Upravna zgrada Ikarusa na Novom Beogradu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Upravna zgrada Ikarusa na Novom Beogradu
Upravna zgrada Ikarusa
Upravna zgrada Ikarusa
Upravna zgrada Ikarusa
Informacije
Lokacija Blok 9a, Novi Beograd Srbija
Status srušena
Sagrađena 1938. godine
Srušena jul 2018.
Broj spratova 1
Površina 442 m²
Kompanije
Arhitekta Franjo Jenč

Upravna zgrada Ikarusa bila je zgrada fabrike aviona Ikarus iz Novog Sada, koja je kasnije preseljena u Zemun, a od 1950. godine, teritorijalno je pripadala Novom Beogradu. Bila je jedno od najstarijih zdanja na Novom Beogradu i jedina zgrada u Beogradu sagrađena u art deko stilu.

Srušena je u julu 2018. godine, a predstavljala je jedinstveno arhitektonsko rešenje i srpsko industrijsko nasleđe.

Kompleks fabrike aviona Ikarus je više puta rušen za vreme Drugog svetskog rata, a ova zgrada je uspela da bude sačuvana. Nakon Drugog svetskog rata, ova zgrada je bila zaštićena. Kako je ovaj objekat bio namenjen administraciji Ikarusa odnosno Ikarbusa, smatrano je da on može da ostane na svom mestu, jer ne ugrožava susedne stambene objekte.[1]
Od 2015. godine u prostorijama zgrade Ikarusa bio je smešten Dečiji centar Ikarus, a veliki broj prostorija služile su kao svečane ili fiskulturne sale.[2]

Lokacija[uredi | uredi izvor]

Objekat je bio stacioniran u Gramšijevoj ulici u Bloku 9a, na rubnoj zoni opštine Novi Beograd, na granici sa opštinom Zemun, u neposrednoj blizni Dunava.

Objekat je bio okružen stambenim zgradama Bloka 9a, koje su građene šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka. Upravna zgrada Ikarusa nalazila se na teritoriji Zemuna, koji je Generalnim planom 1950. godine postao beogradska opština, a od njegovog dela nastala opština Novi Beograd.

Zgrada je bila stacionirana u Donjem Zemunu, koji je bio deo industrijske zone grada, u velikoj meri namenjene aeronautičkoj industriji. U neposrednoj blizini Ikarusa nalazila se i fabrika aviona Zmaj, Teleoptik, odeljenje Rogožarskog i Komanda ratnog vazduhoplovstva.[1]

Objekat se nalazio na pravougaonoj parceli, koja se nalazila u depresiji u odnosu na okolni teren. Kota ove parcele bila je niža za oko 2 metra od okolnog terena. Zgrada je tada bila pozicionirana između železničke stanice Zemun i aerodroma Beograd, okružena zgrada sa radničkim barakama, koji više ne postoje.[3]

Vrednovanje[uredi | uredi izvor]

Zgrada je pripadala nekadašnjoj fabrici Ikarus, prvoj srpskoj i jugoslovenskoj fabrici aviona koja je osnovana 1923. godine u Novom Sadu, a nakon toga prebačena u Zemun. Objekat je zauzimao ključno mesto u topologiji razvoja srpske i jugoslovenske aeronautičke industrije, kao i pripadajućih zanimanja i asocijacija klubova i udruženja.[4]

Objekat je pripadao topologiji aeronautičke industrije Beograda, Srbije i Jugoslavije i bio je jedan od poslednjih preostalih objekata koji su svedočili o tradiciji i proizvodnji aviona, hidroplana i jedrilica u Beogradu, kao i jedan od poslednjih objekata međuratne industrijske zone na prostoru Donjeg Polja u Zemunu.[5]

Pored Hangara Starog aerodroma bio je jedan od najstarijih objekata na Novom Beogradu.

