Грегорац
| Gregorac | |
|---|---|
| |
| Gasterosteus aculeatus | |
Naučna klasifikacija 
| |
| Domen: | Eukaryota |
| Carstvo: | Animalia |
| Tip: | Chordata |
| Klasa: | Actinopterygii |
| Red: | Gasterosteiformes |
| Porodica: | Gasterosteidae |
| Rod: | Gasterosteus |
| Vrsta: | G. aculeatus
|
| Binomno ime | |
| Gasterosteus aculeatus Linnaeus, 1758
| |
| |
| Rasprostranjenost vrste | |
| Sinonimi | |
|
Spisak
| |
Gregorac ili trotrni gregorac (Gasterosteus aculeatus) je vrsta ribe iz klase zrakoperki, reda Gasterosteiformes i porodice Gasterosteidae, koja se javlja u većini unutrašnjih priobalnih voda. Mnogi primjerci su anadromni (žive u morskoj vodi, ali se razmnožavaju u slatkoj) i vrlo tolerantne na promjene saliniteta, što je zanimljivo za fiziologe. Prikazuje kompleksno ponašanje kada su u pitanju mlade jedinke (odbrana teritorija, izgradnja jazbine, briga o jajima). Njegove antipredatorske adaptacije, interakcije domaćin-parazit, senzorna fiziologija, reproduktiva fiziologija i endokrinologija su takođe mnogo proučavane. Olakšavajuća okolnost za ova proučavanja jeste činjenica da je ovu ribu moguće lako pronaći u prirodi i da je jednostavno čuvati je u akvarijumu.
Opis[uredi | uredi izvor]
Ova vrsta može povremeno dostići dužinu od 8 centimetara, ali je uobičajeno da zrela, odrasla jedinka ima dužinu od 3 do 4 centimetra. Tijelo je bočno spljošteno. Podnožje repa je vitko. Repna peraja imaju 12 perajnih zraka, dok leđna imaju 10 do 14. Podrepna peraja imaju osam do jedanaest. Grudna peraja su velika, sa deset perajnih zraka. Na tijelu nema krljušti, ali je zaštićena koštanim pločama na leđima, bokovima i stomaku.[2]
Boja donjeg dijela tijela varira, ali teži ka maslinastoj ili srebrnkasto zelenoj boji, ponekad sa smeđim flekama. Bokovi i stomak su srebrni. Kod mužjaka tokom sezone razmnožavanja oči postaju plave, a donji dio glave, grlo i prednji dio stomaka postaju jarko crveni. Grlo i stomak ženki koje se razmnožavaju postaju blago ružičasti. Međutim, javljaju se i slučajevi kada su mužjaci u toku razmnožavanja svi crni [3] ili svi bijeli. [4]
Većem dijelu ove populacije su potrebne dvije godine da postanu zrele jedinke i dožive samo jednu sezonu razmnožavanja prije nego što umru. Nekim primjercima su potrebne i tri godine da dostignu zrelost. Međutim, neke slatkovodne populacije mogu sazrijeti i za samo godinu dana.
Gregorac je poznati posredni domaćin hermafroditskog parazita Schistocephalus solidus.[5]
Varijacije u morfologiji[uredi | uredi izvor]
MUZP trenutno prepoznaje tri podvrste:
- G. a. aculeatus, koji je vrlo čest. Njegovo narodno ime u Britaniji je tiddler.
- G. a. williamsoni, koji se nalazi najčešće u Sjevernoj Americi, najčešće u južnom dijelu Kalifornije. Ipak, pronađene su i izolovane jedinke u Britanskoj Kolumbiji i Meksiku.
- G. a. santaeannae takođe podvrsta koja je ograničena na područje Sjeverne Amerike.
Ove podvrste zapravo predstavljaju tri primjera iz velikog raspona morfoloških varijacija.
