Helen Keler

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Helen Keler
portret Helen Keler
Lični podaci
Puno imeHelen Keler
Datum rođenja(1880-06-27)27. jun 1880.
Mesto rođenjaTaskambija, Alabama, SAD
Datum smrti1. jun 1968.(1968-06-01) (87 god.)
Mesto smrtiIston, Konektikat, SAD
ObrazovanjeRadklif koledž, Univerzitet Harvard

Potpis

Helen Adams Keler (engl. Helen Adams Keller; Taskambija, Alabama, SAD, 27. juna 1880Iston, Konektikat, 1. juna 1968) bila je američka spisateljica i pedagoškinja.

Keler je prva gluvonema osoba u Americi koja je završila akademske studije na univerzitetu. Kao plodna autorka, napisala je 14 knjiga i stotine govora i eseja na teme u rasponu od životinja do Mahatme Gandija.[1] Kelerova je vodila kampanju za osobe sa invaliditetom, za pravo glasa žena, radna prava i svetski mir. Godine 1909, pridružila se Socijalističkoj partiji Amerike. Ona je bila jedna od osnivačica Američke unije za građanske slobode.

Helenina autobiografija iz 1903. „Priča mog života“ je adaptirana kao komad Vilijama Gibsona Čudotvorac, a urađena je filmska adaptacija pod istim naslovom. Njeno rodno mesto je označeno i očuvano kao nacionalna istorijska znamenitost. Od 1954. operiše kao kuća-muzej[2] gde se održava godišnji „Dan Helen Keler“.

Helen je primljena u Dvoranu slavnih žena Alabame 1971. Ona je bila jedna od dvanaest inauguraciono primljenih osoba u tu novoosnovanu organizaciju dana 8. juna 2015. godine.[3]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođena je u mestu Taskumbiji u Alabami, SAD 27. juna 1880. godine. Sa devetnaest meseci je preležala težak encefalitis i tada potpuno oslepela i ogluvela.[4] Dok su druga deca učila da govore, ona je živela u sopstvenoj tišini i tami, gluvonemoslepa. Sa sedam godina dobila je negovateljicu, Eni Mensfild Salivan[4], koja je velikom požrtvovanošću i strpljivošću postigla ono što do tada nije uspelo Heleninim lekarima.

Helen je u početku bila veoma odbojna i nepristupačna. Sa Eni je živela u vrtnoj kućici roditeljskog doma. Uz skoro nepremostive poteškoće, a neopisivim strpljenjem, Eni je devojčicu najpre naučila pojedinim slovima dodirom njenih dlanova svojim prstima. Zatim ju je naučila da govori i razume glasni govor, međusobnim dodirom usnica i grla.

Sve više je Helen pokazivala svoju intelektualnu nadarenost i želju za sticanjem znanja, pa je posle mesec dana naučila dvadeset jednu reč, a nakon jedne godine devetsto reči u ručnom alfabetu. Uskoro je naučila da čita Brajeva slova i na taj način pisala čak i duža pisma.[5]

Kada je imala četrnaest godina dotadašnja obuka je zamenjena sistematskom školskom nastavom, a sa osamnaest godina je primljena u redovnu gimnaziju. Eni je ni tada nije napustila, nego joj je bila od velike koristi u njenom daljem obrazovanju. Redovno je Helen pratila u školu, sedela pored nje za vreme nastave i pisala joj predavanja na dlan. Uz takvu pomoć Helen je mogla savladavati gradivo i sa devetnaest godina upisala je književnost i istoriju.[4]

Diplomirala na Radklif Koledžu, 1904.

Godine 1904, Helen Keler je završila svoje studije na akademskom stepenu — najviše priznanje za njenu upornu borbu i pobedu. Naučila je da čita na četiri jezika i postala istaknuta spisateljica. Nakon toga je postala inspektor američkih zavoda za odgoj gluvonemih i slepih. Objavila je nekoliko knjiga prevedenih i na strane jezike: „Istorija mog života” (1902), „Optimizam” (1903), „Svet i život” (1908) i dr. Tematika tih knjiga je njena nesvakidašnja sudbina.[4]

Helen je vozila bicikl, dobro je jahala, plivala i jedrila. Uživala je u šalama i duhovitostima Marka Tvena čitajući ga vrhovima prstiju. I Enriko Karuzo je „izlio svoj zlatni glas” na njen dlan. Jaša Hajvec, virtuoz na violini, svirao je specijalno za nju, dok je ona prstima lagano dodirivala njegov instrument.

