Harizmatski autoritet

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Harizmatski autoritet je vid autoriteta koji proizlazi iz posebnih znanja, nadarenosti i moći same osobe. Takve osobe su vođe verskih, nacionalnih, političkih, naučnih ili umetničkih pokreta. Harizmatični autoritet svoju moć uticaja zasniva na stvarnom autoritetu, znanju i sposobnostima.

Harizmatični vođa je pojam koji vodi poreklo od grčke reči harizma što znači božanski inspirisan. To je stil vođstva u kojem se sledbenici identifikuju sa nekim izraženim sposobnostima vođe, kao i načinom komunikacije koji ih motiviše na akciju. Često se pojava harizmatičnih vođa vezuje za krizna vremena, kada se oni pojavljuju kao spasioci. Međutim, njihov uspeh nije zagarantovan, niti oni nužno vode svoje članove ka progresu i blagostanju.

Harizmatksa vlast Harizmatska vlast podrzumeva vrstu organizacije ili vrstu vođstva u kom se vlast crpi iz harizme vođe. Ova vrsta vlasti je u suprotnosti sa druge dve vrste vlasti i to: pravnom i tradicionalnom. Svaka od ove tri vrste vlasti sačinjava deo tripartitne podele vlasti koju je sačinio Maks Veber.

Maks Veber je definisao harizmatsku vlast (nem. Charismatische Herrschaft) kao vlast koja "počiva na posvećenosti izvanrednoj svetinji, heroizmu ili karakteru jedne individue koji može poslužiti kao primer, kao i na normativnim obrascima ili pravilima otkrivenim ili naređenim od te individue". Veber je razvio ovu definiciju u svom eseju "Politika kao zanimanje" i "Disciplina i harizma" kao i drugim svojim delima.[1]

Ovaj koncept je naišao na široku primenu među sociolozima. Drugi termini koji se koriste su "harizmatična dominacija" ili "harizmatično vođstvo".[2][3]

Harizma[uredi | uredi izvor]

Veber koristi termin harizma za:

A određeni kvalitet jedne ličnosti, na osnovu koje se ta osoba razlikuje od običnog čoveka i zbog toga tretira kao osoba obdarena natprirodnim, nadljudskim, ili u najmanju ruku kao osoba sa izuzetnim specifičnim moćima ili kvalitetima. Te osobine kao takve nisu dostupne običnom čoveku, ali se smatra da imaju božansko poreklo ili da predstavljaju uzor, i na osnovu tih osobina individua koja ih poseduje se smatra vođom [...] Za svrhu definisanja harizme irelevantno je kako će kvalitet tih osobina biti ocenjivan iz etičkog, estetskog ili nekog drugog takvog gledišta.[4]

Legitimizacija[uredi | uredi izvor]

Harizmatska vlast je često najtrajnija vrsta režima zato što se vođa smatra nepogrešivim i svaka radnja preduzeta protiv njega se smatra kao krivično delo protiv države. Harizmatične vođe na kraju razviju kult ličnost i to često ne svojom sopstvenim delovanjem.

[M]oć koja postane legitimna na osnovu izvanrednih ličnih kvaliteta izuzetne ličnosti vođe ili na osnovu demonstracije izvanredne pronicljivosti i uspeha inspiriše lojalnost i poslušnost podanika. [5]

Vođstvo je moć da se širi pozitivna energija i osećaj slave. Kao takva, počiva gotovo isključivo samo na vođi. Nedostatak vođe iz bilo kog razloga može dovesti do prestanka takve vrste autoriteta moći. Bilo kako, imajući u vidu svojstvenu prirodu i nedostatak formalne organizacije, harizmatska vlast zavisi mnogo više od toga kako se doživljava legitimnosti vlasti nego ostale Veberove forme vlasti. Na primer, harizmatični vođa u religija kontekstu zahteva nepoljuljano verovanje da je vođa bio odabran od Bog, kao neka vrsta gurua ili proroka.[6] Ako snaga ovog verovanja krene da bledi, moć harizmatičnog vođe može brzo da nestane, što je jedna od situacija u kojoj se ova forma vlasti pokazuje kao nestabilna.

