Finski zaliv

Koordinate: 59° 50′ 00″ S; 26° 00′ 00″ I / 59.833333° S; 26° I / 59.833333; 26
Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Finski zaliv
Mapa Finskog zaliva
LokacijaSeverna Evropa
Koordinate59° 50′ 00″ S; 26° 00′ 00″ I / 59.833333° S; 26° I / 59.833333; 26
PritokeNeva, Narva, Luga, Sestra
Okean/moreBaltičko more (Atlantski okean)
Zemlje basena Finska
 Rusija
 Estonija
Maks. dužina420 km
Maks. širina130 km
Površina~ 30.000 km2
Maks. dubina38 m
Salinitet0,2—9,2‰
NaseljaHelsinki, Sankt Peterburg, Viborg, Kronštat, Talin, Espo
Finski zaliv na karti Evrope
Finski zaliv
Finski zaliv
Vodena površina na Vikimedijinoj ostavi

Finski zaliv (fin. Suomenlahti, šved. Finska viken, est. Soome laht, rus. Финский залив) relativno je plitki zaliv na krajnjem istoku akvatorije Baltičkog mora, na području severne Evrope. Ograničen je južnom obalom Finske na severu, severnom obalom Estonije na jugu, te teritorijama Lenjingradske oblasti i Sankt Peterburga u Rusiji na istoku. Prema podacima Međunarodne hidrografske organizacije zapadna granica zaliva ide do linije koja povezuje ostrvo Osmusar na jugu sa poluostrvom Hanko na severu.[1]

Površina akvatorije Finskog zaliva je približno oko 30.000 km², maksimalna dužina u smeru istok-zapad je do 420 km, a širina do 130 km.[2] Prosečna dubina zaliva je oko 38 metara. Ka zalivu gravitira basen površine preko 420.000 km², a najvažnije pritoke su Neva, Narva, Luga, Sestra. U istočnom delu Finskog zaliva, koji je i najplići, nalaze se Nevski, Viborški, Luški, Narvski i Koporski zaliv. Preko Sajmenskog kanala povezan je sa jezerskim sistemom Sajma na jugu Finske.

Na obalama Finskog zaliva nalaze se dva glavna grada evropskih država, Helsinki i Talin, istorijska prestonica Ruske Imperije i drugi po veličini grad današnje Rusije, Sankt Peterburg, te važne baltičke luke — Viborg, Primorsk i Espo.

Sadašnje ime zaliva ustalilo se od 1730-ih godina i predstavlja etnonim vezan za finska plemena koja su naseljavala njegove obale.[3] U ruskojezičnoj istoriografiji od 1737. do 1793. godine pominje se i kao Kronštatski zaliv.

Geologija[uredi | uredi izvor]

Satelitski snimak Finskog zaliva

Celokupno slivno područje modernog Finskog zaliva je tokom paleozoika, u periodu pre 300 do 400 miliona godina, bilo pokriveno drevnim morem, o čemu svedoče geološki slojevi peščara, pesaka, glina i krečnjaka iz tog perioda prekriveni preko 200 metara moćnim naslagama metamorfnih stena (granita, gnajsa i dijabaza). Savremeni reljef zalivskog dna i njegovih obala posledica je delovanja moćnih lednika koji su na tom području egzistirali tokom poslednjeg Valdajskog oleđivanja od pre 12.000 godina. Nakon povlačenja Valdajskih lednika na području savremene baltičke akvatorije došlo je do formiranja Litorinovog mora, morske akvatorije koja je postojala u periodu između 7,5 i 4 hiljade godina, a čiji nivo je za 7 do 9 metara bio viši od sadašnjeg nivoa Baltičkog mora.[4] Pre oko 4 hiljade godina došlo je do postepenog povlačenja nivoa Litorinovog mora, čime je formirana savremena baltička akvatorija. Nekadašnji podvodni grebeni usled povlačenja vode preobraćeni su u ostrva i poluostrva.[4][5] Poslednji korak u formiranju savremene akvatorije zaliva bilo je izdizanje fenoskandinavskog štita koje je potom usledilo, severna obala zaliva je poprimila sadašnju fizionomiju, izdignutija je i strmija, prepuna manjih zaliva fjordovskog tipa i ostrvaca tipa školja, dok je južna obala ostala relativno niska i sklona plavljenjima.[6]

