Šakja

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Šakja (sanskrt) ili Sakja (pali) je bilo indoarijsko pleme organizovano u malu republiku koja se prostirala u podnožju Himalaja, s obe strane današnje granice Nepala i Indije.[1] Poznata je kao postojbina Gotame Bude, koji je nazvan mudrac iz Šakje (Šakjamuni).

Ostaci Sudodanine palate u Kapilavastuu, Nepal.

Pleme Šakja je živelo na području uz reku Rohni koja teče južnim padinama Himalaja. Prestonica Šakje je bio Kapilavastu (pali: Kapilavatthu). Vlast u državi je imala skupština (sangha) staraca,[2] odnosno savet uglednih domaćina, možda odabranih na osnovu svoje životne dobi ili socijalnog statusa.[1] Poslovi vlade vođeni su u Saboru (santagara) u Kapilavastuu. Po svemu sudeći, među njima je u znatnom stepenu bila zastupljena endogamija, iako su verovatno sklapali brakove i sa Kolijanima, pripadnicima susednog plemena.[2] Republika Šakja još uvek nije bila bramanizovana.[1] Mnogi pripadnici plemena Sakja su pristupili budističkom redu (sangha) kada se Buda vratio u Kapilavastu nakon što je dostigao prosvetljenje. Među njima je bio i berberin Upali, koji se zaredio prvi, te je tako teoretski postao starešina onima koji su mu ranije bili pretpostavljeni na društvenoj lestvici (Vin., II, pp. 181. f.).

Vidudabha, sin kralja Kosale Pasenadija i devojke iz plemena Šakja koja mu je bila predstavljena kao princeza, a u stvari je bila robinja, uspeo je da pred kraj Budinog života zbaci svog oca sa prestola i proglasi se za vladara. Kada je kasnije saznao da je zapravo sin robinje, ogorčen na Šakje zbog prevare, organizovao je vojni pohod i posle velikog masakra pripojio njihovu teritoriju kraljevstvu Kosala. Time je okončana nezavisnost Budine postojbine.[3]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ling, Trevor (1998). Rečnik budizma. Beograd: Geopoetika. 
  • Kovačević, Branislav (2014). Ovako sam čuo: Budino učenje na osnovu izvora u Pali kanonu. Novi Sad–Beograd. 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Kovačević 2014, str. 47.
  2. ^ a b Trevor O. Ling, Rečnik budizma, Geopoetika, Beograd 1998.
  3. ^ Dhammika, Shravasti (2004). „S. Dhammika: Buddha and His Disciples, Chapter II”. Pristupljeno 29. 2. 2010.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |access-date= (pomoć)

Vidi još[uredi | uredi izvor]