Univerzitet u Hajdelbergu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Univerzitet u Hajdelbergu
Ruprecht-Karls-Universität Heidelberg
Grb Univerziteta u Hajdelbergu
MotoSemper Apertus[1]
Moto (na srpskom)Uvek otvoreno
Tipdržavni
Osnivanje1386
Budžet765 mil. evra(2018)[2]
KancelarHolger Schroeter
PredsednikBernhard Ajtel
RektorBernhard Ajtel (nem. Bernhard Eitel)
Broj zaposlenih8.397[3]
Nastavno osoblje4.196
Broj studenata28.653 (zimski semestar 2019/20)[4][5]
LokacijaHajdelberg,  Nemačka
Boje  
AfilijacijeGerman Universities Exellence Initiative,
LERU,
Coumbra Group,
U15,
EUA
Veb-sajtwww.uni-heidelberg.de
Univerzitet u Hajdelbergu na karti Nemačke
Univerzitet u Hajdelbergu
Univerzitet u Hajdelbergu
Univerzitet u Hajdelbergu na mapi Nemačke

Univerzitet u Hajdelbergu (nem. Ruprecht-Karls-Universität Heidelberg), zvanično „Univerzitet Rupreht-Karl“, osnovan je 1386.[6] Na njemu su djelovali neki od najpoznatijih mislilaca i naučnika svih vremena: Georg Vilhelm Fridrih Hegel, Hans Georg Gadamer, Jirgen Habermas, Karl Oto Apel i Hana Arent. Jedan od njegovih studenata, Karl fon Drajs je 1817. patentirao bicikl. Na ovom univerzitetu, hemičari Poselt i Riman su otkrili da je nikotin glavni farmakološki aktivni sastojak duvana. I pored ovako značajnih dostignuća i visoke reputacije profesora, univerzitet je bio prva obrazovna institucija koja je izbacila sve studente i profesore jevrejskog porijekla kada su nacisti došli na vlast.[7]

Na Univerzitetu se danas nalaze mnogobrojne naučne institucije: Evropska molekularno-biološka laboratorija, Evropska molekularno-biološka organizacija, Nemački centar za istraživanje raka, Instituti Maksa Planka za medicinska istraživanja, astronomiju, nuklearnu fiziku i komparativno javno i međunarodno pravo. Kroz Univerzitet su prošli brojni Nobelovci: Robert Vilhelm Bunsen, Oto Mejerhof, Volfgang Keterle, Georg Vitig i Karl Boš. Prema podacima iz 2017, 29 dobitnika Nobelove nagrade je povezano sa ovim univerzitetom.[8] Tu su studirali i neki od prvih Srba poslatih na školovanje u zapadnu Evropu, kao: Kosta Cukić, Jovan Ristić, Jevrem Grujić, Ljubomir Kaljević, Sima Trojanović, Vladimir Jakšić, Ljubomir Nenadović, Svetozar Marković, Dimitrije Matić, Aćim Čumić, Stojan Veljković i kasnije Tatomir Anđelić. Na Univerzitetu u Hajdelbergu studirao je i Petar Petrović, sin kralja Nikole.

Hajdelberg je bio koobrazovna ustanova od 1899. Univerzitet se sastoji od dvanaest fakulteta i nudi programe studija na dodiplomskim, postdiplomskim i postdoktorskim studijama u oko 100 disciplina.[9] Hajdelberg se sastoji od tri velika kampusa: humanističke nauke se pretežno nalaze u starom gradu Hajdelberga, prirodne nauke i medicina u četvrti Nojhajmer Feld i društvene nauke u predgrađu Berghajm. Jezik nastave je obično nemački, dok se znatan broj diplomskih diploma nudi na engleskom, kao i neke na francuskom.[10][11]

Savremena naučna psihijatrija, psihofarmakologija, psihijatrijska genetika,[12] fizika životne sredine,[13] i savremena sociologija[14] uvedene su kao naučne discipline na fakultetu u Heidelbergu. Na ovom univerzitetu se godišnje kompletira približno 1.000 doktorata, pri čemu više od jedne trećine doktoranada dolazi iz inostranstva.[15][16] Međunarodni studenti iz oko 130 zemalja čine više od 20 odsto ukupnog studentskog tela.[17] Hajdelberg je deo nemačke inicijative univerziteta izuzetnosti, pripadnik je asocijacije U15, kao i jedan od osnivača Lige evropskih istraživačkih univerziteta i grupe Coimbra. Univerzitet u Heidelbergu zauzima vodeće pozicije na rang listama i uživa visoku akademsku reputaciju.[18]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Osnivanje[uredi | uredi izvor]

Godine 1386, Univerzitet u Hajdelbergu je osnovao Rupert I po instrukciji pape Urbana VI koji je zahtevao da se modeluje po uzoru na drevni Univerzitet u Parizu.

