Čile

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Republika Čile
República de Chile  (španski)
Krilatica: Razumom ili silom
Položaj Čilea
Glavni gradSantijago de Čile
Službeni jezikšpanski
Vladavina
Oblik državeunitarna predsednička ustavna republika
 — PredsednikGabrijel Borić
 — Predsednik SenataAlvaro Elizalde
 — Predsednik Komore poslanikaRaul Soto
Istorija
NezavisnostOd Španije
12. februara 1818.
Geografija
Površina
 — ukupno756.950 km2(38)
 — voda (%)1,07
Stanovništvo
 — 2013.[1]17.620.000(60)
 — gustina23,28 st./km2
Ekonomija
ValutaČileanski pezos
 — stoti deo valute‍100 центи‍
Ostale informacije
Vremenska zonaUTC -4,
UTC -3 leti
Internet domen‍.cl‍
Pozivni broj+56

Čile (šp. Chile), zvanično Republika Čile (šp. República de Chile), predsednička je republika u Južnoj Americi, koja zauzima dug i uzan pojas zemljišta između Anda na istoku i Tihog okeana na zapadu. Graniči se sa Peruom na sjeveru, sa Bolivijom na sjeveroistoku, sa Argentinom na istoku, dok na krajnjem jugu izlazi na Drejkov prolaz.[2] U sastav Čilea su uključena i ostrva Huan Fernandez, Sala i Gomez, Desventuradas[3] i Uskršnja ostrva u Okeaniji.[4] Čile pretenduje na teritoriju od 1.250.000 km² na Antarktiku,[5] iako su sve pretenzije suspendovane prema Antarktičkoj povelji.

Glavni grad je Santijago de Čile, dok se skupština sastaje u obližnjem Valparaisu.[6] U Santijagu živi 40% stanovništva Čilea.[7][8] Ostali veći gradovi su: Valparaiso, Antofagasta, Punta Arenas, Ikike, Serena, Talka i drugi.[9]

Danas je Čile jedna od najstabilnijih i najprosperitetnijih latinoameričkih država,[10] sa uglednom vojskom i rastućom privredom. Čile predvodi Latinsku Ameriku u ljudskom razvoju, dohotku po glavi stanovnika, konkurentnosti, ekonomskim slobodama i niskoj stopi korupcije.[11] Čile je osnivač Ujedinjenih nacija, Unije južnoameričkih naroda i Zajednice latinoameričkih i karipskih država.[12]

Poreklo imena[uredi | uredi izvor]

Postoje razne teorije koje se odnose na poreklo reči Čile. Prema teoriji Dijega de Rosalesa, španskog hroničara iz 17. veka,[13] peruanske Inke su dolinu reke Akonkagva zvale Čile, što je nepravilan izgovor imena poglavice plemena Pikunče koji se zvao Tile.[14][15] Druga teorija ukazuje na sličnost doline reke Akonkagva sa dolinom Kasma u Peruu, gde su se nalazili grad i dolina po imenu Čile.[15] Prema ostalim teorijama Čile je izvedeno od reči Indijanaca koja znači „kraj sveta“ ili „morski galeb“,[16] od reči čili Mapuče naroda, koja znači „gde se zemlja završava;“[17] ili iz jezika kečua čiri što znači „hladno“,[18] ili čili, što znači „sneg“[18] ili „najdublja tačka na Zemlji“.[19] Španski konkistadori su za ovo ime čuli od Inka a nekoliko članova prve španske ekspedicije Dijega de Almagra, južno od Perua, je sebe zvalo ljudima Čilea.[17]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Položaj[uredi | uredi izvor]

Čile je veoma duga i uzana zemlja smeštena u priobalju južnog dela Južne Amerike sa zapadne strane Anda.[20] Od severa do juga proteže se u dužini od 4300 km dok je na najširem delu, u pravcu istok – zapad, širok 350 km.[21] Karakteriše ga raznovrstan krajolik i razni tipovi klime.[22] Prostire se na površini od 756.950 km2. Smešten je unutar Vatrenog pojasa Pacifika. Zajedno sa ostrvima, ali bez teritorije na koju polaže pravo na Antarktiku, Čile je smešten između 17. i 56. stepena JGŠ, i 66. i 81. stepena ZGD.[23]

Čile spada među zemlje sa najvećom dužinom između najsevernije i najjužnije tačke države. Ako izuzmemo ostrva, Čile je jedinstvena zemlja gledajući raspon između najzapadnije i najistočnije tačke države, jer druge zemlje koje su u pravcu sever – jug dugačke kao Čile u pravcu istok – zapad su i po deset puta šire.[24] Čile delom svoje teritorije smatra i 1.250.000 km2 Antarktika. Međutim, nakon potpisivanja Antarktičkog sporazuma morao je da suspenduje pretenzije na ovu oblast.[25]

Pod upravom Čilea su i Uskršnje ostrvo kao i Sala i Gomez, najistočnija ostrva Polinezije. Takođe, Čileu pripada ostrvo Robinzon Kruso u arhipelagu Huan Fernandez, kao i dva povremeno naseljena ostrva San Ambrosio i San Feliks. Ova ostrva su značajna jer zahvaljujući njima teritorijalne vode Čilea se prostiru mnogo dalje od južnoameričkog kontinenta.[26]

Geologija i reljef[uredi | uredi izvor]

Vulkan Parinakota na severu Čilea

Pustinja Atakama, na severu zemlje, bogata je rudama, prvenstveno bakrom i nitratima.[27] Glavnina stanovništva i obradivih površina smeštena je u relativno maloj Središnjoj dolini, gde se nalazi i glavni grad Santijago.[28]