Za razliku od današnjeg smisla u kome se upotrebljava termin harizmatični vođa, Veber je smatrao da harizmatsku vlast ne sačinjavaju toliko karakterne osobine harizmatičnog vođe, već veza koja postoji između vođe i njegovih podanika. Validnost harizme se zasniva na prepoznavanju iste od strane vođinih podanika (ili poznavaocaAnhänger). Harizma vođe je izložena riziku nestanka ukoliko on bude napušten od Boga ili ukoliko njegova vladavina ne obezbedi nikakav prosperitet onima kojima vođa vlada. [a]

Kada harizma postane rutina[uredi | uredi izvor]

Harizmatska vlast uvek ugrožava granice postavljene tradicionalnim (prinudnim) ili racionalnim (pravnim) autoritetom. Harizmatska vlast uvek ima tendenciju da poljulja tradicionalni i pravni autoritet i zbog toga se često smatra revolucionarnom.[8][9] Obično je harizmatska vlast inkorporirana u društvo. Na taj način se umanjuje izazov koji ovaj vid vlasti predstavlja za društvo. Način na koji se ovo dešava se zove rutinizacija.

Rutinizacijom, harizmatska vlast se menja:

Birokratija kontrolisana od racionalno uspostavljene vlasti ili kombinacije tradicionalne i birokratske vlasti, nasleđuje harizmatsku vlast.[10]

Religija koja razvija sopstveno sveštenstvo i uspostavlja sospstveni set zakona i pravila najverovatnije će izgubiti harizmatični karakter i krenuti ka drugom tipu vlasti. Na primer, Muhameda, koji je imao harizmatsku vlast kao "Prorok" među svojim podanicima, su nasledili tradicionalna vlast i struktura islama, što predstavlja čist primera rutinizacije.

U politici, harizmatsko pravilo se često može naći u različitim autoritarnim državama, autokratiji, diktaturi i teokratiji. Takvi režimi u cilju održanja harizmatske vlasti često uspostavljaju ogroman kult ličnosti. Kada vođa takve države premine ili napusti službu i novi harizmatični vođa se ne pojavi, takav režim će najverovatnije ubrzo nakon toga da padne, osim ukoliko ne dođe do rutinizacije.[11]

Nasleđivanje harizmatske vlasti[uredi | uredi izvor]

Upravo zato što je vlast koncentrisana u jednom vođi, smrt harizmatičnog vođe će dovesti do uništenja vlade osim ukoliko prethodni dogovori nisu postignuti. Društvo koje se suočava sa takvom situacijom - smrću njihovog harizmatičnog vođe, može da odabere da pređe na drugi oblik vođstva ili da prenese harizmatsku vlast na drugog vođu na osnovu nasledstva.

Po Maksu Veberu, metodi na osnovu kojih se može naslediti harizmatska vlast su: potraga, otkrovenje ili odabir novog vođe od strane originalnog vođe, odabir novog vođe od kvalifikovanog osoblja, nasledna harizma ili poslovna harizma. [12] Ovo su različiti načini na koji individua i društvo mogu da nastoje održe jedinstvenu energiju i prirodu harizme u njihovom vođstvu.

Potraga[uredi | uredi izvor]

"Potraga za novim harizmatičnim vođom na osnovu kvaliteta koji će mu odgovarati za poziciju autoriteta." Primer za ovu metodu potrage je potraga za novim Dalaj Lamom. "Sastoji se u potrazi za detetom sa osobinama koje se tumače na način da znače da je on reinkarnacija Bude" Ova potraga je primer da originalni harizmatični vođa može da "živi" kroz svoje zamene.[12]

Otkrovenje[uredi | uredi izvor]

"U ovom slučaju legitimitet novog vođe zavisi od legitimnosti tehnike selekcije." Tehnika selekcije je modus operandi biračkog procesa. U davnim vremenima, verovalo se da proročice imaju specijalan pristup "božanskom sudu" i zbog toga je njihova tehnika odabira smatrana legitimnom. Njihov izbor je prožet harizmatičnim autoritetom koji potiče od odobrenja proročanstva.[12]

