Hidrosistem

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Hidrosistem je sistem voda nekog područja.

Rečni sistem[uredi | uredi izvor]

Glavna reka sa svojim pritokama sačinjava rečni sistem. Svi vodotoci nekog rečnog sistema svrstavaju se u redove. U njihovoj klasifikaciji postoji više metoda. Gravelijus (1914) smatra da u koliko reka pripada višem redu, utoliko je ona manja i beznačajnija. Takva klasifikacija reka u redove je neispravna, jer je npr. Sava pritoka prvog reda Dunava, a takođe i neki mali bezimeni potok koji utiče u Dunav. Stoga je ova klasifikacija napuštena. Američki inženjer R. Horton (1945) postupio je suprotno od Gravelijusa: tokovi prvog reda su samo ni koji nemaju uopšte nikakvih pritoka; tokovu drugog reda primaju samo pritoke drugog reda, dok tokovi trećeg reda primaju pritoke drugog reda, ali i pritoke prvog reda itd. Prema tome, po Hortonovoj klasifikaciji vodotoka, ukoliko glavna reka pripada većem redu, onda ona ima utoliko razvijeniji rečni sistem.

Štraler (1952) svrstava u tokove prvog reda vodotoke bez pritoka- pa i izvorišni tok reke. Spajanjem dva vodotoka prvog reda nastaje vodotok drugog reda, a ako se ovome priključi isti takav vodotok onda se pojavljuje vodotok trećeg reda. Vodotok četvrtog reda nastaje spajanjem dva vodotoka trećeg reda itd. Kasnije su uočene izvesne nelogičnosti i ove klasigikacije vodotoka pa je Šreve (1967) predložio novu šemu. U ovoj dva vodotoka drugog reda posle spajanja daju vodotok četvrtog reda, a ako se njemu priključi vodotok prvog reda, onda nastaje vodotok petog reda. Po Šreveovoj klasifikaciji vodotoka, završni rad neke reke predstavlja u suštini zbir vodotka u rečnom sistemu. Mada Šreveova klasifikacija vodotoka privlači pažnju, jer joj pristut logičan, ona još nije postala osnova većine morfometrijskih istraživanja rečnih sistema.

Rečna mreža[uredi | uredi izvor]

Sve površinske vode na kopnu sačinjavaju njegovu hidrografsku mrežu. Tu spadaju vodotoci, jezera, močvare pa i lednici. Same reke sačinjavaju mrežu, koja je, samo deo hidrografske mreže.

Treba razlikovati pojam rečnog sistema od rečne mreže; prvi sačinjava određenu hidrografsku celinu- sistem, a drugi nema to svojstvo. Tako npr. Amazon sa svojim pritokama predstavlja najveći hidrografski sistem na Zemlji, dok sve reke Južne Amerike sačinjavaju njenu rečnu mrežu. U našoj zemlji se može govoriti o hidrografskim sistemima Morave, Timoka, Kolubare i drugih reka, ali svi vodotoci naše zemlje obrazuju njenu rečnu mrežu. Zapaženo je da na pojedinim terenima postoji više vodotoka, pa tako zemljište ima veću gustinu rečne mreže. Ona se izražava na više načina i uglavnom po rečnim sistemima, a obeležava se slovom D.

Čestina vodotoka predstavlja odnos između broja reka i površine sliva ili neke druge teritorije, izražene u km². U ravnicama preovlađuju vodotoci većih dužina, ali u manjem broju, pa je stoga tamo gustina vodotoka mala. Međutim, u planinskim terenima, naročito u seppentinitima, veliki je broj kratkih vodotoka, zbog čega je njihova čectina znatna.

