Čukljenik (Leskovac)

Koordinate: 42° 52′ 05″ S; 21° 57′ 20″ I / 42.868166° S; 21.9555° I / 42.868166; 21.9555
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Čukljenik
Glavna ulica sela
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Upravni okrugJablanički
GradLeskovac
Stanovništvo
 — 2011.566
Geografske karakteristike
Koordinate42° 52′ 05″ S; 21° 57′ 20″ I / 42.868166° S; 21.9555° I / 42.868166; 21.9555
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina554 m
Čukljenik na karti Srbije
Čukljenik
Čukljenik
Čukljenik na karti Srbije
Ostali podaci
Pozivni broj016
Registarska oznakaLE

Čukljenik je naseljeno mesto grada Leskovca u Jablaničkom okrugu. Prema popisu iz 2011. bilo je 566 stanovnika (prema popisu iz 2002. bilo je 636 stanovnika).

Ovde se nalazi Manastir Čukljenik.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Pojam Čukljenik se, pisan malim slovom, koristi za označavanje mesta na kome se kreše hrastova šuma za lisnike. Govorni jezik ovog regiona poznaje i glagol čukljati, čiji je sinonim glagol kresati. Prema nekim izvorima, selo je dobilo ime od posečenog drveća na ovom mestu, od panjeva - čukalja, s tim da trpni pridev čukljan ima značenje posečen. Prostor na kome se danas nalazi selo bio je ranije u sastavu sela Nakrivanj, pa su Nakrivčani, za zimsku prehranu svoje stoke, na ovom mestu čukljali - kresali šumu, koja je prekrivalala ceo kraj. Dakle, to mesto je bilo čukljenik sela Nakrivanj. Kada je selo počelo da se zaseljuje ono je dobilo naziv koji se za ovaj lokalitet već bio odomaćio i od čukljenika postao selo Čukljenik.[1]

Položaj[uredi | uredi izvor]

Selo je zaseljeno na izlazu Čukljeničke i Male reke iz planine, a jednim delom zavučeno je u ždrelo Čukljeničke reke, tako da je po tipu ovo selo najizrazitije podplaninsko selo iznad koga se, neposredno, dižu strmi prevoji planinskog masiva Kukavice. Od Strojkovca, kao raskrsnice puteva, Čukljenik je udeljen šest kilometara, a od samog Leskovca 17 kilometara. Idući uz Nakrivanjsku reku, on je poslednje naselje u Porečju na toj strani.[2]

Geografija[uredi | uredi izvor]

U ataru sela nema prave ravnice, pa je ovo selo relativno najsiromašnije u obradivoj zemlji. Od njega ima nešto manje obradive zemlje samo Šainovac koji je, prema broju stanovnika, od Čukljenika čak tri puta manji. Ukupna površina svih vrsta zemljišta u čukljeničkom ataru iznosi 790 hektara. Od toga obradive površine zauzimaju svega 117 hektara, dok je pod šumom čak 494 hektara, odnosno nešto više od četiri puta.

Hidrografija[uredi | uredi izvor]