Imenovanje od strane originalnog vođe[uredi | uredi izvor]

U ovoj formi, originalni nosilac harizmatske vlasti predaje svoj autoritet drugom. Savršen primer je tvrdnja Josifa Staljina da ga je Vladimir Lenjin odredio da bude njegov naslednik kao lider Sovjetskog Saveza. Utoliko što su ljudi verovali u ovu tvrdnju, Staljin je stekao Lenjinovu harizmatsku vlast.[12]

Imenovanje od strane kvalifikovanog osoblja[uredi | uredi izvor]

"Naslednik (može biti određen) od strane harizmatičnog kvalifikovanog administrativnog osoblja... Ovaj proces ne bi trebalo da bude protumčen ni kao 'izbor' ni kao 'nominacija'... Primer ove forme naleđivanja je biranje novog pape od strane papske konklave kardinala. Učešće kardinala u biranju pape se ogleda u harizmatičnoj kvalifikaciji od strane Rimokatoličke crkve i to je autoritet njihovog harizmatičnog izbora.[12]

Nasledna harizma[uredi | uredi izvor]

Harizma se može posmatrati kao "nasleđeni kvalitet". Ovaj metod sukcesije prisutan je u prenošenju harizme Kim Il Sunga njegovom sinu, Kim Džong Ilu. Ova vrsta nasleđivanja je težak poduhvat i često rezultira kretanjm ka tradicionalizaciji i legalizaciji vlasti.[13][12][14]

Poslovna harizma[uredi | uredi izvor]

"Koncept harizme može da se prenese ritualom sa jednog nosioca na drugog... Ovo uključuje odvajanje harizme od određenog pojedinca, čineći je prenosivim entitetom. "Veruje se da je Svešteničko prosvećenje se smatra metodom pomoću kojeg se sveštenička harizma da uči i obavlja ostale svešteničke dužnosti prenosi na osobu. Na ovaj način sveštenici nasleđuju svešteničku harizmu i zatim bivaju prepoznati od strane svoje zajednice kao oni koji imaju imajući harizmatsku vlast koja dolazi sa sveštenstvom.[12]

Primena Veberove teorije[uredi | uredi izvor]

Veberov model harizmatičnog vođstva koji vodi ka institucionalizaciji je odobren od strane nekoliko akademskih sociologa.

Novi religijski pokreti[uredi | uredi izvor]

Ajlin Barker razmatra tendenciju novih religioznih pokreta čiji osnivači ili vođe poseduju veliki harizmatični autoritet i veruje se da imaju specijalne moći ili veliko znanje. Harizmatične vođe su nepredvidive, Barker kaže, da oni nisu vezani za tradiciju ili pravila i da mogu dobiti od svojih sledbenika pravo da se izjasne o svim aspektima njihovog života. Barker upozorava da u ovom slučaju vođe nemaju nikakvu odgovornost, zahtevaju poslušnost bez pogovora i podstiču zavisnost nakon pokreta za materijalnim, duhovnim i socijalnim resursima.[15]

Džordž D. tvrdi da nemaju svi novi religijski pokreti harizmatične vođe, kao i da postoje razlike u hegemonijskim stilovima među pokretima.[16]

Narcisizam[uredi | uredi izvor]

Len Ouks, australijski psiholog koji je napisao disertaciju o harizmi imao je jedanaest harizmatičnih lidera u psihičkom testu koji je on nazvao adjective checklist, i svrstao ih kao grupu običnih ljudi. Prateći psihoanalizu Hajnca Kohuta, Ouks tvrdi da harizmatični lideri pokazuju osobine narcisoidnosti i govori da su ispoljili neverovatnu količinu energije koju prati unutrašnji mir koji neutrališe anksioznost i krivice koje više pogađaju obične ljude. Ipak nije u potpunosti pratio Veberov ovkir rada o harizmatskoj vlasti.[17]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ A Weber-style charismatic leader need not be a positive force;[7] both Benito Mussolini and Adolf Hitler qualify. Furthermore, sociology is axiologically neutral (Wertfreie Soziologie) towards various forms of charismatic domination: it does not differentiate between the charisma of a Berserker, of a shaman or of that displayed by Kurt Eisner. For Weber, sociology considers these types of charismatic domination in "an identical manner to the charisma of heroes, prophets, the "greatest saviours according to common appreciation".