Veliki raskol iz 1378. omogućio je Hajdelbergu, relativno malom gradu i prestonici biračkog tela Palatinata, da dobije sopstveni univerzitet.[19] Veliki raskol je pokrenut izborom dvojice papa nakon smrti pape Grgura XI iste godine.[19] Jedan naslednik je boravio u Avinjonu (izabrali su ga Francuzi), a drugi u Rimu (izabrali italijanski kardinali).[19] Nemački svetovni i duhovni lideri izrazili su podršku nasledniku u Rimu, što je imalo dalekosežne posledice po nemačke studente i nastavnike u Parizu: izgubili su stipendije i morali su da odu.[20]

Rupert I je prepoznao povoljne okolnosti i pokrenuo razgovore sa Kurijom, koji su na kraju doveli do papske bule za osnivanje univerziteta. Nakon što je 23. oktobra 1385. dobio dozvolu od pape Urbana VI za osnivanje škole opštih studija (lat. studium generale), konačna odluka o osnivanju univerziteta doneta je 26. juna 1386. po nalogu Ruperta I, grofa Palatina na Rajni.[21] Kako je navedeno u papskoj povelji, univerzitet je napravljen po uzoru na Univerzitet u Parizu i obuhvatao je četiri fakulteta: filozofski, teološki, jurisprudenciju i medicinu.[22]

Dana 18. oktobra 1386. specijalna papska velika misa u Hajligajstkirčeu bila je ceremonija kojom je osnovan univerzitet.[21] Dana 19. oktobra 1386. održano je prvo predavanje,[21] čime je Hajdelberg postao najstariji univerzitet u Nemačkoj.[23] Novembra 1386, Marsilijus od Ingena je izabran za prvog rektora univerziteta.[24] Moto rektorskog pečata bio je semper apertus — tj. „knjiga učenja je uvek otvorena“.[25] Univerzitet je brzo rastao i u martu 1390. godine je bilo upisano 185 studenata na univerzitet.[26]

Svečana misa je održana u Hajligajstkirčeu 1386. godine kako bi se obeležilo i blagoslovilo osnivanje univerziteta.

Kasni srednji vek[uredi | uredi izvor]

Između 1414. i 1418. profesori teologije i jurisprudencije ovog univerziteta su učestvovali na Saboru u Konstanci i bili su savetnici Luja III, koji je prisustvovao ovom savetu kao predstavnik cara i glavni magistrat carstva. To je rezultiralo uspostavljanjem dobre reputacije za univerzitet i njegove profesore.[27]

Zbog uticaja Marsilija, univerzitet je u početku predavao nominalizam ili via moderna. Godine 1412, realizam i učenje Džona Viklifa bili su zabranjeni na univerzitetu, ali je kasnije, oko 1454. godine, univerzitet odlučio da će se predavati realizam ili via antique, čime su uvedena dva paralelna načina (ambae viae).[28]

Prelaz sa sholastičke na humanističku kulturu izvršio je kancelar i biskup Johan fon Dalberg krajem 15. veka. Humanizam su na Hajdelberškom univerzitetu posebno zastupali osnivači starije nemačke humanističke škole Rudolf Agrikola, Konrad Seltes, Jakob Vimpfeling i Johan Rojhlin. Eneas Silvius Pikolomini je bio kancelar univerziteta u svojstvu prorektora Vormsa, i kasnije ga je uvek favorizovao u vidu svog prijateljstva i dobre volje kao papa Pije II. Papa Siksto IV je 1482. dozvolio laicima i oženjenim muškarcima da budu imenovani za profesore medicine putem papske dispenzacije. Papa Julije III je 1553. godine odobrio dodelu crkvenih beneficija svetovnim profesorima.[29]

Reformacija i moderno doba[uredi | uredi izvor]

Rasprava Martina Lutera u Hajdelbergu u aprilu 1518. ostavila je trajan uticaj, a njegove pristalice među nastavnicima i naučnicima ubrzo su postali vodeći reformatoristi u jugozapadnoj Nemačkoj. Pošto se biračko telo Palatinata okrenulo reformisanoj veri, Oto Henri, elektor Palatina, pretvorio je univerzitet u kalvinističku instituciju. Godine 1563, Hajdelberški katekizam je nastao u saradnji članova univerzitetske škole bogoslovlja.