Gustina rečne mreže(D) po Nojmanu predstavlja odnos između ukupne dužine svih vodotoka i površine sliva. Po Nojmanovom obrascu dobija se prosečna dužina vodenih tokova na površini od 1km² sliva. Ona zavisi od više činilaca, najvažniji su: podneblje, a naročito geološka građa i reljef, i u manjoj meri, vegetacija. Najveću gustinu rečne mreže imaju planinski tereni, koji obiluju padavinama, a izgrađeni su od vododržljivih stena. Srbija ima rečnu mrežu dužine 65 980 km ili prosečno 747 m/km². Poznavanje gustine rečne mreže je značajno u potamološkim proučavanjima, jer onda predstalja sistem prirodnih kanala, koji odvodnjavaju sliv. Za neke rečne slivove u normalnim terenima utvrđena je korelaciona veza između gustine rečne mreže i veličine oticanja padavina.[1]

Tipovi rečne mreže[uredi | uredi izvor]

Na geografskim kartama rečna mreža ima raznolike oblike, ali se svi oni mogu svrstati u nekoliko grupa, odnosno tipova. Oni zavise najviše od tektonskih pokreta, reljefa i geološke građe teritorije na kojoj se razvila rečna mreža.

  • Dendroidni (drvoliki) tip rečne mreže podseća na stablo sa granama. Vodotoci su krivudavi i utiču u glavnu reku pod različitim uglovima, koji su pretežno oštri. Ovakav tip rečne mreže se razvija najčešće na horizontalnim ili skoro horizontalnim slovejima sedimentnih stena, ali u kristalnim škriljcima podjednake otpornosti prema rečnoj eroziji.
  • Pravougli tip rečne mreže razvija se obično duž tektonsih raseda, koji su ispresecali teritoriju pod uglovima bliskim 90°. Ako ovi uglovi više odstupaju od veličine od 90°, onda se obrazuje dijagonalni tip rečne mreže. Često se na nekoj teritoriji sa pravougaonom rečnom mrežom pojavljuju i dendroidni. Do takve pojave dolazi samo na terenima sa jednorodnim stenama, koje su ispresecane međusobno udaljenim toliko da se na površinama između njih mogu obrazovati drugi tip rečne mreže. Glavni vodotoci sačinjavaju u ovom slučaju pravougli tip rečne mreže, a njihove pritoke dendroidni.
  • Rešetkasti tip rečne mreže sastoji se od više skoro paralenih tokova, koji teku u jednom pravcu, i većeg broja njihovih manjih pritoka, što u prve utiču skoro pod pravim uglom. Ovakav tip rečne mreže se razvija najčešće na teritorijama sa nabranim slojevima, pri čemu su ose sinklinala skoro paralelne. Po sinklinalama teku glavni vodotoci, a sa krila antiklinale njihove kratke pritoke. Rešetkasti tip rečne mreže je veoma često zastuljen u oblastima pleistocenog inlandajsa; u njima su formirana dugačka brežuljaksta uzvišenja- drumlini. Između drumlina teku glavni vodotoci, a sa njihovih padavina manje pritoke.
  • Radijalni tip rečne mreže se razvija oko okruglastih uzvišica, na kojima su izvori vodotoka; sledeći pravac pada terena, reke se razilaze niz padine uzvišice tekući skoro pravolinijski ili neznatno krivudajući. Takav tip rečne mreže je karakterističan za padine vuklana, ali i za druge predele u kojima je erozivno- akumulativnim ili tektonskim procesima nastalo neko okruglasto uzvišenje.
  • Centripetalni tip rečne mreže karakterističan je za veće vulkanske kaldere, kao i za veće kotline sa unutrašnjim odvodnjavanjem. U takvim slučajevima reke utiču u jezero na dnu ulegnuća ili pak otiču vodotokom koji je probio prsten kaldere, odnosno obod kotline.

U jednom rečnom sistemu, sa velikom površinom sliva i raznorodnom tektonikom, reljefom i geološkom građom, mogu se obrazovati različiti tipovi rečne mreže. Njihovim proučavanjem mogu se objasniti neke osobenosti rečnih režima(npr. visina i trajanje poplavnog talasa).[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Gavrilović Lj.(1994), "Hidrologija-novi pravac u hidrološkoj nauci i praksi", Beograd; pp. 79
  2. ^ Gavrilović Lj. (1988), "Hidrologija u prostornom planiranju", Beograd; pp. 81