Crkva bosanska

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Rasprostranjenost crkava u srednjovekovnoj Bosni i Srbiji

Crkva bosanska je bila crkvena zajednica bosanskih hrišćana u srednjem veku. Iako je Katolička smatrala jeretičkom, njeni pripadnici su sebe smatrali pravoslavnim hrišćanima. I dan-danas se u nauci vode rasprave o karakteru Crkve bosanske i njenoj povezanosti sa bogumilskim pokretom.

Crkva bosanska je pružala utočište verskim prognanicima sa raznih strana: bogumilima iz Raške, patarenima iz Dalmacije i katarima sa zapada, zbog čega je pokretano više krstaških pohoda na Bosnu.

Crkva bosanska prestala je da postoji nakon sloma srednjovekovne bosanske države i osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine.

Uređenje[uredi | uredi izvor]

Među pripadnicima Crkve bosanske razlikovali su se pravi hrišćani (duhovnici, koji su se u pridržavali svih verskih kanona) i mrsni odnosno mirski ljudi - mirjani (vernici, koji se nisu morali strogo pridržavati verskih propisa). Naziv hrišćanin ili pravi hrišćanin, se često shvata u značenju reči monah, zbog podvižničkog života koji su ispunjavali. Za razliku od istočne i zapadne crkve, čija su zvanja na grčkom ili latinskom jeziku, bosanski pravoslavni hrišćani su koristili narodne slovenske reči za sveštenstvo. Vrhovni poglavar crkve bio je djed, a sveštenici su bili gosti i starci (pod zajedničkim imenom strojnici). Mnogi povezuju te nazive sa odgovarajućim grčkim nazivima, pa se smatra da je značenje reči gost — iguman (koji je imao svoju gostionu), starac — prezviter, strojnici su jereji, a djed — episkop.[traži se izvor]

Obeležja[uredi | uredi izvor]

Hvalov zbornik iz 1404.

Pripadnici Crkve bosanske su sebe nazivali hrišćanima (hristjani, krstjani). U bogosluženju su koristili staroslovenski jezik, a u verskim knjigama ćirilično pismo. U hižama (staroslovenski: hiža — kuća; opštežitije) bosanskih hrišćana bio je uobičajen zajednički život žena i muškaraca. Djedovi crkve bosanske nosili su narodna slovenska imena (umesto tada uobičajenih hrišćanskih imena grčkog i jevrejskog porekla), a za sva sveštena zvanja su koristili slovenske nazive. Godine su brojali od rođenja Hrista, a ne od stvaranja sveta (kao što je po vizantijskom kalendaru). Crkva bosanska nije prihvatala crkvenu nadležnost ni zapadne, niti istočne crkve. Usled pritisaka, Crkva bosanska zvanično je priznala papu i Rim, ali nije ispunjavala svoje obaveze prema Rimokatoličkoj crkvi, čak su pružali utočište onima koje je ona proganjala.

Sačuvani spisi bosanskih hrišćana (Hvalov zbornik, Testament gosta Radina, Mletačka apokalipsa, Radoslavljevo jevanđelje, Kopitarevo četvorojevanđelje) pravoverni su prepisi delova Novoga zaveta, u kojima nema „velikih tema” manihejskog dualizma, sa kojima su često povezivani: dobri i zli bog, materija kao zamka zla, Satanin pad, reinkarnacija.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Hrišćanska crkva u Bosni se prvi put pominje pod latinskim imenom ecclesia bosnensis (ili bistuensis, boestoensis) 530. i 533. godine na crkvenim saborima u Saloni, metropoli rimske Dalmacije, gde je njen episkop Andrija potpisao akte crkvenih sabora.[1] Smatra se da je sedište ove starohrišćanske crkvene opštine bilo u Mošunju kod Travnika ili kod Zenice, u vreme kada su Bosnom vladali Ostrogoti.

11. vek[uredi | uredi izvor]

Najranije podatke o Crkvi bosanskoj dobijamo iz spiska djedova crkve bosanske, gde se kao prvi poglavar navodi djed Jeremija, za koga se pretpostavlja da je vodio crkvu između 1010. i 1024. godine i koga neki povezuju sa popom Jeremijom.

U to vreme neki od hrvatskih glagoljaša i pristalica slovenskog bogosluženja, koje je Katolička crkva proglasila jereticima na splitskim saborima otišli su u Bosnu, gde je crkva dopuštala staroslovenski jezik.

