Hijene

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Хијена)

Hijene
Vremenski raspon: 26–0 Ma
rani Miocen do danas
predstavnici porodice Hyaenidae
Naučna klasifikacija e
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Mammalia
Red: Carnivora
Podred: Feliformia
Infrared: Aeluroidea
Parvred: Viverroidea
Natporodica: Herpestoidea
Porodica: Hyaenidae
Grey, 1821
Tipski rod
Hyaena
Brisson, 1762
Rodovi
[vidi tekst]
današnja rasprostranjenost porodice
Sinonimi
lista sinonima:
  • Hyaenadae (Grey, 1821)
  • Hyaenida (Haeckel, 1866)
  • Hyaenina (Bonaparte, 1850)
  • Hyenina (Grey, 1825)
  • Protelidae (Flower, 1869)

Hijene (Hyaenidae) predstavljaju porodicu kopnenih grabljivica iz reda zvijeri. Porodica se sastoji od četiri vrste − smeđe hijene, prugaste, pjegave i zemnog vuka. Žive u zapadnoj Aziji, na Indijskom potkontinentu, Arapskom poluostrvu i u velikom dijelu Afrike.

Anatomija[uredi | uredi izvor]

Uprkos površnoj sličnosti sa psima, hijene su zapravo najsrodnije mačkolikoj porodici mungosa Herpestidae, premda se s tim ne slažu svi naučnici[traži se izvor].

Spoljašnje odlike[uredi | uredi izvor]

Obilježje svih hijena je da su im prednje noge duže od stražnjih, te im hod nalikuje na medvjeđi, i da ne mogu uvući kandže.

Male hijene, poput zemnog vuka, su dugačke od 55 do 80 cm i teške od 9 do 14 kg, dok velike pjegave hijene mogu biti dugačke i do 165 cm i teške i do 86 kg. Dužina repa varira od 18 do 44 cm.

Zemni vuk, prugasta hijena i smeđa hijena imaju raskošno, prugasto krzno i grive koje nakostriješe kad su uplašene. Krzno pjegave hijene je nešto kraće i istačkano. Za razliku od ostalih vrsta iz porodice, grivne dlake pjegave hijene su usmjerene ka naprijed. One imaju i vrlo jak ugriz u odnosu na svoju veličinu, ali uprkos uvriježenom mišljenju da imaju najjači ugriz u prirodi, postoje mnoge životinje čiji je ugriz jači (poput tasmanijskog đavola)[1][2].

Zubi[uredi | uredi izvor]

Pjegave hijene i, u manjoj mjeri, smeđe hijene, imaju snažne zube za kidanje mesa i snažne premolarne zube za lomljenje kostiju. Zemni vuk ima vrlo smanjene kutnjake, koji poneke odrasle jedinke ni nemaju, ali imaju istu dentalnu strukturu kao i preostale tri vrste[3]. Dentalna formula za sve hijene je sledeća:

3.1.4.1
3.1.3.1

Inteligencija[uredi | uredi izvor]

Hijene su vrlo inteligentne životinje, i neki naučnici smatraju da su na istom nivou inteligencije kao neke vrste majmuna[4]. Jedan od pokazatelja inteligencije hijena je da plijen skupljaju na jedno mjesto da bi ga zaštitile od strvinara. Njihove metode lova su takođe dobar pokazatelj inteligencije[5].

Polni sistem[uredi | uredi izvor]

Mužjaci, za razliku od drugih predatora, nemaju penisnu kost (Baculum). Ženke hijena imaju snažno izražene spoljašnje dijelove polnih organa − njihov klitoris može biti dugačak i do 15-20 cm, te se često naziva pseudopenisom. Osim toga, okružen je kesicama koje podsjećaju na testise mužjaka, pa se polovi čak i kod posmatranja izbliza jedva mogu razlikovati. Pored toga, imaju jednu do tri bradavice. Ova anatomska posebnost ranije je dovodila do pretpostavke da su hijene hermafroditi, što nije tačno. Isturene genitalije ženki služe za oplodnju, uriniranje i donošenje mladih. Da bi muški polni organ mogao ući i da bi mogle okotiti mlade, one se rastegnu. Njihova anatomska građa je takva da im dopušta apsolutnu kontrolu nad izborom seksualnog partnera.

Mužjaci i ženke hijena se izgledom uglavnom malo razlikuju, sem što su mužjaci nešto veći od ženki. Izuzetak su pjegave hijene, čije ženke su krupnije od mužjaka i dominantne u ponašanju.

