Holandski jezik

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
holandski jezik
Nederlands
Izgovor [ˈneːdərlɑnts]
Govori se u Kraljevina Holandija, Belgija (Flandrija i Brisel), Surinam, Aruba, Holandski Antili, Francuska Flandrija, Južnoafrička Republika
Region zapadna Evropa, Karibi, Južna Amerika, Južna Afrika
Broj govornika
  • maternji: +22 miliona
  • sveukupno: +27 miliona (nedostaje datum)
latinica (holandska varijanta)
Zvanični status
Službeni jezik u

 Holandija
 Belgija
 Surinam

 Aruba
 Kurasao
 Sveti Martin (Holandija)

 Evropska unija
 Beneluks
 Unija južnoameričkih nacija
Reguliše Holandska jezička unija (Nederlandse Taalunie)
Jezički kodovi
ISO 639-1 nl
ISO 639-2 dut (B)
nld (T)
ISO 639-3 nld
{{{mapalt}}}
Rasprostranjenost holandskog jezika u svetu
  Drugi jezik
  Maternji
  Administrativni
  Manjinski
{{{mapalt2}}}
Rasprostranjenost holandskog jezika u Zapadnoj Evropi
  Većinski jezik
  Manjinski jezik

Holandski jezik (Nederlandse taal) (izvorno: duits der nederen landen, odnosno de duitse taal der nederen landen/njemački jezik niskih zemalja, takođe: Nederduits/ donjonjemački jezik; nizozemski), prema holandskoj regiji Holandiji, iz čijih se narječja holandski književni jezik (donjonjemački standardni jezik) prvenstveno razvio, ubraja se, kao i njemački jezik, u germansku granu indoevropskih jezika. Holandski jezik se većinom koristi u Holandiji, Belgiji, te nekim bivšim i sadašnjim holandskim kolonijama. Varijanta holandskog, koja se koristi u Belgiji, ponekad se naziva flamanskim jezikom.

Porijeklo i razvitak[uredi]

Holandski jezik je jedan od zapadnogermanskih jezika. Nastao je iz donjofranačkog (jedne od grana donjonjemačkog) i drugih dijalekata donjonjemačkoga jezika, te se dalje razvijao u „nižim zemljama Franačke" – sjeverozapadno od Benrater linije. Nauka o indogermanskim jezicima/Germanistika smješta holandski jezik kao zapadnu granu donjonjemačkog jezika uz bok donjosaskog jezika i istočnodonjonjemačke grane njemačkog jezika. Govornici donjonjemačkih (sjevernonjemačkih) narječja i oni koji ih razumiju, u pravilu su sposobni (većim dijelom) razumjeti i holandski. Holandski se jezik stoga s pravom može opisati kao strani jezik kojeg germanofoni najlakše mogu naučiti. Zbog, u poređenju s holandskim, složenije njemačke gramatike, ova izjava doduše ne vrijedi i za govornike holandskog jezika koji nauče njemački.

Prvobitno se, a i danas pretežno, holandski govori u Holandiji, flamanskom dijelu Belgije, u Briselu, kao i u pograničnim regijama Francuske i Njemačke. Na jezičnoj granici prema njemačkome narječja holandskog odnosno donjofranačkog neprimjetno prelaze u zapadnosrednjonjemačka narječja, koja su takođe franačkog porijekla.

Holandski se zasniva na donjonjemačkom književnom jeziku 17. stoljeća, koji je postupno bio obogaćivan izrazima iz narječja pokrajinā Brabant i Holandije. Starija varijanta bio je prekoregionalni jezik Hanze, koji je bio u upotrebi u Antverpenu, Brižu, a nedugo potom i u Holandiji, gdje se proširio kao jezik trgovine i učenosti. Posuđenice dolaze iz francuskog te u novije vrijeme pretežno engleskog jezika. Što se rječnika tiče, holandski je u znatno većoj mjeri od savremenog njemačkog očuvao staronjemačke riječi. Dalji jezični razvitak i novi oblici današnjeg njemačkog jezika nikad nisu uspijeli ući u holandski jezik, pa tako u (književnome) njemačkom već nestali pojmovi nastavljaju živjeti u holandskom (npr. Oorlog, lenen, kiezen, verbazen). Za razliku od književnog njemačkog, riječi su glasovno nepromijenjene = "platt" (= ravne), dakle nisu sudjelovale u promjeni suglasnika u njemačkom književnom jeziku.

