Čitanje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Čitanje je kognitivni proces usvajanja značenja iz pisanih simbola (znakovi, slova).

Definicija[uredi | uredi izvor]

Definiše se kao disjunktivna sinteza različitih operacija, od percepcije, razumevanja i rekognicije, preko memorisanja i refleksije, do onoga što bi bilo spekulacija, imaginacija i fantazija. Čitanje počinje od percepcije, ide preko razumevanja, rekognicije, kognicije, memorije, refleksije, do ovoga što bi bilo zaborav i spekulacija, imaginacija i fantazija, a što ne pokriva pojam razumevanja.[1] Proces čitanja podstiče razvoj inteligencije, povezuje pisani i govorni jezik i razvija kreativno mišljenje i produbljuje maštu. Čitanje podstiče razvoj opažanja, pamćenja i zaključivanja. Čitanjem dete upoznaje drugi, različiti svet, ono na taj način uči o sebi i drugima.

Čitanje kao stvaralački čin[uredi | uredi izvor]

Uvesti dete u veštinu čitanja i pisanja znači osposobiti ga da razume život -lični i duhovni. Zato je važno da ono oseti potrebu za čitanjem, da mu to bude radost i uživanje. Čitanje kao proces, čovek usavršava čitavog života. Kreće od prvog razreda kada se sa usporenog iščitavanja polako prelazi na čitanje čija je brzina otprilike jednaka brzini prirodnog govora. Kada učenik savlada tehniku čitanja onda se razvija brzina čitanja. Od brzog čitanja učenik nema koristi ako nije razumeo to što je pročitao. Brzina čitanja ide uporedo sa brzinom shvatanja odnosno razumevanja pročitanog. Od nivoa shvatanja sadržaja teksta zavisi pravilnost, brzina čitanja i uopšte uspešnost čitanja. Brže i pravilnije čitanje dovodi do potpunijeg shvatanja i razumevanja sadržaja teksta.[2] Prva faza i početak razvijanja ljubavi prema čitanju je doživljaj zadovoljstva koji dele deca i odrasli. To je prvi cilj-ljubav i davanje koji treba da se ostvari u kontaktu sa književnošćbu za decu i sa čitanjem uopšte. U detinjstvu se najranije formiraju i razvijaju navike za čitanje. Propušteno u detinjstvu-nepročitana bajka, priča, roman za decu ili dečji časopis neće se nikad kasnije nadohnaditi. Praznina utiče na osiromašenje mlade ličnosti i kasnije se sporo i teško javlja interesovanje za knjigu. Dete odmalena pokazuje interesovanje za nepoznato, neobično, nesvakidašnje i razumljivo. Ono želi da sazna više o stvarima, ljudima i ljudskim odnosima izvan svoje porodične sredine.[3] To je početak neiscrpnih mogućnosti koje mu može ispuniti knjiga. To je ujedno i obaveza roditelja kao njegovih prvih vaspitača da mu pomognu i omoguće ovakve susrete u ranom detinjstvu.

Počeci razvoja čitanja[uredi | uredi izvor]

Aktivan čitalac se formira u porodici[uredi | uredi izvor]

Za razvoj ljubavi prema knjizi neophodno je zajedničko provedeno vreme roditelja i dece: materijali koje odrastao čita deci, pravljenje knjiga i novina, seckanje, lepljenje posebno napravljenih knjiga, zbirke brojalica, poslovica i zagonetki, pravljenje modela igračaka po uputstvu, opremljen kutak za čitanje. Ima dece koja i posle ovladavanjem veštinom i tehnikom čitanja traže od roditelja da im čitaju i prepričavaju tekstove ili čitave lekcije. Ukoliko se takve želje ispunjavaju dugo posle naučenog čitanja postoji opasnost od stvaranja pasivnog čitaoca koga mrzi da sam čita, da čitajući uživa i traga za lepotama izraza, da samo razmišlja o nijansama i osobinama karaktera junaka priče-insistra na tome da mu se sve saopšti kroz prepričavanje. Tako formiran pasivan čitalac kasnije se uvek opredeljuje za onu vrstu štampe koja se odlikuje siromaštvom jezika i odsustvom razvijenih književnih formi. Za takozvanu petparačku literaturu koja je pisana rutinski, bez većeg intelektualnog naprezanja.[4]