Način života[uredi | uredi izvor]

Prugasta hijena
Zemni vuk u zoološkom vrtu San Antonio, Teksas

Hijene žive na otvorenom prostoru poput žbunastih ili travnatih površi, uključujući i manje guste šume. Uglavnom su aktivne noću i žive u pećinama, napuštenim zgradama, grmlju itd.

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Premda se za hijene generalno misli da su strvinari, to nije tačno za sve hijene. Dok su prugasta i smeđa hijena zaista prije svega strvinari, pjegava hijena aktivno lovi plijen, a zemni vuk vrstom ishrane potpuno odstupa i od jednih i od drugih i hrani se termitima.

Negativne konotacije u vezi sa hijenama su djelimično nastale zbog iskopavanja i jedenja leševa, što je za njih sasvim prirodno zbog jakog organa za varenje koji može da svari široku lepezu različitih tkiva, uključujući i kosti. Tome pomažu i jaki premolarni zubi za mrvljenje kostiju, kao i snažni i oštri zubi za kidanje i sječenje mesa.

Sve vrste hijena odlažu fekalije daleko od glavnog prebivališta.

Obilježavanje teritorije[uredi | uredi izvor]

Sve vrste hijena luče uljastu, žutu supstancu iz analnih žlijezda da bi označile teritoriju. Kada to čine, analna kesica se izvrće napolje. Hijene to čine i kada žele pokazati potčinjenost drugim, dominantnijim, jedinkama hijena. Kada se sretnu dvije neupoznate jedinke, jedna drugoj njuše genitalije, analnu oblast i analne kesice. U tu svrhu obje dižu zadnju nogu da bi dopustile drugoj prilaz. Označavanje teritorije vrše i grebući zemljište šapama, čime ispuštaju miris iz žlijezda na donjim dijelovima stopala.

Uticaj na kulturu[uredi | uredi izvor]

Zbog iskopavanja i jedenja leševa, kao i zbog njihovog prodornog „smijeha“, koji je njihov vid komunikacije, hijene su u toku istorije mahom imale negativnu reputaciju. Hijene su u Africi povezivane i sa božanstvima, kao đavolji i vještičji pomoćnici. Po tom vjerovanju, vještice i čarobnice jašu na hijenama ili se čak pretvaraju u njih.

Rani prirodnjaci su hijene smatrali hermafroditima ili čak vrstom koja često praktikuje homoseksualnost, zbog karakterističnog klitorisa ženki. U starijim pisanim djelima, poput Ovidijeve „Metamorfoze“ i „Fiziologije“, hijena se spominje kao vrsta koja često mijenja pol iz muška u žensko i obratno. Kliment iz Aleksandrije, u svom djelu „Pedagogus“, primjećuje da su hijene, kao i zečevi, „vrlo opsjednute polnim odnosom“. U Evropi se hijena uglavnom spominjala u kontekstu seksualne dekadencije, prostitucije i drugih vidova devijantnog seksualnog ponašanja.

Evolucija[uredi | uredi izvor]

Nisu pronađeni fosilni ostaci hijena prije ranog miocena, prije oko 20 miliona godina, što ih čini jednom od najnovijih vrsta zvijeri. Vjeruje se da je porodica hijena nastala u Africi i raširila se kroz Evropu i Aziju. Dostigle su vrhunac tokom pleistocena, kada je postojalo 4 roda i 9 vrsta hijena[6].

Najstariji primjerak hijene je Protictitherium gaillardi koji je, poput mačke, mogao uvući kandže. Bila je slična vrstama iz porodice cibetki (Viverridae) i živjela uglavnom na drveću. Hranila se manjim pticama i sisarima kao i insektima. Ova vrsta je izumrla prije 5,3 do 4,2 miliona godina.

Druge vrste hijena su se raširile po Evropi i više su živjele na tlu. Od njih najstarija poznata hijena Plioviverrops orbignyi se, za razliku od Protictitheriuma gaillardia, hranila isključivo insektima i nije mogla uvući kandže. Ova vrsta je postojala u periodu od prije 17 miliona do prije 5,3 miliona godina, najvećim dijelom u miocenu.

Malo nakon nastanka prvih Plioviverropsa, nastale su i druge, veće, vrste hijena, koje su imale i drugačiju strukturu zuba i živjele više na otvorenim prostorima, pošto se smanjio broj šuma a povećao broj travnatih površi. Prije oko 10 miliona godina, neke hijene su se specijalizovale za brzo trčanje koje im je postalo bitnije za hvatanje plijena nego jaki zubi za mrvljenje kostiju i jedenje strvina. Prije oko 6 do 7 miliona godina, nastale su nešto sporije vrste, ipak najviše specijalizovane za jedenje i varenje teških tvari, poput kostiju isl.