Fizičko-geografske karakteristike[uredi | uredi izvor]

Deo obale kraj Komarova (nedaleko od Sankt Peterburga)
Finski zaliv zimi

Prema podacima Međunarodne hidrografske organizacije (IHO), Finski zaliv je najistočni deo akvatorije Baltičkog mora i ograničen je na sledeći način:[7]

Akvatorija Finskog zaliva obuhvata površinu od oko 30.000 km²,[9] sa maksimalnom dužinom u smeru zapad—istok (od poluostrva Hanko do Sankt Peterburga) od oko 420 km. Širina zaliva varira od svega 12 km, kolika je na području Nevskog zaliva na krajnjem istoku, pa do maksimalnih 130 km u centralnim delovima zaliva (prateći meridijan ostrva Moščni). Prosečna širina zaliva je oko 70 km, koliko je zaliv širok i na svom ulazu.

Finski zaliv je relativno plitka akvatorija i njegova dubina postepeno opada idući u smeru istoka. Do naglog prelaza na mapi sa izobatama dolazi na pučini kod estonskog gradića Narva-Joesu na području Narvanskog zaliva, te se taj deo zaliva često naziva i Narvskim zidom. Prosečna dubina zaliva je oko 38 metara, sa maksimalnom dubinom od 121 metra. Najplići deo zaliva je Nevski zaliv, gde se dubine vode kreću u vrednostima između 6 i jednog metra, i gde je zalivsko dno produbljeno zarad bezbednije plovidbe brodova (kanal od ušća Neve do ostrva Kotlin u dužini od 29,6 km).

Velike količine slatke vode koje se ulivaju u zaliv preko njegovih pritoka, a naročito kroz Nevu preko koje se u zaliv uliva više od 60% slatke vode, znatno utiču na stepen saliniteta morske vode u zalivu. Stepen saliniteta u površinskom sloju vode je dosta nizak i kreće se u vrednostima između 0,2 ‰ do 9,2 ‰, dok je stepen saliniteta vode u sloju na dnu nešto viši i ima vrednosti od 0,3 ‰ do 11 promila.[7] Prosečna temperatura morske vode u zalivu na površini tokom zimskih meseci se kreće oko 0°C, dok tokom letnjih meseci ima vrednosti između 15 i 17 °C na površini, odnosno 2—3 °C na dnu. Zaliv je obično pod ledom od kraja novembra do kraja aprila, a stvaranje ledenog pokrivača započinje u najplićim delovima na istoku i postepeno se širi ka zapadu, ka otvorenom moru. Zaliv je potpuno pod ledom obično sredinom januara. U ređim slučajevima tokom blažih zima ne dolazi do zamrzavanja površine zaliva.[10]

Zalivom duvaju jaki zapadni vetrovi, koji naročito u zimskim mesecima dovode do stvaranja visokih talasa i neretko uzrokuju poplave na njegovim istočnim obalama.[6][11]

Obale i ostrva[uredi | uredi izvor]

Satelitski snimak ostrva Pakri u Estoniji
Školj Rjansari nedaleko od Helsinkija
Vodopad Valaste (najviši u Estoniji) na Baltičkom grebenu

U fizionomiji obala Finskog zaliva postoje velike razlike između severnih i južnih obala. Na sadašnji izgled severnih obala Finskog zaliva znatno je uticalo izdizanje fenoskandinavskog štita. Severne obale su tako strmije, jako razuđene i prepune peščanih dina i kamenih gromada. Primetno je prisustvo brojnih manjih zaliva fjordovskog tipa, dok je znatnije „uvlačenje” mora u kopno jedino na području Viborškog zaliva. Najrazuđenije su obale na delu od Helsinkija do Kotke u Finskoj, te na području Karelijske prevlake oko Viborškog zaliva. Dva najveća poluostrva su Hanko i Porkala u Finskoj, te Kipeport u Rusiji. Duž obala postoje brojna manja kamenita ostrvca tipa školja.[6] Peščane dine uz obalu su mestimično obrasle borovim šumama.

