Morlaci

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Morlački seljak iz okoline Splita, 1864.

Morlaci je bio egzonim koji se koristio za ruralne zajednice u Lici i Dalmatinskoj Zagori. Termin je prvenstveno korišten za vlaške pastirske zajednice u planinama Dalmacije i Mletačke republike od druge polovine 14. do početka 16. vijeka. Kasnije, kada se zajednica nalazila na mletačko-osmanskoj granici u 17. vijeku, termin se odnosio na slovensko govorno stanovništvo, pretežno pravoslavno, a u manjoj mjeri katoličko. Egzonim je prestao da se koristi krajem 18. vijeka i dobio je uvrijedljiv smisao. Porastom nacionalne svijesti tokom 19. vijeka, stanovništvo dalmatinske Zagore steklo je srpsku ili hrvatsku nacionalnu svijest.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Riječ Morlak izvedena je iz italijanske riječi Morlacco i latinskih Morlachus ili Murlachus, što je kognat grčke riječi Μαυροβλάχοι, što u prevodu znači „Crni Vlasi”. U nekim redakcijama Ljetopisa popa Dukljanina iz 16. vijeka, za njih se koristi naziv Morlaci ili Nigri Latini (Crni Latini).[1] Petar Skok je predložio izvedenicu iz latinskog maurus i grčkog maurós (crno), dvoglas au i av ukazuju na dalmatoromanski leksički ostatak.[2]

Postoji nekoliko tumačenja etnonima i fraze „moro/mavro/mauro vlasi”. Direktan prevod imena Morovlasi na srpski znači „Crni Vlasi”. Smatralo se da se „crno” odnosi na smeđu tkaninu njihove odjeće. Mletačko dalmatinski istoričar Ivan Lučić iz 17. vijeka sugeriše da je to zapravo značilo „Crni Latini”, u odnosu na „Bijele Latine” u priobalnim područjima. Mletački pisac Alberto Fortis iz 18. vijeka u svojoj knjizi „Viaggio in Dalmazia” (srp. Путовања по Далмацији; 1774), u kojoj je opširno pisao o Morlacima, smatrao je da naziv potiče od riječi more, što bi znači da su Morlaci Morski Vlasi. Bunjevce u Dalmaciji on naziva katolički Morlaci.[3] Hrvatski pisac Ivan Lovrić iz 18. vijeka, razmatrajući Fortisov rad, mislio je da je naziv došao iz riječi more i (v)lac(s)i (jaki, moćni),[4] dodajući da su Grci za Gornju Vlašku koristili naziv Maurovlachia i da su Morlaci to ime donjeli sa sobom.[5][6] Rumunski lingvista Čičerone Pogirk nudi slično tumačenje koje znači „Sjeverni Latini”, što je izvedeno iz indoevropske prakse da se strane svijeta označavaju bojama.[7] Druge teorije ukazuju da se naziv odnosi na njihove kampove i pašnjake koji se nalaze na „crnim” mjestima,[8][ko?] ili da je denonim izveden iz oblasti rijeke Morave,[8] ili iz Morejskog poluostrva,[9] ili, prema Dominiku Mandiću, od afričkih Mavra.[10]

Porijeklo i kultura[uredi | uredi izvor]

Rani Morlaci bili su romanizovani autohtoni balkanski narodi, većinom ilirskog porijekla. Etimologija egzonima ukazuje na vezu sa Vlasima, ali kako je navedeno u Fortisovom djelu „Viaggio in Dalmazia”, oni su u to vrijeme govorili slovenskim jezikom. Zbog migracija iz raznih dijelova Balkana, ime je dato kasnijim zajednicama. Morlaci su bili i pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti.