Kako je 16. vek prolazio, kasni humanizam je zakoračio pored kalvinizma kao preovlađujuća škola mišljenja; i ličnosti kao što su Paul Šed, Jan Gruter, Martin Opic i Mateus Merijan predavali su na univerzitetu. Ovaj univerzitet je privukao naučnike sa celog kontinenta i razvio se u kulturni i akademski centar.[30] Međutim, sa početkom Tridesetogodišnjeg rata 1618. godine, intelektualno i fiskalno bogatstvo univerziteta opada. Godine 1622, tada svetski poznata Biblioteka Palatina (biblioteka univerziteta) je ukradena iz Univerzitetske katedrale i odneta u Rim. Napori za rekonstrukciju nakon toga su poraženi od trupa kralja Luja XIV, koje su skoro potpuno uništile Hajdelberg 1693. godine.[31][32]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Mission Statement”. uni-heidelberg.de. Pristupljeno 13. 4. 2017. 
  2. ^ „Daten und Fakten – Finanzen”. Universität Heidelberg. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  3. ^ „Daten und Fakten - Personal”. Universität Heidelberg. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  4. ^ „Kennzahlen Studium – Studierende und Wissenschaftlicher Nachwuchs”. Universität Heidelberg. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  5. ^ „Studierendenstatistik WS 2012/2013” (PDF). www.uni-heidelberg.de (na jeziku: nemački). 
  6. ^ Prague (1348) and Vienna (1365) were at that time also German-speaking universities, while Vienna still is. Irrespective of the shared language of instruction, Heidelberg is the oldest university in contemporary Germany.
  7. ^ Haaretz - Son gets Dad's Auschwitz tattoo on own arm Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. januar 2009), Pristupljeno 27. 4. 2013.
  8. ^ Watzke, Christian. „Nobel Laureates affiliated with Heidelberg University - Heidelberg University”. www.uni-heidelberg.de (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2018-03-17. 
  9. ^ The university does not include departments of business, visual arts, and engineering, except for computer engineering. For a list of subjects offered see „Subjects offered at Heidelberg University”. Heidelberg University (na jeziku: nemački). Pristupljeno 2010-10-02. 
  10. ^ „List of courses on offer at Heidelberg University”. Heidelberg University. Pristupljeno 2016-07-21. 
  11. ^ „Über uns - HEIPAR e. V”. 
  12. ^ Burgmair, Wolfgang; Eric J. Engstrom; Matthias Weber; et al. (2000—2008). Emil Kraepelin. 7 vols. V: Kraepelin in Heidelberg, 1891–1903 (2005). Munich: Belleville. ISBN 978-3-933510-94-5. 
  13. ^ „Department of Physics and Astronomy”. Heidelberg University. Приступљено 2010-09-26. 
  14. ^ William Petersen, Against the Stream, Transaction Publishers, ISBN 978-0-7658-0222-4, 2004, Google Books, p. 24
  15. ^ „Graduate Academy of the University of Heidelberg”. Heidelberg University Homepage. Arhivirano iz originala 2007-12-15. g. Pristupljeno 2008-05-16. 
  16. ^ „Interview with Rector Bernhard Eitel - Vorstoss in die internationale Dimension”. Rhein Neckar Zeitung online. Arhivirano iz originala 2008-04-11. g. Pristupljeno 2008-05-16. 
  17. ^ „Heidelberg Research Magazine Ruperto Carola 1/2004”. Heidelberg University Homepage. Arhivirano iz originala 2016-03-03. g. Pristupljeno 2008-05-16. 
  18. ^ „Rankings”. Universität Heidelberg. 2018-10-29. 
  19. ^ a b v Cser 2007, str. 31
  20. ^ Wolgast 1986, str. 1–2
  21. ^ a b v Wolgast 1986, str. 3