Zgrada Ikarusa spadala je u objekte racionalne i utilitarne arhitekture. Njegova rano modernistička arhitektura sa elementima akademizma i art dekoa činila ga je značajnim primerima industrijske administrativne arhitekture međuratnog Beograda. Projektovao ju je Franjo Jenč, zemunski arhitekta i građevinar, koji je projektovao mnoga zdanja širom Zemuna u duhu akademizma, klasicizma, secesije i moderne arhitekture.[1]
Upravna zgrada Ikarusa bila je poslednja preostala zgrada iz komleksa Ikarus a.d. Predstavljala je izuzetno važno arhitektonosko-urbanistično delo, zbog društvene i istorijske vrednosti u kontekstu industralizacije Beograda.[6][5][7]

Izgled objekta[uredi | uredi izvor]

Reljef Ikara iznad ulaza u zgradu

Obejat je bio slobodnostojeći, četrostrane orijentacije, zgrada kompaktnog gabarita na pravougaonoj osnovi, a bila je površine 442 m². U okviru zgrada nalazio se podrum u zoni stepeništa, prizemlje i sprat. U podrum se moglo ući sa spoljne strane, dok se prema originalnom projektu ulazilo iz prizemlja, spiralnim betonskim stepenicama. Krov na objektu bio je kos i jednovodni sa blagim nagibom.

U prizemlju objekta, prema originalnom projektu, predviđeno je sedam kancelarija i konstruktorski biro, glavni i sporedni ulaz, soba i toalet, a na spratu šest kancelarija, jedna velika sala, većnica, soba za upravnika, čekaonica, garderober i toaleti. Osnovni projektni plan bio je zadržan u zgradi, uz manje adaptacije, pa su kancelarije pretoverene u sale za vežbanje, učionice i igraonica, a na spratu se pored stepeništa nalazila kuhinja. Svetla visina prizemlja i sprata bila je visina 365 cm, a podruma 24 cm.[1]

Glavna fasada objekta sa zapadne strane bila je simetrična, sa centralnom postavljenim ulazom i podeljena u trinaest polja: jedanaest centralnih niša oivičenih kolosalnim redom pilastera dubine 20 cm i dva uzana bočna polja. Fasada je bojena u dve boje, kojima su se isticala dva plana na fasadi. Prvi plan činili su pilasteri na bazi, koji su izlazili iz osnovne ravni fasade i izgrađeni su u crvenoj bazi, odnosno od veštačkog travertina narandžaste boje, dok se u drugom planu nalazila osnovna ravan fasade, koja je malterisana i bila bež boje.[5]

Prozori su bili smešteni u vertikalna polja, koja su akcentovana na fasadi malom razlikom u debljini maltera. Pilastri u podnožju nalazili su se na visini od 100 cm, a na vrhu su bili spojeni jednostavnim vencem sa opšivkom od lima.[8]

Stilski, objekat je pripadao periodu međunatnog jugoslovenskog modernizma. Zgradu je krasila svedena kompozicija fasada, naglašena kubičnost objekata, okulusa i reljefa, što je bila odlika ranog modernizma, karakterističnog za beogradsku arhitekturu iz tridesetih godina 20. veka.[1]
Objekat je takođe posedovao odlike reminiscencije na akademizam, poput kolosalnog reda pilastera koji ritmično raščlanjuju pročelje. Iznad ulaza u zgradu nalazio se reljef Ikara, koji je simbolizovao snagu čovekove želje za letenjem i koji se pojavljuje na velikom broju objekata u Beogradu, naročito onim koji su korišćeni u kontekstu vazduhoplovstva. Ulaz sa vetrobranom, hodnik i stepenište bili su dekorisani svedenim elementima enterijera u duhu moderne arhitekture, popločani belim veštačkim kamenom, a ograda stepeništa, stupci na prozoru i detalj podesta veštačkim mramorom sa sivim tonoviima.[1]
Stepenište u zgradi imalo je pravilno izvedenu ogradu sa zavojem na podestu i rukohvat u obliku dve metalne cevi kružnog poprečnog preseka.[9] Velika staklena površina u prostoru stepenica bila je izvedena aluminijumskim profilima, sa poljima kvadratnog oblika, zastakljena matiranim staklom.

Kancelarije u zgradi bile su dekorisane skromnom štukaturom i malim detaljima enterijera, kroz pretprostor koji je zatvoren pomičnim drvenim panelima. U najvećoj kancelariji u zgradi nalazio se zidani kamin. U nišama su bili smešteni otvori za prozore, jedan na prizemlju i jedan na spratu i vrata u centralnoj niši. Atika je bila stepenasta sa centralnim delom koji je bio uzdignut nad devet središnjih polja, a na kojem se nalazilo devet okulusa u centralnoj osi niša, u osi iznad prozorskih otvora.

