Udaraljke

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Udaraljke su po građi najprimitivniji rod muzičkih instrumenata. Od pradavnih vremena pa do danas one su se javljale u različitim oblicima i vrstama u narodnoj i umetničkoj muzici. Zvuk se dobija udarom po zvučnom izvoru. Udara se rukom (tamburin), raznim vrstama palica (timpani, gong, zvona, ksilofon i drugi), metalnom šipkom (trijangl) ili jednom površinom o drugu (čineli, kastanjete), ređe pomoću mehanizma (čelesta). Prema vrsti zvuka koje proizvod, udaraljke se dele na one koje daju zvuk određene visine - melodijske i one sa neodređenom visinom tona. Uloga udaraljki je da podvuku karakterističan ritam i daju dinamičku podlogu i zvučnu boju celom orkestru.

Isključujući zoomuzikološke instrumente i ljudski glas, veruje se da porodica udaraljki uključuje najstarije muzičke instrumente.[1] I pored toga što je veoma uobičajen termin za označavanje instrumenata i njihovo povezivanje sa njihovim sviračima, udaračima, udaraljke nisu sistematska klasifikaciona kategorija instrumenata, kako je to opisuje naučna oblast organologije. U nastavku je prikazano da udaraljke mogu pripadati organološkim klasama ideofona,[2][3] membranofona,[4][5] aerofona i kordofona.

Udarački instrumenti se najčešće dele u dve klase: udaraljke sa visokim tonom, koji proizvode note sa prepoznatljivom tonom, i udarački instrumente bez tona, koji proizvode note ili zvukove u neodređenom tonu.[6][7]

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Udarački instrumenti mogu svirati ne samo ritam, već i melodiju i harmoniju.

Udaraljke se obično nazivaju „kičma” ili „otkucaji srca” muzičkog ansambla, često delujući u bliskoj saradnji sa bas instrumentima, kada su prisutni. U džez i drugim ansamblima popularne muzike, pijanista, basista, bubnjar i ponekad gitarista se nazivaju ritam sekcijom. Većina klasičnih komada napisanih za kompletan orkestar još od vremena Hajdna i Mocarta je orkestrirana tako da se naglasak stavi na gudače, drvene duvače i limene duvače. Međutim, često je uključen bar jedan par timpana, iako retko sviraju neprekidno. Umesto toga, oni služe da daju dodatne akcente kada je to potrebno. U 18. i 19. veku, drugi udarački instrumenti (poput trougla ili činela) korišćeni su, opet uglavnom retko. Upotreba udaraljki postala je sve češća u klasičnoj muzici 20. veka.

U skoro svakom muzičkom stilu, udaraljke igraju ključnu ulogu.[8] U vojnim i guslarskim orkestrima, ritam bas bubnja drži vojnike u koraku i redovnom brzinom, a činilac je koji daje taj oštar, odlučujući ton u skladu sa melodijom puka. U klasičnom džezu, čovek skoro odmah pomisli na prepoznatljiv ritam haj-hata[9][10] ili rajd činela. U novijoj popularno-muzičkoj kulturi, gotovo je nemoguće navesti tri ili četiri rok, hip-hop, rep, fank ili čak soul liste ili pesme koje nemaju neku vrstu udaračkog ritma koji održava melodiju u vremenu.

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Udarački instrumenti se klasifikuju po različitim kriterijumima ponekad u zavisnosti od njihove konstrukcije, etničkog porekla, funkcije u okviru muzičke teorije i orkestracije, ili njihove relativne prevalencije u opšte poznatom.[11][12]

Reč percussion potiče od latinskog glagola percussio udarati, udariti u muzičkom smislu i imenice percussus, batina. Kao imenicu u savremenom engleskom, Vikirečnik je opisuje kao sudar dva tela da bi se proizveo zvuk. Termin nije jedinstven samo za muziku, već ima primenu u medicini i oružju, kao u udaračkoj kapi. Međutim, smatra se da sve poznate upotrebe reči percussion dele sličnu liniju počevši od originalnog latinskog percussus. Dakle, u muzičkom kontekstu, naziv udaraljke je možda prvobitno skovan da opišu porodicu muzičkih instrumenata uključujući bubnjeve, zvečke, metalne ploče ili blokove koje muzičari udaraju da bi proizveli zvuk.