Ispravnim tumačenjem Fortisove studije[11] o Morlacima, koje je on dobro upoznao, može se zaključiti da su to bili Srbi u Dalmaciji, Lici i Hercegovini, iako on to, kao i drugi (hrvatski i katolički tumači) vešto izbegava. Tako on navodi da je to narod sa primitivnim ali i „nepokvarenim” (civilizacijom) patrijarhalnim načinom života. Uočio je da ti stanovnici Dalmacije (sudeći po mnogo čemu) nemaju isto poreklo kao Zagorci (Hrvati), a govore jezikom — narečjem koji je najsličniji rašanskom (srpskom) i bugarskom govoru. Primećuje da su Morlaci kao narod „oba zakona” (vere) — rimskog i grčkog obreda (pravoslavnog), pominje njemu Italijanu stran slovenski obred i svečani dan zaštitnika obitelji (kućna slava); a taj „narod” mogu činiti (biti) zna se samo podeljeni, pravoslavni Srbi i pokatoličeni Srbi. Dalje, kada govori o etnološkim osobenostima, opisuje nošnju i ponajviše svadbene običaje (svadbe) koji su obredi gotovo isti po cijeloj prostranoj zemlji u kojoj žive Morlaci (hoće reći kod katolika i pravoslavaca!). Ističe morlačko praznoverje, verovanje u vampire, te običaje svirala gusala i igranja kola, pa stare srpske narodne pesme poput ženidbe „Sibinjanina Janka” sa Temišvarkom Janjom, i pomoć mladoženjinog nećaka Sekula. Iz njegove kvalitetne studije o nekakvim „tajanstvenim” Morlacima sa Primorja, nazire se dalja sudbina tog gostoljubivog i junačkog „naroda”, koji je odjednom „nestao”, nakon pada Mletačke republike. Srbi katolici, koje on naziva „Morlaci zapadnog obreda” hrvatizacijom postali su zahvaljujući Ilirskom političkom pokretu — dični Hrvati, a pogrdni sinonim Morlaka — Vlasi je ostao rezervisan za preostale malobrojnije Srbe pravoslavce; tu nepoželjne i progonjene, do naših dana.

Fortis je primjetio fizičku razliku između Morlaka; oni iz okoline Kotora, Sinja i Knina uglavnom su bili plavokosi, sa plavim očima i širokim licima, dok su oni iz okoline Zadvarje i Vrgorca uglavnom bili smeđokosi sa uskim licima. Bili su i različite prirode. Iako su često posmatrali stanovnike iz urbanih područja kao strance i „one ljude” iz periferije[12][13]providura, Đorđi Grimani ih opisuje kao „divlje, ali ne nesavladive” prirode, Edvard Gibon za njih kaže da su „varvari”,[14][15] a Fortis je pohvalio njihovo „plemenito divljaštvo”, moral, porodicu i prijateljske vrline, ali se požalio na njihovu upornost u očuvanju stare tradicije. Otkrio je da su pjevali melanholičke stihove epskih pjesama o osmanskoj vladavini,[16] čije je pjevanje pratio tradicionalni jednožičani instrument gusle.[16] Tokom njegovi putovanja, otkrio je ono što je smatrao „morlačkom baladom”, Hasanaginicu.[16] Manfred Beler i Jozef Lirsen identifikovali su kulturne osobine Morlaka sa južnoslovenskim i srpski etnotipom.[16]

Oni su živjeli kao pastiri i trgovci, ali i kao vojnici.[17][18] Zanemarivali su poljoprivredne radove, uglavnom nisu imali bašte i voćnjake, osim onih koji su prirodna rasli, a posjedovali su stare poljoprivredne alatke. Lovrić opisuje ovo kao: „šta naši preci nisu radili, nećemo ni mi”.[19][18] Stada morlačkih porodica su brojala od 200 do 600 jedinki, dok su one siromašne imale od 40 do 50, od kojih su dobijali mlijeko i pravili razne mliječne proizvode.[20][18] „Vlaški” ili „romanski” tradicionalni sistem brojanja ovaca u parovima (do — dva, pato — četiri, šasto — šest, šopći — osam, zeći — deset) bio je prisutan u nekim planinskim oblastima dalmatinske Zagore, Bukovice, Velebita i Ćićarije.[18][21][22]

