkd. Тиквешко востание) je naziv za ustanak u organizaciji oficira vojske Kraljevine Bugarske[1] i VMRO koji je podignut 15. juna 1913.[2] godine (ili 19. juna 1913.[3][4]) na teritoriji mesta Kavadarci, Negotino i Vataša u sastavu Kraljevine Srbije (danas Severna Makedonija. Ovaj ustanak je brzo ugušen i tom prilikom je stradalo 363 bugarskih pobunjenika.

Pozadina događaja[uredi | uredi izvor]

Slabljenje Osmanskog carstva i jačanje nacionalnih pokreta na Balkanu su počev od druge polovine 19. veka doveli do sukoba i bezakonja na teritoriji oblasti Makedonija koja je do 1912. godine i Prvog balkanskog rata bila u sastavu Osmanskog carstva. Počinioci nasilja su bili najčešće pripadnici raznih etničkih paravojnih jedinica (kačaci, komiti VMRO, četnici, andarti, bašibozuk....), vojska ili žandarmerija Osmanskog carstva a ponekad i stanovništvo. Razni pokušaji da se bezakonje i nasilje spreče, poput Mircštegskih reformi, nisu urodili plodom. Neuspeh reformi i odustajanje vlasti Osmanskog carstva od reformi najavljenih Mladoturskom revolucijom koje je rezulitiralo ponovnim pretvaranjem hrišćanskog stanovništva u građane drugog reda su bili neki od brojnih uzroka za izbijanje Prvog balkanskog rata.

U Prvom balkanskom ratu su balkanski saveznici veoma brzo oslobodili najveći deo balkanskih vilajeta Osmanskog carstva. Londonskim ugovorom o miru potpisanim 30. maja 1913. okupirane teritorije su potpisivanjem ugovora o miru sa Osmanskim carstvom podeljene između članica balkanskog saveza uz formiranje Kneževine Albanije praktično pod međunarodnim protektoratom. Bugarska nije bila zadovoljna podelom osvojenih teritorija tako da je ubrzo po potpisivanju Londonskog mira Bugarska započela Drugi balkanski rat.

Porazom Osmanskog carstva su na teritoriji Makedonije (kao i svaki put u Makedoniji tokom 19. i 20. veka kada bi došlo do izbijanja oružanih sukoba) počeli obračuni stanovnika, ovog puta hrišćana sa muslimanskim stanovništvom koje je bilo masovno ubijano. Ubistva su vršile komite uz podršku hrišćanskog stanovništva.[1] Stanovnici Makedonije islamske veroispovesti su ubijani najčešće u svojim kućama, koje su zatim bile opljačkane i spaljivane.[1] Sela u Tikveškom regionu kao što su Ratkin Dol, Brestot i Grnčarskite Dupki su bila prepuna leševa ubijenih muslimana. Neki od likvidiranih muslimana su bili smatrani zločincima pa im je bilo improvizovano suđenje i likvidacija. Po presudi ovakvih prekih sudova ubijeni su Smail-hodža. Ašim Murtezi i Azis Saačiev.[1] U selu Bohula je bio formiran preki sud sastavljen od vojnika Kraljevine Srbije, policije, komita VMRO i hrišćanskih stanovnika sela. Napravljen je bio spisak od 38 muslimana za koje su postojale sumnje da su vršili zločine prema hrišćanima. Onima koji su bili uhvaćeni sudio je preki sud. Tučeni su štapovima pred okupljenim stanovnicima a zatim su dvojica po dvojica odvođeni i ubijani u selu Krvnina. Nekoliko muslimanki su nasilno pokrštene i udate.[1]

Povod za ustanak[uredi | uredi izvor]

Bugarske komite Hrista Černopejeva, koje su potpomogle ustanak (slika iz 1903)

Povod za ustanak je bilo navodno nasilje koje su nad sveštenicima i učiteljima Bugarske egzarhije a ponekad i lokalnim stanovništvom vršile vojne i civilne vlasti Kraljevine Srbije u Tikveškom regionu. Navodi se da su predstavnici nove vlasti isterali sve sveštenike Bugarske egzarhije iz crkava i učitelje iz škola i na njihovo mesto vratili sveštenike i učitelje srpske nacionalnosti. Oni koji su želeli da zadrže svoja dotadašnja radna mesta trebalo je da idu u Beograd na kurs srpskog jezika.[3]

