Šturmgešic III

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Šturmgešic III


Osnovne karakteristike
Brzina na putu 40 km/h
Dimenzije i masa
Dužina 5,48 m
Širina 2,92 m
Visina 2,30 m
Težina 24 t
Oprema
Glavno naoružanje top od 75 mm StuK 40 L/48
Sporedno naoružanje mitraljez MG 34 ili MG 42, 7.92mm
Oklop 81 verzija G mm
Posada
Posada 4

Šturmgešic III (nem. Sturmgeschütz III), skraćeno Štug III (nem. StuG III), jurišni top je bio najviše izrađivano nemačko oklopno borbeno vozilo tokom Drugog svetskog rata. Sagrađen je na šasiji tenka Pancer III. Prvobitno planiran kao samohodno artiljerijsko vozilo namenjeno za pružanje vatrene podrške pešadiji, Štug III je neprestano modifikovan sve do 1942. kada je široko korišćen kao lovac na tenkove.

Serija oklopnih vozila Šturmgešic je verovatno najpoznatija po odličnom odnosu između cene i performansi. Do kraja rata napravljeno je oko 10 hiljada primeraka.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Nova nemačka taktika ratovanja blickrig podrazumevala je koncentraciju velikog broja tenkova na glavnim pravcima napada. Grupacije oklopnih divizija bi obrazovale oklopne klinove koji su na relativno uskom delu fronta vršili proboj neprijateljske odbrambene linije. Iza oklopnih klinova nastupala je motorizovana pešadija koja je imala zadatak da uništava neprijateljske džepove otpora i osigurava bokove nemačkih oklopnih divizija od kontranapada. Većina nemačke artiljerije pred početak Drugog svetskog rata bila je relativno spora jer se oslanjala na konjsku vuču. Kako se time nije uklapala u koncept blickriga, pojavila se potreba za konstruisanjem oklopnih vozila za pružanje vatrene podrške pešadiji. Zbog toga je 1936. godine započet posao na konstruisanju novog oklopnog vozila koje je dobilo naziv Šturmgešic III.

Proizvodnja vozila bila je poverena firmi Dajmler-Benc, dok je za naoružanje bio zadužen Krup. Razvijeno vozilo bilo je naoružano sa topom L/24 kalibra 75 mm. Zbog zahteva da vozilo ima nisku siluetu, top nije ugrađen u obrtnu kupolu već u oklopno telo vozila. Ovakva ugradnja naoružanja predstavlja suštinsku razliku između jurišnog topa i tenka. Top ugrađen u telo vozila imao je veoma malu mogućnost pomeranja po horizontalnoj i vertikalnoj osi, zbog čega se nišanjenje vršilo okretanjem čitavog vozila. Jurišni topovi pokazali su se izuzetno korisnim u pružanju bliske vatrene podrške pešadiji. Nakon ugradnje jačeg naoružanja, jurišni topovi su od vozila namenjenih za vatrenu podršku pešadiji postali vozila koja su uspešno mogla da se bore protiv neprijateljskih tenkova i drugih oklopnih vozila.

Za osnovu vozila upotrebljena je šasija nemačkog tenka Pancer III koja je bila u stanju da ponese oko 20 tona, koliko je trebalo da teži novo vozilo. Debljina oklopa trebalo je da bude između 10 mm i 50 mm, a posadu je trebalo da čini 4 člana. Inicijalna serija od 30 vozila trebalo je da bude proizvedena tokom februara 1940. godine. Tokom 1940. vozila su testirana od strane nemačke armije i to u terenskim uslovima, a 5 vozila je čak učestvovalo i u napadu na Francusku. Ugovor o proizvodnji zaključen je jula 1940. i po njemu je do septembra iste godine mesečna proizvodnja trebalo da dostigne 50 vozila.

Prva verzija Šturmgešica III bila je verzija A koja je imala motor Maybach HL 120TR sa Maybach Variorex menjačem sa deset brzina i rikvercom. 1940. ukupno je proizvedeno 212 vozila (verzije A i B). U novembru je maksimalna mesečna proizvodnja iznosila 35 vozila. Od juna 1940. do septembra 1941. u operativnu upotrebu ušle su verzije B, C, D i E sa jačim motorom i boljim menjačem. Glavno naoružanje je i dalje činio kratkocevni top kalibra 75 mm sa borbenim kompletom od 44 granate, dok mitraljesko naoružanje nije bilo ugrađeno. Top je pokretan ručno i to po horizontali 10 stepeni ulevo i udesno od ose vozila, dok mu je elevacija bila od -6 do +20 stepeni. 1941. godine proizvedeno je 532 vozila. Planirana mesečna proizvodnja od 40 vozila u 1941. godine nije mogla biti realizovana zbog povećanje potražnje za tenkom Pancer III čija šasija je služila kao osnova za izradu Šturmgešica III.

Posebne jedinice formirane od ovih vozila zvale su se "Sturmgesutz-Abteilung" i bile su pridodate pešadijskim jedinicama. Prve jedinice koje su bile naoružane na Šturmgešicom III "7,5cm StuK 40 L/43" bile su SS divizije „Velika Nemačka“ i „Adolf Hitler“. U SS diviziji „Adolf Hitler“ svoju uspešnu karijeru najboljeg nemačkog tenkovskog asa, upravo na ovom vozilu, započeo je Mihael Vitman.

StuG III - Vojni muzej Beograd.