Savremenik Ivana Lovrića je zabilježio da su Morlaci bili Sloveni, koji su slovenski bolje govorili od Dubrovčana (zbog rastuće italijanizacije dalmatinske obale).[23] Boško Desnica (1886—1945), nakon proučavanja mletačkih dokumenata, zaključio je da Mlečani nisu razlikovali Slovene u Dalmaciji, i da je jezik i pismo u regionu označavano kao Illirico (srp. илирски) ili Servian (srp. српски).[24] Lovrić nije pravio razliku između Morlaka/Vlaha u Dalmaciji i Crnoj Gori, koje je smatrao Slovenima, i nije mu uopšte smetala činjenica da su Morlaci pretežno pravoslavni hrišćani.[25] Fortis je primjetio da su sukobi između pravoslavnih i katoličkih Morlaka bili česti.[26]

Vicko Zmajević je iz Zadra pisao 5. i 14. februara 1720. pominjući Srbe morlake (morlachi Seruiani).[27]

Gašpar Petar Vinjalić je o Morlacima napisao da su grčkog obreda i da su doselili iz Bosne, Raške i Srbije. [28]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Rana istorija[uredi | uredi izvor]

Prvo pominjanje termina Morlaci desilo se istovremeno sa pojavom Vlaha u hrvatskim dokumentima iz ranog 14. vijeka; mjesni sveštenik na ostrvu Krk 1321. godine poklonio je zemljište crkvi („do zemlje Kneže, ke se zovu vlaške”), dok su Vlasi 1322. godine bili saveznici Mladena II Šubića u bici u zaleđu Trogira.[29]

U ovim ranim dokumentima ne postoji prepoznatljiva razlika između termina Vlasi i Morlaci.[30] Upotreba termina Morlaci prvi put je potvrđeno 1344. godine, kada su Morlaci pomenuti u zemljama oko Knina i Krbave tokom sukoba između grofova iz porodica Kurjaković i Nelipić.[31] Sporazumom iz 1352. godin kojim je dogovorena prodaja soli iz Zadra Meltačkoj republici, Zadar zadržava dio soli koji Morlaci i drugi izvoze kopnom.[32][33] Morlaci su 1362. naselili, bez dozvole, zemlju oko Trogira i koristili je za ispašu nekoliko mjeseci.[34] U statutu Senja iz 1388. godine, Frankopani pominju Morlahe i određuju količinu vremena koju su imali za ispašu kada siđu sa planine.[35] Morlaci su 1412. godine zauzeli mletačku tvrđavu Ostrovica.[36] U avgustu 1417. godine, mletačke vlasti su bile zabrinute zbog „Morlaha i ostalih Slovena” iz zaleđa, koji su bili prijetlja bezbjednosti Šibenika.[37]

Rani Vlasi su vjerovatno živjeli na teritoriji Hrvatske i prije 14. vijeka, koji su bili potomci romanizovanih Ilira i predslovenskog romanskog govornog stanovništva.[38] Tokom 14. vijeka, morlačka naselja su već postojala na većem dijelu današnje Hrvatske, od ostrva Krk na sjeveru, oko planina Velebit i Dinara i duž rijeka Krka i Cetina na jugu. Ti Vlasi, do kraja 14. i 15. vijeka, su prestali, ako su ikada i govorili, govoriti svojim romanskim jezikom, ili su barem bili dvojezični.[39] Kada su prihvatili slovenski jezik, jedina „vlaška” karakteristika koja je kod njih preostala bilo je stočarstvo.[40] Takozvani Istrorumuni nastavili su da govore svojim istrorumunskim jezikom u selima oko Čepićkog jezera u Istri,[41] dok su druge zajednice u planinama iznad jezera sačuvale štokavsko-čakavsko narječje sa ikavskim izgovorom iz južnog Velebita i područja oko Zadra.[42][43]

Vlasi (Morlaci) koji su naselili Istru (oko planine Ćićarije), poslije raznih razornih epidemija kuge i ratova između 1400. i 1600. godine,[44] stigavši do ostrva Krk. Njihovi potomci su današnji Istrorumuni. Postoje pominjanja 1465. i 1468. godine morlačkog sudije Gerga Bodolića i vlaškog seljaka Mikule, u Krki i Crikvenici.[45] Mletačka kolonizacija Istre (i Ćićarije) došla je najkasnije početkom dvadesetih godina 16. vijeka,[44] a bilo je nekoliko slučajeva kada su se Vlasi vratili u Dalmaciju.[46]

16. vijek[uredi | uredi izvor]

