Šopron

Koordinate: 47° 41′ 06″ S; 16° 34′ 59″ I / 47.68489° S; 16.58305° I / 47.68489; 16.58305
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Šopron
mađ. Sopron
Pogled na gradsko jezgro iz vazduha
Zastava
Zastava
Grb
Grb
Administrativni podaci
Država Mađarska
RegionZapadna prekodunavska regija
ŽupanijaĐer-Mošon-Šopron
SrezŠopron
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 56.394
 — gustina339,6 st./km2
Geografske karakteristike
Koordinate47° 41′ 06″ S; 16° 34′ 59″ I / 47.68489° S; 16.58305° I / 47.68489; 16.58305
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Površina166,06 km2
Šopron na karti Mađarske
Šopron
Šopron
Šopron na karti Mađarske
Poštanski broj9400
Pozivni broj99
Veb-sajt
www.sopron.hu

Šopron (mađ. Sopron, nem. Ödenburg, hrv. Šopron, Šapron) grad je u zapadnoj Mađarskoj, na svega nekoliko kilometara od granice sa Austrijom. Šopron je nekadašnje upravno sedište istorijske pokrajine Gradišće, koja se danas većim delom nalazi u Austriji.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Šopron se nalazi na samom zapadu Mađarske, u „džepu“ države sa tri strane okruženom Austrijom. Prestonica Budimpešta je udaljena je od grada 210 km istočno. Od nje je gradu mnogo bliži Beč, 75 km severno.

Grad se nalazi na krajnjem zapadu Mađarske, na mestu gde se Panonska nizija brežuljkasto izdiže ka Alpima. Nadmorska visina grada je oko 220 m. 7 km istočno od grada nalazi se Nežidersko jezero.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Staro jezgro Šoprona

Prostor današnjeg Šoprona i okoline bio je naseljen još u praistorijsko doba, a u doba antičkog Rima ovde je već postojao utvrđeni grad, kao deo pograničnog dela carstva. Tada je nazivan "Scarabantia". U 9. veku na ovim prostorima su se naselili Mađari, a već 1153. godine Šopron se pominje kao značajan srednjovekovni grad.

1529. godine Turci su zauzeli veći deo mađarskih teritorija izuzev zapadih krajeva. Budući da je Šopron upravo bio tu, u grad je stiglo dosta prebeglica. Grad je postao značajno utvrđenje Habzburga u borbi protiv Turaka i postepeno je jačao. 1676. godine grad je zahvatio veliki požar, nakon kog su mnoge gradske zgrade izgrađene u baroknom stilu, a koje su i danas sačuvane. Grad je takođe postao višenarodni, pošto su se naselili Nemci i Jevreji. I jedni i drugi su nestali tokom Drugog svetskog rata.

Posle sloma Autro-Ugarske 1918. godine, veći deo okruženja sa pretežnim nemačkim stanovništvom priključen je novoosnovanoj Austriji, a grad sa nekoliko najbližih sela je gradskim plebiscitom vraćen Mađarskoj. Time obrazovan „Šopronski džep“, omalena teritorija Mađarske sa tri strane okružena Austrijom. Ovo se naročito teško osećalo tokom Hladnog rata, koji je od ove granice napravio veoma jaku barijeru, pa se grad našao u teškom položaju i stagnirao nekoliko decenija.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Po proceni iz 2017. u gradu je živelo 62.246 stanovnika.

Demografija
1990.2001.2011.2017.
55.08356.17560.54862.246

Većinsko stanovništvo su Mađari (92%) uz nemačku manjinu (3,5%). Nemci su još početkom 20. veka činili polovinu gradskog stanovništva.

Srbi u Šopronu[uredi | uredi izvor]

Grad Šopron je bio interesantan za Srbe iz dva razloga. Kao prvo tu su održavana četiri godišnja vašara, na koje su dolazili trgovci ili su tu stanovali posrednici i otkupljivači - trgovački agenti. Sa druge strane mladi Srbi su dolazili u Šopron da se dodatno školuju na tamošnjoj reformatoskoj gimnaziji gde su viši razredi nazivani - filozofija.

U Šopronu se u prvoj polovini 18. veka školovao Jovan Rajić, potonji kaluđer arhimandrit Koviljski i naš prvi istoričar. Do 1753. godine je pohađao tamošnju protestantsku gimnaziju, pa otišao u Kijev.[1] U jevanđelijskom liceju učio je filozofiju i Stevan Vujanovski, učitelj koji je postao 1777. godine direktor srpskih osnovnih škola u zagrebačkom okružju.[2] Pop Vićentije Ljuština bio je pre 1790. godine "efimerio"? u Šopronu, a kasnije arhimandrit u manastiru Mesiću.[3] On je u Šopronu napisao do početka 1794. godine svoju knjigu objavljenu u Beču: "Gramatika italijanska radi upotrebljenija iliričeskaja junosti". Ljuština je iste 1794. godine i prenumerant čuvene Rajićeve "Istorije", kao paroh šopronski.[4] Knjiga pedagoška osječkog učitelja Stefana Rajića, prodavala se iste godine kod prodavca mesnog Aleksija Karamate.

Iz spiska prenumeranata Stojkovićeve cenjene knjige 1801. godine vidi se ko se i dakle tu u Šopronu poslom bavio. Osim meštanke plemkinje mlade, Marije ot Pellegrini, kćerke lekara tamošnjeg ostali čitaoci su strani: kupeci - Nikolaj i Luka ot Bajić i Stanimirović iz Mitrovice, Karamata i Lazar Hadži Bajić iz Zemuna, Slavuj iz Šida, kao i Grigorije Georgević "slušatelj filozofije", koji se tu školovao.[5] Pretplatnik Živkovićevog dela o antičkom liku Telemaku, bio je 1814. godine Jovan Apostolović iz Šoprona.[6] Pretplatu za bečke "Novine serbske" skupljao je 1815. godine, Jovan Apostolović iz mesta.

Matej Pfaf trgovac iz Šoprona, kupio je u banatskom Kovinu, jednu srpsku knjigu.[7] Bio je samo jedan Srbin u Šopronu zapisan 1867. godine.[8]

Grad danas[uredi | uredi izvor]

I pored nagle industrijalizacije tokom komunističkog perioda grad je sačuvao staro gradsko jezgro. Danas je ono važno turističko odredište u zapadnoj Mađarskoj. Grad je i središte oblasti, poznate po proizvodnji vina, koja je znatno unapređena poslednjih 20 godina.

Partnerski gradovi[uredi | uredi izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Zora", Mostar 1901. godine
  2. ^ "Prosvetni glasnik", Beograd 1886. godine
  3. ^ Dositej Obradović: "Pisma", Budim 1829. godine
  4. ^ Jovan Rajić: "Istorija raznih slavnih slovenskih narodov...", Beč 1794. godine
  5. ^ Atanasije Stojković: "Fizika", prvi deo, Budim 1801. godine
  6. ^ Stefan Živković: "Priključenija Telemaka sina Ulisova", Beč 1814. godine
  7. ^ Jovan Stejić: "Sabor istine i nauke", Beograd 1832. godine
  8. ^ "Glasnik društva srpske slovesnosti", Beograd 1872. godine

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]