Iznad ulaza nalazila se ploča sa reljefom Ikara u stilu art dekoa.[5]

Severna i južna fasada objekta bile su podeljene pilastrima na po tri centralna i dva bočna polja. Na severnoj fasadi bila su tri prozora u prizemlju i na spratu.

Na južnoj fasadi u prizemlju nalazio se ulaz koji je kasnije zazidan, a ispod njega se nalazila konzolna streha i prostor koji je podignut na višu kotu parapeta, u odnosu na ostale prozore u prizemlju. U levom polju nalazila se spomen-ploča sa imenom 72 radnika iz Ikarusa, koji su poginuli u borbama ili streljani tokom Drugog svetskog rata, kao i spomen-ploča prvom radničkom savetu Jugoslavije.[10]
Istočna fasada nije bila podeljena pilastrima, već je bila ravna, dok je ritam prozorskih otvora bio isti kao i na zapadnoj strani. Kod stepenica nalazio se podrum sa kotlarnicom sa dva mala prozora i visokim parapetom.[9]

Zgrada je zidana od tvrdog materijala, a temelji su bili od armiranog betona. Zidovi objekta bili su od cigala u produženom malteru, tavanice od armiranog betona, a stepenice od veštačkog kamena. Krovna konstrukcja građena je od tesane građe i bila je pokrivena valovitim eternitom. Krov je bio kos, jednovodan, a kasnije pokriven pocinkovanim limom.[11]

Zgrada je verovatno izgrađena kao masivna zidna konstrukcja poprečnog ili kombinovanog podužnog i poprečnog sklopa sa međuspratnom konstrukcijom od armiranog betona ili malo verovatno kao skeletna armirano-betonska konstrukcija sa ispunom od opeke.[9][1]

Rušenje zgrade[uredi | uredi izvor]

Zgrada je bila u postupku restitucije, koji nije sproveden do kraja, a ona je u to vreme i prodata.[12] Objekat su kupile građevinske firme Kekoimpeks i Neimar Visokogradanja 2010. godine. Odlučeno je da se na tom mestu zida nova stambena zgrada, a da se Upravna zgrada Ikarusa sruši, po planu iz 2015. godine.[13] Za dnevni list Politika, u julu 2017. godine iz preduzeća Neimar Viskogradnja, potvrdili su da zgradu neće rušiti, već da je u planu njena rekonstrukcija, dogradnja, nadgradnja i adaptacija.[14]
Sredinom februara 2018. godine dobijene su dozvole za rušenje,[15] a objekat je srušen u julu 2018. godine, uprkos peticijama, protestima i protivljenju velikog broja ljudi.[16][17]
Na konkursu zatvorenog tipa za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na mestu zgrade Ikarusa, nagradu je dodelio tim profesora Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, na čelu sa dekanom fakulteta, profesorom Vladanom Đokićem.