Selo je podignuto na obema obalama Čukljeničke reke, mada je onaj deo na desnoj obali znatno veći. U gornjem delu sela u Čukljeničku reku se uliva Mala reka koja povećava vodenu masu Čukljeničke reke. Odmah ispod sastava Čukljeničke i Male reke meštani su iskopali kanal s leve strane reke, koji sa zapadne strane opasuje onaj deo sela koji se nalazi na levoj obali Čukljeničke reke. Taj kanal služi za navodnjavanje bašta i voćnjaka, a na njemu su podignute i neke vodenice meštana. Zahvaljujući dvema rekama i kanalu, selo je bogato tekućom vodom, a na levoj obali Čukljeničke reke, pre ušća Male reke, podignuta je poznata česma sa vodom za piće. Inače, izdanske vode su plitke, tako da meštani poseduju veliki broj bunara, čija je voda po tvrdoći slična onoj u reci.[2]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Iznad sela postoji u planini lokalitet Romanica, čiji naziv ukazuje na promenljivo stanovništvo ovog kraja pre dolaska Slovena. Iz te daleke prošlosti ovog regiona zabeleženi su ostaci grada Kuline, „na vrhu stene u čukljeničkom ždrelu”. No, najznačajniji spomenik jeste crkva posvećena Svetom Nikoli, podignuta pod ćuvikom zvanom Crkveni čukar, odmah posle sastava Male i Čukljeničke reke. Ovde je nekada bio manastir, a današnja crkva je manastirska. Nije poznato kada je čukljenički manastir podignut. Prema nekim izvorima, iz ovog manastira su se tokom Velike seobe Srba pod Arsenijem Čarnojevićem odavde iselila tri kaluđera, što navodi na zaključak da je manastir postojao još u prvoj polovini 18. veka.[3] U crkvi se danas čuva minej koji je manastiru poklonio sveštenik Kostadin Nikolić 1873. godine. Veoma je karakterističan zapis na crkvenoj vodenici na samom sastavu Male i Čukljeničke reke. Zapis potiče iz 1786. godine i glasi: „Na leto, gospodnje 1786. god. toj piše oče Joanikije sej i Ignjatije”, što ukazuje na to da je ove godine ili podignuta ili renovirana manastriska vodenica i da su u manastiru u tom periodu bili kaluđeri Joanikije i Ignjatije.[2] Manastirska crkva je nakon oslobođenja, 1884. godine, pretvorena u mirsku. Živopisana je, ali su freske danas prilično potamnele od dima, s obzirom da je crkva bila paljena. U crkvenom dvorištu je do Drugog svetskog rata postojao i veliki konak na spratu, podignut 1853. godine, a prostorije ovog konaka korišćene su za jednu od prve dve škole manastirskog tipa u Porečju pre oslobođenja od Turaka.[4] U porti crkve sahranjeno je telo poginulog Vladimira - Vlajka Stojanovića, vođe porečkog ustanka iz 1887. godine. Na grobu je podignut i spomenik sa natpisom.[5]

Crkva Svetog Nikole, nekadašnji manastir Čukljenik, i manastirska vodenica pored crkvene porte

Demografija[uredi | uredi izvor]

Po popisu iz 1959. godine, u selu je živelo 629 stanovnika, od toga 296 muškaraca, a 333 žena. Važno je napomenuti da je popis utvrđivao i broj rodova i njihovo poreklo, pa se tako došlo do rezultata da je najveći broj meštana doseljen, mahom iz Crne Trave i Poljanice, koji su naselili ove prostore nakon prvog srpskog ustanka.[1] Ovo samo ide u prilog tome da je Čukljenik kao naselje formirano relativno kasno, a da je pre toga bio samo čukljenik sela Nakrivnja. Drugo, manastir Čukljenik je zasigurno stariji od samog sela, ali, uostalom, manastiri se ne podižu u samom naselju, već dalje od njega. Kada je manastir podignut, Nakrivanj je bio udaljen od njega svega 2-3 kilometra, a oblast oko manastira bila je pod hrastovom šumom, pa ne čudi što se manastir u prošlosti nazivao i Nakrivanjski manastir.

U naselju Čukljenik živi 514 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 41,6 godina (41,0 kod muškaraca i 42,2 kod žena). U naselju ima 166 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 3,83.

Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine), a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

Grafik promene broja stanovnika tokom 20. veka
Demografija[6]
Godina Stanovnika
1948. 537
1953. 629
1961. 680
1971. 647
1981. 715
1991. 694 687
2002. 636 679
2011. 566
Etnički sastav prema popisu iz 2002.[7]
Srbi
  
633 99,52%
Crnogorci
  
1 0,15%
Jugosloveni
  
1 0,15%
nepoznato
  
1 0,15%


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja

Saobraćaj[uredi | uredi izvor]

Do pre oko 150 godina kroz selo je prolazio glavni transbalkanski longitudinalni put koji je spajao Beograd i Solun. Odmah iznad mesta gde se Mala reka uliva u Čukljeničku počinje rid koji se zove Drum. Ovim ridom išla je glavna varijanta puta između Leskovca i Vranja i kretala se po planinskom bilu koje čine razvođe - vododelnicu između Veternice u Južne Morave. Pre nešto više od 150 ovaj put izgubio je značaj velike saobraćajnice jer je tu ulogu preuzeo novi put Midhat-paše izgrađen u dolini Južne Morave. Sada do Čukljenika vodi asfaltirani put koji ide preko Nakrivnja. On se uz Čukljeničku reku produžuje u dubinu Kukavice i služi za eksploataciju šumskog bogatstva Kukavice u ovom regionu.

Od Čukljenika se, ispod crkvenog voćnjaka, odvaja put koji vodi do sela Tulova, a odatle, niz Tulovsku reku, silazi do Južne Morave. Shodno svim ovim okolnostima, Čukljenik je danas ostao na periferiji lokalnih saobraćajnica, povezan samo jednim asfaltiranim putem sa ostatkom Porečja.[2]

Privreda[uredi | uredi izvor]

Kao i u svim selima Porečja, i meštani Čukljenika se pretežno bave poljoprivredom. Bave se i stočarstvom, ali ne u onoj meri u kojoj su se ranije bavili. Ranije je gotovo svako domaćinstvo imalo bar po dve krave, a pojedina domaćinstva čuvala su snažne volove koje su koristili za prevoz i prodaju drva za ogrev. Danas se volovi uopšte i ne čuvaju, a samo jedan deo stanovništva čuva krupnu i sitnu stoku. U ataru sela danas postoji veliki broj mesta koja u svom nazivu sadrže pojam bača (bačija), kao što su recimo Jovčina, Kačarova, Šopska bača i druge. Ovi nazivi ukazuju na to da se nekada u velikoj meri čuvala krupna i sitna stoka u takozvanim bačijama, gde je pasla tokom celog leta na planini, a pred zimu vraćala u selo. Kada je reč o poljoprivredi, Čukljeničani na svojim oranicama pretežno sade sve vrste žitarica. U poslednjih par decenija porastao je i trend voćarstva, pa su tako najčešće kulture koje se mogu sresti u ataru sela voćke poput krušaka višanja, malina, kupina, šljiva i jagoda. Povrće se takođe gaji, ali se ono, za razliku od voća i žitarica, ne prodaje, već sadi za sopstvene potrebe. Od povrtarskih kultura najčešće su krompir, pasulj, boranija, grašak, luk, paprika, paradajz i krastavac.

U prošlosti su dosta bile zastupljene sezonske migracije, kada je jedan dobar deo stanovništva odlazio pretežno u Banat kako bi brali kukuruz i druge kulture.

Pre Drugog svetskog rata, Čukljenik je važio za atomsku banju i mnoge leskovačke porodice dolazile su u ovo selo kako bi uživale u prirodi, čistom vazduhu i svežoj, bistroj vodi. Prilikom sabora i drugih seoskih svečanosti, u Čukljenik je dolazio veliki broj ljudi, bilo kod svojih rođaka i prijatelja, bilo kao gosti samog sela.[2]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Svetozar Krstić, Čukljenik, Nedeljne novine, br. 3 od 3.12.1933.
  2. ^ a b v g d Jovan V. Jovanović, Leskovačko porečje: antropogeografska i sociološka studija, Leskovački zbornik, 1972
  3. ^ „Eparhija niška, Čukljenička parohija”. Arhivirano iz originala 01. 01. 2018. g. Pristupljeno 09. 07. 2018. 
  4. ^ Dragoljub Trajković, Nemanjina Dubočica, Beograd, 1961.
  5. ^ Leskovački zbornik XIII 1973, str. 18
  6. ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9. 
  7. ^ „Knjiga 1”. Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-00-9. 
  8. ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]