Pređi na sadržaj

Štefa Markunova Ivljev

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Štefa Markunova Ivljev (Đelekovac, 12. oktobar 1938 – Beograd, 19. jun 2012) poznatija i kao Štefica Ivljev bila je antiratna aktivistkinja, feministkinja i pesnikinja. Bila je članica skupštine i jedna od najranijih aktivistkinja Labrisa. Takođe je bila aktivna aktivistkinja Žena u crnom, pri čemu je učestvovala je u stajanjima sredom.

U izdanju Labrisa izašle su tri njene knjige poezije: Žene u mreži (1995), Žene komete (1996) i Žene na ribarskom ostrvu (2002).[1][2]

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Rođena je 1938. godine u Hrvatskoj, u Đelekovcu. Osnovnu školu i gimnaziju je završila u Koprivnici i Zagrebu, a 1957. godine se odselila u Beograd. U maju 1955. godine prilikom pohađanja škole za odgajateljice izbacili su je uz ocenjivanje nje kao “nepodobne za vaspitanje mlade generacije”. Imala je zabranu upisa za sve škole prosvetnog smera u Hrvatskoj. To se dogodilo zbog toga što je na temu “Ode ljubavi” drugu Titu njena pobuna bila prazan list. Nakon toga se preselila u Srbiju gde je živela više od 55 godine, do kraja svog života.

Krajem 2012. godine, Labris i Žene u crnom su organizovali komemoraciju posvećenoj životu i radu Štefe Markunova Ivljev. Na njoj su govorile Desanka Drobac, Ana Simić, Lepa Mlađenović i Staša Zajović. Labris je organizovao i veče čitanja njene poezije.[1][2]

[3]

Aktivizam

[uredi | uredi izvor]

Lezbijski aktivizam

[uredi | uredi izvor]

Štefica je bila aktivistkinja lezbijske organizacije Labris i bavila se lezbijskim aktivizmom i pravima žena. Kao njihova predstavnica je učestvovala na Internacionalnoj konferenciji Međunarodnog udruženja lezbijki, homoseksualaca, biseksualaca/ki, trans i interseksualaca/ki. Prisustvovala je i Drugoj lezbijskoj nedelji, na kojoj je jedna od učesnica bila njena saborkinja iz Slovenije Maja Pan 2000. godine.[1] U junu 1997. godine bila je jedna od petnaest lezbijki iz država bivše Jugoslavije koja je bila deo Prve lezbijske nedelje održanoj u Sloveniji. Njoj su prisustvovale, pored ostalih učesnica, Lepa Mlađenović, Ljiljana Živković i Jelena Labris.[4]

Štefica je Lepi Mlađenović, svojoj saborkinji i prijateljici oko godinu dana pre svoje smrti napisala:

U svojim pismima Lepi, Štefica pominje i Dejana Nebrigića.[2]

Žene u crnom i antiratni aktivizam

[uredi | uredi izvor]

Štefica je bila aktivistkinja Žena u crnom i SOS centra Beograd. Zalagala se za ljudska prava, borila se protiv diskriminacije, rata, fašizma, rasizma, neokapitalizma. [3]Štefica je napisala 1996. godine u svojoj zbirci Žene komete:

[5]

U jednom od svojih tekstova Štefica je pisala o predmetu Štrpci, gde je 1993. godine 27. februara na pruzi Beograd-Bar odvedena grupa od 20 muškaraca i ubijena zbog svog etniciteta, jer su bili muslimani.[6]

Posvetila je je jedno od svojih javnih pisama episkopu Irineju Buloviću 2009. godine.

U svojoj pesmi Žene u crnom pozivaju da govore u “Rexu” ona piše i o aktivisti, akademiku i njenom prijatelju Bojanu Aleksovu “koji je veran glasnik zemlje Arkadije, Najbolji od braće kojeg ja poznajem”.

Staša Zajović je prepričala anegdotu kada je Štefica kao aktivistkinja bila na informativnom razgovoru u policiji. Tada su je oni pitali kako je upoznala Stašu. Na pitanje ko je bio prisutan prilikom njihovog upoznavanja, Štefica je odgovorila Marina Cvetajeva i Ana Ahmatova što su oni sve zapisivali.[2]

Na jednom od zajedničkih antiratnih protesta Štefi se susretala sa Jelenom Šantić, njenom saborkinjom. Ostalo joj je u sećanju kada je Jelena “pobjedila naredbu vojske” i u impulsu probila kordon.[7]

Poezija

[uredi | uredi izvor]

Neke od prvih aktivnosti Labrisa bili su štampanje Štefine poezije. U izdanju Labrisa izašle su tri njene knjige poezije: Žene u mreži (1995), Žene komete (1996) i Žene na ribarskom ostrvu (2002).[1]

Na jednom od pesničarenja susrela se i sa Biljanom Stanković Lori.[8]

Neke od njenih pesama su Žene u crnom pozivaju da govore u “Rexu”, Žene u crnom pevaju, Žene u crnom Nikada život ne može smrti da oprosti, Radujem se k’o dete u Trešnjevcu, Amnestija za Rejčel i Igbale, Žene u crnom htele bi da lete, Kontrapunkt života Žena u crnom[2]


[3]

da bi svoj život sami proživeli…

Takođe je pisala u zborniku Žene za mir.[2]

O Trešnjevcu

[uredi | uredi izvor]

Štefica u svojoj poeziji često govori o Trešnjevcu, selu u kom su se desili jedinstveni protesti protiv nasilnih mobilizacija u Srbiji.

U pesmi Radujem se ko dete  Trešnjevcu spominje Stašu koja joj uvek kad je vidi kaže „Viđet ćeš ti Trešnjevac”. Takođe i u njenom delu Neda, Katalonke, Andalužanke koje je napisala 1996. u zborniku Žene za mir, a tu je i pesmaTrešnjevac ljubavi moja. U pesmi Povratak koje je deo zbirke Žene komete 1996. godine piše:


[2]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b v g Živković, Ljiljana (2015). Hronologija 20 godina Labrisa. Beograd: Labris. 
  2. ^ a b v g d đ e Staša Zajović, Miloš Urošević (2013). Štefa Markunova Ivljev - Ostavila je trag u nama. Beograd: Žene u crnom. 
  3. ^ a b v „Poslednji pozdrav dragoj Štefi od njenih prijateljica..... - BaLConn”. mail.balconn.com. Pristupljeno 2022-12-21. 
  4. ^ Lezbejke, Konsultacije Za (2021-04-15). „Konsultacije za lezbejke: Iz lezbejskih arhiva sa ovih prostora: Prva lezbejska nedelja, Slovenija, Pohorje 1997”. Konsultacije za lezbejke. Pristupljeno 2022-12-21. 
  5. ^ „Njegovom preosvećenstvu gospodinu episkopu Irineju Buloviću - Žene u crnom”. zeneucrnom.org. Pristupljeno 2022-12-21. 
  6. ^ „Uvod”. www.womenngo.org.rs. Pristupljeno 2022-12-21. 
  7. ^ Smiljka Blažin, Zagorka Aksentijević, Zorica Živojinović, Irina Subotić (2010). Jeleni, prijatelji. 
  8. ^ „PESNIČENJE #29 | REX ARHIVA”. rex.fondb92.org. Pristupljeno 2022-12-21.