Ova oblast predstavlja i istorijsko središte iz kog se čileanska država širila krajem 19. veka, kada je obuhvatila severne i južne oblasti. Jug Čilea je bogat šumama i pašnjacima, a ističe se i niz vulkana i jezera. Južna obala je lavirint fjordova, morskih rukavaca, kanala, vijugavih poluostrva, i ostrva. Andi se protežu duž istočne granice Čilea.[29]

Vode[uredi | uredi izvor]

Jezero Čungara i vulkan Parinakota
Deset najdužih reka u Čileu
Reka Dužina u (km)
Loa 440
Bio Bio 380
Baker 370
Kopijapo 292
Maipo 250
Jelčo-Futaleufu 246
Maule 240
Palena 240
Tolten 231
Uasko 230
Beleška: Dužina kroz čileansku teritoriju.
Jezero generala Karere, najveće u zemlji.
Glečer Pije XI ili Brigen, najduži na južnoj hemisferi van Antarktika.

Zbog specifične teritorije Čile je ispresecan brojnim kratkim rekama malog protoka vode.[30] Sve one se protežu od Anda do Tihog okeana, i teku u smeru od istoka ka zapadu.[31]

U regionu Norte Grande, s obzirom da se radi o pustinjskom predelu, postoje samo mali potoci endoreičnog tipa, osim reke Loa, najduže u Čileu, duge 440 km.[32] Jezero Čungara smešteno je na 4500 m nadmorske visine, na granici sa Bolivijom. Takođe, Čile sa ovom zemljom deli i reke Lauka i Ljuta U središnjem delu regiona Norte Čiko ima više reka od značaja za poljoprivredu. Treba spomenuti Elki u dužini od 75 km;[32] Akonkagva (142 km); Maipo u dužini od 250;[32] i njihove pritoke Mapočo (110 km); i Maule (240 km). Ove reke vodu uglavnom dobijaju topljenjem snega na Andima tokom leta i od zimskih kiša. Najvažnija jezera u ovom području su veštačko jezero Rapel, lagune Kolbun Maule i Laha.[33]

Flora i fauna[uredi | uredi izvor]

Klima[uredi | uredi izvor]

Sa više od 300 vedrih noći godišnje, Silja je savršeno mesto za postavljanje teleskopa.

Čile ima raznovrsnu klimu. Na severu je najsuvlja pustinja na svetu Atakama, u središnjem delu je sredozemna klima, na Uskršnjem ostrvu je vlažna suptropska, dok je na jugu i istoku zemlje u područjima alpijskih tundri i glečera prisutna okeanska klima.[34] Prema Kepenovoj klasifikaciji klimata u Čileu postoji barem sedam klimatskih podtipova. U većem delu zemlje postoje sva četiri godišnja doba: leto (od decembra do februara), jesen (od marta do maja), zima (od juna do avgusta), i proleće (od septembra do novembra).[35]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Rana istorija i kolonizacija[uredi | uredi izvor]

Mapuče su prvobitni stanovnici južnog i centralnog Čilea

Pre otprilike 10.000 godina Indijanci su se nastanili u plodnim dolinama i duž obale današnjeg Čilea. Najstarije ljudske naseobine u Čileu su lokaliteti Monte Verda, Nacionalni park Kueva del Milodon i tuneli kratera vulkana Pali Aike. Urođeničke kulture koje su postojale na teritoriji današnjeg Čilea, pre dolaska Evropljana, mogu se podeliti u tri grupe:

  • severni narod;
  • araukanska kultura, koja je obuhvatala područje između reke Čoapa i ostrva Čiloe; i
  • patagonijska kultura, koja su sačinjavala razna nomadska plemena.[36]

Godine 1520, na svom putu oko sveta Fernando Magelan je otkrio južni prolaz koji je nazvao po sebi, Magelanov moreuz. To je ujedno bila prva evropska ekspedicija koja je došla na tle današnjeg Čilea. Nakon njega je Dijego de Almagro[37] sa španskim konkistadorima, 1535. došao iz Perua u potrazi za zlatom. Osvajanje Čilea je počelo početkom 1540. a sproveo ga je Pedro de Valdivija, jedan od oficira Fransiska Pizara. On je osnovao grad Santijago de Čile 12. februara 1541. godine.[38] Iako Španci nisu našli zlato koje su tražili, prepoznali su poljoprivredne potencijale Čilea i pripojili ga Španskoj imperiji.[39]

Pedro de Valdivija
Bernardo O’Higins, Vrhovni upravnik Čilea

Osvajanje zemlje se odvijalo postepeno a Evropljani su nailazili na neuspehe kod domorodačkog stanovništva. Velika pobuna naroda Mapuče koja je počela 1553. dovela je do Valdivijine smrti i uništavanja velikog broja naselja kolonista. Veće pobune dogodile su se 1598. i 1655. godine. Svaki put bi se pobunili Mapuče i drugi domorodački narodi, južna granica kolonije bi bila pomerena ka severu.[40] Španska kruna je ukinula ropstvo 1683. jer je shvatila da porobljavanje naroda Mapuče samo pojačava njihov otpor umesto da ga slabi. Uprkos kraljevskim zabranama odnosi su ostali zategnuti zbog neprekidnih smetnji kolonista.[41] Odsečen od severa pustinjom, prema jugu narodom Mapuče, prema istoku Andima, i prema zapadu okeanom, Čile je postao jedna od najcentralizovanijih i najhomogenijih španskih kolonija u Americi.[42]

Služeći kao granični garnizon, kolonija je imala ulogu u sprečavanju napada Mapuča i evropskih neprijatelja Španije, posebno Britanaca i Holanđana. Pirati i engleski avanturisti su zajedno sa Indijancima Mapuče ugrožavali koloniju, pogotovo 1578. tokom pohoda ser Fransisa Drejka na Valparaiso, glavnu luku u koloniji. Čile je imao jednu od najvećih stajaćih armija u Americi, što ga je činilo jednim od najmilitarizovanijih španskih poseda, kao i jedan od troškova za blagajnu Vicekraljevstva Peru.[17] Prvi opšti popis stanovništva je sprovela vlada Agustina de Hauregija između 1777. i 1778. godine. On je pokazao da u koloniji Čile živi 259.646 stanovnika od kojih je 73,5% evropskog porekla, 7,9% mestika, 8,6% urođenika i 9,8% crnaca. Fransisko Urtado je 1784. kao guverner provincije Čiloe obavio u njoj popis stanovništva na kom je utvrđeno da je broj stanovnika 26.703, od kojih su 64,4% bili belci a 33,5% su bili urođenici.