12. vek[uredi | uredi izvor]

Odložen luk i prijateljski pozdrav otvorenom šakom

Za vreme bana Kulina (1180—1204) bosanska crkva dospela je u središte međunarodne pažnje jer je pružala utočište prognanim patarenima iz Dalmacije i babunima iz Raške. Ban Kulin je bio oženjen sestrom Stefana Nemanje, za koju se tvrdi da je imala bogumilska uverenja.[2] Kulin je prognanima pružio utočište i primio ih kao dobre hrišćane i tako ostao u narodu upamćen kao „dobri ban Kulin”.

Usled progona bogumila u Raškoj, započetih Saborom protiv bogumila Stefana Nemanje 1186. godine, veliki broj preživelih je prebegao u Bosnu, gde je pronašao utočište u hižama (opštežitijima) bosanske crkve. Približno u isto vreme, Katolička crkva, na čelu sa splitskim nadbiskupom, proterala je iz Splita i Trogira veći broj patarena, koji su našli spas u Bosni. Među prebeglim patarenima je bio i Aristodije, „vješt latinskoj i slavenskoj knjizi”, za koga se smatra da je kasnije postao djed Rastudije, poglavar Crkve bosanske. I pored toga što će bosanskog bana Kulina zbog toga proganjati i papa i Ugarska, Bosna je ipak još dugo ostala slobodna oaza „kamo su se spašavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja”.[3]

Godine 1199. kralj Dalmacije i Duklje, Vukan Nemanjić, najstariji sin raškog vladara Stefana Nemanje, obavestio je papu Inoćentija III, osnivača inkvizicije, da se „u zemlji Bosni razvija jeres ne malih razmera i to u tolikoj meri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom... i sa više svojih srodnika bio zaveden, preveo u ovu jeres više od deset hiljada hrišćana”. U pismu se još obrazlaže opasnost od njihovog učenja koje se toliko raširilo u Bosni, da predstavlja ozbiljnu opasnost po interese rimske crkve.

13. vek[uredi | uredi izvor]

Dana 11. oktobra 1200. papa Inoćentije III je pisao svom vazalu, ugarskom kralju Emeriku:

Doznali smo da je plemeniti muž bosanski ban Kulin, kad je nedavno naš brat splitski nadbiskup znatan broj jeretika istjerao iz Splita i Trogira, dao njima ne samo sigurno skrovište nego i očitu zaštitu, a njihovoj nevaljalštini dao svoju zemlju i samoga sebe te im ukazao pažnju kao katolicima, čak i više nego katolicima nazivajući ih hrišćanima.
— Papa Inoćentije III u pismu kralju Emeriku

Papa je ugarskom kralju Emeriku naredio da se obrati Kulinu i da izdejstvuje da Kulin iz Bosne protera jeretike, a ako Kulin ne posluša, da pokrene vojsku na Bosnu. Kulin je pokušao da izbegne opasnost od krstaškog rata pismom papi u kom je pravdao svoje postupke time što tobožnje jeretike nije smatrao krivovercima nego dobrim hrišćanima, te je zamolio papu da pošalje izaslanika da ispita stvari. Dana 21. novembra 1202. papa je napisao splitskom nadbiskupu Bernardu:

U zemlji plemenitog muža Kulina bana ima mnoštvo nekih ljudi koji su teško osumnjičeni zbog osuđene jeresi katara i veoma su ozloglašeni. Stoga smo protiv njih pisali ugarskom kralju Emeriku, koji je pomenutoga Kulina ukorio i zaklinjući ga naredio mu da one ljude protera iz svoje zemlje i zapleni im imanja. No Kulin na svoje opravdanje odgovori, da ih nije držao za jeretike nego za za katolike i da je pripravan neke od njih poslati Svetoj stolici da nam razlože svoju veru i življenje, pa da po našem sudu budu ili utvrđeni u dobru ili odvraćeni od zla... Nedavno je spomenuti Kulin k nama poslao časnoga brata našega nadbiskupa i dragoga sina Marina arhiđakona dubrovačkoga i s njima neke od spomenutih ljudi ponizno moleći da s naše strane udostojimo poslati u njegovu zemlju jednoga sposobnoga čoveka koji će njega i njegove ljude tačno ispitati u veri i življenju.

