Haron (mitologija)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Gistav Dore: Haron, ilustracija iz Danteove Božanstvene komedije
Luka Đordano: Haron i barka, 1684−1686

Haron (grč. Χάρων) je u grčkoj mitologiji Erebov i Niktin sin (sin Tame i Noći). Bio je lađar u Hadu; preuzimao je preminule na obali reke Aheron i preko Stige i Kokita dovodio ih pred vrata Hada.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Haronovo grčko ime Χάρων znači jaka svetlost.

Mitologija[uredi | uredi izvor]

Haron je prevozio mrtve duše na drugu stranu reke Aheron, ali samo ako su njihova tela bila sahranjena i ako su imali novčić obol da plate njegovu vožnju, tako da su pokojnici u Grčkoj bili sahranjivani s novčićem pod jezikom. Neki izvori kažu da su sahranjivani i sa dva novčića - jedan na svakome kapku.[1]

Opisivan je kao snažan sedi starac, raščupane kose, odeven u prljave rite. Njegov čun je crven od rđe i on ga pokreće uz pomoć motke. Ukoliko duša mrtvog ne bi, prema Haronovoj volji, mogla da se otisne sa njim u njegovom čamcu, ostavljao bi je vekovima da čeka na obali. Prevozio je i žive ljude, ali samo ukoliko bi mu pokazale zlatnu granu. Nevoljno je primio u svoj čun Herakla, Piritoja i Tezeja, iako su oni bili božanskog porekla.[1]

Duše nije prevozio u drugom smeru, ali su ipak izuzeci bile Persefona, Orfej i Psiha.[1]

U šestoj knjizi Vergilijeve Enejide, Sibila je pratila Eneju do zlatne grane koja je bila potrebna da bi se prešla reka. Osim Eneje, isti je put imao i Orfej koji se vratio živ. Vergilije takođe u Enejidi govori da je prevozio mrtve preko reke Stiks, ali ostali izvori tvrde da je reka bila Aheron (Dante u Paklu, delu Božanstvene komedije) i Pausanije.[1]

Aristofan ga u ovoj komediji opisuje kao mršavog starca koji je vređao ljude na osnovu njihovog fizičkog izgleda.[1]

Likovna umetnost[uredi | uredi izvor]

U likovnoj umetnosti je prikazivan tek od V veka p. n. e. u monumentalnom slikarstvu i na vazama. Prikazivan je kao bradati starac odeven u kratku haljinu i sa mornarskom kapom.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ Cermanović-Kuzmanović, A. & Srejović, D. 1992. Leksikon religija i mitova. Savremena administracija. Beograd.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]