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Politics as Vocation" pp. 129–198, and "Discipline and Charisma" pp. 59–72 in Weber's Rationalism and Modern Society, edited and translated by Tony Waters and Dagmar Waters, Palgrave MacMillan (2015)
  2. ^ Power, Domination, Legitimation, and Authority Sociology 250 Retrieved October 2006
  3. ^ Adair-Toteff, Christopher, Max Weber’s Charisma, Journal of Classical Sociology, Vol. 5, No. 2, 189-204 (2005)
  4. ^ Weber, Maximillan. Theory of Social and Economic Organization. Chapter: "The Nature of Charismatic Authority and its Routinization" translated by A. R. Anderson and Talcott Parsons, 1947. Originally published in 1922 in German under the title Wirtschaft und Gesellschaft chapter III, § 10 (available online)
  5. ^ Kendall, Diana, Jane Lothian Murray, and Rick Linden. Sociology in our time (2nd ed.), 2000. Scarborough, On: Nelson, 438-439.
  6. ^ „Charismatic Authority: Emotional Bonds Between Leaders and Followers[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 06. 03. 2006. g. Pristupljeno 27. 05. 2017.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  7. ^ International Encyclopedia of Economic Sociology By Jens Beckert, Milan Zafirovski, Published by. . Routledge. 2006. ISBN 978-0-415-28673-2. . ISBN 978-0-415-28673-2 pag. 53
  8. ^ WEBER LINKS page http Arhivirano 2005-04-26 na sajtu Wayback Machine
  9. ^ Kunin, Seth D. "Religion; the modern theories" University of Edinburgh. 2003. ISBN 978-0-7486-1522-3. str. 40.
  10. ^ Turner, Beeghley, and Powers, 1995 cited in Kendal et al. 2000
  11. ^ Beckert & Zafirovski 2006, str. 53
  12. ^ a b v g d đ e Szelényi 2009a.
  13. ^ Szelényi 2009b.
  14. ^ Szelényi 2009d.
  15. ^ Barker 1990
  16. ^ Chryssides, George D. Unrecognized charisma? A study and comparison of four charismatic leaders: Charles Taze Russell, Joseph Smith, L Ron Hubbard, Swami Prabhupada. Paper presented at the 2001 International Conference The Spiritual Supermarket: Religious Pluralism in the 21st Century, organised by INFORM and CESNUR (London, April 19–22, 2001). Available online
  17. ^ Oakes, Len (1997). Prophetic Charisma: The Psychology of Revolutionary Religious Personalities. ISBN 978-0-8156-0398-6. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Barker, E (1990). New Religious Movements: A Practical Introduction. Bernan Press. ISBN 978-0-11-340927-3. 
  • Beckert, Jens; Zafirovski, Milan (2006). International Encyclopedia of Economic Sociology. Routledge. str. 53. ISBN 978-0-415-28673-2. 
  • Kendall, Diana; Murray, Jane Lothian; Linden, Rick (2000), Sociology in our time (2nd ed.), Scarborough: Nelson 
  • Szelényi, Iván (2009a), "Weber on Charismatic Authority." Foundations of Modern Social Thought. YaleCourses. New Haven. Lecture. 
  • Szelényi, Iván (2009b), "Weber on Rational-legal Authority." Foundations of Modern Social Thought. YaleCourses. New Haven. Lecture. 
  • Szelényi, Iván (2009c), "Weber on Traditional Authority." Foundations of Modern Social Thought. YaleCourses. New Haven. Lecture. 
  • Szelényi, Iván (2009d), "Conceptual Foundations of Weber’s Theory of Domination." Foundations of Modern Social Thought. YaleCourses. New Haven. Lecture. 
  • Waters, Tony and Dagmar Waters (2015) editors and translators. Weber's Rationalism and Modern Society: New Translations on Politics, Bureaucracy, and Social Stratification. New York: Palsgrave Macmillan.