Slikovnice-prvi susret sa knjigom[uredi | uredi izvor]

  • U najranijem uzrastu dete privlače slikovnice
  • U trećoj i četvrtoj godini dete postavlja bezbroj pitanja roditeljima i traži dodatna objašnjenja za bezbroj pitanja sa stranica koje je video
  • Oko šeste godine stvaraju se veće mogućnosti da dete prihvati knjigu. Ono je zrelije sa bogatijim intelektualnim i emocionalnim životom. Pažnju usredsređuje na predmete i pojave. Pored želje za igrom, uz pomoć roditelja i vaspitača javlja se i želja za čitanjem, pisanjem i crtanjem. Deca najviše vole da im se čitaju bajke. U njima je sjedinjeno realno i fantastično, a likovi su prikazani jedinstveno i pristupačno[4]
  • Čitanje pesama i priča utiče na maštu i na moralni lik deteta, ono usvaja činjenice kroz pričanje, objašnjavanje i čitanje a to je od značaja i za razvoj mišljenja.

U ovom uzrastu, roditelji i ostali članovi porodice su vodiči i savetodavci. Oni objašnjavaju i približavaju knjigu i tako razvijaju prvo interesovanje za čitanje. Odmah nakon prvog susreta sa knjigom dete delimično upoznaje njen sadržaj što u njemu stvara bezbroj pitanja. Odgovori odraslih treba da budu jasni, bliski iskustvu i prethodnom znanju mališana. Kraća pesmica ili priča može se pročitati odjednom, a duže tekstove treba podeliti na više manjih celina. Da bi čitanje bilo što adekvatnije tekstu, roditelj treba da sam pročita i upozna sadržaj priče ili pesme. Prema njemu podešava se i način čitanja-jačina glasa, naglašavanje pojedinih rečenica u dijalogu, ritam. Dete rado prihvata melodičnost govora i kasnije ga podražava. [4] Predškolskoj deci treba čitati polako, sporo, kako bi mogla da prate tok zbivanja. Velike su prednosti pričanja kao oblika rada sa predškolskim detetom. Pričanje pruža mnoge mogućnosti. „Priče koje mu drugi pričaju i slike koje dete posmatra doprinose stvaranju pojmova. Deca uživaju da im se ista priča često ponovi, tako da je već znaju napamet“[5] Onaj koji priča u trenutku može da izmeni tok pričanja prema reakciji deteta. Tokom pričanja može se promeniti nesrećni kraj neke poznate priče (Devojčica sa šibicama). Roditelj koji priča ne gledajući u tekst može svoje mimike i pokrete da stavi u službu ostvarenja oživljavanja događaja iz pesme ili priče. Tako mašta dobija na značaju i dete bolje shvata vrednost i lepotu umetničkog dela. Osim uticaja na maštu i na moralni lik deteta usvajanje činjenica kroz pričanje, objašnjavanje i čitanje značajno je i za razvoj mišljenja.

  • Učenici u periodu od 8 do 10 godine razvijaju potrebu za sticanjem novih znanja, razvijaju smisao za lepo i plemenito, podstiču razvoj intelektualnih i psiholoških sposobnosti, razvijaju određene navike u radu i ponašanju, razvijaju smisao za tačnost, urednost, odgovornost, koriste štampanu reč u praktičnom životu.[2]

Početno čitanje u osnovnoj školi[uredi | uredi izvor]