Idući ka istoku od Viborškog zaliva, obale postaju sve ravnije i niže, što naročito dolazi do izražaja na krajnjem istoku, u području nevske delte. Južna obala je znatno niža i ravnija i gotovo celom njenom dužinom se proteže Baltički klint, strmi i do 56 metara visoki abrazioni greben (sličan klifu, samo znatno veće dužine). Greben je najviši u priobalnom delu estonskog okruga Ida-Viru.[12][13] Južnije od Baltičkog grebena nalazi se ordovički plato sa Ižorskim pobrđem (visine do 168 metara), koji sa juga ograničava basen Finskog zaliva. U jugoistočnom delu zaliva nalaze se još i sekundarni zalivi: Narvski, Koporski i Luški, koji su međusobno razdvojeni Kurgaljskim, Sojkinskim i Karavaldajskim poluostrvom. Na krajnjem istoku zaliv se završava plitkim Nevskim zalivom.

Na području Finskog zaliva nalaze se brojna manja ostrva, a najveći deo njih je smešten uz severne obale i u centralnom delu akvatorije. U sastavu Rusije nalaze se ostrva Hogland (površine 21 km²), Moščni (površine oko 14 km²), Seskar (4,16 km²) Veliki (8,3 km²) i Mali Tjuters (1,6 km², svi u centralnom delu zaliva), Kotlin (sa gradom Kronštatom, površine oko 16 km², na krajnjem istoku), Berjozovska ostrva (ukupne površine 84 km², na ulazu u Viborški zaliv). Uz severnu obalu Estonije su ostrva Pakri (dva manja ostrva ukupne površine 24,7 km²) i Najsar (18,6 km²), dok je najveće ostrvo Kimito u okrugu Uža Finska (Finska), površine 524 km².[14]

Duž zaliva su tokom 1700-ih godina sagrađena brojna manja veštačka ostrva sa svetionicima i utvrđenjima. Tokom trajanja Velikog severnog rata 17001721. sagrađeno je ukupno 19 takvih ostrva, a njihov cilj je bilo onemogućavanje pristupa neprijateljskih mornarica gradu Sankt Peterburgu, koji je u to vreme bio prestonica Ruske Imperije. Većina utvrđenja na tim ostrvima danas se nalazi na listama kulturnog nasleđa Ruske Federacije.[15] Najznačajnija takva ostrva-utvrđenja su: Kronšlot, Citadelj, Risbank, Fort Imperatora Aleksandra I, Knjaz Menjšikov, Obručje, Totleben, Rif, Šanec, Den, Krasnaja Gorka i Fort Ino.[15]

Basen Finskog zaliva[uredi | uredi izvor]

Ka akvatoriji Finskog zaliva odvodnjava se oko 420.000 km² kopna, od čega samo na basen reke Neve, koja se u zaliv uliva na području Sankt Peterburga, otpada preko 280.000 km² sliva. U slivnom području zaliva nalaze se delovi teritorije Rusije, Finske, Estonije, Letonije i Belorusije. Reka Neva direktno povezuje Finski zaliv sa najvećim evropskim jezerom Ladogom, a preko svojih pritoka i sa jezerima Onjega (preko reke Svir povezano sa Ladogom), Iljmenj (sa Ladogom povezano rekom Volhov) i Sajma. Jezero Sajma je preko reke Vuokse povezano sa Ladogom, dok je Sajmenskim kanalom direktno povezano sa Viborškim zalivom. U slivu reke Neve nalaze se još i reke Lovat i Msta.[16]

Na području Rusije, ka Finskom zalivu se odvodnjavaju gotovo cela Lenjingradska i Novgorodska oblast, južni delovi Karelije, te manji delovi Pskovske, Tverske, Vologodske i Arhangelske oblasti. Važnije pritoke zaliva na tlu Rusije su još Luga (353 km, basen 13.200 km²) i Sestra (dužine toka od 85 km). Preko reke Narve sa basenom zaliva je povezano i Čudsko jezero.

