Cev (vatreno oružje)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ruski top izliven 1586. godine.

Cev (engl. Gun barrel), deo vatrenog oružja kojim se hemijska energija baruta pretvara u kinetičku energiju projektila i projektilu daje pravac kretanja, a u većine oružja (olučne cevi) i obrtanje oko uzdužne ose.[1]

Struktura[uredi | uredi izvor]

Unutrašnjost cevi naziva se kanal ili duša cevi. Prednji deo kanala, usta cevi, je otvoren, a zadnji zatvoren i to:

  • kod starinskog vatrenog oružja (sprednjače, u širokoj upotrebi do 1865) i nekih modernih minobacača direktno zadnjakom cevi.[1]
  • kod moderne artiljerije i pušaka ostraguša zatvaračem, smeštenim u zadnjak cevi (kod artiljerije), ili sanduk (kod streljačkog oružja).[1]

Zadnjak i sanduk mogu biti izrađeni iz posebnog ili (ređe) istog komada kao cev: u prvom slučaju spajaju se sa cevi navijanjem, uvijanjem ili (samo u nekih minobacača) zavarivanjem, čineći opet sa njom jednu celinu - cev u širem smislu. Prečnik kanala na ustima cevi naziva se kalibar cevi, i on se često koristi i kao mera za dužinu cevi. Prema izgledu unutrašnje površine, cevi se dele dele na glatke i olučne.[1]

Glatke cevi[uredi | uredi izvor]

Glatke cevi primenjivane su od sredine 14. veka do polovine 19. veka, kako kod artiljerijskog oruđa tako i kod ručnog vatrenog oružja (arkebuze, muskete). Početkom 20. veka ponovo su se počele izrađivati za minobacače koji su se tada pojavili. Danas ih osim minobacača imaju ručni raketni bacači i neki protivtenkovski topovi.[1]

Olučne cevi[uredi | uredi izvor]

Izolučene, žlebne ili ižlebljene cevi, u širokoj upotrebi od polovine 19. veka, počele su se, kao pokušaji, primenjivati još od pojave prvog vatrenog oružja. Na izradu olučnih cevi prešlo se početkom 19. veka, kada se uvidelo da se oružjem sa takvim cevima može postići veća preciznost gađanja i za jednu trećinu veći domet nego oružjem sa glatkim cevima.[1]

Delovi cevi[uredi | uredi izvor]

Kanal cevi deli se na vodište projektila i barutnu komoru. Olučne cevi imaju između ta dva dela prelazni konus, na koji naleže deo projektila za urezivanje u oluke. Cevi sa zatvaračem imaju još i njegovo ležište u zadnjaku cevi (artiljerijska oruđa) ili sanduku (ručno vatreno oružje).[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 2, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1971), str. 160-166