Helen je umrla 1968. godine u 87. godini, i danas se spominje u celom svetu sa velikim priznanjem i divljenjem. Ceo život je posvetila pomaganju gluvonemoslepih za koje je rekla da su to najusamljeniji ljudi među svima na svetu, da su oni „ti koji bulje u mrak u kojem jedino mrak bulji u njih”.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Helen Keler, oko novembra 1912. godine

Keler je napisala ukupno 12 objavljenih knjiga i nekoliko članaka.

Jedno od njenih najranijih dela, kad joj bilo 11 godina, bio je Kralj mraza (1891). Postojale su optužbe da je ovu priču plagirala iz The Frost Fairies Margaret Kanbi. Istraga o ovom pitanju je otkrila da je Helen možda doživela slučaj kriptomnezije, a to je da joj je Margaretina priča pročitana, ali je zaboravila na to, dok je sećanje ostalo u njenoj podsvesti.[6]

Sa 22 godine, Helen je objavila svoju autobiografiju, Priča o mom životu (1903), uz pomoć Salivan i njenog muža, Džona Mejsija. To je priča o njenom životu do 21 godine i napisana je tokom njenog studiranja na koledžu.

U članku koji je Helen napisala 1907. godine, skrenula je pažnju javnosti na činjenicu da se mnogi slučajevi slepila u detinjstvu mogu sprečiti pranjem očiju svake novorođene bebe dezinfekcionim rastvorom. U to vreme, samo mali deo lekara i babica je to radio. Zahvaljujući Kelerovom zagovaranju, ova zdravorazumska mera javnog zdravlja je brzo i široko usvojena.[7][8]

Helen je napisala Svet u kome živim 1908. dajući čitaocima uvid u to kako se osećala prema svetu..[9] Delo Iz mraka, serija eseja o socijalizmu, objavljena je 1913. godine.

Kada je Helen bila mlada, En Salivan ju je upoznala sa Filipsom Bruksom, koji ju je upoznao sa hrišćanstvom. Helen je poznata po izjavi: „Uvek sam znala da je tu, ali nisam znala Njegovo ime!“[10][11][12]

Njena duhovna autobiografija, Moja religija,[13] objavljena je 1927. godine, a zatim u opširno revidiranom obliku 1994. godine, kada se pojavila pod naslovom Svetlo u mojoj tami. To delo zagovara učenje Emanuela Svedenborga, hrišćanskog teologa i mistika koji je dao duhovno tumačenje učenja Biblije i koji je tvrdio da se Drugi dolazak Isusa Hrista već dogodio.

