Utba ibn Gazvan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Utba ibn Gazvan el Mazini (arapski: عتبة بن غزوان المازني, romanizovano: ʿUtba ibn Ghazwān al-Mazīni) (581–638) bio je poznati pratilac islamskog proroka Muhameda. Bio je sedma osoba koja je prešla na islam i učestvovao u hidžri u Abisiniji, ali se vratio kako bi ostao sa Muhamedom u Meki pre nego što je izvršio drugu hidžru u Medini. Borio se u bici kod Badra (624), bici kod Uhuda (625), Bici kod Rova (627) i mnogim drugima, uključujući bitku kod Jamame.

Tokom vladavine kalifa Omara (v. 634–644), Utba je komandovao snagama od 2.000 ljudi u pohodu protiv Ubule, koji je trajao od juna do septembra 635. godine. Jednom kada je Ubalah zauzet, Utba je poslao snage preko reke Tigar koje su zauzele okrug Furat, Bagdad | Furat, praćene Meisanom i Abarkubazom. Ubrzo ga je kalif imenovao za guvernera Basre (Irak). Utba je 639. godine otišao u Hidžaz da obavi hadž i zatraži od Omara da ga razreši funkcije guvernera. Omar je to odbio, ali dok se vraćao u Basru, Utba je pao sa svoje kamile i umro. Nasledio ga je El Mugira ibn Šubah na mestu guvernera.

Poreklo i saputništvo sa Muhamedom[uredi | uredi izvor]

Utba je rođen 581. godine, kao sin Gazvana ibn el Harita ibn Džabira.[1] Pripadao je plemenu Banu Mazin, manjem klanu iz ogranka Mansur ibn Ikrima iz plemena Kajs u Hidžazu (zapadna Arabija). Utba je bio konfederat iz klana Banu Navfal iz plemena Kurejš u Meki.[2] Postao je rani preobraćenik na islam i pratilac islamskog proroka Muhameda.[2] Znalo se da je bio sedma osoba koja je prihvatila islam i učestvovao je u dve muslimanske emigracije iz Meke u Abisiniju, kao i to da je igrao istaknutu vojnu ulogu u bici kod Badra i nekoliko upada koje je vodio ili naredio Muhamed.[1] Utba je bio oženjen ćerkom El Harita ibn Kalade iz plemena Banu Takif; prema El Baladuriju zvala se Azda,[3] dok se prema El Madaini zvala Safija.[4]

Osvajanje Iraka[uredi | uredi izvor]

Tokom kalifata Ebu Bekra (v. 632–634), muslimani predvođeni Halidom ibn el Validom su možda pokrenuli prve pohode protiv sasanidskih Persijanaca u donjoj Mesopotamiji (Irak), ali je njihov dobitak bio kratkotrajan ili ograničen. Ebu Bekrov naslednik Omar (v. 634–644) poslao je Utbu na ovaj front iz glavnog grada u Medini, što je označilo početak konačnog osvajanja Iraka.[2] Prema srednjovekovnim arapskim izvorima, njegova snaga bila je relativno mala, u rasponu od 300 do 2.000 ljudi.[2] U njenim redovima dominirali su članovi plemena Banu Takifa,[5] s kojima je Utba imao bračne veze, a delimično su se sastojali od nomadskih arapskih plemena koji su se pridružili Utbinoj vojsci dok je bila u pokretu.[2] Utba je pokrenuo napad na grad Ubulu i njegov garnizon sačinjen od persijske konjice od 500 ljudi.[2] Postavio je logor u obližnjem selu zvanom Hurajba, a zatim je nadmašio Ubuline branioce i zauzeo i opljačkao grad. Postavio je jednog od svojih potporučnika, svog zeta Nafija ibn el Harita ibn Kaladu, da čuva grad, koji je koristio kao bazu za operacija protiv drugih sasanidskih položaja u tom području.[2] Nakon toga, on i / ili njegovi potporučnici El Mugira ibn Šuba i Mudžaši ibn Masud el Sulami zauzeli su gradove El Furat i Majsan i okruge Abazkubad i Dast Majsan, sve smeštene duž donjih obala reke Tigar.[6]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Bosworth 2000, str. 944.
  2. ^ a b v g d đ e Donner 1981, str. 213.
  3. ^ Donner 1981, str. 415.
  4. ^ Friedmann 1992, str. 171.
  5. ^ Donner 1981, str. 214.
  6. ^ Donner 1981, str. 213–214.

Literatura[uredi | uredi izvor]