Pređi na sadržaj

Česnica

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Česnica
Članovi porodice lome česnicu na početku božićnog doručka.

Česnica je okrugli obredni hljeb ili kolač, koji je neizostavan dio božićnog doručka u srpskoj tradiciji. Pripremu česnice mogu pratiti razna pravila i obredi. Uobičajeno je da se u tijesto za česnicu stavi novčić, a prema mjesnim običajima i neki drugi sitni predmeti. Česnica se na početku božićnog ručka okrene tri puta slijeva nadesno, nakon čega je članovi porodice razlome među sobom. Vjeruje se da će osoba koja nađe novčić u svom komadu hljeba biti posebno srećne ruke u narednoj godini.

Priprema[uredi | uredi izvor]

Česnicu pripremaju domaćin ili domaćica na Badnji dan ili rano ujutru na Božić; mijesi se obično sa pšeničnim brašnom.[1] Voda za tijesto u nekim krajevima donosi se na Božić prije svitanja sa izvora ili bunara, u koje se baci pregršt žita.[2] Ovu vodu nazivaju jakom vodom, pridajući joj posebnu blagotvornu snagu.[3] Pripremu hljeba mogu pratiti razna pravila: brašno se uzima samo iz pune vreće; voda za tijesto donosi se sa tri izvora; osoba koja će spremati česnicu mora se prethodno okupati, itd. U istočnoj i južnoj Srbiji, rukama ulijepljenim tijestom domaćin ili domaćica hvataju voćke, košnice i stoku da bi ih učinili plodnijima.[1]

Često se u tijesto ubaci novčić, koji se može čuvati i koristiti u ovu svrhu iz godine u godinu, naročito ako je od plemenitog metala. U nekim predjelima u tijesto se stave i figurice izrezane od drenovog drveta, koje predstavljaju živinu, volove, krave, svinje, pčele itd.[3] Ponegdje ubacuju zrna žita i boba, orahe, čuperke vune, prutiće, i ivere od raznih građevina.[1] U Semberiji se u tijesto stavi komadić prvog ivera nastalog sječenjem badnjaka; narod objašnjava da se ovo čini „radi pčela“.[4] Gornja površina oblikovanog tijesta može biti pred pečenje ukrašena raznim simbolima,[1] kao što su hristogram, zvijezde, krugovi, otisci ključeva i češljeva.[5]

Božićna česnica kao suva pita u severnoj Srbiji, Vojvodini

U Vojvodini se česnica pravi u obliku slatkog kolača. Kao osnova koriste se tanke kore, kao za gibanicu. Nekada su bile u kući razvlačene, danas često kupovne. Od njih se česnica priprema postavljanjem kora u listovima sa nadevom od meda, šećera i oraha između. Ponegde su se ko nadev mogli naći i mak, suvo grožđe i sitno ili natrto voće. Postupak je sličan pripremanju baklave, samo što je vojvođanska česnica suva. Tokom pripreme ubacuje se dukat ili vredan metalni novčić u neki od središnjih slojeva. Ovakva česnica se obično ne lomi, već se seče i razdeljuje ukućanima[6]. Česnica u obliku suve pite nastala je kao odgovor srpskog naroda u Austrougarskoj na porez sečenja slavskog kolača, česnice koji je uvela carica Svetog rimskog carstva, Marija Terezija. Carica je verovala da se hrana tim pravoslavnim i srpskim običajima razbacuje, a porez je delovao i kao odlično rešenje za punjenje državne riznice shodno velikom broju srpskog stanovništva. U suprotno od očekivanog velikog oporezivanja desio se inat u srpskom narodu širom države i umesto mešanja hlebnog kolača prešlo se na pravljenje slatke suve pite od oraha koja se već sekla u pripremi, stoga nije bilo potrebe da se seče naknadno kao hlebna česnica i nije potpadala pod porez.[7]

Božićni ručak[uredi | uredi izvor]

Božićni ručak je tradicionalno najsvečaniji ručak u toku cijele godine. Počinje oko podne ili nešto ranije, kad članovi porodice posjedaju za sto, te na znak domaćina ustanu. Domaćin se prekrsti, upali svijeću, okadi ukućane i kuću, pa očita molitvu, nakon čega se svi međusobno izljube govoreći: „Mir božji, Hristos se rodi.“[3] Domaćin sa jednim članom porodice okreće česnicu tri puta slijeva nadesno, a zatim ukućani lome hljeb među sobom pazeći da ne otpadne ni jedna mrva.[1][8]

Do tri komada hljeba ostave se sa strane: jedan za odsutne ukućane (ako ih ima), jedan za putnika namjernika, jedan za polaznika (ako nije prisutan), a ostatak se pojede tokom ručka. Smatra se da će ukućanin koji nađe novčić u svom komadu česnice biti posebno uspješan i srećan u narednoj godini.[3] Domaćin ili domaćica u nekim predjelima pokušavaju da otkupe taj novčić od onoga kome je pripao. Ostali predmeti skriveni u hljebu ukazuju na djelatnosti u kojima će oni koji ih nađu u svom komadu česnice imati najviše uspjeha.[1]

