Irod Agripa

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Agripa I)
Agripa I
Lični podaci
Datum rođenja11. p. n. e.
Datum smrti44.
Mesto smrtiCezareja,
Porodica
SupružnikKipros
PotomstvoIrod Agripa II, Berenika
RoditeljiAristobulije IV
Berenika
DinastijaIrodijska dinastija
PrethodnikMarulije (prefekt Judeje)
NaslednikKaspije fadus (prokurator Judeje)
Kovanica koju je izdao Irod Agripa

Irod Agripa, poznat i kao Irod ili Agripa I (hebr. אגריפס; 11. p. n. e — 44), bio je kralj Judeje od 41. do 44. godine. Bio je poslednji vladar sa kraljevskom titulom koji je vladao Judeom i otac Iroda Agripe II, poslednjeg kralja iz Irodijske dinastije. Bio je unuk Iroda Velikog i sin Aristobulija IV i Berenike,[1] rođen kao Marko Julije Agripa, nazvan u čast rimskog državnika Marka Vipsanija Agripe. On je kralj zvan Irod u Delima apostolskim 12:1 (čin 12:1): „Irod (Agripa)” (Ἡρώδης Ἀγρίππας). Josif navodi da je u to vreme bio poznat kao „Agripa Veliki”.[2]

Hrišćanska i jevrejska istoriografija imaju različita gledišta ovog kralja, jer se hrišćani u velikoj meri suprotstavljaju Agripi i Jevrejima koji stavljaju malo presedana na Judejske kraljeve koje je postavljao Rim.

Teritorija Agripine države obuhvatala je većinu Izraela, računajući i Judeju, Galileju, Bataniju i Pereu. Iz Galileje, njegova teritorija protezala se na istok do Ladžata.

U kulturi[uredi | uredi izvor]

  • Irod Agripa je protagonist italijanske opere L’Agrippa tetrarca di Gerusalemme (1724) koju su napisali Giuseppe Maria Buini (muzika) i Claudio Nicola Stampa (libreto), a koja je prvi put izvedena u Teatro Ducale u Milanu 28. augusta 1724.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mason, Charles Peter (1867), „Agrippa, Herodes I”, Ur.: Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1, Boston: Little, Brown and Company, str. 77—78, Arhivirano iz originala 22. 05. 2006. g., Pristupljeno 22. 03. 2011 
  2. ^ Josephus, Antiquitates Judaicae xvii. 2. § 2
  3. ^ G. Boccaccini, Portraits of Middle Judaism in Scholarship and Arts (Turin: Zamorani, 1992).

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]