Prizrensko-timočki dijalekt

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Prizrensko-timočki dijalekt
Rasprostranjenost torlačkog narečja pre migracija iz 16. veka.

Prizrensko-timočki dijalekt (poznat i kao prizrensko-timočka dijalektska grupa) ili torlački dijalekt je skup dijalekta srpskog jezika, staroštokavske grupe, kojim se govori na prostoru od Prizrena na jugu do reke Timok na severu. Govornici ovog dijalekta uglavnom žive na teritoriji Srbije, Bugarske i Makedonije.

Njegova istočna granica je, počev od Zaječara, približno granica sa Bugarskom (tačnije, linija Belogradčik-Berkovica-Godeč-Slivnica-Pernik-Radomir-okolina Ćustendila i Bosilegrada), do linije Kriva Palanka-Zletovo-Sveti Nikole-Skopska Crna Gora i Tetovo, na severoistoku opština Valčedrm, a zapadna - od granice sa Albanijom, preko Dečana i Vučitrna do Stalaća.

Podela[uredi]

Štokavski poddijalekti - područja Prizrensko-južnomoravskog, Svrljiško-zaplanjskog i Timočko-lužničkog dijalekta, koji se zbirno nazivaju Prizrensko-timočkim dijalektom.

Prema Pavlu Iviću, područje Prizrensko-timočkih dijalekata se deli na tri dijalekatske celine:

Naglasak[uredi]

Postoji jedan naglasak, nalik kratkosilaznom, koji može biti na bilo kom slogu u reči. Naglasak nije promenio položaj u reči u odnosu na starosrpski. Položaj naglaska je sličan onom u kosovsko-resavskom dijalektu, kao i svim staroštokavskim dijalektima.

Padežni sistem[uredi]

Padežni sistem je analitički - u sintetičkom obliku postoji nominativ, akuzativ i vokativ, gde je akuzativ, uz predlog, preuzeo ulogu koju u standardnom jeziku ima većina drugih padeža (došъl sa snaju - došao sa snahom, razgovara od dete - razgovara o detetu).

Pregled padeža po izvorima [1] iz 1903. godine:

1. padež. - U 1. padežu stoji predmet: Ja govorim. - Ti pisuješ(pišeš). - On spije(spava). - Mi pojemo (pevamo). - Vi obedujete.

2. padež. - 2. padežom kazuje se prisvajanje i pripadanje:

Ova je kuća na mojega brata. Ja stado kude(kod) vrata, a iskoči na našeg Petra majka. (u nekim krajevima - našemu Petru majka) Od ovuja devojku brat i od njojnog oca sestra odoše na žetvu. (u nekim krajevima - Ove devojke brat i njojnom ocu sestra otoše na žetvu.)

Daj na to dete leba da ne plače.

3. padež. - 3. padež ide sa svim predlozima: U naše selo ima svakavi ljudi, sas neki živujem, sas neki sam u omražu. - Kud mojega brata u baču(baštu) slavuji pojev (slavuji pevaju). - Jutredan (sutradan) dođe Mileva u našu kuću a po njuma (za njom) ideše njojna ćerka.

4. padež. - U 4. padežu stoji predmet: Kuj si nema ono što mu treba, mora da si nabavi.

5. padež. - 5. padež se koristi za dozivanje! - Moj devere, grano od bosiljak! - Moj sinko! - Majke moja!


Oblika drugih padeža nema.

Glasovi[uredi]

Ovaj dijalekt je karakterističan po velikoj sličnosti sa starosrpskim, staroslovenskim, odnosno protoslovenskim jezikom u pogledu glasova, jer je zadržao veliki deo glasova koje su u drugim dijalektima izgubljene. Čuva se stari poluglasnik, koji je u svim drugim dijalektima promenjen u -a (dъn - dan, tъnъk - tanak). Samoglasno l (uporedi standardni jezik - samoglasno r) je u nekim delovima dijalekta zadržano (pln - pun, dlg - dug, slnce - sunce, slza - suza), dok je u drugim delovima prešlo u -lu (plun, dlug, slunce, sluza). Suglasnici ć i đ u ovom dijalektu često prelaze u č i dž: sveča, medža.