Nezavisnost[uredi | uredi izvor]

Postavljenje Žozefa Bonapartu, brata Napoleona, za kralja Španije 1808. godine podstaklo je koloniju na otcepljenje od Španije. Dana 18. septembra 1810. je u ime Fernanda – naslednika svrgnutog kralja – osnovana narodna hunta. Vlada hunte Čilea proglasila je Čile autonomnom republikom unutar španskog kraljevstva (u znak sećanja na ovaj događaj Čile slavi 18. septembar kao Dan državnosti). Nakon ovih događaja pod komandom Hose Migela Karere, jednog od najslavnijih rodoljuba, i njegova dva brata Huana Hosea i Luisa Karere pokret za potpuno oslobođenje ubrzo je stekao veliku podršku. Španski pokušaji da ponovo uspostavi sudsku vlast tokom tzv. Rekonkiste produžili su borbu a došlo je i do zakulisnih borbi između Bernarda O’Higinsa, koji je pretendovao na Karerino mesto.[43]


Sporadični sukobi su se nastavili do 1817. godine. Dok je Karera bio u zatvoru u Argentini, O’Higins i anti-Karerina kohorta Hose de San Martina, heroja Argentinskog rata za nezavisnost, predvodili su Vojsku Anda sa kojom su porazili rojaliste u Čileu. Dana 12. februara 1818. Čile je proglašen za nezavisnu republiku. Nezavisnost je donela manje društvene promene, međutim, čileansko društvo u 19. veku je sačuvalo osnovnu društvenu strukturu na koju je u najvećoj meri uticala porodična politika i rimokatolička crkva. Uspostavljena je jaka institucija predsednika ali su bogati zemljoposednici zadržali uticaj na politiku.[39]

Rat na Pacifiku: Bitka kod Ikike 21. maja 1879.

Poslednjih decenija 19. veka, vlada u Santijagu je učvrstila svoje pozicije na jugu nakon što je ugušila pobune Mapuča tokom Okupacije Araukanije.[44] Sporazum sa Argentinom potpisan 1881. potvrdio je suverenitet Čilea nad Magelanovim moreuzom. Kao rezultat Rata na Pacifiku sa Peruom i Bolivijom od 1879. do 1883. Čile je proširio svoju teritoriju na sever za jednu trećinu, čime je onemogućio Boliviju da izađe na Tihi okean i stekao vredne zalihe nitrata čija je eksploatacija dovela do ere nacionalnog prosperiteta. Čileanski građanski rat 1891.[45] je kao posledicu imao preraspodelu moći između predsednika i kongresa i uspostavu demokratije parlamentarnog tipa. Međutim, u građanskom ratu su se takođe sukobili i oni koji su zagovarali razvoj domaće industrije i oni koji su zastupali interese banaka, prvenstveno porodica Edvards koja je imala jake veze sa stranim investitorima.

20. vek[uredi | uredi izvor]

Pripadnici rastuće srednje i radničke klase su nezadovoljni privrednim sistemom, koji je bio podređen vladajućoj oligarhiji, 1920. izabrali reformistu Artura Alesandrija za predsednika Čilea. Njegov program socijalne pravde je bio u suprotnosti sa stavovima članova Kongresa. Tokom dvadesetih godina 20. veka popularnost su stekle i brojne marksističke grupe.[39] General Luis Altamirano je 1924. izvršio vojni puč pa je u Čileu došlo do nestabilnosti koja je trajala do 1932. godine. U tom periodu na vlasti je bilo deset vlada od kojih je najduže trajala vlada generala Karlosa Ibanjeza del Kampa. On je na vlasti bio kratko tokom 1925, i između 1927. i 1931. godine. Njegova vladavina se mogla smatrati diktaturom ali umerenijom u poređenju sa diktaturama karakterističnim za Latinsku Ameriku.[46][47] Odrekavši se vlasti u korist demokratski izabranog naslednika, Ibanjez del Kampo je stekao poštovanje velikog dela stanovništva što mu je omogućilo da ostane značajan političar tokom narednih trideset godina. Sa uspostavom demokratske vlasti 1932. pojavila se Radikalna stranka koja je predstavljala veliki broj pripadnika srednje klase. Ona je predstavljala glavnog činioca u koalicionim vladama tokom narednih dvadeset godina. Tokom razdoblja vladavine Radikalne stranke (1932—1952) država je povećala svoje prisustvo u privredi. Godine 1952. na vlast se vratio Ibanjez del Kampo. Njega je 1958. nasledio predstavnik konzervativne politike Horhe Alesandri.[48]

Na predsedničkim izborima 1964. Edvardo Frei Montalva,[49] iz Hrišćansko – demokratske partije, dobio je apsolutnu većinu. Njegova pobeda je označila početak velikih reformi. Pod sloganom „revolucija u slobodi“, Freijeva administracija je započela sprovođenje dugoročnih društvenih i ekonomskih programa, posebno u zdravstvu, stanogradnji, kao i poljoprivrednu reformu, koja je obuhvatala organizovanje poljoprivrednika u sindikate. Međutim, do 1967. Frei je naišao na snažno protivljenje levičara, koji su smatrali njegove reforme neodgovarajućim, i konzervativaca koji su ih s druge strane smatrali preteranim. Do kraja svog mandata Frei nije uspeo da ostvari ambiciozne ciljeve svoje stranke.[39]