  22. ^ Hermans, Jos. M. M.; Nelissen, Marc, ur. (2005). Charters of Foundation and Early Documents of the Universities of the Coimbra Group. Varia Letteren (2 izd.). Leuven University Press. str. 56—57. ISBN 978-90-5867-474-6. 
  23. ^ Wolgast 1986, str. 1
  24. ^ Cser 2007, str. 39
  25. ^ Wolgast 1986, str. 5–6
  26. ^ Cser 2007, str. 40
  27. ^ Cser 2007, str. 43
  28. ^ Gabriel 1974, str. 459–61
  29. ^ „Heidelberg University – Catholic Encyclopedia”. Catholic Online. Arhivirano iz originala 9. 9. 2017. g. Pristupljeno 16. 5. 2008. 
  30. ^ Cser 2007
  31. ^ „History of the University”. Heidelberg University Homepage. Arhivirano iz originala 19. 12. 2007. g. Pristupljeno 16. 5. 2008. 
  32. ^ „A history of the Church of St. Peter”. Heidelberg University Homepage. Arhivirano iz originala 2. 1. 2008. g. Pristupljeno 16. 5. 2008. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Cser, Andreas (2007). Kleine Geschichte der Stadt Heidelberg und ihrer Universität [Short history of the city of Heidelberg and its University] (na jeziku: nemački). Karlsruhe: Verlag G. Braun. ISBN 978-3-7650-8337-2. 
  • Gabriel, Astrid L. (1974). „"Via antiqua" and "via moderna" in the fiftennth century”. Ur.: Zimmermann, Albert. Antiqui und Moderni. Walter de Gruyter. str. 459—61. ISBN 978-3-11-004538-3. OCLC 185583682. 
  • Remy, Steven P. (2002). The Heidelberg Myth: The Nazification and Denazification of a German University. Cambridge: Harvard University Press. ISBN 978-0-674-00933-2. 
  • Schlusemann, Rita (2003). „Power and creativity at the court of heidelberg”. Ur.: Martin Gosman; Alasdair A. MacDonald; Arie Johan Vanderjagt. Princes and princely culture, 1450–1650. 1. Brill. str. 279—294. 
  • Eckart, Wolfgang U.; Sellin, Volker; Wolgast, Eike (2006). Die Universität Heidelberg im Nationalsozialismus (na jeziku: nemački). Berlin: Springer Verlag. ISBN 978-3-540-21442-7. 
  • Wolgast, Eike (1986). Die Universität Heidelberg: 1386–1986 (na jeziku: nemački). Berlin: Springer Verlag. ISBN 978-3-540-16829-4. 
  • Drüll, Dagmar (1991) [1986]. Heidelberger Gelehrtenlexikon, Bd. 1: 1803–1932, Bd. 2: 1652–1802, Bd. 3: 1386–1651, Bd. 4: 1933–1986 (na jeziku: nemački). Heidelberg: Springer. 
  • Happ, Sabine; Moritz, Werner (2003). Die Ruprecht-Karls-Universität Heidelberg, Ansichten - Einblicke - Rückblicke (na jeziku: nemački). Erfurt: Sutton Verlag. ISBN 978-3-89702-522-6. 
  • Hawicks, Heike; Runde, Ingo (Hgg.) (2016). Die Alte Aula der Universität Heidelberg, hrsg. im Auftrag des Rektors (na jeziku: nemački). Heidelberg. 
  • Hawicks, Heike; Runde, Ingo (Hgg.) (2017). Päpste – Kurfürsten – Professoren – Reformatoren. Heidelberg und der Heilige Stuhl von den Reformkonzilien des Mittelalters zur Reformation. Katalog zur Ausstellung im Kurpfälzischen Museum vom 21. Mai bis 22. Oktober 2017, hrsg. vom Universitätsarchiv Heidelberg sowie vom Historischen Verein zur Förderung der Calvinismusforschung e.V. und vom Kurpfälzischen Museum Heidelberg (PDF) (na jeziku: nemački). Heidelberg / Neustadt a.d.W. / Ubstadt-Weiher / Basel. 
  • Hawicks, Heike; Runde, Ingo (2018). „Heidelberg and the Holy See – from the Late Medieval Reform Councils to the Reformation in the Electoral Palatinate”. 1517. Le università e la Riforma protestante. Studi e ricerche nel quinto anniversario delle tesi luterane (Studi e ricerche sull'università), ed. Simona Negruzzo (na jeziku: engleski). Bologna. str. 33—54. ISBN 978-88-15-27983-5. 