Veći dio svog odraslog života provodi jedući plankton i ribu u moru, a vraća se u slatku vodu da se razmnoži. Odrasle ribe su uglavnom dužine između 6 i 10 centimetara. Ove ribe se mogu pronaći u slatkovodnim jezerima i potocima. Ove populacije su vjerovatno nastale kada su anadromske ribe počele da provode čitav svoj životni ciklus u slatkoj vodi i tako su evoluirale da žive tamo tokom cijele godine. Slatkovodne populacije su izrazito morfološki raznolike. Jedna stalna razlika između slatkovodne populacije i njihovih anadromnih predaka jeste količina tjelesnog oklopa, jer većina slatkovodnih riba ima samo između nula i dvanaest bočnih oklopnih ploča i kraćih dorzalnih i karličnih bodlji. Međutim, i velike morfološke razlike se javljaju između jezera. Jedna glavna varijacija je između populacija koje se nalaze u dubokim jezerima i onih u malim, plitkim jezerima. Ribe u dubokim jezerima se obično hrane planktonima u blizini površine i često imaju velike oči, sa kratkim, vitkim tijelima. Ribe iz plitkih jezera hrane se uglavnom na dnu jezera i često su dugačke i teške građe sa relativno horizontalnim čeljustima i malim očima.
Postoje i primjeri jezera u kom se javljaju ova oba tipa, ali se ne razmnožavaju jedan sa drugim. Ovo je odličan primjer kako prilagođavanje različitim sredinama (u ovom slučaju hranjenje pri površini vode ili na dnu jezera) može stvoriti nove vrste. Ovaj proces se naziva ekološka specifikacija. Ove vrste se mogu pronaći u Britanskoj Kolumbiji. Sama jezera sadrže samo pastrmke i ovu vrstu ribe, a sva se nalaze na ostrvima.
Prema MUZP-u, gregorac spada u najmanje ugrožene (neugrožene) vrste ribe.
Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]
Krajem aprila, mužjaci i ženke se sele iz dubljih voda u plića područja. Tamo svaki mužjak brani teritoriju na kojoj na dnu gradi jazbinu, tj. gnijezdo za lijeganje jaja. On započinje kopanjem male jame. Zatim ih pune biljnim materijalima (često nitastim algama) i pijeskom. Zatim stvara tunel plivajući sferno kroz njega. Izgradnja gnijezda obično traje pet do šest sati, mada se može odužiti i na nekoliko dana. Poslije toga, mužjaci se udvaraju ženkama cik-cak plesom. Ženki prilaze plivajući lijevo-desno kroz kratke udaljenosti, a zatim na isti način pliva do gnijezda. Ukoliko ga ženka slijedi, otplivaće kroz tunel i položiti 40 do 300 jaja. Mužjak slijedi da oplodi jajašce, a zatim otjera ženku. Tokom trajanja razvoja jaja, mužjak će progoniti ostale ribe sa kojim se ne može razmnožavati. Ipak, on se može nastaviti udvarati drugim ženkama zrelim za razmnožavanje (u jednom gnijezdu se može odložiti više od jedne grupe jaja).
Slijed teritorijalnog udvaranja i ponašanja parenja detaljno je opisao Niko Tinbergen u značajnoj ranoj studiji etologije. Prema Tinbergenu, crvena boja na grlu teritorijalnog mužjaka djeluje kao jednostavan stimulus, oslobađajući agresiju u pravcu drugih mužjaka i privlačeći ženke. Crvena boja na mužjacima može koristiti i ženkama kao način za procjenu kvaliteta mužjaka. Ova boja nastaje iz karotenoida koji se nalaze u ishrani ribe. Stepen obojenja daje indikaciju muškog kvaliteta (sposobnost pronalaženja hrane), a mužjaci višeg kvaliteta pokazuju intenzivniju obojenost. Takođe, mužjaci sa manjim brojem parazita imaju tendenciju da pokažu svjetliju crvenu boju. Mnoga istraživanja su pokazala da ženke više vole mužjake sa jarko crvenom bojom. Međutim, ova crvena boja nije univerzalna za čitavu vrstu, jer postoje i primjerci sa crnim grlom.