Hornbostel-Zaksov sistem nema sekciju visokog nivoa za udaraljke.[13][14] Većina udaračkih instrumenata, kako se taj termin obično razume, klasifikovani su kao idiofoni i membranofoni. Međutim, termin udaraljke se umesto toga koristi na nižim nivoima Hornbostel-Zaksove hijerarhije, uključujući i identifikaciju instrumenata koji se udaraju bilo rukom, štapom, udaračem ili o nezvučni predmet, ljudsko telo, tlo. Ovo je suprotno od potresa, koji se odnosi na instrumente sa dva ili više komplementarnih zvučnih delova koji udaraju jedan o drugi i drugih značenja.

Udaraljke sa određenom visinom tona[uredi | uredi izvor]

Ovde spadaju melodijske udaraljke na kojima se može proizvesti jedan ili više tonova određene visine. To su timpani, gong, čelesta, vibrafon, zvona, zvončići, ksilofon, i drugi.

Udaraljke sa neodređenom visinom tona[uredi | uredi izvor]

U ovu grupu spadaju brojne i raznovrsne udaraljke: veliki i mali bubanj, tamburin, čineli, daire, štapići, triangl, kastanjete i drugi. Kako ove udaraljke proizvode zvuk neodređene visine, to je njihov značaj prvenstveno ritmički, dinamički i koloristički.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ The Oxford Companion to Music, 10th edition, p.775, ISBN 0-19-866212-2
  2. ^ "Idiophones", The Most Comprehensive Music Technology Glossary. Arhivirano 2009-12-17 na sajtu Wayback Machine
  3. ^ United States. Patent and Trademark Office (1995). Official Gazette of the United States Patent and Trademark Office: Trademarks, Volume 1176, Issue 1, p.288. U.S. Department of Commerce, Patent and Trademark Office. [1] and [2].
  4. ^ Catherine Schmidt-Jones. „Classifying Musical Instruments: Membranophones”. Connexions. Arhivirano iz originala 23. 7. 2011. g. Pristupljeno 22. 1. 2007. 
  5. ^ „534m Membranophones”. SIL. Arhivirano iz originala 10. 7. 2006. g. Pristupljeno 4. 1. 2007. 
  6. ^ „Instruments: Philharmonia Orchestra”. Philharmonia.co.uk. Arhivirano iz originala 2013-07-22. g. Pristupljeno 2015-03-30. 
  7. ^ „Percussion — Musical Instruments at your Fingertips”. www.miayf.org. Arhivirano iz originala 4. 7. 2015. g. 
  8. ^ „Drums from around the World • Elephant Drums”. Elephant Drums. 2019-03-13. Pristupljeno 2019-03-13. 
  9. ^ Nichols, Geoff (1997). The Drum Book: The History of the Rock Drum Kit. London: Balafon Books. str. 8—12. ISBN 0879304766. 
  10. ^ „Drumming Innovators: Papa Jo Jones”. Drum!. Arhivirano iz originala 8. 10. 2015. g. Pristupljeno 2. 9. 2015. 
  11. ^ http://pianoeducation.org/pnopnfaq.html retrieved 22 March 2012 The piano is really a "hybrid"--a combination of two types. It's a string instrument because the musical tones originate in the strings; and it's also a percussion instrument, because the strings are set into vibration by being struck with hammers. To be historically correct, it's classified as a "keyed zither" by musicologists.
  12. ^ „Is the Piano a Percussion Instrument?”. Arhivirano iz originala 2012-04-19. g. Pristupljeno 2012-03-22.  retrieved 22 March 2012: How you class the piano depends on which of the following classification schemes you feel is most relevant: (1) By how the sound is produced. By one thing striking another (percussion), by plucking or bowing (strings), or by vibrating a column of air (wind). (2) By construction. If you can’t make the sound without the strings, then call it a stringed instrument. (3) By method of playing. If you use a keyboard, it’s a keyboard instrument; if you hit it with a stick, it’s a percussion instrument. Traditionally, the first classification scheme has held sway. Number 2 is not widely accepted. But Number 3 is gaining ground. For now, most musicologists would agree, the piano is a percussion instrument, and also a keyboard instrument.
  13. ^ Volume 46 (1914) of the Zeitschrift is available online in a variety of formats, as part of the digital collection of the University of Toronto. The article by Hornbostel and Sachs is to be found on pages 553–90.
  14. ^ Evénement. „MIMO Project – Musical Instrument Museums Online”. Mimo-international.com. Pristupljeno 2018-11-20. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]