Bilinopoljska izjava[uredi | uredi izvor]

Tekst Bilinopoljske izjave o odricanju od jeresi. Izjavu su potpisali ban Kulin i bogomilski poglavari - Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš i Vladoš. U izjavi, koja je pisana na latinskom jeziku, imena ovih poglavara su upisana kao Dagite, Lubin, Brageta, Pribis, Luben, Rados, Bladosius

Inoćentije III je početkom aprila 1203. godine, poslao izaslanike na čelu sa Jovanom de Kazamarisom (lat. Iohan de Casamaris; Jovan kapelan) u Bosnu pod ugarskom zaštitom, a posredstvom dubrovačkog arhiđakona.

Dana 8. aprila 1203. godine, papini izaslanici na crkveno-državnom saboru na Bilinom Polju kod Zenice iznudili su potpisivanje Bilinopoljske izjave od bana Kulina i starešina bosanskih hrišćana — Dragiča, Ljubina, Dražete, Pribiša, Ljubena, Radoša i Vladoša kojom se ovi odriču raskola i priznaju učenje i običaje rimske crkve, uz svedoka dubrovačkog arhiđakona Marina.

Tom izjavom su prvaci Crkve bosanske dali pismenu izjavu papinom poslanstvu da se odriču raskola (lat. abrenuntiamus scismati), da će ostati verni naredbama i zapovedima svete Rimske crkve, da će u svim mestima gde imaju zajednice imati i hramove i sveštenike koji moraju barem nedeljom i praznicima držati službu i ispovedati, da će u crkvama imati oltare i krstove, a pored crkvi groblja, da će čitati knjige, kako Novog tako i Starog zaveta, da će najmanje sedam puta godišnje pričešćivati od sveštenika, da će se pridržavati postova određenih od crkve, da će slaviti crkvene praznike, da će žene u zajednici biti odeljene od muškaraca kako u spavaonicama tako i za trpezom, da neće primati venčane žene ili muškarce, osim ako se oboje zajednički obrate, da nikoga ko je manihejac ili drugi krivoverac, neće primiti da s njima stanuje, da će se od svetovnjaka razlikovati odećom, koja će biti zatvorenih boja, ne šarena, da se neće zvati hrišćanima nego braćom, da će izbor starešina potvrđivati rimski sveštenik. Na kraju kažu:

A ako bi rimska crkva željela još nešto dodati ili oduzeti, i to smo gotovi primiti i održavati.

Za sve stavke starešine su potpisali da jamče „u ime sviju koji pripadaju našoj zajednici, sa svim imanjima i stvarima”. Posle toga su hrišćanski poglavari Ljubin i Dražeta povedeni s Jovanom Kazamarisom na dvor ugarskog kralja Emerika, gde su 30. aprila, u prisustvu mnogih, ponovili obećanje i zakleli se da će biti verni katoličkoj crkvi.

Ipak, bosanski hrišćani su se veoma brzo vratili svojim običajima. Nastavili su da biraju starešine ne predlažući ih papi na potvrdu. Papa je onda optužio episkopa Vladimira da je puki neznalica i besramni branitelj jeretika, kojima je poglavica njegov rođeni brat, da u crkvi ne vrši nikakve službe božje niti deli svete tajne, pa ni forme krštenja ne zna, već s jereticima u nekom selu boravi.

Krstaški pohodi na Bosnu[uredi | uredi izvor]

Proterivanje golih katara iz Karkasona 1209. godine

Početkom 13. veka inkvizicija je započela masovne progone hrišćana koji su se protivili rimskoj prevlasti. Papa Inoćentije III je pokrenuo dvadesetogodišnji krstaški rat protiv katara u Langdoku (danas južna Francuska) koji je trajao od 1209. do 1229. godine. Stepen nasilja prema katarima je bio ekstremno velik, a na početku rata krstaši su pobili ceo grad Bezije od 10.000 stanovnika. Dana 15. avgusta 1209. krstaši su osvojili Karkason, gde su oduzeli stanovništvu svu imovinu i proterali ih gole iz grada. Mnogi hrišćani beže u Bosnu pred progonima krstaša.[4] Dana 2. jula 1223. godine kardinal Konrad, papin legat za Francusku napisao je pismo kojim saziva francuske biskupe na sinod u kom je takođe dodao da na Balkanu živi njihov starešina, kojeg albižani nazivaju papom, i kome dolaze po savete i da on ima svog namesnika u Francuskoj, Bartolomeja iz Karkasona. Engleski istoričar Rodžer de Vendover (engl. Roger de Wendover) 1236. takođe je pominjao jeretičkog papu u Bosni.[4] U to vreme na čelu Crkve bosanske bio je djed Rastudije.