Kako su mnogi bivši stanovnici hrvatsko-osmanskog graničnog pojasa pobjegli na sjever ili su ih zarobili osmanski osvajači, te oblasti su ostale nenaseljene. Austrijsko carstvo uspostavilo je Vojne krajine 1522, koje su služile kao tampon zone prema Osmanskom carstvu.[47] U to vrijeme, „Vlasi” su se nalazili u osmanskoj, ali i u austrijskoj i mletačkoj vojsci, i naseljavali su obje strane.[48]

Nekoliko grupa Morlaka je 1592. godine imigriralo i zatražilo da se uposle kao vojni kolonisti.[49] U početku, postojale su tenzije između tih doseljenika i uspostavljenih uskoka.[49] General providur Kristoforo Valijer je 1593. godine pomenuo tri naroda koji čine uskoke: „rodom iz Senja, Hrvati i Morlaci iz turskih dijelova”.[50]

Naziv „Morlak” je postao i toponim; planina Velebit je nazvana Montagne della Morlacca (Morlačka planina), dok je Velebitski kanal dobio naziv Canale della Morlacca (Morlački kanal).

Od 16. vijeka pa nadalje, istorijski termin je mijenjao značenje, većinom u mletačkim dokumentima, Morlacima se obično smatraju doseljenici, i pravoslavci i katolici, sa područja koje je osvojilo Osmansko carstvo u zapadnom Balkanu (prevenstveno Bosna i Hercegovina). Oni su naselili mletačko-osmansku granicu, u zaleđu primorskih gradova, a stupili su u mletačku vojnu službu početkom 17. vijeka.

17. vijek[uredi | uredi izvor]

Za vrijeme Kandijskog (1645—1669) i Morejskog rata (1684—1699), veliki broj Morlaka je naselio unutrašnjoj dalmatinskih varoši, kao i Ravne Kotare. Oni su imali veliko vojno iskustvo i poznavali su lokalnu teritoriju, a služili su kao plaćeni vojnici i u mletačkoj i osmanskoj vojsci.[51] Njihova aktivnost je bila slična uskočkoj. Za njihovu vojnu službu dodjeljivano im je zemljište, kao i oslobođenje od poreza, a data su im prava koja su ih oslobodila od punog poreznog zakona (samo ​110 prinosa), zbog čega su se mnogi pridružili „morlačkoj” ili „mletačkoj” vojsci.[52]

U to vrijeme, neke ugledne morlačke vojne vođe, koji su opjevani u epskoj pjesmi, bili su: Janko Mitrović, Ilija i Stojan Janković, Petar, Ilija i Franjo Smiljanić, Stjepan i Marko Sorić, Vuk Mandušić, Ilija Peraica, Šimun Bortulačić, Božo Milković, Stanislav Sočivica i grofovi Franjo i Juraj Posedarski.[53][54][55] Iako su Morlaci otprilike podjednako bili i pravoslavne i katoličke vjeroispovjesti, porodica Mitrović Janković je bila predvodnik pravoslavnih Morlaka, dok je porodica Smiljanić bila predvodnik katoličkih Morlaka.[53]

Nakon raspada Mletačke republike 1797. godine, i njenog nestanka iz Dalmacije, termin Morlaci je nestao iz upotrebe.

Kod Morlaka je bio razvijen kult Kraljevića Marka.[56]

Nasljeđe[uredi | uredi izvor]

Za vrijeme prosvetiteljstva i romantizma, Morlaci su viđeni kao „model primitivnog slovenstva”[57] i „duhovi pastirske Arkadije”.[58] Privukli su pažnju putopisaca iz 17. vijeka Žakoba Spuna i Džordža Vilera,[59][60] kao i pisaca iz 18. vijeka Johana Gotfrida fon Herdera i Johana Volfganga Getea, koji su svoje pjesma označili kao „morlačke” (njem. Morlackisch).[61][62] Na karnevalu u Veneciji 1793. godine bila je tačka o Morlacima, Gli Antichi Slavi, koja je izvođena, a 1802. godine je ponovo prikazan kao balet Le Nozze dei Morlacchi.[62] Na početku 19. vijeka, i dalje su posmatrani kao relikvija iz primitivne prošlosti i sinonim za varvarski narod, inspirisali su naučnofantastičnog pisca Herberta Džordža Velsa (Morlok),[15] dok su vezene ženske nogavice podsjetile Tomasa Grejema Džeksona na izgled žena američkih starosjedilaca.[63] U 20. vijeku, Alis Li Mok, kao i mnoge druge žene putnici, u svom filmu o putovanju iz 1914. godine „Delightful Dalmatia”, ističe živopisni prizor morlačkih žena i muškaraca u svojim narodnim nošnjama, od kojih zadarski trg izgleda kao scenska postavka i koje izražavaju žalost zbog dolaska nove civilizacije.[63]