Početno čitanje podrazumeva ovladavanje tehnike čitanja u uzrastu dece od sedam godina. Učenje čitanja je podstaknuto snažnim motivom učenika da što pre počne da saznaje svet oko sebe, da se što brže i sigurnije snalazi u moru informacija. Ukoliko kvalitetnije savlada čitanje, kvalitetnije će se uključiti u opšti sistem komuniciranja. Tekstovi za početno čitanje trebalo bi da budu kratki i sadržajni. Mora se pri tome voditi računa o individualnim sposobnostima učenika. Učenik je u ovoj fazi naučio da čita, otprilike, kada njegovo čitanje postigne tok prirodnog, normalnog govora. Uz sve to, stalno se ima na umu važan zahtev-da učenik razume ono što čita. Čitanje nije moguće naučiti bez mnogo upornog vežbanja. Za usavršavanje čitanja dobro je uvek nalaziti nove tekstove. Ponavljanje jednog te istog teksta metodički nije opravdano, jer učenik gubi motivaciju i počinje mehanički da uči. Čitanje novih tekstova za učenike znači razumevanje novih situacija, nove sadržine, što ga posebno motiviše. Nekada se teško snalazimo u odeljenju u kome već ima i dobrih čitača, onih što tek malo znaju i onih što ne znaju da čitaju. Kada određujemo ciljeve i zadatke našeg rada, moramo voditi brigu o ovim kao i nizu drugih okolnosti. Od njih zavisi i izbor metoda rada u nastavi.

Ciljevi i zadaci[uredi | uredi izvor]

Zadaci su mnogobrojni, a suština je u sledećem:

  • da učenici savladaju veštinu čitanja;
  • da čitaju tečno i izražajno;
  • da razumeju ono što pročitaju;
  • da obogaćuju svoj rečnik;
  • da steknu određene navike vezane za čitanje i služenje knjigom.

Nastava početnog čitanja ima još zadataka:

  • da razvija kod učenika smisao za lepo i plemenito;
  • da podstiče težnju i potrebu za sticanjem novih znanja i da osposobljava učenike za samoobrazovanje;
  • da osposobi učenika za korišćenje štampe u praktičnom životu;
  • da podstiče razvoj intelektualnih i psiholoških sposobnosti učenika;
  • da kod učenika razvija određene navike u radu i ponašanju;
  • da razvija kod učenika smiisao za tačnost, odgovornost itd.

Proces čitanja[uredi | uredi izvor]

Čitanje je u životu savremenog čoveka najvažnija aktivnost. Imajući to u vidu, moramo moramo sve učiniti da učenici prvog razreda, budući čitaoci, savladaju čitalačku veštinu u potpunosti. To znači da čitaju efikasno i da što pre budu sposobni da se koriste knjigom. U tom periodu je na bukvarskoj nastavi velika odgovornost. Učenike u tom periodu učenja čitanja moramo osposobiti da čitaju, a kasnije u fazi usavršavanja čitanja(taj proces traje godinama) da se samostalno služe knjigom.

Metode i postupci u nastavi početnog čitanja[uredi | uredi izvor]

Moguća su dva puta uvođenja učenika u početno čitanje: a) Da se pođe od elemenata jezika (glasova i slova) pa da se njihovom sintezom dođe do celine (reči, rečenica i teksta) – sintetička metoda (sinteza): Elementi (k+i+š+a) celina (kiša) = sintetička metoda. b) Da se pođe od jezičke celine (tekst, rečenica, reč) i njihovom analizom dođe do elementa (glas i slovo) –analitička metoda(analiza): celina (kiša) elementi (k+i+š+a) = analitička metoda. Analitička i sintetička vežbanja su i pored modernih pristupa, neophodna. Čak i kada se reči i rečenice odmah čitaju celovito, moraju se imati na umu psiholingvističke osnove čitanja.