Mužjak se brine za razvoj jaja, hladeći ih. Poravna se sa ulazom tunela u gnijezdo i pliva u mjestu. Kretanje njegovih grudnih peraja stvara struju vode kroz gnijezdo, dovodeći svježu (dobro oksigeniranu) vodu do jaja. On to radi ne samo tokom dana, već i tokom noći. Nivoi ventilacije imaju tendenciju povećavanja sve dok se jaja ne izlegnu, a to traje od sedam do osam dana na 18-20 stepeni Celzijusovih. Nivoi raspršivanja se takođe povećavaju ukoliko nedostaje kiseonika. Pred kraj faze razvoja jaja, mužjak često pravi rupe u gnijezdu, vjerovatno da bi poboljšao ventilaciju gnijezda u vrijeme kada su jaja metabolički aktivna. Jednom kada se mladi izlegnu, mužjak ih pokušava zadržati na okupu nekoliko dana, usisavajući mlađ u usta i pljujući je nazad u gnijezdo. Nakon toga, mladi se raseljavaju, a mužjak isto napušta gnijezdo ili ga popravlja i priprema za dalje razmnožavanje.
U Novoj Škotskoj javlja se forma gregorca, koja odstupa od uobičajenog način razmnožavanja. Mužjak odmah po izlijeganju jaja rastjeruje mlade i nastavlja da traži ženke za dalje razmnožavanje. U slučaju ove populacije došlo je do gubitka roditeljskog staranja.
Prisutnost infekcije parazitom Schistocephalus solidus može smanjiti proizvodnju jaja ili čak i potpuno odsustvo istih kod ženki.
Rasprostranjenost i stanište[uredi | uredi izvor]
_in_North_America.png)
Gregorac se može pronaći samo na sjevernoj hemisferi, gdje obično nastanjuje obalne ili slatke vode. Može da živi i u slatkoj i u slanoj vodi. Preferira sporo tekuću vodu. Može se takođe pronaći u jarcima, barama, jezerima, potocima, mirnim rijekama i močvarama. Staništa vrste su morski ekosistemi i slatkovodna područja, jezera i jezerski ekosistemi, kao i rečni ekosistemi. Vrsta je prisutna i na području Crnog mora.
U Sjevernom Americi se prostire duž zapadne i istočne obale, a takođe se može pronaći i u Aziji (na primjer u Japanu i Koreji) i Evropi. U Evropi vrsta je prisutna u Italiji, Finskoj, Islandu, Irskoj, Rusiji, Švedskoj, Norveškoj, Poljskoj, Nemačkoj, Rumuniji, Ukrajini, Belorusiji, Turskoj, Danskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Bugarskoj, Francuskoj, Holandiji, Litvaniji, Letoniji, Slovačkoj, Češkoj, Estoniji, Moldaviji, Belgiji, Gruziji i Hrvatskoj.[1]
Ugroženost[uredi | uredi izvor]
Ova vrsta nije ugrožena, i navedena je kao poslednja briga jer ima široko rasprostranjenje.[1]
Galerija[uredi | uredi izvor]
_-_Flickr_-_S._Rae.jpg)
_01.jpg)
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v NatureServe (2019). „Gasterosteus aculeatus”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2020.1. International Union for Conservation of Nature. Baza podataka uključuje i dokaze o riziku ugroženosti. (jezik: engleski)
- ^ Froese, Rainer; Pauly, Daniel; ur. (2006). Gasterosteus aculeatus” na FishBase-u. [verzija na datum: februar 2006]
- ^ Reimchen, T.E. (1989). „Loss of nuptial colour in three-spined sticklebacks (Gasterosteus aculeatus)”. Evolution. 43 (2): 450—460. JSTOR 2409219. PMID 28568546. doi:10.2307/2409219.
- ^ Haglund, T. R.; Buth, D. G.; Blouw, D. M. (1990). „Allozyme variation and the recognition of the "white stickleback"”. Biochemical Systematics and Ecology. 18 (7–8): 559—563. doi:10.1016/0305-1978(90)90129-4.
- ^ Lobue, C. P.; Bell, M. A. (1993). „Phenotypic Manipulation by the Cestode Parasite Schistocephalus solidus of Its Intermediate Host, Gasterosteus aculeatus, the Threespine Stickleback”. The American Naturalist. 142 (4): 725—35. JSTOR 2462871. PMID 19425968. doi:10.1086/285568.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- IUCN crvena lista ugroženih vrsta, detaljniji podaci o vrsti (jezik: engleski)
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
| Državne | |
|---|---|
| Ostale | |