U drugoj polovini 1941. god. Hitler je izričito zahtevao da se na Šturmgešic III ugradi jače naoružanje i poveća oklopna zaštita bez obzira na smanjenje pokretljivosti zbog povećane težine vozila. Glavno naoružanje trebalo je da bude zamenjeno novim topom sa dugom cevi kalibra 75 mm koji je imao veću početnu brzinu projektila i bio pogodniji za borbu protiv neprijateljskih tenkova. Ovako poboljšano vozilo je prvi put predstavljeno Hitleru 31. marta 1941, ali mu je stavljeno do znanja da masovna proizvodnja neće moći da počne pre februara 1942. god.

Novi Šturmgešic III verzija F koji se pojavio na proleće 1942. godine bio je naoružan topom Stuk40 L/43 kalibra 75 mm i borbenim kompletom od 44 granate. Vozilo je bilo teško 21,6 tona. Na nekim vozilima top je bio opremljen gasnom kočnicom, a frontalni oklop je povećan na 80 mm montiranjem dodatnih oklopnih ploča. Prednji oklop debljine 80 mm mogao je da izdrži pogodak iz sovjetskog tenka T-34/76 i američkog M3 topa kalibra 75 mm. Bio je ranjiv na pogotke iz američkog topa 76 mm M1A1 i ruskih topova od 85 mm i 122 mm. Bočni i zadnji oklop pružao je zaštitu od protivoklopnog projektila kalibra 20 mm ili većih kalibara, ali samo ukoliko je pogodak bio pod oštrim uglom. Nakon proizvedenih prvih 364 vozila verzije F naoružanje je zamenjeno novim topom StuK 40 L/48 kalibra 75 mm koji će ostati glavno naoružanje sve do prestanka proizvodnje u proleće 1945. godine. Masa vozila je porasla na 23,9 tona. Od 1943. godine Šturmgešic III je bio opremljen dodatnim bočnim oklopnim pločama montiranim na posebnim nosačima, a za odbranu od neprijateljske pešadije montiran je mitraljez MG 34 ili MG 42.

Poslednje varijante imale su delimično izliveno oklopno telo i livenu blendu topa koja je zbog svog oblika dobila naziv „svinjska glava“ (Saukopf). Od 1943. do 1944. godine poboljšana je oklopna zaštita bez povećanja težine tako što su oklopne ploče bile ukrštene na spojevima, a kvalitet čelika je značajno popravljen. Takođe, u toku 1943. godine montiran je dodatni bočni oklop "Schurzen" kako bi se vozilo zaštitilo od sovjetskih protivtenkovskih pušaka. Oklopne ploče bile su montirane na posebnim šinama zavarenim na bokove vozila i bile su zamenjive. U septembru iste godine Šturmgešic III je iz fabričkih hala izlazio premazam posebnom antimagnetnom pastom "Zimmerit". Ovom pastom, koja je trebalo da onemoguće prianjanje neprijateljskih antitenkovskih magnetnih mina na vozilo, bile su premazane sve vertikalne površine. Planirana mesečna proizvodnja u junu 1943. godine trebalo je da bude 220 vozila. Od ovog broja 24 vozila je trebalo da bude naoružano haubicom. Ova vozila koja se već bila proizvedena u malom broju u 1942. godine pod oznakom "10,5 cm Feld haubitze 42" imala su istu osnovu kao i Šturmgešic ali je njihovo glavno naoružanje bila haubica "10,5 cm Sturmhaubitze 42L/28". Borbeni komplet bio je sačinjen od 36 granata kalibra 105 mm. Ova haubica je prvobitno bila opremljena gasnom kočnicom na otvoru cevi kako bi mogla da ispaljuje granate sa povećanim dometom. Međutim, 1944. godine je, najverovatnije zbog pojednostavljenja procesa proizvodnje, naređeno da se gasna kočnica ne montira na nova vozila. Posade vozila koje su imale tu mogućnost često su u terenskim uslovima vršile zamenu dotrajale gasne kočnice sa kočnicom sa haubice od 105 mm LeFH 19M 18/40 koja je bila sličnih karakteristika. U tom slučaju, top više nije mogao da koristi municiju sa povećanim dometom. Pojedina vozila nisu bila opremljena glavnim naoružanjem, već su korišćena kao transporteri za municiju i to pod oznakom "Munitionspanzer III".

Borbena istorija[uredi | uredi izvor]

U momentu napada na SSSR, u nemačkim oružanim snagama bilo je 377 Šturmgešica. Približno 250 ih je korišćeno u napadu. U Kurskoj bici učestvovalo je 455 Šturmgešica, što je blizu 40% od svih jurišnih topova na Istočnom frontu. Aprila 1945. godine u sastavu Vermahta i SS-a bilo je još 707 Šturmgešica. Za vreme rata Šturmgešice koristili su i Nemački saveznici:Rumuni - 118, Bugari - 55, Finci - 59. Italijani - 5, Mađari - 40, i nešto NDH.

Nakon Drugog svetskog rata, Sovjetski Savez je dodelio zapljenene tenkove ŠtuG III Siriji, koja ih je koristila do Šestodnevnog rata 1967.

Proizvodnja[uredi | uredi izvor]

Ukupna proizvodnja Šturmgešica III
1940. 1941. 1942. 1943. 1944. 1945.
Januar 1 36 45 130 227 391
Februar 3 30 45 140 196 189
Mart 6 30 4 197 264 235
April 10 47 36 228 294 48
Maj 10 48 79 260 335
Jun 12 56 70 275 341
Jul 22 34 60 281 377
Avgust 20 50 80 291 312
Septembar 29 38 70 345 356
Oktobar 35 71 84 395 325
Novembar 35 46 100 295 361
Decembar 29 46 120 174 452
Ukupno 212 532 793 3011 3840 863

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]