Štefa Markunova Ivljev
Štefa Markunova Ivljev (Đelekovac, 12. oktobar 1938 – Beograd, 19. jun 2012) poznatija i kao Štefica Ivljev bila je antiratna aktivistkinja, feministkinja i pesnikinja. Bila je članica skupštine i jedna od najranijih aktivistkinja Labrisa. Takođe je bila aktivna aktivistkinja Žena u crnom, pri čemu je učestvovala je u stajanjima sredom.
U izdanju Labrisa izašle su tri njene knjige poezije: Žene u mreži (1995), Žene komete (1996) i Žene na ribarskom ostrvu (2002).[1][2]
Biografija
[uredi | uredi izvor]Rođena je 1938. godine u Hrvatskoj, u Đelekovcu. Osnovnu školu i gimnaziju je završila u Koprivnici i Zagrebu, a 1957. godine se odselila u Beograd. U maju 1955. godine prilikom pohađanja škole za odgajateljice izbacili su je uz ocenjivanje nje kao “nepodobne za vaspitanje mlade generacije”. Imala je zabranu upisa za sve škole prosvetnog smera u Hrvatskoj. To se dogodilo zbog toga što je na temu “Ode ljubavi” drugu Titu njena pobuna bila prazan list. Nakon toga se preselila u Srbiju gde je živela više od 55 godine, do kraja svog života.
Krajem 2012. godine, Labris i Žene u crnom su organizovali komemoraciju posvećenoj životu i radu Štefe Markunova Ivljev. Na njoj su govorile Desanka Drobac, Ana Simić, Lepa Mlađenović i Staša Zajović. Labris je organizovao i veče čitanja njene poezije.[1][2]
„ | Trčim i ja svoj posljednji maratonski krug, padam i ustajem kao što i priliči takvima, život mi daje limun, napravim limunadu i za druge i za druge to je najvažnije. | ” |
Aktivizam
[uredi | uredi izvor]Lezbijski aktivizam
[uredi | uredi izvor]Štefica je bila aktivistkinja lezbijske organizacije Labris i bavila se lezbijskim aktivizmom i pravima žena. Kao njihova predstavnica je učestvovala na Internacionalnoj konferenciji Međunarodnog udruženja lezbijki, homoseksualaca, biseksualaca/ki, trans i interseksualaca/ki. Prisustvovala je i Drugoj lezbijskoj nedelji, na kojoj je jedna od učesnica bila njena saborkinja iz Slovenije Maja Pan 2000. godine.[1] U junu 1997. godine bila je jedna od petnaest lezbijki iz država bivše Jugoslavije koja je bila deo Prve lezbijske nedelje održanoj u Sloveniji. Njoj su prisustvovale, pored ostalih učesnica, Lepa Mlađenović, Ljiljana Živković i Jelena Labris.[4]
Štefica je Lepi Mlađenović, svojoj saborkinji i prijateljici oko godinu dana pre svoje smrti napisala:
„ | Kad budeš stara sačuvaj moje knjige, tad ćeš ih moći razumeti, kad mene ne bude razumeti znači “voleti” tvoja prijateljica Štefi. | ” |
U svojim pismima Lepi, Štefica pominje i Dejana Nebrigića.[2]
Žene u crnom i antiratni aktivizam
[uredi | uredi izvor]Štefica je bila aktivistkinja Žena u crnom i SOS centra Beograd. Zalagala se za ljudska prava, borila se protiv diskriminacije, rata, fašizma, rasizma, neokapitalizma. [3]Štefica je napisala 1996. godine u svojoj zbirci Žene komete:
„ | Žena u crnom, prigovaračica savesti protiv militarizma, protiv svakog nasilja većine nad manjinom, lezbijka i feministkinja. Nekad mi se čini da nisam zaslužila ovo lepo što mi se događa – osećaj da sam nekom potrebna, da sam našla sebe i svoju slobodu | ” |
U jednom od svojih tekstova Štefica je pisala o predmetu Štrpci, gde je 1993. godine 27. februara na pruzi Beograd-Bar odvedena grupa od 20 muškaraca i ubijena zbog svog etniciteta, jer su bili muslimani.[6]
Posvetila je je jedno od svojih javnih pisama episkopu Irineju Buloviću 2009. godine.
