Crveni Kareni

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Crveni Kareni
ကယားလူမျိုး
Zastava Crvenih Karena
Ukupna populacija
oko 250.000
Regioni sa značajnom populacijom
 Mjanmar
 Tajland
 SAD
Jezici
crvenokarenski
Religija
hrišćanstvo (mormonizam, anglikanizam), budizam i animizam
Srodne etničke grupe
ostali sino-tibetanski narodi

Crveni Kareni, poznatiji i kao Karenni (engl. Karenni people), i kao Kaja (burm. ကယားလူမျိုး), je sino-tibetanski narod srodan Karenima, koji uglavnom živi u državi Kaja, u Mjanmaru.

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Iako pripadaju sino-tibetanskoj porodici naroda, njihovo poreklo je nejasno. Prema nekim mišljenjima, predstavljaju potomke etničkih Mongola (iz stepa današnje Mongolije) koji su preko Tibeta migrirali u jugoistočnu Aziju, dok se, prema drugim mišljenjima, smatra da je njihova prapostojbina centralna Azija. Smatra se da su na područje Mjanmara stigli početkom 8. veka.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Od burmanske istorije do ranog 19. veka, Mjanmar je bila država sačinjena od različitih kraljevstava s burmanskim carstvom ka zapadu, od kojih su najveća bila kraljevstva Crvenih Karena, Karena, Kačina, i Šana. Iako žive na istom prostoru, Crveni Kareni su etnički, lingvistički, religijski, i kulturno drugačiji od ostalih burmanskih naroda.

Godine 1875. je posebnim anglo-burmanskim sporazumom priznata nezavisnost tri crvenokarenskih država, na istočnom granici današnje Britanske Burme. Te države, koje nikada nisu bile deo Britanske imperije, su nakon proglašenja nezavisnosti Mjanmara 1948. godine nasilno pripojene Burmanskoj carevini.

Danas, država Crvenih Karena je smeštena između Tajlanda i Mjanmara. Otprilike iste veličine kao Havaji, bogata je rudama poput zlata, volframa, boksita i drugih retkih minerala.

Religija[uredi | uredi izvor]

Oko 75% Crvenih Karena su hrišćani, 20% su budisti i 5% animisti.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Karen-Ni”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 15 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 678.