Spaljena zemlja

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Spaljivanje naftnih polja u Kuvajtu od strane iračke vojske pri povlačenju.

Spaljena zemlja naziv je za vojnu strategiju kojom se tokom povlačenja namerno uništava sve što bi moglo poslužiti neprijatelju. Ime je dobilo po tome što je u svojim najranijim oblicima uključivala spaljivanje poljoprivrednih useva kako ih neprijatelj ne bi mogao koristiti kao izvor hrane. Danas se pod time podrazumeva ne samo uništavanje zaliha hrane, goriva i drugih namirnica nego i mostova, željezničkih pruga, elektrana, telekomunikacijskih uređaja, vazduhoplovnih pista, luka i drugih oblika infrastrukture, a što bi za cilj imalo da se izazovu što veći problemi u neprijateljskoj logistici i uspori njegovo napredovanje.

Strategiju spaljene zemlje obično upotrebljava strana koja je brojno, tehnički ili na neki drugi način inferiorna neprijatelju. Njen cilj je prisiljavanje logistički iscrpljenog neprijatelja na povlačenje sa teritorije ili usporavanje njegovog napredovanja kako bi se dobilo na vremenu za prikupljanje sredstva za protivudar. Kao jedan od prvih primera se navodi Herodotov opis načina na koji su Skiti naterali persijskog kralja Darija Velikog da povuče vojsku iz njihove zemlje. Među najpoznatije primere takve strategije spada rusko povlačenje pred Napoleonom 1812. godine, kinesko povlačenje pred Japancima krajem 1930-ih, te Staljinova strategija kojom su Sovjeti 1941. nastojali da zaustave operaciju Barbarosa.[1]

Od strategije spaljene zemlje treba razlikovati namerno uništavanje poljoprivrednih useva i druge infrastrukture koje se za vreme kaznenih ekspedicija sprovodi nad civilnim stanovništvom u svrhu njegove pacifikacije ili drugih čisto političkih razloga. Međutim, postoje slučajevi kada je teško razlučiti jedno od drugog, a za šta se kao primer navodi Šermanov marš u Američkom građanskom ratu.

Koncept spaljene zemlje ponekad se figurativno primenjuje u poslovnom svetu, gde kompanija suočena sa pokušajem preuzimanja vlasništva čini sebe manje vrednom prodajom svoje imovine.[2]

Strategija uništavanja opskrbe hranom i vodom civilnog stanovništva u konfliktnom području zabranjena je članom 54 Protokola I Ženevskih konvencija iz 1977. godine. Relevantan odlomak nalaže:

Zabranjeno je napasti, uništiti, ukloniti ili učiniti beskorisne objekte neophodne za opstanak civilnog stanovništva, poput prehrambenih proizvoda, poljoprivrednih površina za proizvodnju prehrambenih proizvoda, useva, stoke, instalacija i zaliha pitke vode, i sistema za navodnjavanje, radi specifične svrha njihovog uskraćivanja zbog njihove životne vrednosti civilnom stanovništvu ili protivničkoj strani, bez obzira na motiv, bilo da bi iscrpeli glađu civili, da bi bili prisiljeni da se odsele ili zbog bilo kojeg drugog motiva.[3]

Drevna istorija[uredi | uredi izvor]

Skiti su koristili metode spaljene zemlje protiv kralja Darija Velikog od Persije, tokom njegove Evropske skitske kampanje. Skiti, koji su bili nomadski stočari, izbegli su Perijance i povukli se u dubine stepa, uništavajući zalihe hrane i trujući bunare. Znatan deo Darijevih trupa je pomro od gladi i dehidracije.

Grčki general Ksenofont u svojoj Anabasi beleži da su Jermeni spalili svoje useve i zalihe hrane dok su se povlačili pre napredovanja Deset hiljada.

Grčki plaćenički general Memnon predložio je persijskim Satrapima da koriste politike spaljene zemlje protiv Aleksandra dok se kretao kroz Malu Aziji. On je odbijen.

Rimsko ratovanje[uredi | uredi izvor]

Sistem kaznenog uništavanja imovine i pokoravanja ljudi prilikom prateće vojne kampanje bio je poznat kao vastatio. Dve prve upotrebe spaljene zemlje zabeležene su tokom Galskih ratova. Prva je korištena kada su keltski Helveti bili prisiljeni da evakuišu svoje domove u Južnoj Nemačkoj i Švajcarskoj zbog upada neprijateljskih germanskih plemena: da bi dodali podsticaj maršu, Helveti su uništili sve što nisu mogli da donesu.[4] Nakon što su Helveti poraženi kombinovanom rimsko-galskom silom, Helveti su bili primorani da obnove domove na razorenim nemačkim i švajcarskim ravnicama koje su sami uništili.