Istovremeno, usled nastavljenih progona bogumila u Raškoj koje su vršili Nemanjini sinovi, Stefan i Rastko Nemanjić, mnogi prognanici su takođe bežali u Bosnu. Prvi sinod Srpske pravoslavne crkve u Žiči 1221. godine prokleo je poglavare bosanske crkve koja prima prognane hrišćane:

I razglasiti svima: Rastudije bosanski i Radomir i Dražilo i Tolko i Tvrdoš i svi koji se nazivaju hrišćani i hrišćanice a ne klanjaju se svetim ikonama i krstu časnomu, da budu prokleti.
— Sinod pravoslavne crkve[5]

Godine 1233. papa je poslao u Bosnu svog izaslanika, Jakova Pekorarija, naloživši mu da smeni bosanskoga biskupa, „zaštitnika jeretika”, koji se branio da je iz neznanja pogrešio. Jakov Pekorari je okrivio dubrovačkog nadbiskupa za stanje u bosanskoj biskupiji, jer je on bio dužan da zna za to, a ipak je postavio jeretika za biskupa i trpeo da se služba božja ne obavlja u crkvama. Zato je papin legat Jakov izuzeo bosansku biskupiju iz dubrovačke jurisdikcije i podredio je kaločkom nadbiskupu. Zatim je smenio bosankog biskupa, i umesto njega 1234. postavio Nemca Johana iz Vildeshauzena, pripadnika dominikanskog reda, osnovanog za suzbijanje jeresi. Bosanci nisu priznali ovog biskupa, već su izabrali svoga, tako da su u Bosni uporedo postojala dva biskupa, jedan bosanski i drugi latinski. Dominikanci su onda uz pomoć inkvizicije počeli progone krivoveraca po Bosni, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo među stanovništvom.

Papa Grgur IX 1234. godine započeo je krstaški rat protiv jeretika u Bosni, a 1235. potvrdio je darovnicu ugarskog kralja Andrije po kojoj je Bosna pripadala hercegu Kolomanu. Između 1235. i 1237. Ugarska je izvršila krstaški pohod na Bosnu i pritom zauzela područje Humske zemlje. Rat je trajao skoro pet godina, krstaši su preplavili Bosnu, a stanovništvo je pružalo žilav otpor. Novi biskup Johan je tražio od pape da ga razreši dužnosti, a papa mu je odgovorio: „Ako te teškoće ratne pritišću, ljubav prema Bogu, prema tvojoj duši i poverenoj ti crkvi traže od tebe, da do smrti ne bežiš od tvoje teške službe. Stoga te savetujemo, da odustaneš od molbe za ostavku i ne ostaviš upravu tvoje crkve, nego da na jeretike i ostale protivnike katoličke vere muški i jakom rukom udariš.” Pošto je ovaj pohod ostao bez znatnijih uspeha, ugarski kralj Bela IV i kaločki nadbiskup ponovili su svoj zahtev papi Inoćentiju IV da im izda dozvolu za pokretanje novog krstaškog rata. Bosanski ban Matej Ninoslav napisao je papi pismo u kom je pokušao da ga ubedi da je revni katolik i da nikada nije bio jeretik, što su papi potvrdile i komisije koje je slao u Bosnu. Godine 1248. papa je napisao kaločkom nadbiskupu: „Kako smo doznali, nije plemeniti gospodin Ninoslav, ban bosanski, odstupio od prave vere, nego živi kao katolik i opslužuje hrišćanske propise, iako je nekada u nevolji dobio pomoć i naklonost jeretika protivu neprijatelja svojih”.

Po završetku rata, ugarski dvor 1250. godine izmestio je sedište bosanske biskupije iz Bosne u Đakovo. Približno u isto vreme i pravoslavni episkop Humske zemlje napustio je sedište u Stonu i prešao u manastir Svetog Petra na Limu. Njihovim odlaskom nastao je vakuum u kojem tokom narednog perioda izrasta heterodoksna Crkva bosanska.[4]

Godine 1284. Stefan Dragutin je od ugarskog kralja Ladislava IV dobio na upravu delove bosanske zemlje. Kao uporišta protiv bogumilskog uticaja iz Bosne, podizao je manastire s obe strane Drine: Tronoše, Rače, Papraće i Tamne. Godine 1291. godine Dragutin je javio papi Nikoli IV kako po Bosni ima mnogo patarena i zamolio ga da pošalje franjevce koji su poznavali srpski jezik. Na njegovu molbu papa mu je poslao dvojicu franjevaca slavonske pokrajine.[6] Njegov biograf, Danilo II, kaže da Dragutin „mnoge od jeretika bosanske zemlje obrati u hrišćansku veru i krsti ih”.