Predsednik Salvador Aljende

Na izborima 1970. kandidat Socijalističke partije Čilea (deo tzv. koalicije „Narodnog jedinstva“, koju su činili i komunisti, radikali, socijaldemokrate, disidenti iz Hrišćansko – demokratske stranke, Jedinstveni narodni akcioni pokret, i Nezavisna narodna akcija)[39] senator Salvador Aljende je dobio relativnu većinu na izborima. Bio je ispred kandidata hrišćanskih demokrata Radomira Tomika i konzervativca Horhea Alesandrija. Aljende je dobio 36% glasova, dok je Alesandri osvojio 34% a Tomik 27% glasova.[50]

Uprkos pritisku vlade SAD, Kongres Čilea je organizovao glasanje između dva vodeća kandidata, Aljendea i bivšeg predsednika Horhea Alesandrija, i u skladu sa tradicijom izabrao Aljendea sa 153 prema 35 glasova. Frei je odbio da oformi savez sa Alesandrijem radi suprotstavljanja Aljendeu, jer je smatrao da Hrišćansko – demokratska partija predstavlja radnike i da ne može imati zajedničke stavove sa desničarima.[51][52] Zajednički javno – privatni javni radovi pomogli su u smanjenju nezaposlenosti.[53] Veći deo bankarskog sektora je nacionalizovan. Veliki deo industrije bakra, uglja, gvožđa, nitrata i čelika je nacionalizovan ili je postao zavisan od države. Industrijska proizvodnja je značajno porasla a nezaposlenost je pala tokom prve godine Aljendeove administracije.[53]

Aljendeov program je uključio u poboljšanje interesa radnika,[53][54] zamenivši pravosudni sistem sa „socijalističkom jednakošću“,[55] nacionalizacijom banaka i primoravanjem drugih na bankrotstvo,[56] kao i jačanje „narodnih milicija“ poznatih kao MIR (šp. Movimiento de Izquierda Revolucionaria).[56] Platforma Narodnog jedinstva za nacionalizaciju rudnika bakra dodata je u formi amandmana u ustav. U Kongresu je usvojena jednoglasno.

Kao posledicu,[57] administracija Ričarda Niksona je organizovala i ubacila tajne agente u Čile da bi destabilizovala Aljendeovu vladu.[58] Takođe Amerikanci su finansijskim pritiskom ograničili međunarodne ekonomske kredite Čileu.[59]Strukturna privredna kriza koja je počela 1972. pogoršana je odlivom kapitala, smanjenjem investicijama, i povlačenjem bankarskih uloga kao odgovor na Aljendeov socijalistički program. Proizvodnja je pala a nezaposlenost je porasla. Radi podsticanja potrošnje i preraspodele dohotka u korist onih sa manjim primanjima Aljende je primenio mere zamrzavanja cena, povećanja plata i promene poreskih stopa.[60] Ekonomski problemi su se pogoršali javnom potrošnjom koja je finansirana uglavnom štampanjem novca i slabim kreditnim procenama komercijalnih banaka.[61] Istovremeno, opzicioni mediji, političari, privrednici i druge organizacije su pomogli da se podstakne politička i privredna nestabilnost, a neke od njih su potpomognute iz SAD.[59][62] Početkom 1973. inflacija je bila izvan kontrole. Osakaćena privreda je takođe pogođena dugim i ponekad istovremenim štrajkovima lekara, nastavnika, studenata, kamiondžija, rudara i malih privrednika.

Vrhovni sud Čilea je 26. maja 1973. jednoglasno osudio Aljendeovo „remećenje zakonodavstva države“. Sud je podržao i osnažio Pinočeovo preuzimanje vlasti, iako je to bilo u suprotnosti sa ustavom.[56][63] Konačno Salvador Aljende je svrgnut u vojnom puču 11. septembra 1973. Nakon što je vojska bombardovala predsedničku palatu, Aljende je navodno izvršio samoubistvo.[64][65] Vojna hunta predvođena generalom Augustom Pinočeom preuzela je vlast u zemlji. Prve godine vladavine Pinočeovog režima su bile obeležene kršenjem ljudskih prava. Samo u oktobru 1973. tzv. Karavan smrti je ubio najmanje sedamdeset dvoje ljudi[66], dok je prema Retigovom izveštaju u prvih šest meseci ubijeno hiljadu a tokom narednih šesnaest godina još oko dve hiljade ljudi.[67] Novi ustav je usvojen na kontroverznom plebiscitu 11. septembra 1980. a general Pinoče je postao predsednik republike sa osmogodišnjim mandatom. Krajem 1980-ih uglavnom kao posledica privrednog kolapsa iz 1982.[68] i masovne građanske neposlušnosti od 1983. do 1988, vlada je postepeno dozvolila veću slobodu okupljanja, govora, i udruživanja.[69] Ministar finansija Ernan Buči je pokrenuo reforme ka tržišno orijentisanoj privredi ali je siromaštvo nastavilo da raste.[70] Čile se okrenuo ka tržišnoj privredi koja se ogledala u povećanju domaćih i stranih privatnih investicija, iako industrija bakra i druge važne grane u eksploataciji ruda ostale zatvorene za privatna ulaganja. Na plebiscitu održanom 5. oktobra 1988, general Pinoče nije dobio drugi osmogodišnji mandat, jer je 56% birača glasalo protiv. Čileanci su izabrali novog predsednika i većinu članova oba doma Kongresa 14. decembra 1989. Hrišćanski demokrata Patrisio Ailvin, kandidat koalicije 17 stranaka nazvane „Konsetrasion“ (šp. Concertación), dobio je apsolutnu većinu glasova (55%).[71] Patrisio Ailvin je vladao od 1990. do 1994. tokom tzv. tranzicionog perioda. Na izborima u decembru 1993, sin bivšeg predsednika Eduarda Freija, Eduardo Frei Riuz-Tahle predvodio je koaliciju Konsentrasion i sa njom je osvojio 58% glasova.[72]

21. vek[uredi | uredi izvor]

Svih pet predsednika Čilea od 1990; Rikardo Lagos, Mišel Bašele, Sebastijan Pinjera, Patrisio Ailvin, Eduardo frei.