Na Balkanu je termin Morlak postao uvrijedljiv, koji ukazuje na planinske ljude — zaostale ljude, i sami Morlaci (Srbi i Hrvati) su zamrzili termin.[64][65] Na hrvatskim popisima stanovništva nije bilo pojedinaca koji su se izjašnjavali kao Morlaci.[66]

Italijanski sir Morlako, poznat i pod nazivima Morlak, Burlah ili Burlako, dobio je naziv po morlačkim stočarima i šumarima koji su živjeli u oblasti Monte Grapa.[67][68][69]

„Morlaki” (ital. Morlacchi) италијанско је презиме, које и данас постоји. Људи који носе то презиме очигледно потичу од Морлака који су асимиловани у италијанско друштво.

Види још[uredi | uredi izvor]

Референце[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mužić 2011, стр. 66, 206.
  2. ^ Skok, P. (1972). Etymological dictionary of Croatian or Serbian language. II. Zagreb: JAZU. стр. 392—393. 
  3. ^ Алберто Фортис: „Пут по Далмацији 1774. године”, превод, Загреб 1984.
  4. ^ Nasturel, P. S. (1979). Les Valaques balcaniques aux Xe-XIIIe siècles (Mouvements de population et colonisation dans la Romanie grecque et latine). Byzantinische Forschungen VII. Amsterdam. стр. 97. 
  5. ^ Mirdita, Zef (2001). Tko su Maurovlasi odnosno Nigri Latini u "Ljetopisu popa Dukljanina". 47. Zagreb: Croatica Christiana periodica. стр. 17—27. 
  6. ^ Trencsényi, Balázs; Kopeček, Michal (2006). Late Enlightenment: Emergence of modern national ides. Central European University Press. стр. 62. ISBN 978-963-7326-52-3. „Jean François de Saint-Lambert (1716—1803) gave the thesis Greeks used the word Maurovlachia, i.e. Black Wallachia, for Upper Vallachia. 
  7. ^ Poghirc, Cicerone (1989). Romanisation linguis tique et culturelle dans les Balkans. Survivance et évolution, u: Les Aroumains... Paris: INALCO. стр. 23. 
  8. ^ а б I Vlasi o Morlacchi, i latini delle alpi dinariche (на језику: италијанском). ilbenandante. Архивирано из оригинала 6. 6. 2014. г. Приступљено 2. 4. 2017. 
  9. ^ Mažuranić, Vladimir (1908—1922). Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik. Zagreb: JAZU. стр. 682. 
  10. ^ Mandić, Dominik (1956). Postanak Vlaha prema novim poviestnim istraživanjima. 18—19. Buenos Aires: Hrvatska misao. стр. 35. 
  11. ^ Алберто Фортис, наведено тело
  12. ^ Wolff 2002, стр. 126.
  13. ^ Brookes 1812, стр. 501.
  14. ^ Naimark & Case 2003, стр. 40.
  15. ^ а б Wolff 2002, стр. 348.
  16. ^ а б в г Beller 2007, стр. 235.
  17. ^ Lovrić 1776, стр. 170–181.
  18. ^ а б в г Jelka Vince-Pallua (1992). Tragom vlaških elemenata kod Morlaka srednjodalmatinskog zaleđa. Volume 1, No. 1 April. Zagreb: Ethnologica Dalmatica: Faculty of Humanities and Social Sciences, Center for Ethnological Cartography, University of Zagreb. стр. 137—145. 
  19. ^ Lovrić 1776, стр. 174: Ciò, che non ànno fatto i nostri maggiori, neppur noi vogliam fare.
  20. ^ Lovrić 1776, стр. 170—181.
  21. ^ Trošelj, Mirjana (2011). Mitske predaje i legende junovelebitskog Podgorja (Mythical Traditions and Legends from Podgorje in southern Velebit). Studia Mythologica Slavica 14. Zagreb: Slovenian Academy of Sciences and Arts, Ljubljana. стр. 346. 