14. vek[uredi | uredi izvor]

Spisak djedova Crkve bosanske na stranici Batalovog evanđelja iz 14. veka

1325. godine papa Jovan XXII piše Stefanu Kotromaniću da se „veliko mnoštvo jeretika sabralo sa svih strana i preselilo u Bosnu”.

1337. godine hrvatski knez Nelipac preduzima krstaški pohod na Bosnu. Papa poziva hrvatske velikaše da pomognu knezu Nelipcu, a u pismima, kao glavnog krivca za jeres koja je zadesila Bosnu, navodi bana Stefana II. Bosanski ban Stefan II pokušava da sukob izgladi mirno, i papinog legata franjevca Gerarda, koji 1339. dolazi da istraži probleme u Bosni, na samoj granici ljubazno dočekuje, ubeđujući ga da nema potrebe za novim krstaškim ratom. Gerard o tome piše papi, koji nakon toga u drukčijem duhu piše bosanskom banu februara 1340. godine: „Dragom sinu plemenitom Stjepanu banu bosanskom pozdrav i apostolski blagoslov. Iz izveštaja fra Gerarda doznali smo, da je na nagovor kralja Karla došao kod tebe i našao te spremna, da se u bosanskoj banovini obnovi služba Božja, koja je zbog mnogih tamošnjih jeretika odatle sasvim nestala, te želiš da se obnove sve crkve, koje tamo leže sada porušene, i da se u njima vrši služba Božja po obredu i običaju crkvenom. Stoga te molimo da dobro promisliš, kolika opasnost tebi i tvojim naslednicima preti, ako u Bosni slobodno ostanu. Zato svoju odluku hrabro sprovedi i ako nam budeš slao poslanike, da nas o svemu obavestiš, a mi ćemo ugarskog kralja i ostale vernike i vladare okolnih mesta pozvati da ti pomognu”. U skladu sa Stefanovim obećanjima, između 1340. i 1343. godine organizovan je franjevački red u Bosni i počinje jače delovanje Katoličke crkve. Podizani su franjevački manastiri, a „fratri su obraćali i krštavali mnogo jeretika, pa su iz svih onih krajeva, na glas o njihovoj dobroti i dobrim delima koja su činili, svakodnevno hrlile mnoge osobe sveta života u bosansku vikariju, kako se nazivalo glavno njihovo sedište”.[7]

Nakon velikih šumskih požara u Bosni 1366. godine, u izgorelim krajevima su „podignuta mnoga sela, u kojima stanuju bosanski patareni, koji se zovu manihejci, i ti tvrde da je Bog spalio i sažgao ona brda na njihovu korist, jer Bog ljubi njihovu vjeru”.[8]

Povremeno i dalje nailazimo na svedočanstva o verskim prognanicima koji se sklanjaju u Bosnu, poput engleskog jeretika Gvalterija krajem 14. veka.[4] Italijanski katar Jakov Beh (ital. Giacomo Bech) pred inkvizicijskim sudom priznaje da je 1378. godine krenuo u Bosnu gde je trebalo da prihvati nauku od tamošnjih učitelja, ali zbog lošeg vremena nikada nije stigao. On navodi i mnoge druge katare (Moretus Rebelator de Barbis, Ivan Naro, Granoni Bencio, Petar Patrijus, njegov brat Jakobini, Bernardo Rošerio...), iz njegovog gradića Kjeri na severu Italije, koji su tih godina takođe išli u Bosnu radi učenja.[9]

15. vek[uredi | uredi izvor]

Godine 1402. papa Bonifacije IX zapisuje u svojoj buli „Ex iniucta Nobis” da su franjevci obratili krivovernika „pet stotina tisuća ili oko toga broja”. 19. decembra 1403. godine Dubrovčani pišu ugarskom kralju Žigmundu o velikim troškovima koje su imali „obraćajući patarene od bosanske vere na hrišćanstvo”.[10]

Ugarski kralj Žigmund Luksemburški je nakon rata protiv Bosne, iz njenog sastava izdvojio Srebrenicu, poznatu po rudnicima srebra, i poklonio je srpskom despotu Stefanu Lazareviću 1411. godine.[11] Stefan Lazarević je svoju vladavinu u toj oblasti započeo jednim teškim činom. Kad su se u rudniku Srebrenici pobunili rudari, naredio je da se kolovođe kazne stavljanjem usijanih belutaka pod kolena, i tako zauvek ostanu osakaćeni.[12] U starom srpskom ćiriličkom dokumentu koji opisuje kako je Srebrenica osvojena od Bosne, za njezine stanovnike se kaže: „Se že vsi jeresi bogomilskie sut”.[13]