„ | Kako vi grešno ljudsko biće slugo božja, možete suditi drugo ljudsko bice?? Bog vam ne daje to pravo, samo Bog može da sudi, ako je iznad čoveka..Vi morate sebi da sudite, jer ste ipak rodeni kao čovek.. Kakav vas je demon mržnje naterao da uzimate moć sile od Boga jedinoga da anatemišete ljubav ljudskih duša, tako stvorenih od boga, jaganjaca Božjih... | ” |
U svojoj pesmi Žene u crnom pozivaju da govore u “Rexu” ona piše i o aktivisti, akademiku i njenom prijatelju Bojanu Aleksovu “koji je veran glasnik zemlje Arkadije, Najbolji od braće kojeg ja poznajem”.
Staša Zajović je prepričala anegdotu kada je Štefica kao aktivistkinja bila na informativnom razgovoru u policiji. Tada su je oni pitali kako je upoznala Stašu. Na pitanje ko je bio prisutan prilikom njihovog upoznavanja, Štefica je odgovorila Marina Cvetajeva i Ana Ahmatova što su oni sve zapisivali.[2]
Na jednom od zajedničkih antiratnih protesta Štefi se susretala sa Jelenom Šantić, njenom saborkinjom. Ostalo joj je u sećanju kada je Jelena “pobjedila naredbu vojske” i u impulsu probila kordon.[7]
Poezija
[uredi | uredi izvor]Neke od prvih aktivnosti Labrisa bili su štampanje Štefine poezije. U izdanju Labrisa izašle su tri njene knjige poezije: Žene u mreži (1995), Žene komete (1996) i Žene na ribarskom ostrvu (2002).[1]
Na jednom od pesničarenja susrela se i sa Biljanom Stanković Lori.[8]
Neke od njenih pesama su Žene u crnom pozivaju da govore u “Rexu”, Žene u crnom pevaju, Žene u crnom Nikada život ne može smrti da oprosti, Radujem se k’o dete u Trešnjevcu, Amnestija za Rejčel i Igbale, Žene u crnom htele bi da lete, Kontrapunkt života Žena u crnom…[2]
„ | DISU, ZA SEĆANjE
Ako su vas noćas pohodili mrtvi ko što su Disu u san dolazili ne vraćajte ih tugom i suzama svojim oni nas nikada nisu napuštali. Već mi smo ti, koji u trenutku kratkoga dana, zaboravom svojim napuštamo mrtve, da bi svoj život sami proživeli… |
” |
da bi svoj život sami proživeli…
Takođe je pisala u zborniku Žene za mir.[2]
O Trešnjevcu
[uredi | uredi izvor]Štefica u svojoj poeziji često govori o Trešnjevcu, selu u kom su se desili jedinstveni protesti protiv nasilnih mobilizacija u Srbiji.
U pesmi Radujem se ko dete Trešnjevcu spominje Stašu koja joj uvek kad je vidi kaže „Viđet ćeš ti Trešnjevac”. Takođe i u njenom delu Neda, Katalonke, Andalužanke koje je napisala 1996. u zborniku Žene za mir, a tu je i pesmaTrešnjevac ljubavi moja. U pesmi Povratak koje je deo zbirke Žene komete 1996. godine piše:
„ | Trešnjevac i Totovo Selo nas je materinski hranilo I čuvalo nekoliko dana, ostaje u sećanju kao uspomena I divan san koji nam je I ovog puta, neočekivano, darovao život. Hvala im za ono što smo ponele u našim dušama | ” |
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b v g Živković, Ljiljana (2015). Hronologija 20 godina Labrisa. Beograd: Labris.
- ^ a b v g d đ e Staša Zajović, Miloš Urošević (2013). Štefa Markunova Ivljev - Ostavila je trag u nama. Beograd: Žene u crnom.
- ^ a b v „Poslednji pozdrav dragoj Štefi od njenih prijateljica..... - BaLConn”. mail.balconn.com. Pristupljeno 2022-12-21.
- ^ Lezbejke, Konsultacije Za (2021-04-15). „Konsultacije za lezbejke: Iz lezbejskih arhiva sa ovih prostora: Prva lezbejska nedelja, Slovenija, Pohorje 1997”. Konsultacije za lezbejke. Pristupljeno 2022-12-21.
- ^ „Njegovom preosvećenstvu gospodinu episkopu Irineju Buloviću - Žene u crnom”. zeneucrnom.org. Pristupljeno 2022-12-21.
- ^ „Uvod”. www.womenngo.org.rs. Pristupljeno 2022-12-21.
- ^ Smiljka Blažin, Zagorka Aksentijević, Zorica Živojinović, Irina Subotić (2010). Jeleni, prijatelji.
- ^ „PESNIČENJE #29 | REX ARHIVA”. rex.fondb92.org. Pristupljeno 2022-12-21.