Kada je reč o nasilju nad lokalnim stanovništvom, uglavnom se navode detalji o nasilju koje je usledilo prilikom gušenja ustanka. Ubijen je jedan mladić (Aleksandar Vidov) koji je odrečno odgovorio na pitanje da li se deklariše kao Srbin po nacionalnosti. Poručnik vojske Kraljevine Srbije Milan Kreković je silovao mladu nevestu Mariju Todorovu dva dana posle njene udaje. Bila je ubijena i Nasa Pindžurova, majka Dimitra Pindžurovog, jednog od vođa Tikveškog ustanka. Žarko Iliev iz Vataše i mnogi drugi stanovnici Tikveškog regiona su pretučeni.[3]

Tok ustanka[uredi | uredi izvor]

Organizacija komita VMRO pod komandom oficira vojske Kraljevine Bugarske[uredi | uredi izvor]

Svi ustanici i članovi njihovog komandnog štaba su bili članovi VMRO. Organizatori ustanka, uglavnom nekadašnje vojvode iz doba Ilindenskog ustanka, su planirali da izvedu sinhronizovani napad na vojsku Kraljevine Srbije u saradnji sa vojskom Kraljevine Bugarske. Vođa komita VMRO tokom ustanka je bio vojvoda vojske Kraljevine Bugarske Hristo Černopejev.[1] Za članove Glavnog štaba ustanika su bili postavljeni Todor Kamčev i Pano Izmirliev.[5] Zbog toga što su pripreme za ustanak otkrivene VMRO je započeo oružane akcije pre dogovorenog roka. Tokom ustanka su bile formirane dve velike grupe naoružanih ustanika. Jednu je predvodio Dončo Lazarov a drugu Miše Škartov.

Oružana dejstva i zločini ustanika nad muslimanima[uredi | uredi izvor]

Prvi napad je izveden na predstavnike vojske Kraljevine Srbije koji su se nalazili u mestu Negotino. Ustanici su proterali predstavnike i malobrojne vojnike vojske Kraljevine Srbije iz grada Negotino, a ubrzo i iz Kavadaraca i Vataše. Zabeleženi su primeri, kao u selu Tremnik, da je lokalno stanovništvo islamske veroispovesti počelo da beži za vojskom Kraljevine Srbije. Uprkos instrukcijama da ove muslimanske izbeglice treba da budu pošteđene, koje je dao Hristo Černopejev, oficir vojske Kraljevine Bugarske koji je bio jedan od vođa Tikveškog ustanka, komite VMRO su poubijale sve izbegle muslimane iz sela Tremnik.[1] Dončo Lazarov je vodeći svoju četu sastavljenu od stanovnika sela Vataša i Moklište izvršio zločin nad 16 muslimana iz sela Bunarče, koje je uhvatio i zatvorio u Mehmedbegovu kulu koju je zatim spalio.[1]

Zbog zločina koji su bili vršeni nad civilnim stanovništvom postojali su primeri naselja u kojima su hrišćani i muslimani organizovali zajedničke seoske straže kako bi se zajedno lakše zaštitili.[1]

Vojvoda Černopejev je bio svedok masakriranja stanovnika Tikveškog regiona islamske veroispovesti i pljačkanja njihove imovine. Uprkos tome što je pokušao da pucnjima u vazduh i direktnim komandama spreči zločine, nije uspeo u tome. Ubijeni muslimani nisu sahranjivani pa je Negotino prekrio smrad leševa što je doprinelo širenju raznih zaraznih bolesti.[1]

Posle zločina nad muslimanima izvršenim u gradovima, talas nasilja se prelio i na sela. Desetine muslimana su ubijene u selima Bistrenci, Gornji Promet, Prždevo, Besvica....[1]

Gušenje ustanka[uredi | uredi izvor]

Ubrzo su jedinice pod komandom Jaje-age i Jovana Babunskog ugušile ustanak sedam dana posle njegovog izbijanja. Zbog izostanka vojne pomoći bugarske vojske koja se nalazila sa druge strane reke Vardar, oko 200 ustanika su bili prepušteni sami sebi i nisu bili u stanju da pruže ozbiljan otpor. Tokom akcija gušenja ustanka je ubijeno 545 ljudi a spaljeno i uništeno više od 600 kuća, najviše u Negotinu a zatim i u Kavadarcima i Vataši.[3]

Bugarska provokacija ili narodni ustanak?[uredi | uredi izvor]

Postoje dve grupe stavova povodom Tikveškog ustanka.