Značajnije pritoke na tlu Estonije su Peltsama (35 km), Kejla (107 km), Pirita (105 km) i Jagala (97 km). Najvažniji vodotoci na tlu Finske su Porvo (143 km) i Vanta (101 km).

Živi svet i ekologija[uredi | uredi izvor]

Obale i ostrva Finskog zaliva, u florističkom smislu, nalaze se u podzoni južne tajge. Dominiraju četinarske šume bora i jele, dok kod listopadnih vrsta preovlađuju breza, vrba iva, jasika, bela i crna jova. Na južnim i istočnim obalama široko su rasprostranjena zamočvarena područja obrasla raznim vrstama trske i drugih vodenih biljaka (beli i žuti lokvanj, ševar).[17]

Poslednjih godina na obalama zaliva obitavaju značajnije zajednice sive foke i baltička prstenaste foke, a obe vrste se nalaze na listi ugroženih i zaštićenih vrsta.

Od ribljih vrsta, u vodama zaliva obitavaju atlantski losos, Zoarces viviparus, belica, klen, krupatica, klenić, crvenperka, balavac, linjak, som, bakalar, evropska jegulja, keder i druge vrste. Ekonomski ribolov u zalivu dozvoljen je u proleće i tokom jeseni.

Ekološki najosetljiviji deo zaliva je područje Nevskog zaliva u kom je registrovana pojačana brojnost patogenih bakterija, te povećane koncentracije jona žive i bakra, organohlornih pesticida, mineralnih ulja, fenola. Na ekološku sliku u tom delu zaliva negativno je uticala i gradnja brane, kojom je grad Sankt Peterburg zaštićen od poplavnih talasa sa mora. Gradnjom te brane za do 20% je smanjena razmena vode između Nevskog i ostatka zaliva, što je dovelo do daljeg rasta koncentracije nutritijenata u zalivu i pojačane eutrofikacije u područjima iza brane.[18] Preplavljivanje vodom i truljenje biljnog sveta može na kraju dovesti do eutrofikacije ili cvetanja vode u tom području.[18] Veliki ekološki rizik po živi svet u zalivu predstavljaju i brojne naftne rafinerije koje se nalaze u lučkim gradovima duž obala zaliva.<[19] Zagađenja i klimatske promene negativno se odražavaju na živi svet u zalivu, te je s tim u vezi riblji fond u zalivu u periodu 19892005. smanjen više od deset puta.

Kronštatska luka trenutno služi kao tranzitna tačka za uvoz radioaktivnog otpada u Rusiju preko Baltičkog mora. Otpad, koji većinom čini korišćen uranov heksafluorid (UF6), transportuje se dalje preko St. Peterburga u Novouraljsk, Angarsk i druge gradove istočne Rusije. Ova tranzitna tačka će biti premeštena iz St. Peterburga u Ust-Lugu u okviru Zone sigurnosti granice Rusije, po odluci ruske vlade iz 2003. (Odluka br. 1491-r od 14. 10. 2003). Ovaj korak trebalo bi da smanji ekološke rizike za St. Peterburg.[20]

Prema podacima ekološke službe grada Sankt Peterburga, od ukupno 24 plaže koje postoje na području tog grada, samo jedna zadovoljava standarde za bezbedan prijem kupača.[21]

Gradnjama kolektora za prečišćavanje otpadnih voda iz Sankt Peterburga u velikoj meri je smanjen stepen zagađenosti vode u istočnom delu zaliva.