U nekim krajevima, kao što su Boka kotorska i Bukovica u sjevernoj Dalmaciji, česnica se ne lomi i ne jede tokom božićnog ručka, već se sa zabodenom svijećom postavi na sto ili na neko istaknuto mjesto u blizini. Domaćin pali ovu svijeću na početku božićnog ručka.[5][9] U Bukovici se oko nje zabodu grančice masline ili lovora.[9] U Boki kotorskoj, datum kad se česnica jede varira od kraja do kraja; to može biti i poslije Svetog Save, više od dvadeset dana nakon Božića.[5] U nekim predjelima samo se pola česnice pojede za Božić, dok se druga polovina odvoji i pojede sedam dana kasnije, na Mali Božić—Novu godinu po Julijanskom kalendaru.[3]

Razni običaji[uredi | uredi izvor]

Česnica se u nekim krajevima upotrebljavala za gatanje. U Bosni su pravili zasjeke na gornjoj površini tijesta spremnog za pečenje i stavljali u njih sjemena raznih usjeva. Što bi se više neki zasjek nadigao tokom pečenja, to bi prinos odgovarajućeg usjeva trebalo da bude obilatiji u narednoj godini.[1] U Jadru su gatali po žeravicama od badnjaka koje su stavljali na česnicu, namijenivši ih pojedinačno raznim vrstama žita i stoke. Vjerovali su da će biti najviše onoga čija žeravica najduže sija i na kojoj ostane najviše pepela.[4] Da bi žito obilato rodilo, ponegdje su na česnicu stavljali posudu napinjenu žitom.[1]

Vuk Karadžić je zabilježio sljedeći običaj u Hercegovini. Dva čovjeka bi okretala česnicu između sebe, pri čemu bi jedan od njih pitao: „Milam li se?“ tj. da li se promalja iza česnice. Drugi bi odgovorio: „Milaš malo“, nakon čega bi prvi rekao: „Sad malo, a dogodine nimalo.“ Svrha ovog običaja je bila da se prizove obilat rod žita u godini koja dolazi.[10] Srodan obred zabilježen je u 12. vijeku među Zapadnim Slovenima na ostrvu Rigen (Rujan) u Baltičkom moru. Oni su bili poklonici kulta boga Svantovita, kojem su podigli veliki hram na rtu Arkona. Danski istoričar Sakson Gramatik opisao je u svom djelu „Gesta Danorum“ praznik posvećen Svantovitu, koji se održavao ispred hrama svake godine nakon žetve. U jednom od obreda, držali bi ispred kipa Svantovita uspravljen okrugli hljeb velik kao čovjek, premazan medom. Sveštenik bi zašao za hljeb, pa bi pitao okupljeni narod da li ga vide. Nakon što bi ovi odgovorili da ga vide, sveštenik bi izrazio želju da ga dogodine ne vide. Cilj ovog obreda je bio da obezbijedi rodnost žita u narednoj godini.[11]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž Plotnikova, A. A. (2001). „Česnica”. Ur.: Svetlana Mihaйlovna Tolstaя i Ljubinko Radenković. Slovenska mitologija: enciklopedijski rečnik. Beograd: Zepter Book World. str. 577—78. 
  2. ^ Karadžić, Vuk Stefanović (2005). „Naravi i običaji u Crnoj Gori”. Život i običaji naroda srpskoga. Beograd: Politika: Narodna knjiga. str. 323—26. 
  3. ^ a b v g d Vuković, Milan T. (2004). „Božićni praznici”. Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba (12 izd.). Beograd: Sazvežđa. str. 90—91. 
  4. ^ a b Čajkanović, Veselin (1994). „Badnjak”. Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama. priredio i dopunio Vojislav Đurić. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 268—71. 
  5. ^ a b v Vukmanović, Jovan (1962). „Božićni običaji u Boki Kotorskoj”. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena. Zagreb: Jugoslavenska akademija nauka i umjetnosti. 40: 491—503. Pristupljeno 07. 03. 2010. 
  6. ^ www1.serbiancafe.com/sremska-cesnica, Pristupljeno 30. 4. 2013.
  7. ^ „Novinski članak ,,Zašto je česnica u Vojvodini slatka?". www.danas.rs. 6. 1. 2023. 
  8. ^ Perić, Branko (1996). „Božićni običaji”. Čečava: selo u Republici Srpskoj. Novi Sad: Papirus. str. 103. 
  9. ^ a b Ardalić, Vladimir (1902). „Bukovica: narodni život i običaji”. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena. Zagreb: Jugoslavenska akademija nauka i umjetnosti. 7: 237—94. Pristupljeno 07. 03. 2010.  |chapter= ignorisan (pomoć)
  10. ^ Karadžić, Vuk Stefanović (1818). „Milati se”. Srpski rječnik. Beč. 
  11. ^ Leže, Luj (1984). „Svetovid - (Svantovit)”. Slovenska mitologija. preveo Radoslav Agatonović. Beograd: IRO Grafos. str. 77.  Spoljašnja veza u |chapter= (pomoć);

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]