Izumrli rodovi hijena uključuju, pored navedenih, i Chasmaporthetes, Adcrocuta (veliki strvinari), Pachycrocuta, Lycyaena, Chasmoporthetes, koji je dospio i do sjeverne Amerike).

Većina vrsta hijena su izumrle pred kraj miocena, vjerovatno kao posljedica dominantnijih pasa.

Sistematika[uredi | uredi izvor]

Danas se porodica hijena dijeli na dvije potporodice (Hyaeninae i Protelinae), jednom sa tri, a drugom sa po jednom vrstom.

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Klasifikacija porodice Hyaenidae:

[† - oznaka za izumrli takson]

  • Porodica: Hyaenidae (hijene)
    • Rod: †Tongxinictis
      • Tongxinictis primordialis
    • Potporodica: Hyaeninae (prave hijene)
    • Potporodica: Protelinae
    • Potporodica: †Ictitheriinae <---[polifiletska potporodica]
      • Rod: †Hyaenictitherium
        • Hyaenictitherium hyaenoides
        • Hyaenictitherium minimum
        • Hyaenictitherium namaquensis
        • Hyaenictitherium parvum
        • Hyaenictitherium pilgrimi
        • Hyaenotherium wongii
      • Rod: †Ictitherium
        • Ictitherium ebu
        • Ictitherium ibericum
        • Ictitherium intuberculatum
        • Ictitherium kurteni
        • Ictitherium pannonicum
        • Ictitherium tauricum
        • Ictitherium viverrinum
      • Rod: †Lycyaena
        • Lycyaena chaeretis
        • Lycyaena crusafonti
        • Lycyaena dubia
        • Lycyaena macrostoma
      • Rod: †Miohyaenotherium
        • Miohyaenotherium bessarabicum
      • Rod: †Plioviverrops
        • Plioviverrops faventinus
        • Plioviverrops gaudryi
        • Plioviverrops gervaisi
        • Plioviverrops guerini
        • Plioviverrops orbignyi
      • Rod: †Protictitherium
        • Protictitherium aegaeum
        • Protictitherium cingulatum
        • Protictitherium crassum
        • Protictitherium csakvarense
        • Protictitherium gaillardi
        • Protictitherium intermedium
        • Protictitherium llopisi
        • Protictitherium punicum
        • Protictitherium sumegense
        • Protictitherium thessalonikensis
      • Rod: †Thalassictis
        • Thalassictis certa
        • Thalassictis chinjiensis
        • Thalassictis montadai
        • Thalassictis proava
        • Thalassictis robusta
        • Thalassictis sarmatica
        • Thalassictis spelaea
      • Rod: †Tungurictis
        • Tungurictis spocki

Filogenija[uredi | uredi izvor]

Dolje prikazan kladogrami predstavlja filogenetske veze porodice hijene.[7][8][9][10][11][12]

 Herpestoidea 
 Herpestidae 

[[Mungosi|Herpestidae (sensu stricto)]]

Eupleridae

 sensu lato 
 Hyaenidae 
 ? 

Percrocutidae

Lophocyonidae

 Hyaenidae 
 †Protictitherium 

Protictitherium crassum

Protictitherium gaillardi

Protictitherium cingulatum

Protictitherium intermedium

Protictitherium llopisi

Protictitherium punicum

Protictitherium thessalonikensis

Protictitherium aegaeum

Protictitherium sumegense

Protictitherium csakvarense

 †Plioviverrops 

Plioviverrops guerini

Plioviverrops faventinus

Plioviverrops gaudryi

Plioviverrops orbignyi

Plioviverrops gervaisi

 †Tungurictis 

Tungurictis spocki

 †Thalassictis 

Thalassictis certa

Thalassictis montadai

Thalassictis proava

Thalassictis robusta

Thalassictis sarmatica

Thalassictis spelaea

Thalassictis chinjiensis

 †Tongxinictis 

Tongxinictis primordialis

 Protelinae 
 Proteles 

Proteles cristatus

Proteles amplidentus

 †Ictitherium 

Ictitherium intuberculatum

Ictitherium pannonicum

Ictitherium kurteni

Ictitherium tauricum

Ictitherium ibericum

Ictitherium viverrinum

Ictitherium ebu

 †Miohyaenotherium 

Miohyaenotherium bessarabicum

 †Hyaenotherium 

Hyaenotherium wongii

Hyaenictitherium hyaenoides

Hyaenictitherium pilgrimi

Hyaenictitherium parvum

Hyaenictitherium namaquensis

Hyaenictitherium minimum

 †Lycyaena 

Lycyaena macrostoma

Lycyaena crusafonti

Lycyaena chaeretis

Lycyaena dubia

'Hyaeninae'===>

 sensu stricto 
 sensu lato 
 Hyaeninae 
 †Hyaenictis 

Hyaenictis graeca

Hyaenictis hendeyi

Hyaenictis wehaietu

Hyaenictis almerai

 †Lycyaenops 

Lycyaenops silberbergi

Lycyaenops rhomboideae

 †Chasmaporthetes 

Chasmaporthetes ossifragus

Chasmaporthetes sp. (Florida)