Veliki ekološki problem po priobalnu zonu predstavlja i abraziona erozija, a visoki talasi konstantno uništavaju obalu, što dovodi do širenja mora na račun kopna za do 25 centimetara godišnje. Prema prognozama Ruskog zavoda za ekologiju i zaštitu životne sredine, u narednih 100 godina na taj način će biti uništeno do 200 metara obale u dubinu.

Istorija ljudske aktivnosti u zalivu[uredi | uredi izvor]

„Gosti iz tuđine” Nikolaja Reriha iz 1899.

Arheološka istraživanja obavljana na obalama Finskog zaliva ukazuju na postojanje ljudske aktivnosti na tom području pre oko devet hiljada godina, odnosno prve ljudske naseobine nastale su neposredno po povlačenju moćnih lednika sa tog područja. Prva organizovanija ljudska naselja formirana su na severnim obalama zaliva, na području oko ušća reke Sestre, a njihova starost procenjena je na 3,5 do 3 hiljade godina. Prvo od 11 neolitskih naselja na tom području otkriveno je tokom arheoloških istraživanja 1905. godine, i tom prilikom otkrivena su brojna oružja i oruđa, poput vrhova strela i oštrica za obradu kože koji su bili napravljeni od kvarca, te brojne ostatke grnčarije sa detaljima vezanim za zagrobni život. Sve upućuje na zaključak da je naselje pripadalo nomadskim lovačkim plemenima koja nisu poznavala zemljoradnju i koja nisu imala domaćih životinja.[22]

Obale Finskog zaliva kasnije su naselili ugro-finski narodi: preteče modernih Estonaca Esti i narod Vođ na južnim obalama zaliva, te Ižori na području južno od Neve. Područja zapadno od Ladoge naselila su plemena Karela, dok su na severnim obalama živeli Jemi i Sumi.[23] Istočni Sloveni su na to područje (posebno na južne obale zaliva i u dolinu Neve) došli tokom 89. veka koji su među prvima na tom prostoru počeli da se bave obradom zemlje i stočarstvom. Finskim zalivom, i dalje ka unutrašnjosti rekom Nevom, su u periodu od 8. do 13. veka prolazili važni trgovački putevi skandinavskih Varjaga ka Vizantiji.

Tokom 9. veka istočne obale Finskog zaliva došle su u sastav Novgorodske kneževine, prve ruske države formirane na tom prostoru nakon doseljavanja slovenskih plemena. Tokom celog srednjeg veka područje je bilo predmet sukoba između skandinavskih naroda, sa jedne, i Slovena, sa druge strane. Godine 1219. danska vojska osvojila je današnju severnu Estoniju i osnovala svoju vazalnu kneževinu Dansku Estoniju (postojala od 1219. do 1346), sa sedištem u gradu Revelu (današnji Talin).[24][25] Dancu su Severnu Estoniju 1346. godine prodali Livonskom redu. Južna obala zaliva je 1561. godine došla pod upravu Švedske.[26]

Na severu su finska plemena tokom 7. i 8. veka potpala pod vlast Šveđana, a do prvih sukoba između Šveđana i slovenskih naroda na tom području došlo je već 1142. godine. Skandinavsko-slovenski sukobi obeležili su istoriju tog područja i tokom narednih nekoliko vekova. Godine 1256. vojska Aleksandra Nevskog prešla je zaleđeni zaliv i upala u švedska naselja na području današnje južne Finske. Šveđani su 1293. godine na mestu nekadašnjeg novgorodskog naselja osnovali grad Viborg.[27] Novoosnovano naselje, ali i cela Karelijska prevlaka, bilo je meta čestih ratova između Šveđana, sa jedne, i slovenskih, odnosno ruskih, vojski sa druge strane. Konačno, celo to područje ušlo je u sastav Ruske Imperije 1710. godine, nakon osvajanja Petra Velikog. Godine 1550. švedski kralj Gustav Vasa osnovao je na severnoj obali zaliva grad Helsinki.