U 1440-im godinama katoličenje je bilo u punom zamahu. Poslednji vladari Bosne su bili saveznici Katoličke crkve i progonitelji bosanskih hrišćana, u nadi dobijanja pomoći zapadnih država za odbranu od nadirućeg Osmanskog carstva. Početkom 1453. godine djed bosanske crkve (verovatno Miloje 1430—1450 ili Ratko II 1450—1465) napušta teritoriju Bosne i traži utočište u Hercegovini kod hercega Stefana Vukčića, gde mnogi bosanski hrišćani prihvataju pravoslavlje. Tako se 1453. godine u poslanici carigradskog patrijarha Genadija II Sholarija sinajskim kaluđerima kaže da je pravoslavni vladika u zemlji hercega Stefana obratio mnoge od „kudugera” u pravoslavnu veru, uključujući i bosanskog djeda.

Godine 1459. za vladavine kralja Stefana Tomaša (1444—1461) započinje zvaničan progon bosanskih hrišćana, koji su morali da dođu pod okrilje Katoličke crkve ili da budu prognani.

Kralj Bosne, da opere ljagu što je Turcima predao Smederevo i da dadne dokaze svoje hrišćanske vere, prisilio je manihejce, kojih je bilo mnogo u njegovom kraljevstvu, da isele iz kraljevstva ostavivši svu svoju imovinu ako neće da prime Hristovo učenje. Oko dve hiljade prekrstilo se silom a oko četrdeset hiljada i malo više, koji su tvrdoglavo držali svoju zabludu, su pobegli Stjepanu Kosači, vojvodi Bosanskome i svome drugu u veri.
— Pio Pegolomini, “Comentari verum memoralitum”[14]

Godine 1461. Stefan Tomaš zarobljava tri poglavara bosanskih hrišćana: Đura Kućinića, Stojšana Tvrtkovića i Radmila Voćinića, i šalje ih u Rim papi Piju II na isleđivanje. Po papinom nalogu, kardinal Huan de Torkemada, stric velikog inkvizitora Tomasa de Torkemade, sastavio je odricanje (objuraciju) u pedeset tačaka, gde se navodno izlažu sve njihove glavne zablude, koje on pobija katoličkom naukom. Spis je poznat pod nazivom Pedeset zabluda manihejskih u Bosni.

Godine 1466. godine je jedan od poglavara Crkve bosanske, gost Radin, pismeno zatražio od Mlečana odobrenje da se pred Turcima skloni u Mletke (Veneciju), i zapitao da li može povesti pedeset-šezdeset članova svoje crkve, što neki smatraju glavninom preostalih starešina.[15]

Crkva bosanska nakon propasti bosanske države i sama prestaje postojati, a bosanski hrišćani se vremenom stapaju sa postojećim religijama u Bosni. Postoji teza, koju uglavnom zastupaju bošnjački naučnici, po kojoj bosanski hrišćani, odnosno bogumili, progonjeni kako od pravoslavne tako i od katoličke crkve, dolaskom Osmanlija masovno prelaze u islam. Ovu hipotezu mnogi naučnici osporavaju, a prema stranim autorima (Fine, Malkolm) broj bosanskih hrišćana uoči osmanlijskog osvajanja, i u prvim decenijama turske vlasti, iznosio je nekoliko stotina ljudi, „Stoga se čini da se u vreme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska bila već raspala i stvarno ugasila”.[15]

16. vek[uredi | uredi izvor]

U osmanskim katastarskim knjigama za Bosnu od druge polovine 15. do kraja 16. veka, u kojima su ljudi razvrstani po verskoj pripadnosti, uporedo sa pravoslavnima i katolicima, za koje se upotrebljavaju nazivi „gebr” ili „kafir” (nevernik), navodi se i naziv kristijan. U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri čitava sela kao kristijani, čiji ukupan broj iznosi oko 700 ljudi.[16]

Stećci[uredi | uredi izvor]

Bosanski hrišćani su većinom pokopavali mrtve pored pravoslavnih crkava.[17][pojasniti] Stećci, kameni nadgrobni spomenici koji se nalaze svuda po Bosni, razasuti pojedinačno ili u malim grupama, smatraju se najvažnijim materijalnim ostacima bosanskih hrišćana.

A ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo čime, što je moglo da vrijedi kao import iz zapadnjačkih ili vizantijskih sfera duha.
— Miroslav Krleža

Do sada je pronađeno preko 60.000 stećaka na teritoriji Bosne i Hercegovine, zapadne Srbije, južne Hrvatske i Crne Gore. Na mnogim stećcima, pokojnik ističe da leži na svojoj zemlji „na svojini, na plemenitoj”, što ukazuje da su sahranjivani na svojim imanjima. Ipak, iako neki stećci nesumnjivo svedoče o pripadnosti pokojnika „pravoj veri bosanskoj”, postoje i oni pod kojima su pokopani pripadnici Pravoslavne i Katoličke crkve.

Ove skulpture nam u samoći bosanskih šuma govore o tome, da je sa ovom srednjovjekovnom našom civilizacijom propalo mnogo više nego što nam je do danas bilo poznato.
— Miroslav Krleža

Bogumili i Crkva bosanska[uredi | uredi izvor]

Jedno od spornih mesta za istraživače srednjovekovne bosanske istorije je odnos bogumila i Crkve bosanske. Tumačenje tog odnosa varira od pružanja utočišta, bez ikakvog uticaja na učenje, do potpunog stapanja bogumilskog pokreta sa bosanskom crkvenom organizacijom. Bogumili, koji su se takođe nazivali hrišćanima, takođe nisu prihvatali vlast Rima ni Carigrada, kao ni strani jezik na uštrb slovenskog. Smatra se da je jedan od njih, Rastudije, čak postao i djed bosanske crkve. Pa ipak, bogumilsko dualističko učenje se dosta razlikuje od sačuvanih pravovernih spisa crkve bosanske. Koliko su ovi hrišćani, koje su proglašavali jereticima, uticali na učenje i ustrojstvo Crkve bosanske, još uvek je predmet proučavanja.

U današnjoj nauci su prisutna tri različita tumačenja Crkve bosanske, koja se uslovno mogu nazvati: bogumilsko, pravoslavno i katoličko.

Bogumilsko tumačenje[uredi | uredi izvor]

Bogumilsko tumačenje datira iz 19. veka, kada je hrvatski istoričar Franjo Rački u svom delu „Bogumili i patareni” objavljenom 1870. pokušao dokazati da je Crkva bosanska izdanak bogumilstva. On je isticao da Crkva bosanska pripada dualističkom pokretu, da je srodna katarima i patarenima, a različita od katolicizma i od pravoslavlja. Širenje dualizma iz Bugarske je izvršeno u uslovima nepostojanja snažne pravoverne crkve na prostoru Bosne (neki čak poistovećuju bosanskog djeda Jeremiju sa bugarskim popom Jeremijom). U vreme Kulina kad Crkva bosanska izranja kao međunarodni problem, ona je već ukorenjena u svom samostalnom razvoju od skoro 200 godina. U prilog ove teorije navodi se da su ih i katolici i pravoslavni nazivali jereticima, da su primali prognane jeretike sa istočnih i zapadnih strana, i da nisu pokopavali mrtve na crkvenim grobljima već na njihovim imanjima ili negde u prirodi, što su i katari u zapadnoj Evropi takođe činili.[10] Stećci se smatraju njenim najvećim materijalnim ostacima i naglašava se sličnost sa kasnijim muslimanskim nišana. Prihvatanje islama od velikog dela bosanskog stanovništva se tumači time što su bogumili vekovima progonjeni od strane katolika i pravoslavnih. Ova teorija je postala posebno raširena među bosanskim muslimanima u 20. veku.

Ovu teoriju zastupaju: Franjo Rački, Ivo Pilar, Dragutin Prohaska, Vladimir Ćorović, Aleksandar Solovjev, Dmitrij Obolenski, Mihailo Dinić, Sima Ćirković, Dragutin Knivald, Dragoljub Dragojlović, Pejo Ćošković i drugi.