  22. ^ Vinšćak, Tono (1989). Kuda idu "horvatski nomadi". 1. Zagreb: Studia ethnologica Croatica: Faculty of Humanities and Social Sciences, Center for Ethnological and Cultural Anthropology, University of Zagreb. стр. 9. 
  23. ^ Fine 2006, стр. 360.
  24. ^ Fine 2006, стр. 356.
  25. ^ Fine 2006, стр. 361.
  26. ^ Narodna umjetnost. 34. Institut za narodnu umjetnost. 1997. стр. 83. „"It is usual that there is perfect disharmony between the Latin and the Greek religions; neither of the clergymen do not hesitate to sow it: each side tells thousands of scandalous stories about the other" (Fortis 1984:45) 
  27. ^ Змајевић 2015, стр. 271, 272.
  28. ^ Vinjalić 2010, стр. 213.
  29. ^ Mužić 2010, стр. 10.
  30. ^ Mužić 2010, стр. 14—17.
  31. ^ Mužić 2010, стр. 10, 11: Et insuper mittemus specialem nuntium…. Gregorio condam Curiaci Corbavie,…. pro bono et conservatione dicte domine (Vedislave) et comitis Johannis,….; nec non pro restitutione Morolacorum, qui sibi dicuntur detineri per comitem Gregorium…; Exponat quoque idem noster nuncius Gregorio comiti predicto quod intelleximus, quod contra voluntatem ipsius comitis Johannis nepotis sui detinet catunos duos Morolacorum…. Quare dilectionem suam… reget, quatenus si quos Morolacos ipsius habet, placeat illos sibi plenarie restitui facere…
  32. ^ Listine o odnošajih Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike. III. Zagreb: JAZU. 1872. стр. 237. „Prvi se put spominje ime »Morlak« (Morlachi) 1352 godine, 24. јуна, u pogodbi po kojoj zadarsko vijeće prodaje sol Veneciji, gdje Zadar zadržava dio soli koju Morlaci i drugi izvoze, kopnenim putem. 
  33. ^ Mužić 2010, стр. 11: Detractis modiis XII. milie salis predicti quolibet anno que remaneant in Jadra pro usu Jadre et districtu, et pro exportatione solita fi eri per Morlachos et alios per terram tantum…
  34. ^ Mužić 2010, стр. 12: quedam particula gentis Morlachorum ipsius domini nostri regis... tentoria (tents), animalia seu pecudes (sheep)... ut ipsam particulam gentis Morlachorum de ipsorum territorio repellere… dignaremur (to be repelled from city territory)... quamplures Morlachos... usque ad festum S. Georgii martiris (was allowed to stay until April 24, 1362).
  35. ^ Margetić, L. (2007). Statute of Senj from 1388. Volume 34, No. 1, December. Senj: Senjski Zbornik. стр. 63,77. „§ 161. Item, quod quando Morowlachi exeunt de monte et uadunt uersus gaccham, debent stare per dies duos et totidem noctes super pascuis Senie, et totidem tempore quando reuertuntur ad montem; et si plus stant, incidunt ad penam quingentarum librarum. 
  36. ^ Mužić 2010, стр. 13: Cum rectores Jadre scripserint nostro dominio, quod castrum Ostrovich, quod emimusa Sandalo furatum et acceptum sit per certos Murlachos, quod non est sine infamia nostri dominii...
  37. ^ Fine 2006, стр. 115.
  38. ^ Fine 2006, стр. 129.
  39. ^ Mužić 2010, стр. 73 (I): „As evidence Vlachs spoke a variation of Romanian language, Pavičić later in the paragraph referred to the Istro-Romanians, and Dalmatian language on island Krk.”