Nakon pobede u Velikom severnom ratu (1700—1721), cela istočna obala Finskog zaliva ušla je u sastav ruske države, a po naredbi imperatora Petra Velikog, na ušću reke Neve je 1703. osnovana nova prestonica moćne Imperije, Sankt Peterburg. Južnije od nove prestonice 1710. osnovani su gradovi Peterhof i Oranjenbaum. Kod poluostrva Hanko je 7. avgusta 1714. došlo do velike pomorske bitke između Šveđana i Rusa, a rezultat bitke je bila prva istorijska pobeda ruske flotile ikada. Do nove velike pomorske pobede u ratovima sa Šveđanima, ruska mornarica je došla u Bici kod Hoglanda održanoj 17. jula 1788. godine. Bitka je bila deo Rusko-švedskog rata (1788—1790).[28]

Tokom novog rusko-švedskog sukoba koji je vođen od februara 1808. do oktobra 1809. godine (Finski rat) Rusija je zauzela celu Finsku i Olandska ostrva. Finska je potom ostala u granicama ruske države kao kneževina sa širokom autonomijom, sve do 6. decembra 1917. godine kada je proglasila nezavisnost. Tokom sovjetsko-finskog rata, vođenog od maja 1918. do oktobra 1920. godine, Finska je zauzela celu istočnu Kareliju, sve do obala reke Sestre, a ista oblast je vraćena Sovjetskom Savezu po okončanju Zimskog rata 1940. godine.

Dana 24. februara 1918. godine Republika Estonija je proglasila nezavisnost i kao nezavisna država na južnim obalama Finskog zaliva egzistirala do sovjetske aneksije 1940. godine. Estonija je obnovila svoju nezavisnost nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Savremena politička podela akvatorije Finskog zaliva

Tokom Drugog svetskog rata, na području Finskog zaliva odigralo se nekoliko značajnih pomorskih bitaka. Tokom evakuacije sovjetske baltičke flote iz Talina ka Kronštatu, u avgustu 1941. godine, potopljeno je ukupno 15 bojnih i 43 transportna plovila, a i danas na dnu zaliva kod rta Juminda leže ostaci potopljenih plovila. U znak sećanja na te događaje na rtu je postavljeno spomen obeležje stradalim mornarima.[29][30]

Akvatorija Finskog zaliva danas je podeljena između tri nezavisne države. Severni deo zaliva pripada Finskoj, južni Estoniji, a istočni Rusiji.

Godine 1978. počela je izgradnja peteburške brane s ciljem odbrane St. Peterburga od čestih poplava. Radovi su zbog finansijskih problema nastalih zbog napada Sovjetskog Saveza obustavljeni krajem 1980-ih (dotad je urađeno 60% planiranog posla); nastavljeni su 2001. i još uvek traju.[31]

Naseljena mesta na obalama zaliva[uredi | uredi izvor]

Na obalama Finskog zaliva nalaze se dva glavna grada evropskih država, Helsinki (621.863), glavni grad Finske na severnoj, i Talin (435.972), glavni grad Estonije na južnoj obali, te drugi po veličini grad Ruske Federacije i nekadašnja prestonica Ruske Imperije, Sankt Peterburg (5.191.690 stanovnika). Značajniji gradovi su još i Porvo, Espo, Lovisa, Hamina i Kotka u Finskoj, Mardu, Kunda, Kohtla-Jarve i Siljamae u Estoniji, te Viborg, Visock, Sovjetski, Primorsk, Sestroreck, Peterhof, Lomonosov, Kronštat i Sosnovi Bor na teritoriji Rusije.

rowspan=21 Sankt Peterburg
Sankt Peterburg


Helsinki

Poredak Grad Populacija rowspan=21
Talin


Espo

1. Rusija Sankt Peterburg 5.191.690
2. Finska Helsinki 621.863
3. Estonija Talin 435.972
4. Finska Espo 235.000
5. Rusija Viborg 80.265
6. Rusija Peterhof 73.199
7. Rusija Sosnovi Bor 65.901
8. Finska Kotka 54.849
9. Finska Porvo 49.807
10. Estonija Kohtla-Jarve 47.679