Glagolski oblici[uredi]

Postoje svi glagolski oblici kao u standardnom jeziku, ali se razlikuju u tvorbi i položaju naglaska. Futur se gradi pomoću ću/će + prezent. Na kraju muškog roda radnog glagolskog prideva zadržano je prvobitno l (kazal, rabotil), ali je u nekim delovima zamenjeno sa -ja (kazaja). Aorist se mnogo češće koristi nego imperfekat.

Ostalo[uredi]

Bez H[uredi]

Suglasnika h nema (greota - grehota; hleb - leb; strah - stra (Stra lojze čuva.); mehana - meana; mahala - ma'ala - mala (Iz koju si malu?). Tamo gde se bez h gubi smisao reči, h prelazi u k - pleh - plek. U aoristu prvog lica jednine se umesto H na kraju reči naglašava samoglasnik - Vide li? -Vido'. Ču li me ti ja što ti zborim? - Ču'. Turi li kafu? - Turi'. Napisa li domaći? - Napisa'. Uradi li sve? - Uradi'.

Zamenica Si[uredi]

Česta upotreba povratne zamenice "ci“:

Idem si doma. Ćuti si. Spremiše si jedenje i jedoše si. Odoše si gosti. Glej si rabotu (gledaj svoja posla).

Tipično Gi, Ga, Gu[uredi]

Jedna od najupadljivijih karakteristika ovog dijalekta su zamenice za treće lice koje u većini slučajeva počinju sa G; umesto oblika "njoj" ili "joj" koristi se "gu": Da joj dam - da gu dadem; "njih" ili "ih" je "gi": Ete gi pa - eto ih opet. Daj gi da jedev - daj im da jedu. Ali, "njima", "njih" postaju "nji", u mnogim slučajevima: Idi s nji - idi s njima; Daj to njima - daj toj na nji (daj gi). Bio sam sa njima - bija sam s nji.

Ću/Će na početku[uredi]

Rečenice u futuru počinju sa Će, odnosno ću: Ću dođem večeras. - Doći ću večeras. Će ti dam, njeknja. - Daću ti, malo sutra. (njeknja znači pre neki dan). Će dođeš sutra? - Hoćeš li doći sutra?

Kvo/Što[uredi]

U nekim krajevima se umesto upitne rečce šta koristi rečica kakvo ili kvo, a negde i koje (sa akcentom na kraju reči). Kakvo/Kvo/Koje rabotiš? - Šta radiš? Kakvo/Kvo si rabotil? - Šta si radio? (u nekim krajevima je rabotio umesto rabotil; Južnije se kaže rabotija (Leskovac, Vranje). U Vranju se kvo i kakvo ne koriste, već oblik što: Što si gi tam pričaja za mene? Što oćeš? Što ti neje jasno? (Šta ti nije jasno)

Samoglasno l[uredi]

Dijalekt je na mnogo mesta sačuvao staro samoglasno /л/, koje, kao i samoglasno /р/ može bez samoglasnika činiti slog. Ova osobina se sačuvala samo još u češkom i slovačkom. U standardnom srpskom, hrvatskom i bošnjačkom, samoglasno /л/ je postalo /у/ ili /о/. U bugarskom, pre ovakvog /l/ je obično poluglasnik ъ. Nisu svi torlački poddijalekti sačuvali ovu osobinu u potpunosti, već se ona na nekim mestima i menja u [ə], [u], [ɔ] ili [a].[1]