  • "The Frost King" (1891)
  • The Story of My Life (1903)
  • Optimism: an essay (1903) T. Y. Crowell and company
  • My Key of Life: Optimism (1904), Isbister
  • The World I Live In (1908)
  • The miracle of life (1909) Hodder and Stoughton
  • The song of the stone wall (1910) The Century co.
  • Out of the Dark, a series of essays on socialism (1913)
  • Uncle Sam Is Calling (set to music by Pauline B. Story) (1917)[14]
  • My Religion (1927; also called Light in My Darkness)
  • Midstream: my later life (1929) Doubleday, Doran & company
  • We bereaved.(1929) L. Fulenwider, Inc
  • Peace at eventide (1932) Methuen & co. ltd
  • Helen Keller in Scotland: a personal record written by herself (1933) Methuen, 212pp
  • Helen Keller's journal (1938) M. Joseph, 296pp
  • Let us have faith (1940), Doubleday, & Doran & co., inc.
  • Teacher: Anne Sullivan Macy: a tribute by the foster-child of her mind. (1955), Double Day
  • The open door (1957), Doubleday, 140pp
  • The faith of Helen Keller (1967)
  • Helen Keller: her socialist years, writings and speeches (1967)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Speeches, Helen Keller Archive at the American Foundation for the Blind”. Arhivirano iz originala 18. 12. 2021. g. Pristupljeno 23. 12. 2020. 
  2. ^ „Helen Keller Birthplace”. Helen Keller Birthplace Foundation, Inc. Arhivirano iz originala 22. 2. 2011. g. Pristupljeno 13. 1. 2005. 
  3. ^ „Harper Lee Among Inaugural Inductees Into Alabama Writers Hall of Fame”. The Huffington Post. 8. 6. 2015. Arhivirano iz originala 4. 12. 2015. g. Pristupljeno 15. 3. 2016. 
  4. ^ a b v g „Ljudi koji su pomerali granice- Helen Keler”. wannabemagazine. Pristupljeno 23. 1. 2019. 
  5. ^ „Ljubav je šesto čulo”. Politikin zabavnik. Pristupljeno 23. 1. 2019. 
  6. ^ „The life of Helen Keller”. Royal National Institute of Blind People. 20. 11. 2008. Arhivirano iz originala 7. 6. 2007. g. Pristupljeno 22. 1. 2009. 
  7. ^ Hubbard, Ruth Shagoury. „The Truth About Helen Keller”. rethinking schools. Arhivirano iz originala 9. 12. 2021. g. Pristupljeno 6. 12. 2021. 
  8. ^ Keller, Helen (januar 1907). „Unnecessary Blindness”. The Ladies' Home Journal. Arhivirano iz originala 6. 12. 2021. g. Pristupljeno 6. 12. 2021. 
  9. ^ Keller, Helen (1910). The World I Live In. New York: The Century Co. ISBN 978-1-59017-067-0. 
  10. ^ Willmington, H. L. (1981). Willmington's Guide to the BibleNeophodna slobodna registracija. Wheaton, Illinois: Tyndale House Publishers. str. 591. ISBN 978-0-8423-8804-7. Pristupljeno 15. 3. 2016. „Sometime after she had progressed to the point that she could engage in conversation, she was told of God and his love in sending Christ to die on the cross. She is said to have responded with joy, "I always knew he was there, but I didn't know his name!" 
  11. ^ Helms, Harold E. (30. 4. 2004). God's Final Answer. Xulon Press. str. 78. ISBN 978-1-59467-410-5. Arhivirano iz originala 8. 5. 2020. g. Pristupljeno 15. 3. 2016. „A favorite story about Helen Keller concerns her first introduction to the gospel. When Helen, who was both blind and deaf, learned to communicate, Anne Sullivan, her teacher, decided that it was time for her to hear about Jesus Christ. Anne called for Phillips Brooks, the most famous preacher in Boston. With Sullivan interpreting for him, he talked to Helen Keller about Christ. It wasn't long until a smile lighted up her face. Through her teacher she said, "Mr. Brooks, I have always known about God, but until now I didn't know His name." 
  12. ^ Dickinson, Mary Lowe; Avary, Myrta Lockett (1901). Heaven, Home And Happiness. The Christian Herald. str. 216. Pristupljeno 15. 3. 2016. „Phillips Brooks began to tell her about God, who God was, what he had done, how he loved me, and what he was to us. The child listened very intently. Then she looked up and said, "Mr. Brooks, I knew all that before, but I didn't know His name." 
  13. ^ Keller, Helen (17. 3. 2007). My Religion. The Book Tree. str. 177—178. ISBN 978-1-58509-284-0. Arhivirano iz originala 26. 12. 2020. g. Pristupljeno 16. 6. 2015. 
  14. ^ „94 Pauline story Images: PICRYL Public Domain Search”. PICRYL (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 9. 11. 2021. g. Pristupljeno 9. 11. 2021. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Spoljašnji video-zapis
Booknotes interview with Dorothy Herrmann on Helen Keller: A Life October 25, 1998], C-SPAN