Freija Ruiza – Tahlea je 2000. nasledio socijalista Rikardo Lagos, koji je pobedio u drugom krugu Hoakina Lavina kandidata desničarske Alijanse za Čile[73] Januara 2006. Čileanci su prvi put izabrali ženu za predsednika - Mišel Bašele Herija, kandidata Socijalističke partije. Ona je porazila Sebastijana Pinjeru iz stranke Narodne obnove, produživši vladavinu koalicije Konsetrasion za još četiri godine.[74][75] U januaru 2010. Čileanci su izabrali Sebastijana Pinjeru,[76] prvog desničarskog predsednika posle 20 godina. On je porazio bivšeg predsednika Edvarda Freija Ruiza – Tahlea, kandidata koalicije Konsetrasion.

Dana 27. februara 2010. Čile je potresao zemljotres jačine 8,8 ° Merkalijeve skale, jedan od najsnažnijih ikada zabeleženih na svetu. Poginulo je oko 500 ljudi a hiljade građevina je oštećeno.[77] Procene o šteti iznose od 15 do 30 milijardi dolara, što predstavlja između deset i petnaest procenata bruto društvenog proizvoda Čilea.

Administrativna podela[uredi | uredi izvor]

Redni broj Naziv regiona Španski naziv Glavni grad
XV Zastava regiona Arika i Parinakota Arika i Parinakota Región de Arica y Parinacota Arika
I Zastava regiona Tarapaka Tarapaka Región de Tarapacá Ikike
II Zastava regiona Antofagasta Antofagasta Región de Antofagasta Antofagasta
III Zastava regiona Atakama Atakama Región de Atacama Kopijapo
IV Zastava regiona Kokimbo Kokimbo Región de Coquimbo Serena
V Zastava regiona Valparaiso Valparaiso Región de Valparaíso Valparaiso
VI Zastava regiona O’Higins Region Oslobodioca Generala Bernarda O’Higinsa Región del Libertador General Bernardo O'Higgins Rankagva
VII Zastava regiona Maule Maule Región del Maule Talka
VIII Zastava regiona Biobio Biobio Región del Biobío Konsepsion
IX Zastava regiona Araukanija Araukanija Región de la Araucanía Temuko
XIV Zastava regiona regiona Los Rios Los Rios Región de Los Ríos Valdivija
X Zastava regiona Los Lagos Los Lagos Región de Los Lagos Puerto Mont
XI Zastava regiona Ajsen Ajsen Generala Karlosa Ibanjeza del Kampa Región Aisén del General Carlos Ibáñez del Campo Kojajke
XII Zastava regiona Magelan i čileanski Antarktik Region Magelan i čileanski Antarktik Región de Magallanes y de la Antártica Chilena Punta Arenas
RM Zastava regiona Santijago Metropolitana Santijago Metropolitana Región Metropolitana de Santiago Santijago de Čile

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Kretanje broja stanovnika Čilea od 1820, uz očekivani rast do 2050.

Prema rezultatima popisa iz 2012. Čile ima 16.634.603 stanovnika, muškaraca je 8.101.890 a žena 8.532.713.[78] Stopa prirodnog priraštaja opada od 1990, zbog smanjene stope nataliteta.[79] Demografi procenjuju da će do 2050. Čile imati oko 20,2 miliona stanovnika.[80] Oko 85% stanovništva živi u gradovima, od čega 40% u širem području Santijaga de Čilea. Najveće aglomeracije su šira područja Santijaga de Čilea sa 5,6 miliona ljudi, Konsepsiona sa 861.000 ljudi, i Valparaisa sa 824.000 ljudi.[81] Čile je multietničko društvo,[82] dom ljudima različitog etničkog porekla. Postoje različite studije o etničkoj strukturi Čilea.

U studiji koju je uradio Univerzitet Čile se navodi da 30% stanovništva čine belci; mestici, koji su 60% belci i 40% Indijanci, čine 65% stanovništva, dok Indijanci čine preostalih 5%.[83] Jedna genetska studija, koju je uradio isti univerzitet, pokazala je da prosečan Čileanaca ima 64% gena belaca i 35% indijanskih gena.[84] Uprkos genetskim razmatranjima, ukoliko se postavi pitanje, većina Čileanaca će se izjasniti kao belci. Prema istraživanju „Latinobarometra“ (šp. Latinobarómetro) iz 2011. na pitanje kojoj rasi pripadaju većina je odgovorila „beloj“ (59%), dok je 25% reklo da su „mestici“ a 8% su se izjasnili kao „domoroci“.[85]

Religija[uredi | uredi izvor]

Među religijama prevladava katolicizam, koje država podupire iako nije službena religija. Osim katolika, postoji i veći broj pripadnika jevrejske religije i protestanata.[86]

Katolika je 70%, protestanata 15,1%.[87]

Privreda[uredi | uredi izvor]

Sanhetn, finansijsko središte Santijaga de Čilea.