Jedna grupa je zasnovana na probugarskom karakteru organizacije VMRO i ovaj ustanak smatra bugarskom vrhovističkom provokacijom izršenom u okviru priprema za Drugi balkanski rat. Osnov za ovakve stavove je to što su svi učesnici u ustanku bili članovi probugarske VMRO (sudjelovali su i sami oficiri Bugarske vojske koji su bili u komitskim četama), što je ustanak trebalo da bude sinhronizovana sa bugarskom vojskom, ali je zbog otkrivanja priprema za ustanak on izbio pre predviđenog termina. Ova grupa stavova je bila preovladavajuća sve do formiranja nezavisne Severne Makedonije 1991. godine. Postoje i danas brojna udruženja građana iz Tikveškog regiona (Iskon, Negotinski krug, Mladi potencijali, Febus, Detski parlament, Ekovita, Svetlina, Demokratska žena i Budenje) koja uprkos političkoj podršci drugačijim tumačenjima ovih događaja, navode o Tikveškom ustanku smatraju probugarskim falsifikatom i bugarskom propagandom.[6] Makedonski vojni istoričar Vanče Stojčev je jedan od onih koji smatraju da je ustanak bio isceniran od strane probugarski nastrojenih pripadnika VMRO koji su u istoriji poznati kao pobornici pripajanja Makedonije Bugarskoj i da je ustanak imao za cilj da se izmanipuliciše makedonskim narodom cilju ostvarenja ovog cilja.[7]

Druga grupa stavova je zasnovana na pretpostavkama da je ovaj ustanak bio opravdana pobuna naroda koji su navodno zlostavljale srpske vlasti. U okviru bugarske istoriografije postoje takve interpretacije ustanka koje ga tretiraju kao ustanak makedonskih Bugara protiv srpskih, navodno, okupacionih vlasti.[4]

Postoje narodne pesme posvećene vođama Tikveškog ustanka, Dimitru Pidžurovu i Mišetu Škartovu. Zastave iz doba Ilindenskog ustanka su ustanici postavili u centru Kavadaraca posle proterivanja vojske Kraljevine Srbije iz ovog grada. Ove zastave su uništene u bombardovanju Beograda 6. aprila 1941. godine koje je tokom Drugog svetskog rata izvršilo ratno vazduhoplovstvo država članica sila Osovine.

Istraga o zločinima[uredi | uredi izvor]

Radi ispitivanja zločina počinjenih tokom Balkanskih ratova Karnegijeva zadužbina za međunarodni mir je formirala posebnu komisiju koja je 1913. poslata na Balkan.[8] Članovi ove komisije su posetili Tikveški region i konstatovali da su izveštaji o 545 ubijenih ljudi potcenili broj ubijenih koji su članovi komisije procenili na preko hiljadu ubijenih osoba.[3]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j [1] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. jun 2011) Navodi iz knjiga „Tikveška svedočenja“ i „Negotino u plamenu (1912—1913)“ od autora Pane Emišova i Kire Andonova, objavljeni na internet sajtu „Utrinske novine“ broj 2452 ponedeljak, 6. avgust 2007.
  2. ^ [2] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. januar 2010) Balkanski ratovi 1912—1913, Izdavači: Prosvedni pregled, Beograd i Centar za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi, Solun. str. 19.], Pristupljeno 25. 4. 2013.
  3. ^ a b v g d [3] Intervju koji je direktor Muzeja u Kavadarcima dao agenciji Fokus povodom 95 godina Tikveškog ustanka, objavljen 6. jula 2008. godine na internet sajtu agencije „Fokus“
  4. ^ a b [4] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. jun 2011) Feljton objavljen 3. avgusta 2007. godine na internet sajtu „Utrinski vesnik“
  5. ^ Kamčevski, Petre (2002). Todor Kamčev: Tikveški vojvoda i revolucioner. Kavadarci: Muzej-Galerija. str. 13. ISBN 978-9989-9562-4-9. 
  6. ^ [5][mrtva veza] Tekst pod nazivom „Deset bugarskih laži o „Tikveškom ustanku“, objavljeno na internet sajtu Vreme, broj 1145, 9. avgusta 2007.
  7. ^ [6] Tekst o prvom obeležavanju Tikveškog ustanka 19. juna 2007. godine objavljen na internet sajtu dnevnih novina Dnevnik dana 20. juna 2007.
  8. ^ Dubravka Stojanović, U spirali zločina: balkanski ratovi Arhivirano na sajtu Wayback Machine (17. januar 2010), Pristupljeno 25. 4. 2013.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]