  • Krabusch, H. (1961). „Das Archiv der Universität Heidelberg. Geschichte und Bedeutung”. Aus der Geschichte der Universität Heidelberg und Ihrer Fakultäten. Sonderbd. Der Ruperto Carola, HRSG. Von G. Hinz (na jeziku: nemački). str. 82—111. 
  • Lutzmann, Heiner. Die Rektorbücher der Universität Heidelberg. Band I: 1386–1410. Heft III, Jürgen Miethke Protocollum Contubernii: Visitation und Rechnungspüfung von 1568–1615, Gerhard Merkel (na jeziku: engleski). 
  • Moraw, Peter (1983). „Heidelberg: Universität, Hof und Stadt im ausgehenden Mittelalter”. Studien zum städtischen Bidlungswesen des späten Mittelalters und der frühen Neuzeit, HRSG. Von Bernd Moeller, Hans Patze, Karl Stackmann, Redaktion Ludger Grenzmann (Abhandlungen der Akademie der Wissenschaften in Göttingen, Philol.-hist. Klasse, III.137) (na jeziku: nemački). Göttingen. str. 524—552. 
  • Moritz, Werner (2001). „Die Aberkennung des Doktortitels an der Universität Heidelberg während der NS- Zeit”. Ur.: Kohnle, Armin; Engehausen, Frank. Zwischen Wissenschaft und Politik. Studien zur deutschen Universitätsgeschichte. Festschrift für Eike Wolgast zum 65. Geburtstag (na jeziku: nemački). Stuttgart. str. 540—562. 
  • Ritter, Gerhard (1986) [1st. Pub. 1936]. Die Heidelberger Universität im Mittelalter (1386–1508), Ein Stück deutscher Geschichte (na jeziku: nemački). Heidelberg. ISBN 978-3-533-03742-2. 
  • Runde, Ingo (2013). „Das Universitätsarchiv Heidelberg. Von der parva archella zum modernen Archivbetrieb” (PDF). Universitätsarchive in Südwestdeutschland. Geschichte - Bestände - Projekte. Tagung anlässlich des 625-jährigen Jubiläums der Ersterwähnung einer Archivkiste der Universität Heidelberg zum 8. Februar 1388 (Heidelberger Schriften zur Universitätsgeschichte 1), hrsg. von Ingo Runde (na jeziku: nemački). Heidelberg. str. 47—71. ISBN 978-3-8253-6252-2. 
  • Runde, Ingo (Hrsg.) (2017). Die Universität Heidelberg und ihre Professoren während des Ersten Weltkriegs. Beiträge zur Tagung im Universitätsarchiv Heidelberg am 6. und 7. November 2014 (Heidelberger Schriften zur Universitätsgeschichte 6) (na jeziku: nemački). Heidelberg. ISBN 978-3-8253-6695-7. 
  • Runde, Ingo (2018). „Universitätsreformen in Heidelberg – Überlieferung und Erschließung”. Universität – Reform. Ein Spannungsverhältnis von langer Dauer (12.-21. Jahrhundert), Tagung der Gesellschaft für Universitäts- und Wissenschaftsgeschichte, 18.-20. September 2013 in der Herzog August Bibliothek Wolfenbüttel (Veröffentlichungen der Gesellschaft für Universitäts- und Wissenschaftsgeschichte 14), hrsg. von Martin Kintzinger / Wolfgang Eric Wagner / Julia Crispin (na jeziku: nemački). Basel. str. 71—92. ISBN 978-3-7965-3793-6. 
  • Schettler, Gotthard, ur. (1986). Das Klinikum der Universität Heidelberg und seine Institute (na jeziku: nemački). Berlin-Heidelberg: Springer. ISBN 978-3-540-16033-5. 
  • Doerr u.a., Wilhelm, ur. (1985). "Semper apertus", Sechshundert Jahre Ruprecht-Karls-Universität Heidelberg 1386–1986, Festschrift in sechs Bänden (na jeziku: nemački). Berlin-Heidelberg: Springer. 
  • Winkelmann, Eduard, ur. (1886). Urkundenbuch der Universität Heidelberg, Bd. I-II (na jeziku: nemački). Heidelberg. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]