Čile je jedna od najstabilnijih i najprosperitetnijih država u Južnoj Americi.[10] Vodeća je latinoamerička zemlja po indeksu humanog razvoja, konkurentnosti, dohotku po stanovniku, globalizaciji, ekonomskim slobodama i maloj stopi korupcije. Međutim, u Čileu su prisutne velike nesrazmere u raspodeli dohotka, izražene Džini indeksom. Godine 2006. Čile je postao zemlja sa najvećim nominalnim dohotkom po stanovniku u Latinskoj Americi,[88] a maja 2010. Čile prva južnoamerička zemlja članica OECD-a.

Čile je početkom 1990-ih, tokom vladavine Patrisio Ailvina, imao uzornu privredu u pogledu ekonomskih reformi. Prosečan rast BDP-a između 1991. i 1997. je bio osam posto, ali je 1998. prepolovljen usled restriktivne monetarne politike (sprovođene radi sprečavanja budžetskog deficita) i manjih prihoda od izvoza, prvenstveno u Aziju pogođenu finansijskom krizom.

Privredna je ostala troma sve do 2003, kada je počela da daje jasne znake oporavka ostvarujući stopu rasta BDP-a od četiri posto.[89] Privreda Čilea je 2004. godinu završila sa rastom BDP-a od šest posto, dok je u 2005. rast bio 5,7 procenata da bi 2006. pao za četiri procenta. Naredne godine BDP je porastao za pet posto.[39] Nezaposlenost je tokom 1990-ih bila oko sedam posto, da bi od početka ekonomske krize 1999. bila između osam i deset posto. Godine 2006. pala je na 7,8% i nastavila je svoj pad pa je 2007. bila 6,8 procenata.[90] Plate su rasle brže nego inflacija što je bila posledica rasta produktivnosti i porasta životnog standarda. Prema vladinim istraživanjima procenat Čileanaca čiji je dohodak po domaćinstvu ispod linije siromaštva je smanjen sa 45,1% 1987. na 11,5% 2009.[91][92] Međutim, kritičari smatraju da su ovi iznosi znatno veći od onoga što vlast prikazuje. Prema njihovim tvrdnjama stopa siromaštva je 2007. bila 29%.[93]) Prema podacima iz novembra 2012 oko 11,1 milion ljudi ili 64% stanovništva je primalo socijalnu pomoć,[94] preko „Socijalne zaštitne karte“, kojom su obuhvaćeni ljudi koji žive u siromaštvu ili su blizu ulaska u siromaštvo.[95]

Ekonomska politika[uredi | uredi izvor]

Čileanski (plavi) i prosečni latinoamerički (narandžasti) BDP po glavi stanovnika (1980–2017)

Zahvaljujući stabilnoj ekonomskoj politici od 1980-ih, Čile je imao kontinuiran privredni rast koji je doprineo prepolovljavanju stope siromaštva.[39] Vojna hunta je tokom svoje vladavine od 1973. do 1990. prodala veliki broj preduzeća u državnom vlasništvu a demokratske vlade su nakon 1990. nastavile privatizaciju, ali sporijim tempom. Država nema veću ulogu u privredi izuzev njenog regulisanja. Ona upravlja najvećim svetskim proizvođačem bakra „Kodelkom“, i sa nekoliko javnih preduzeća, među kojima je i jedna banka. Čile ima potpisane sporazume o slobodnoj trgovini sa velikim brojem zemalja, među kojima su Sjedinjene Američke Države.[96] Centralna banka Čilea, kao nezavisna institucija, teži ka održavanju stope inflacije između dva i četiri posto, u 2012. godini inflacija je bila 2,8%.[97] Apresijacija čileanskog pesa prema američkom dolaru je pomogla da se, poslednjih godina, obori inflacija. Većina plata i kredita je „vezana“ za američki dolar pa je na taj način smanjena mogućnost pojave veće stope inflacije.[39] U 2006. Čile je investirao 0,6% BDP-a u istraživanje i razvoj. Od tog iznosa dve trećine je uložila država. Pored ekonomske i političke stabilnosti vlada Čilea promoviše Čile kao „investicionu platformu“ za multinacionalne korporacije koje nameravaju da posluju u regionu. Strani investitori su izjednačeni sa domaćim, registracija je jednostavna i belodana a stranim investitorima je omogućeno nesmetano raspolaganje profitom i kapitalom.[39] Vlada Čilea je oformila Savet za inovacije i konkurentnost, čiji je zadatak da prepozna nove grane privrede radi njihove promocije.[39] Čile je jedna od zemalja u Latinskoj Americi sa najboljim kreditnim rejtingom. Prema agenciji Standard end pur kreditni rejting Čilea je A+.[98] Vlada Čilea je obavezna po zakonu da ostvari budžetski suficit od najmanje jednog procenta BDP-a. U 2006. budžetski suficit je iznosio 11,3 milijarde dolara, što je gotovo osam procenata BDP-a. Vlada Čilea nastavlja da otplaćuje spoljni dug zemlje a on je na kraju 2012. iznosio je 10,2%.[99]

Spoljna trgovina[uredi | uredi izvor]

Čile proizvodi više od jedne trećine bakra u svetu.