Mnogi mediji i arhitekte zamerili su dekanu Arhitektonskog fakulteta u Beogradu zbog zalaganja izgradnje stambeno-poslovnog objekta i zbog srušenog spomenika nacionalnog kulturnog nasleđa, zgrade Ikarusa.[16]
Srpski arhitekta Slobodan Maldini i zajednica stanara Bloka 9a smatrali su da je zgrada Ikarusa trebalo da postane muzej, a da je njenim rušenjem pričinjena velika šteta.[18]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e „Zgrada Ikarusa” (PDF). docomomo-serbia.org. Pristupljeno 1. 7. 2018. 
  2. ^ „Dečiji centar "Ikarus". ikarus.rs. Arhivirano iz originala 10. 07. 2018. g. Pristupljeno 1. 7. 2018. 
  3. ^ „Posleratni razvoj”. aeromagazin.rs. Arhivirano iz originala 30. 11. 2016. g. Pristupljeno 1. 7. 2018. 
  4. ^ Tehnička dokumentacija, arhiv opštine Zemun
  5. ^ a b v g Žutić, Nikola: „Ikarus“ - prva srpska fabrika aviona 1923-1934. Vojno-istorijski glasnik, br. ½. str. 54-73. Beograd: Vojno-istorijski institut J. A., 1998.
  6. ^ . Fond 65, Ministarstvo trgovine i industrije KJ, fascikle 615, 1220 i 1493, Arhiv Jugoslavije
  7. ^ „Dokumentalista Aleksandar Kolo: Priča o Fabrici aviona „Ikarus. tangosix.rs. Pristupljeno 1. 7. 2018. 
  8. ^ Žutić, Nikola, Bošković, Lazar: IKARUS - IKARBUS: 1923-1998. Beograd: IKARBUS, 1999.
  9. ^ a b v Regulacioni plan za područje opštie Zemun. Beograd: Eksport'Pres, 1967. 4. Atanacković Žarko: Zemun i okolina u ratu i revoluciji. Beograd: Nolit, 1962.
  10. ^ „Minimalni dokumentacioni dosije 2003”. ikarbus.rs. Pristupljeno 9. 7. 2018. 
  11. ^ Obradović, Marija: Hronika tranzicionog groblja. Privatizacija društvenog kapitala u Srbiji 1989-2012. Beograd: Filip Višnjić, 2017
  12. ^ „Na prodaju delovi imovine “Ikarbusa. blic.rs. Pristupljeno 6. 12. 2010. 
  13. ^ „Rušenje Upravne zgrade fabrike aviona Ikarus: Izostanak zaštite kao kulturnog spomenika i ugrožavanje srpskog industrijskog nasleđa”. tangosix.rs. Pristupljeno 1. 7. 2018. 
  14. ^ „Stanari sanjaju muzej, investitor planira šestospratnicu”. Politika. Pristupljeno 20. 6. 2017. 
  15. ^ „Dobijene građevinske dozvole za rušenje najstarije zgrade na Novom Beogradu”. danas.rs. Pristupljeno 21. 2. 2018. 
  16. ^ a b „Beograd: Srušena upravna zgrada Ikarusa, nekadašnje fabrike aviona i jedna od najstarijih zgrada na Novom Beogradu”. nspm.rs. Pristupljeno 3. 7. 2018. 
  17. ^ „Od "Ikarusa" samo uspomena”. Večernje novosti. Pristupljeno 3. 7. 2018. 
  18. ^ „Zgrada "Ikarusa" bila jedinstvena u Beogradu”. rs.n1info.com. Arhivirano iz originala 07. 07. 2018. g. Pristupljeno 5. 7. 2018. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Petrović, Ognjan (2004). Vojni aeroplani Kraljevine SHS/Jugoslavije (Deo II: 1931–1941.). Muzej vazduhoplovstva — Beograd. ISSN 1450-684X. 
  • Janić, Čedomir J., Ognjan Petrović (2017). Tvorci vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije. Belgrade: Muzej nauke i tehnike Beograd. ISBN 978-86-82977-60-5. 
  • Mikić, Sava (1993). Istorija jugoslovenskog vazduhoplovstva. Beograd: Štamparija D. Gregorić. 
  • Lučić, Dušan (1936). Osnovi praktične aerodinamike sa opisima aeroplana. YU-Novi Sad: Vazduhoplovni Glasnik. 
  • Žutić, Nikola (1999). Ikarus - Ikarbus: 1923—1998. Beograd: Ikarbus. 
  • Janić, Čedomir (2010). „Godišnjak srpskog vazduhoplovstva za 2008—2009. godinu”. Godišnjak 2008—2009. SRB-Beograd: Aerokomunikacije. ISSN 1820-9122. 
  • Oštrić, Šime (septembar 2000). „Krila domaćih ruku i pameti”. Aeromagazin. YU-Beograd: BB Soft. 21: 32—34. ISSN 1450-6068. 
  • Almanah Jugoslovenskog vazduhoplovstva 1931-1932, Beograd, Vreme, 1932.,
  • Nenadović, Miroslav (1967). Eksperimentalna istraživanja u razvoju koncepcije letjelica. YU-Beograd: SANU (Posebna izdanja)- Spomenica knjiga 30. str. 167—189. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]