Pravoslavno tumačenje[uredi | uredi izvor]

Pravoslavno tumačenje naglašava da je Crkva bosanska bila izvorno pravoslavna crkva, koju su katolici proglasili jeretičkom da bi imali opravdanje za krstaške pohode. Zadarski pravnik Božidar Petranović u delu „Bogumili, Crkva bosanska i krstjani” objavljenom 1867. godine, ističe da je Crkva bosanska bila jedna od pravoslavnih crkava, verovatno srpska, koja je pod uticajem bugarskih bogumila prihvatila neka jeretička verovanja. Bogumilima se u Bosni osporava svako postojanje, jer se njihovo ime ne spominje u izvornim spisima. Naziv „patareni”, kojim su katolici nazivali pripadnike bosanske crkve, Glušac tumači verovanjem u ishođenje Svetog Duha samo od Oca (lat. ex Patre), koje je zapadna crkva osudila na splitskom saboru 1060. godine. Kao dokazi ove teze se obično navode: narodna imena djedova crkve bosanske (koja se tumače kao srpska), ćirilično pismo i staroslovenski jezik u bogosluženju, slavljenje praznika prema istočnom kalendaru i naziv raskolnik (šizmatik) koji je rimska crkva upotrebljavala za pravoslavce je onaj ko se odmetne hijerarhijski, a jeretik (krivoverac) ko se odmetne i dogmom odnosno učenjem.

Ovu teoriju zastupaju monah Genadije, Božidar Petranović, Atom (pseudonim Sime Tomića), Vid Vuletić Vukasović, Vaso Glušac i drugi.

Katoličko tumačenje[uredi | uredi izvor]

Katoličko tumačenje zastupa istorijska škola nastala u Hrvatskoj, koja tvrdi da je bosanska crkva samo jedna biskupija (ili monaški red), koja se tokom razvoja udaljila od Katoličke crkve u okviru koje je nastala. Zastranjivanje bosanskih hrišćana se objašnjava uticajem slovenskog paganstva, odbacivanjem klinijevsko-gregorijanskih reformi i upotrebom slovenskog jezika bogosluženja. U prilog ove teorije se navodi da je Crkva bosanska direktan prevod latinskog naziva „ecclesia bosnensis”, stare biskupije u čijem krilu je nastala, da je priznavala papi primat, da u sačuvanim spisima nema dualizma već su u duhu hrišćanskih svetih knjiga i da bosanski hrišćani broje godine od rođenja Hrista, a ne od stvaranja sveta, kako su činili pravoslavci.[1] Truhelka tvrdi da je Crkva bosanska nastavak stare prahrišćanske crkve iz „ilirskih” vremena, koja je usled promenjenih političkih prilika izgubila vezu s maticom, ali je po svom karakteru ostala katolička.

Zastupnici ove teorije su Ćiro Truhelka, Jaroslav Šidak, Hofer, Veg, Petrović, Miletić, Mandić i drugi.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Klaić, Vjekoslav. Povijest Bosne. 
  2. ^ Pierpont Brockett, Linus (1879). The Bogomils of Bulgaria and Bosnia ; Or, The Early Protestants of the East. Vance Publications. Pristupljeno 13. 8. 2016. 
  3. ^ Miroslav Krleža
  4. ^ a b v g „Josip Vrandečić, Crkva bosanska i Crkva dalmatinska: Srednjovjekovna hereza u Dalmaciji”. Arhivirano iz originala 28. 9. 2007. g. Pristupljeno 12. 10. 2007. 
  5. ^ Navedeno prema: Miodrag M. Petrović: Pomen bogumila - babuna u zakonopravilu svetoga Save i „Crkva bosanska”, Beograd, 1995. godine
  6. ^ Zeljko Fajfrić: Sveta loza Stefana Nemanje, Pristupljeno 30. 4. 2013.
  7. ^ Mavro Orbin
  8. ^ A. Kuten (A. Cutheis), Historia de gestis civium spalatinorum
  9. ^ Processus contra valdenses in Lombardia superiori anno 1387.
  10. ^ a b „Bogumilstvo srednjovjekovne Bosne”. Arhivirano iz originala 13. 11. 2007. g. Pristupljeno 12. 10. 2007. 
  11. ^ Željko Fajfrić, Kotromanići, Pristupljeno 30. 4. 2013.
  12. ^ Slobodan Živojinović, Manastir Tronoša, Pristupljeno 30. 4. 2013.
  13. ^ Glasnik Srpskog učenog društva, Sv. XX., knj. III. g. 1866. str. 148.
  14. ^ Navedeno prema M. Hadzijahiću koji citira Matasovića
  15. ^ a b Malkom, Historija Bosne
  16. ^ Tauiba Okić, istoričar iz Ankare bosanskog porekla, na temelju proučavanja dokumenata iz arhiva Carigrada i Ankare, od 1468. do 1588. godine.
  17. ^ Đorđe Ćapin: Mit o bogumilima, Pristupljeno 30. 4. 2013.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]