Najznačajniji izvozni proizvod Čilea je bakar i on čini oko polovine izvoza, pored toga Čile izvozi drvo i proizvode od drveta, sveže voće, morsku ribu i vino. U 2011. Čile je izvezao dobrâ i usluge u vrednosti od 81,71 milijardi dolara a uvoz je bio 70,92 milijarde dolara, tako je ostvaren trgovinski suficit od 10,79 milijardi dolara. Najvažniji spoljnotrgovinski partneri Čilea su Kina gde je 2011. plasirano 22,8% ukupnog izvoza, zatim SAD i Japan gde je plasirano po 11,1% izvoza, pa Brazil i Južna Koreja sa po 5,5% i Holandija sa 4,7% izvoza.[100] Čile je 2011. najviše uvezao iz SAD 20,1% ukupnog uvoza, Kine 16,9%, Brazila 8,3%, Argentine 6,3% i Nemačke 4,2%.[101]

Poznati Čileanci[uredi | uredi izvor]

Umetnici:

Nacionalni heroji:

Političari:

Sportisti:

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ The Department of Economic and Social Affairs of the United Nations. pp. 51–55. Pristupljeno 11 August 2013. [1] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. jul 2014)
  2. ^ „Republic of Chile”. 
  3. ^ „Juan Fernández & Desventuradas Islands Bioregion”. 
  4. ^ „Chile”. 
  5. ^ „ANTARCTIC CHILEAN TERRYTORY”. 
  6. ^ „Santiago, Chile”. 
  7. ^ „Chile”. 
  8. ^ „Chile”. 
  9. ^ „Major Cities In Chile”. 
  10. ^ a b „Chile country profile”. BBC. 14. 8. 2012. Pristupljeno 16. 5. 2013. 
  11. ^ „Chile country profile”. 
  12. ^ „Chile”. 
  13. ^ „Chile.com.La Incógnita Sobre el Origen de la Palabra Chile”. Chile.com. 15. 6. 2000. Arhivirano iz originala 15. 4. 2009. g. Pristupljeno 17. 12. 2009. 
  14. ^ Britannica, Encyclopædia. „Picunche (people) – Britannica Online Encyclopedia”. Britannica.com. Pristupljeno 17. 12. 2009. 
  15. ^ a b Encina 1961, str. 44.
  16. ^ „Chile”. Encyclopedia Americana. Grolier Online. 2005. Arhivirano iz originala 21. 07. 2002. g. Pristupljeno 2. 3. 2005. „The name Chile is of Native American origin, meaning possibly "ends of the earth" or simply "sea gulls." 
  17. ^ a b v Hudson, Rex A., ed. (1995). „Chile: A Country Study”. GPO for the Library of Congress. Pristupljeno 27. 2. 2005. 
  18. ^ a b "CHILE." Encyclopædia Britannica. 11th ed. 1911. ("derived, it is said, from the Quichua chiri, cold, or tchili, snow")
  19. ^ Pearson, Neale J. (2004). „Chile”. Grolier Multimedia Encyclopedia. Scholastic Library Publishing. Arhivirano iz originala 10. 02. 1999. g. Pristupljeno 2. 3. 2005. „Chile's name comes from an Indian word, Tchili, meaning "the deepest point of the Earth." 
  20. ^ „Chile”. 
  21. ^ „Chile”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 22. 7. 2014. 
  22. ^ „Chile”. 
  23. ^ „Chile”. 
  24. ^ „Chile: the lognest and the barriwest state”. 
  25. ^ „ANTARCTIC CHILEAN TERRYTORY”. 
  26. ^ Blanco 1998.
  27. ^ „Atacama Desert”. 
  28. ^ „https://www.britannica.com/place/Atacama-Desert”.  Spoljašnja veza u |title= (pomoć)
  29. ^ „https://www.britannica.com/place/Central-Valley-Chile”.  Spoljašnja veza u |title= (pomoć)
  30. ^ „The 10 Largest Lakes In Chile”. 
  31. ^ „Chile: Bodies of Water”. 
  32. ^ a b v Niemeyer, Hans; Cereceda, Pilar (1983). „Hydrography”. Geography of Chile (1st izd.). Santiago: Vojno-geografski institut u Čileu. 8. 
  33. ^ „LAKE COLBÚN”. 
  34. ^ „Country profile: Chile”. BBC News. 16. 12. 2009. Pristupljeno 23. 7. 2014. 
  35. ^ „Weather in Chile”. 
  36. ^ Bengoa 2000.
  37. ^ „Diego de Almagro”. 
  38. ^ „Conquest Of Chile”. 
  39. ^ a b v g d đ e ž z i „Development and Breakdown of Democracy, 1830–1973”. Country Studies. Library of Congress. 31. 3. 1994. 
  40. ^ „Conquest Of Chile”. 
  41. ^ „Bárbaros. pp. 66. David J. Weber”. Archive.org. Pristupljeno 16. 5. 2010. 
  42. ^ „Conquest Of Chile”. 
  43. ^ „Jose Miguel Carrera - Biography”. 
  44. ^ „Araucanian wars”. 
  45. ^ „The Chilean Civil War, 1891”. 
  46. ^ Fowler 1996, str. 30–96.
  47. ^ Frazier 2007, str. 163–184.
  48. ^ „Jorge Alessandri Rodríguez (1896-1986)”. 
  49. ^ „Eduardo Frei”. 
  50. ^ „50 Years Ago, Salvador Allende Became President of Chile”. 
  51. ^ Mares 2001, str. 145.
  52. ^ Trento 2005, str. 560.
  53. ^ a b v De Vylder, Stefan (1976). Allende’s Chile: The political economy of the rise and fall of the Unidad Popular. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-21046-1. 
  54. ^ „Allende wins the elections: first coup attempt”. Grace.evergreen.edu. Arhivirano iz originala 7. 1. 2008. g. Pristupljeno 17. 12. 2009. 
  55. ^ Friedman 2007, str. 367.
  56. ^ a b v Friedman 2007, str. 368.
  57. ^ Qureshi 2009, str. 86–97.