Sintetičke metode[uredi | uredi izvor]

  • Metoda sricanja
  • Ščitavanje (zglašavanje)
  • Metoda glasanja
  • Slogovna metoda
  • Metoda prirodnih glasova
  • Pojmovna (fonetička metoda)
  • Fonomimična metoda
  • Učenje čitanja pomoću pisanja

Analitičke metode[uredi | uredi izvor]

  • Metoda teksta
  • Metoda normalnih rečenica
  • Metoda normalnih reči
  • Metoda normalnih slogova

Analitičko-sintetičke metode[uredi | uredi izvor]

  • Glasovna analitičko-sintetička metoda

Karakteristike početnog čitanja[uredi | uredi izvor]

Učenik od naučenog slova do kvalitetnog čitanja prolazi određene faze:

  • prepoznavanje oblika slova;
  • ščitavanje;
  • čitanje-ovladavanje tehnikom čitanja;
  • usavršavanje čitanja-uvođenje u izražajno čitanje;
  • izražajno čitanje-najviši stepen savladanosti čitanja.

Za učenika u ovoj fazi učenja najteži je prelazak od ščitavanja ka čitanju i zahteva od nastavnika mnogo umešnosti, upornosti i strpljenja, kako bi učenici uspešno savladali ovu prepreku. Sa učenicima koji zaostaju treba raditi individualno, na časovima dopunske nastave. Svakodnevnim vežbanjem čitanja učenici kvalitetnije savlađuju tehniku čitanja, automatizuju proces čitanja. Uz pomoć vežbanja proverava se:

  • stepen savladanosti tehnike čitanja;
  • razumevanje pročitanog;
  • da li je učenik usvojio određenu instrukciju ili ne.

Razvijanje brzine čitanja[uredi | uredi izvor]

Postoje razne vežbe za ubrzavanje čitanja. Na ovom nivou učenja koriste se sledeće forme vežbanja:

  • tiho čitanje sa ograničenim vremenom;
  • izborno čitanje;
  • dopunjavanje teksta za izborno čitanje;
  • vežbe brzog prepoznavanja reči;
  • vežbe brzog prepoznavanja rečenica;
  • čitanje teksta sa ekrana sa različitim ubrzanjima.

Greške u početnom čitanju[uredi | uredi izvor]

  • nepravilna artikulacija određenih glasova;
  • učenik ne prepoznaje određenom brzinom grafičku strukturu slova;
  • teško sliva i povezuje slova u jedinstvenu sintetičku celinu;
  • neuravnotežena dinamika izgovaranja pojedinih glasova u reči;
  • zamenjivanje slova slične grafičke strukture;
  • izostavljanje pojedinih slova;
  • sricanje;
  • nepravilno disanje;
  • unošenje dijalekatskih i lokalnih karakteristika u čitanje;
  • loša dikcija;
  • mehaničko čitanje;
  • slogovno čitanje;
  • učenik ponavlja pročitano;
  • učenik”secka”u toku čitanja;
  • izostavljanje glasova na kraju reči;
  • učenik ne razume ono što čita;
  • nepravilna intonacija;
  • otezanje prvog slova u reči;
  • naglašeno i odsečno čitanje reči;
  • podizanje i spuštanje glasa;
  • zapažanje tačke tek kada se do nje dođe;
  • monotono čitanje;
  • prebrzo čitanje;
  • usporeno čitanje;
  • nepravilno slivanje reči u rečenice.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Milić, N. „Uvod u čitanje”. Kako čitati: o strategijama čitanja tragova kulture. Beograd: Narodna biblioteka Srbije: 11—20. 
  2. ^ a b Milatović, Vuk. Metodika nastave početnog čitanja i pisanja (1998. izd.). Beograd: Nauka. 
  3. ^ Smiljković, Stana. Nastava srpskog jezika i književnosti I (2002. izd.). Vranje: Učiteljski fakultet. 
  4. ^ a b v Jovanović, P. Pomoć porodice u razvijanju interesovanja za čitanje kod dece (1972 izd.). Beograd: Dom pionira. 
  5. ^ Troj, Fridrih. Dečja psihologija. Beograd: Naučna knjiga. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]