Arheologija[uredi | uredi izvor]

Dno Finskog zaliva jedno je od najvećih grobova brodova u svetu. Zbog niskog saliniteta i hladne vode brodovi su relativno dobro očuvani. Od 6. veka kroz zaliv su prolazili glavni vodeni putevi, a samo je u periodu od 8. do 10. veka tim putem transportovano preko 3.000 tona srebra. Kasnije su zaliv koristile Rusija i Švedska za transport robe. U jesen 1743. godine 17 ruskih bojnih brodova, koji su se vraćali iz Finske, potonulo je za samo 7 sati, a u leto 1764. za 4 sata potonulo je 26 trgovačkih jedrenjaka blizu Narve. „Rekord” je postavljen 1721. kada je tokom evakuacije ruskih trupa iz Finske potonulo više od 100 jedrenjaka za 3 meseca, uključujući 64 za jednu jedinu noć.

Do kraja 1996. indentifikovano je oko 5.000 potopljenih objekata u ruskom delu zaliva, uključujući 2.500 brodova, 1.500 aviona, te brojni manji objekti poput čamaca, sidra, traktora, automobila, topova, pa čak i podmorskih mina, avionskih bombi, torpeda i drugih vrsta municije. Brodovi su pripadali Rusiji (25%), Nemačkoj (19%), Ujedinjenom Kraljevstvu (17%), Švedskoj (15%), Holandiji (8%) i Finskoj (7%). Ostalih 9% bili su iz Norveške, Danske, Francuske, SAD, Italije, Estonije i Letonije. Ovi objekti predstavljaju potencijalnu opasnost za plovidbu, ribolov, građevinske radove na obali, polaganje podmorskih cevovoda i kablova, kao i za životnu sredinu. Mine su u zalivu postavljene tokom Prvog svetskog rata (38.932 komada), Ruskog građanskog rata i Sovjetsko-finskog rata (1939—1940), a ukupni broj procenjuje se na 60.000 komada. Još 85.000 mina postavljeno je tokom Drugog svetskog rata i tek je mali deo svih njih uklonjen nakon ratova.[32]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „International Hydrographic Organization. Limits of Oceans and Seas (Special publication № 23). 3rd edition, 1953. IMP Monégasque, Monte-Carlo. P. 5.” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 8. 10. 2011. g. Pristupljeno 28. 10. 2015. 
  2. ^ „Suomenlahti”. Suomen vesistöt. Arhivirano iz originala 28. 7. 2015. g. Pristupljeno 11. 10. 2015. 
  3. ^ Pospelov E. M. Školьnый toponimičeskiй slovarь. — M.: Prosveщenie, 1988.
  4. ^ a b Wefer 2002, str. 217–219.
  5. ^ Darinskii, A.V. (1982). Geography of Leningrad. Lenizdat. str. 12—18. 
  6. ^ a b v Saint Petersburg: Encyclopedia. – Moscow: Russian Political Encyclopedia. v Ananьič, B. (2006). Sankt-Peterburg: эnciklopediя. Biznes-Pressa. ISBN 978-5-8110-0107-1. 
  7. ^ a b „Limits of Oceans and Seas” (PDF) (3rd izd.). International Hydrographic Organization. 1953. Arhivirano iz originala (PDF) 8. 10. 2011. g. Pristupljeno 6. 2. 2010. 
  8. ^ Leksikon država sveta. Beograd: Politika. 2006. str. 56. ISBN 978-86-331-2757-8. 
  9. ^ „Gulf of Finland | gulf, Northern Europe”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). 15. 10. 2023. Pristupljeno 31. 1. 2017. 