Istorijski pregled[uredi]

Istorija holandskog jezika često se dijeli na sljedeće faze:

  • Staroholandski (otprilike 800-1100.) – ovim pojmom označuju se starofranački dijalekti koji su se prostirali na današnjem holandskom govornom području. Ti su dijalekti tek slabo utvrđeni, budući da su njihovi tragovi neznatni.
  • Pod srednjoholandskim (otprilike 1100-1500.) podrazumijevaju se flamanska i brabantska narječja donjofranačkog koja su delimično bila prenesena i u pisani oblik. Iz ovoga su razdoblja usmenom predajom sačuvana značajna djela dvorskog i viteškog pjesništva. Srednjoholandski se obično zvao "dietsch" ili "dütsch".
  • Novoholandski (od 16. stoljeća) se naprotiv zasniva na prekoregionalnome donjonjemačkom književnom jeziku (nederdytsch; nederduitsch; „srednjodonjonjemački"). Od 17. stoljeća te posebno jako sredinom 20. stoljeća donjonjemački je u sjevernoj Njemačkoj postupno potiskivan od književnog njemačkog (navlastito u gradovima) te danas još postoji samo u obliku regionalnih dijalekata. U Flandriji, Brabantu i Holandiji se međutim donjonjemački razvio u savremeni holandski književni jezik.

Središnji događaj u istoriji holandskog jezika bilo je dovršenje "Statenbijbel" (=Državne Biblije) između 1618. i 1637. Ona ima slično značenje kao i njemački prijevod Biblije Martina Lutera. Prijevod je nastao po nalogu crkvenog sabora u Dordrehtu te se usmjeravao prema autentičnim grčkim izvornicima. Prijevod Biblije bitno je doprinio pojednostavljenju jezika.

Dalja značajna izdanja, koja su uticala na nastanak jedinstvenog jezika, bila su prvi holandski gramatički priručnik Twe-sprack vande Nederduitsche letterkunst, Špigel, djelo nastalo radom Hendrika Laurenscona i drugih članova ugledne amsterdamske „Rederijkerskamer“ oko 1584., i temeljno djelo Aanleidinghe ter Nederduitsche Dichtkunste, koje je 1650. napisao Just van den Vondel.

Geografska rasprostranjenost[uredi]

Osim u Kraljevini Holandiji i Belgiji, holandski jezik se u prošlosti uveliko koristio i na sjeveru Francuske, području znanom kao Francuska Holandija. Danas ga je na tom području praktično potpuno zamijenio francuski jezik.

Ukupno na svijetu postoji oko 23 miliona izvornih govornika ovog jezika, bez brojanja govornika afrikansa, jezika proizašlog iz holandskog koji se govori u Južnoafričkoj Republici.

Službeni status[uredi]

Holandski je službeni jezik Kraljevine Holandije (koja obuhvata evropsku Holandiju, Arubu i Holandske Antile). Takođe je jedini službeni jezik nezavisne države Surinam, koja je do 1975. bila dio Kraljevine Holandije. U Belgiji ima status jednog od triju službenih jezika države, te službenog jezika pokrajine Flandrije. Jedan je od službenih jezika EU.

Od 1980. tijelo koje reguliše ovaj jezik je Nederlandse Taalunie. Zadatak ove organizacije je usklađivanje i pojednostavljivanje raznih književnih i gramatičkih aspekata ovog jezika. Organizacija je takođe zadužena i za promociju holandskog jezika. Organizacija redovno izdaje „zelenu knjižicu“ (groen boekje), spisak službenih riječi holandskog jezika. Od 2005. i Surinam je član ove organizacije, tako da se sada uz belgijsko-holandske, tu nalaze i brojni surinamski izrazi.

Jezici proizašli iz holandskog[uredi]

Bliski rođak holandskog jezika je afrikans ili afrikanerski jezik koji se govori u Južnoafričkoj Republici i Namibiji. Ovaj jezik je nastao većinom od raznih dijalekata holandskog iz 17. stoljeća. Govornici holandskog jezika obično mogu razumjeti i čitati afrikanerski jezik.

Takođe postoji određeni broj kreolskih jezika holandskog porijekla, većinom u Indoneziji i SAD.

Dijalekti[uredi]

Postoje razni dijalekti holandskog, kako u Holandiji, tako i u Belgiji. Obično se dijele u sljedeće dijalektne grupe:

Dijalekti holandskog jezika

A. Jugozapadna grupa (Zeeuws/West-Vlaams)

1. zapadnoflamanski, uključuje Frans-Vlams u Ceuvs-Vlams

B. Severozapadna grupa

C. Severoistočna grupa

D. Središnjoseverna grupa

E. Središnjojužna grupa

F. Jugoistočna grupa

G. Surinam

Primjeri[uredi]

srpski holandski
zemlja aarde
nebo hemel
voda water
vatra vuur
muškarac man
žena vrouw
jesti eten
piti drinken
veliki groot
mali klein
noć nacht
dan dag
igrati (se) spelen
riječ woord

Spoljašnje veze[uredi]