  58. ^ „Report on CIA Chilean Task Force activities”. Chile and the United States: Declassified Documents relating to the Military Coup, 1970–1976. The National Security Archive: Electronic Briefing Books (George Washington University). Pristupljeno 11. 3. 2010. 
  59. ^ a b „COVERT ACTION IN CHILE 1963–1973 STAFF REPORT OF THE SELECT COMMITTEE TO STUDY GOVERNMENTAL OPERATIONS WITH RESPECT TO INTELLIGENCE ACTIVITIES”. Fas.org. Arhivirano iz originala 3. 10. 2009. g. Pristupljeno 17. 12. 2009. 
  60. ^ Oppenheim, str. 52.
  61. ^ „Tightening the Belt”. Time Magazine. 7. 8. 1972. Arhivirano iz originala 22. 10. 2010. g. Pristupljeno 16. 05. 2013. 
  62. ^ „Equipo Nizkor – CIA Activities in Chile – September 18, 2000”. Derechos.org. Pristupljeno 17. 12. 2009. 
  63. ^ „Transition to Democracy in Latin America: The Role of the judiciary” (PDF). Yale University. Arhivirano iz originala (PDF) 19. 8. 2013. g. Pristupljeno 16. 5. 2013. 
  64. ^ Soto, Óscar. El Último dia de Salvador Allende. 
  65. ^ Ahumada, Eugeno. Chile: La memoria prohibida. 
  66. ^ „Flashback: Caravan of Death”. BBC. 25. 7. 2000. Pristupljeno 2. 5. 2008. 
  67. ^ Interior, Ministerio del (1999). „Ministerio del Interior, Programa de Derechos Humanos – ddhh_rettig”. Ddhh.gov.cl. Arhivirano iz originala 23. 12. 2009. g. Pristupljeno 17. 12. 2009. 
  68. ^ Naomi Klein (2007). The Shock Doctrine, P. 85
  69. ^ Huneeus 2009.
  70. ^ „History of poverty in Chile”. Arhivirano iz originala 27. 05. 2013. g. Pristupljeno 16. 05. 2013. 
  71. ^ Christian, Shirley (16. 12. 1989). „Man in the News: Patricio Aylwin; A Moderate Leads Chile”. The New York Times. Pristupljeno 2. 5. 2008. 
  72. ^ [2][mrtva veza]
  73. ^ „Moderate socialist Lagos wins Chilean presidential election”. CNN. 16. 1. 2000. Arhivirano iz originala 6. 5. 2008. g. Pristupljeno 2. 5. 2008. 
  74. ^ „Chile elects first woman president”. MSNBC. Pristupljeno 2. 5. 2008. 
  75. ^ Reel, Monte (12. 3. 2006). „Bachelet Sworn In As Chile's President”. The Washington Post. Pristupljeno 2. 5. 2008. 
  76. ^ „Chile shifts right as billionaire wins presidency”. 
  77. ^ „US ready to help Chile: Obama”. The Australia Times. Pristupljeno 3. 3. 2010. 
  78. ^ „Resultades finales Censo de 2012”. Instituto National de Estadísticas. 
  79. ^ „Anuario Estadísticas Vitales 2003”. Instituto National de Estadísticas. 
  80. ^ „Chile: Proyecciones y Estimaciones de Población. Total País 1950–2050” (PDF). Instituto National de Estadísticas. 
  81. ^ „List of Chilean cities”. Observatorio Urbano, Ministerio de Vivienda y Urbanismo de Chile. Arhivirano iz originala 4. 3. 2016. g. Pristupljeno 13. 7. 2013. 
  82. ^ „https://www.scielo.org.mx/scielo.php?pid=S1665-89062019000100104&script=sci_arttext&tlng=en”.  Spoljašnja veza u |title= (pomoć)
  83. ^ „5.2.6. Estructura racial”. La Universidad de Chile. Arhivirano iz originala 16. 10. 2007. g. Pristupljeno 26. 8. 2007.  (Main page Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. септембар 2009))
  84. ^ „Genetic epidemiology of single gene defects in Chile” (PDF). ncbi.nlm.nih.gov. Приступљено 5. 11. 2011. 
  85. ^ „Informe Latinobarómetro 2011”. Архивирано из оригинала 13. 01. 2016. г. Приступљено 13. 07. 2013. 
  86. ^ „Religije u Čile”. [мртва веза]
  87. ^ Central Intelligence Agency - The World Factbook: Chile Архивирано на сајту Wayback Machine (6. novembar 2015), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  88. ^ http://www.weforum.org/pdf/GCR09/GCR20092010fullrankings.pdf
  89. ^ [3] Chile GDP – real growth rate
  90. ^ „Tasas de desocupación, nacional y por región – Base de Datos Estadísticos”. Si2.bcentral.cl. Arhivirano iz originala 13. 5. 2011. g. Pristupljeno 1. 8. 2011. 
  91. ^ „Casen 2006 en profundidad” (PDF). Libertad y Desarrollo. 22. 6. 2007. Arhivirano iz originala (PDF) 25. 10. 2007. g. Pristupljeno 22. 10. 2007. 
  92. ^ Panorama social de América Latina Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. jul 2011), ECLAC, 2010.
  93. ^ „Una muy necesaria corrección: Hay cuatro millones de pobres en Chile”. El Mercurio. 14. 10. 2007. Pristupljeno 22. 10. 2007. 
  94. ^ „Chile Establishes a National System of Social Protection”. 
  95. ^ „Chile Establishes a National System of Social Protection”. 
  96. ^ [4] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (28. mart 2016) Sporazum o slobodnoj trgovini između SAD i Čilea
  97. ^ Stopa inflacije u Čileu
  98. ^ [5] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (9. maj 2013) Chile: Overview of economy
  99. ^ Stopa javnog duga Čilea
  100. ^ Najznačajniji spoljnotrgovinski partneri Čilea - izvoz
  101. ^ Najznačajniji spoljnotrgovinski partneri Čilea - uvoz

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]