  10. ^ Operational oceanography: the challenge for European co-operation : proceedings of the First International Conference on EuroGOOS, 7–11 October 1996, The Hague, The Netherlands, Volume 1996. Elsevier. 12. 12. 1997. str. 336. ISBN 978-0-444-82892-7. 
  11. ^ Darinskii, A. V. Leningrad Oblast. Lenizdat, 1975.
  12. ^ „East Viru Klint”. North Estonian Klint as a symbol of Estonian nature. Ministry of the Environment. Arhivirano iz originala 12. 11. 2009. g. Pristupljeno 6. 10. 2009. 
  13. ^ Khazanovich, K. (1982). Geological Monuments of Leningrad Oblast. Lenizdat. 
  14. ^ Atlas of the USSR. – M.: GUGK, 1984.
  15. ^ a b „Fortы Finskogo zaliva”. www.fingulf.ru. Pristupljeno 31. 1. 2017. 
  16. ^ „Geografiя Finskogo zaliva - Leningradskaя oblastь, Finlяndiя, Эstoniя”. www.fingulf.ru. Pristupljeno 31. 1. 2017. 
  17. ^ „Priroda Finskogo zaliva - flora i fauna - rasteniя, vodnыe obitateli, rыbы, zveri, pticы v regione Finskogo zaliva”. www.fingulf.ru. Pristupljeno 31. 1. 2017. 
  18. ^ a b Bazы dannыh po эkologii Finskogo zaliva i ih struktura
  19. ^ Stolyarova, Galina (27. 7. 2010). „Russia Shamed by Ecology Record on Baltic Sea”. times.spb.ru (na jeziku: ruski). The St. Petersburg Times. Arhivirano iz originala 16. 7. 2011. g. Pristupljeno 31. 1. 2017. 
  20. ^ „Radioaktivnый skvoznяk iz okna v Evropu. | Zelenый mir”. www.greenworld.org.ru (na jeziku: ruski). Arhivirano iz originala 17. 08. 2017. g. Pristupljeno 31. 1. 2017. 
  21. ^ „V Sankt-Peterburge i prigorodah estь tolьko odin bezopasnый plяž”. «Fontanka» — peterburgskaя internet-gazeta. Arhivirano iz originala 13. 06. 2013. g. Pristupljeno 10. 6. 2013. 
  22. ^ Hazanovič K. K. Geologičeskie pamяtniki Leningradskoй oblasti. — L.: Lenizdat, 1982.
  23. ^ Velika ruska enciklopedija, „Rusija”, 2004.
  24. ^ Stranы i narodы: Sovetskiй Soюz. Respubliki Pribaltiki. Belorussiя. Ukraina. Moldaviя. — M.: Mыslь, 1984.
  25. ^ Geografičeskiй эnciklopedičeskiй slovarь: Geografičeskie nazvaniя — M.: Sovetskaя эnciklopediя, 1983.
  26. ^ Williams, Nicola; Herrmann, Debra; Kemp, Cathryn (2003). Estonia, Latvia & Lithuania. University of Michigan. str. 190. ISBN 978-1-74059-132-4. 
  27. ^ Ленинградская область: исторический очерк./ Сост. В. А. Ежов. — Л.: Лениздат, 1986
  28. ^ V. A. Ježov, Leningradskaя oblastь: istoričeskiй očerk, Lenizdat, 1986 (rus.)
  29. ^ Lidiя, Anatolьevna Kucenko (29. 8. 2008). „Tallinnskiй perehod 1941 goda | Nepridumannыe rasskazы o voйne”. Tallinnskiй perehod 1941 goda Voйna na more (na jeziku: ruski). Arhivirano iz originala 12. 9. 2009. g. Pristupljeno 31. 1. 2017. 
  30. ^ Платонов А. В. Трагедии Финского залива. — М.: Эксмо; СПб: Terra Fantastica, 2005
  31. ^ „Damba. Kompleks zaщitы Sankt-Peterburga ot navodneniй”. www.spb-projects.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 31. 1. 2017. 
  32. ^ Атлас бродова потопљених у Балтичком мору (jezik: ruski)

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]