  40. ^ Mužić 2010, стр. 80.
  41. ^ Mužić 2010, стр. 73.
  42. ^ Mužić 2010, стр. 89.
  43. ^ Ribarić, Josip (2002). O istarskim dijalektima: razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri s opisom vodičkog govora (на језику: Croatian). Zagreb: Josip Turčinović. 
  44. ^ а б Franceschi, Carlo de (1879). L'Istria: note storiche (на језику: италијанском). G. Coana (Harvard University). стр. 355—371. 
  45. ^ Mužić 2010, стр. 14, 207: Jesu prišli tužiti se na Vlahov, kojih jesmo mi postavili u konfi ni od rečenoga kaštel Mušća (Omišalj) na Kras, kadi se zove v Orlec imenujući Murlakov sudca Gerga Bodolića i sudca Vida Merkovića (...) Darovasmo crikvi sv. Marije na Crikvenici Vlaha, po imenu Mikulu, ki Vlah budući va to vrieme naš osobojni, koga mi dasmo crikvi sv. Marije na Crikvenici sa svu ovu službu, ku je on nam služil budno na našej službi.
  46. ^ Mužić 2010, стр. 76—79, 87-88.
  47. ^ Suppan & Graf 2010, стр. 55—57.
  48. ^ Suppan & Graf 2010, стр. 52, 59.
  49. ^ а б Rothenberg, Gunther Erich (1960). The Austrian military border in Croatia, 1522—1747. University of Illinois Press. стр. 50. 
  50. ^ Fine 2006, стр. 218.
  51. ^ Roksandić, Drago (2004). Etnos, konfesija, tolerancija (Priručnik o vojnim krajinama u Dalmaciji iz 1783. godine) (PDF). Zagreb: SKD Prosvjeta. стр. 11—41. 
  52. ^ Ivanišević, Milan (2009). Izvori za prva desetljeća novoga Vranjica i Solina. Volume 2, No. 1 September. Solin: Tusculum. стр. 98. 
  53. ^ а б Desnica, Boško (1950—1951). Istorija Kotarski Uskoka 1646—1749 (PDF). I—II. Venice: SANU. стр. 140,141,142. Архивирано из оригинала (PDF) 24. 09. 2015. г. Приступљено 04. 04. 2017. 
  54. ^ Lovrić 1776, стр. 223.
  55. ^ Roksandić, Drago (2003). Triplex Confinium, Ili O Granicama I Regijama Hrvatske Povijesti 1500—1800 (PDF). Zagreb: Barbat. стр. 140, 141,151,169. 
  56. ^ Култ Марка Краљевића у Далмацији („Политика”, 9. јануар 2019)
  57. ^ Wolff 2002, стр. 13.
  58. ^ Naimark & Case 2003, стр. 41.
  59. ^ Wolff 2002, стр. 128.
  60. ^ Bracewell, Wendy; Alex Drace-Francis (2008). Under Eastern Eyes: A Comparative Introduction to East European Travel Writing on Europe. Central European University Press. стр. 154—157. ISBN 978-963-9776-11-1. 
  61. ^ Wolff 2002, стр. 190.
  62. ^ а б Naimark & Case 2003, стр. 42.
  63. ^ а б Naimark & Case 2003, стр. 47.
  64. ^ Baerlein, Henry. The Birth of Yugoslavia (Complete). Library of Alexandria. стр. 20. ISBN 978-1-4655-5007-1. 
  65. ^ Naimark & Case 2003, стр. 46.
  66. ^ „Stanovništvo prema narodnosti, popisi 1971. — 2011.”. Приступљено 9. 4. 2017. ; „Croatian 2001 census, detailed classification by nationality”. 
  67. ^ „Formaggio Morlacco” (PDF). venetoagricoltura.org (на језику: италијанском). Приступљено 9. 4. 2017. 
  68. ^ „Morlacco del Grappa”. venetoformaggi.it (на језику: италијанском). Приступљено 9. 4. 2017. 
  69. ^ „Grappa Mountain Morlacco”. fondazioneslowfood.com. Slow Food. Приступљено 9. 4. 2017. 

Литература[uredi | uredi izvor]

Спољашње везе[uredi | uredi izvor]