Chasmaporthetes nitidula

Chasmaporthetes australis

Chasmaporthetes lunensis

Chasmaporthetes melei

Chasmaporthetes borissiaki

Chasmaporthetes gangsriensis

Chasmaporthetes exitelus

Chasmaporthetes bonisi

 †Metahyaena 

Metahyaena confector

 †Palinhyaena 

Palinhyaena reperta

hyaenid sp. (E Langebaar)

 †Belbus 

Belbus beaumonti

Belbus djurabensis

 †Werdelinus 

Werdelinus africanus

 †Leecyaena 

Leecyaena lycyaenoides

Leecyaena bosei

 Hyaena 
 (Hyaena

Hyaena abronia

Hyaena hyaena

Hyaena namaquensis

 (Parahyena

Hyaena howelli

Hyaena brunnea

 †Pliocrocuta 

Pliocrocuta perrieri

 †Pachycrocuta 

Pachycrocuta brevirostris

Pachycrocuta robusta

Pachycrocuta pyrenaica

Pachycrocuta sinensis

 †Adcrocuta 

Adcrocuta eximia

 †Allohyaena 

Allohyaena kadici

 Crocuta 

Crocuta eturono

Crocuta dietrichi

Crocuta crocuta

Vremenska rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Madagaskarski mungosiMungosiPercrocutidaeLophocyonidaeQuaternaryPliocenMiocenOligocenQuaternaryPiacenzianZancleanMessinianTortonianSerravallianLanghianBurdigalianAquitanianChattian

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Abc.net - „torbar ima najjači ugriz (na jeziku: engleski). 
  2. ^ Vro, S., Mek Henri, C., i Tomason Dž. (2005). Poređenje snage ugriza u velikih sisara i pretpostavljenog ponašanja fosilnih taksona. str. 619—625. 
  3. ^ Ričardson, Filip K. R. i Birder, Sajmon (1984). Enciklopedija sisara. Njujork. ISBN 978-0-87196-871-5. 
  4. ^ Tvrdnja biologa Džefrija Samuela Korvina, u epizodi televizijske serije „Iskustvo Džefa Korvina“, usredsređujući se prvenstveno na pjegave hijene
  5. ^ Lind, Hans: „Knjiga o psihologiji životinja“
  6. ^ LionCrusher.com Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. jul 2007) - „Hyaenidae“ (jezik: engleski)
  7. ^ Werdelin, L.; Solounias, 1991 (1991). „The Hyaenidae: taxonomy, systematics and evolution.” (PDF). Fossils and Strata. 30: 1—104. 
  8. ^ Koepfli, K.-P.; Jenks, S. M.; Eizirik, E.; Zahirpour, T.; Van Valkenburgh, B.; Wayne, R. K. (2006). „Molecular systematics of the Hyaenidae: Relationships of a relictual lineage resolved by a molecular supermatrix”. Molecular Phylogenetics and Evolution. 38 (3): 603—620. doi:10.1016/j.ympev.2005.10.017. 
  9. ^ Barycka, E. (2007). „Evolution and systematics of the feliform Carnivora”. Mammalian Biology. 72 (5): 257—282. doi:10.1016/j.mambio.2006.10.011. 
  10. ^ Turner, Alan; Antón, Mauricio; Werdelin, Lars (2008). „Taxonomy and evolutionary patterns in the fossil Hyaenidae of Europe”. Geobios. 41: 677—687. doi:10.1016/j.geobios.2008.01.001. 
  11. ^ Wilson, D.E.; Mittermeier, R.A., ur. (2009). Handbook of the Mammals of the World, Volume 1: Carnivora. Barcelona: Lynx Ediciones. str. 50—658. ISBN 978-84-96553-49-1. 
  12. ^ Carlos Coca-Ortega; Juan Antonio Pérez-Claros (2019). „Characterizing ecomorphological patterns in hyenids: a multivariate approach using postcanine dentition”. doi:10.7717/peerj.6238. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Vro, S., Mek Henri, C., i Tomason Dž. (2005). Poređenje snage ugriza u velikih sisara i pretpostavljenog ponašanja fosilnih taksona. str. 619—625. 
  • Ričardson, Filip K. R. i Birder, Sajmon (1984). Enciklopedija sisara. Njujork. ISBN 978-0-87196-871-5. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]