Prizrensko-
timočki
dijalekt
Krašovani vlk /vlk/ pek'l /pεkəl/ s'lza /səlza/ žlt /ʒlt/
Severni (Svrljig) vuk /vuk/ pekal /pεkəl/ suza /suza/ žl't /ʒlət/
Centralni (Lužnica) vuk /vuk/ pek'l /pεkəl/ sl'za /sləza/ žl't /ʒlət/
Južni (Vranje) v'lk /vəlk/ pekal /pεkal/ solza /sɔlza/ ž'lt /ʒəlt/
Zapadni (Prizren) vuk /vuk/ pekl /pεkl/ sluza /sluza/ žlt /ʒlt/
Istočni (Trn, Breznik) vuk pekl slza žlt
Severoistočni (Belogradčiki) vlk pekl slza žlt
Jugoistočni (Kumanovo) vuk pekъl slъza žut
Standardni srpski vuk /vuk/ pekao /pεkaɔ/ suza /suza/ žut /ʒut/
Standardni bugarski vъlk /vəlk/ pekъl /pεkəl/ sъlza /səlza/ žъlt /ʒəlt/
Standardni makedonski volk /vɔlk/ pekol /pεkol/ solza /sɔlza/ žolt /ʒɔlt/

Dijalekt i društvene prilike[uredi]

Društvene prilike izrazito ne pogoduju ovom govoru. Kako se on najviše razlikuje u odnosu na standardni jezik, najviše i trpi. Sa spoljnih strana (televizije), dolaze poruke kako je to jezik koji nije sposoban da služi komunikaciji među drugim stanovnicima Srbije, ili kako je isključivo jezik prostaka. Tipičan primer za to su popularne serije u kojima su ljudi sa ovim dijalektom predmet sprdnje i ismevanja (Tika Špic, Đoša/Porodično blago). Zaboravlja se doprinos srpskoj književnosti koji su dali Borisav Stanković i Stevan Sremac pišući na ovom dijalektu. Međutim, iako govornici ovog dijalekta u zvaničnim prilikama ili u razgovoru sa stanovnicima ostalih krajeva Srbije pretežno govore standardnim jezikom (u zavisnosti od obrazovanja i poznavanja standarda), u gradovima kao što su Niš, Vranje, Leskovac i Pirot a naročito u manjim mestima, u svakodnevnom govoru gotovo isključivo se govori dijalektom.

Vidi još[uredi]

Reference[uredi]

  1. ^ "List za srpski narodni život običaje i predanje“, Tihomir R. Đorđević, 1903. god

Literatura[uredi]

  • Dijalekti istočne i južne Srbije, Aleksandar Belić, Srpski dijalektološki zbornik, 1, 1905.
  • Sprachatlas Ostserbiens und Westbulgariens, Andrej N. Sobolev. Vol. I-III. Biblion Verlag, Marburg, 1998.
  • Encyclopedia of the Languages of Europe, Glanville Price, Blackwell Publishing, pp. 423.
  • Language and Conflict: A Neglected Relationship, Dan Smith, Paul A Chilton - Language Arts & Disciplines, 1998, Page 59
  • South Slavic and Balkan Linguistics, A. Barentsen, Rodopi, 1982
  • Hrvatska dijalektologija 1, Josip Lisac, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2003.
  • The Slavonic Languages, Bernard Comrie, Greville G Corbett - Foreign Language Study, 2002, pp 382-384.
  • Български диалектен атлас, Том 3. Югозападна България : Ч.1. Карти и Ч. 2. Статии, коментари, показалци / Под общата редакция на Стойко Стойков ; Отговорен редактор Кирил Мирчев. София, Издателство на БАН, 1974.
  • Български диалектен атлас, Том 4. Северозападна България :Ч. 1. Карти и Ч. 2. Статии, коментари, показалци / Под общата редакция на Стойко Стойков ; Отговорен редедактор Иван Кочев. София, Издателство на БАН, 1980 (част 1); 1981 (част 2).
  • Crnotravski rečnik, Radosav Stojanović, Srpski dijalektološki zbornik, 57, 2010.

Spoljašnje veze[uredi]