Drugi slučaj pokazuje stvarnu vojnu vrednost: tokom Velikog galskog rata Gali pod Vercingetoriksom planirali su da namame rimske armije u Galiju, a zatim da ih zarobe i unište. Oni su stoga opustošili ruralnu oblast sadašnjih zemalja Beneluksa i Francuske. To je stvorilo ogromne probleme Rimljanima, ali rimski vojni trijumfi nad Galskom alijansom pokazali su da to samo po sebi nije bilo dovoljno da spasi Galiju od pokoravanja Rimu.

Tokom Drugog punskog rata u 218–202. pne, Kartaginjani su selektivno koristili ovaj pristup dok su prolazili Italijom.[5] Po okončanju Trećeg punskog rata 146. godine pne, rimski senat je takođe izabrao da koristi ovu metodu za trajno uništenje kartaginskog glavnog grada, Kartagine (blizu današnjeg Tunisa). Zgrade su srušene, kamenje razbacano tako da nije ostala ni ruševina, a polja su spaljena. Međutim, priča da su oni zasolili zemlju je apokrifna.[6]

Godine 363, invazija cara Julijana na Sasanidsku Persiju bila je zaustavljena politikom spaljene zemlje:

Prostrana regija koja leži između reke Tigris i planina Medije ... bila je u znatno poboljšanom stanju kultivacije. Julijan je mogao očekivati da bi osvajač, koji je posedovao dva nasilna instrumenta uveravanja, čelik i zlato, lako mogao steći izobilna životna sredstva usled straha ili strahopoštovanja. Međutim, po približavanju Rimljana, bogata i ružičasta perspektiva je bila odmah uništena. Gde god bi krenuli ... stoka je bila odgnana; trava i zreli usevi su bili uništeni vatrom; i, čim bi plamenovi presehnuli, što su bili omeli Julijanov marš, on bi bio suočen sa melanholičnim licem dimeće i gole pustinje. Ovaj očajnički, ali efektivni način odbrane može se izvršiti samo entuzijazmom ljudi koji više vole svoju nezavisnost nego svoju imovinu; ili strogošću proizvoljne vlade, koja se stara o javnoj bezbednosti ne podvrgavajući se njihovim sklonostima slobode izbora.[7]

Postklasična istorija[uredi | uredi izvor]

Rano evropsko ratovanje[uredi | uredi izvor]

Britanski monah Gilda, čiji je traktat „O propadanju Britanije” iz šestog veka pisao o ranijoj invaziji „Jer se vatra za osvetom … proširila od mora do mora … i nije prestala, sve dok nije uništavajući susedne gradove i zemlje, dosegla drugu stranu ostrva.”[8]

Za vreme Prvog islamskog građanskog rata (656-661), Muavija I je poslao Busr ibn Abi Artata na kampanju u Hejaz u Jemenu da bi opustošio teritoriju odanu Muavijevom oponentu Ali ibn Abi Talibu. Prema Tabariju, procenjuje se da je 30.000 civila ubijeno tokom ove kampanje. Muavije je takođe poslao Sufjana ibn Avfa u Irak da spali useve i kuće Alijevih pristalica.[9]

Tokom velike vikinške invazije na Englesku, kojoj se suprotstavljao Alfred Veliki i razni drugi saksonski i velški vladari, vikinški poglavar Hastajn je krajem leta 893. marširao sa svojim ljudima na Čester da bi tamo zauzeo razrušenu rimsku tvrđavu. Prepravljena tvrđava je trebalo da pruži odličnu bazu za napade na severnu Merciju, ali Mercijanci su preduzeli drastične mere uništavanja svih useva i stoke u okolini kako bi smorili Dance glađu.[10] Danci su napustili Čester sledeće godine i uputili se u Vels.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ John Graham Royde-Smith, Encyclopedia Britannica online. Operation Barbarossa. https://www.britannica.com/event/Operation-Barbarossa . Accessed Aug 12, 2017.
  2. ^ Willcox, Tilton (januar 1988). „The Use and Abuse of Executive Powers in Warding off Corporate Raiders”. Journal of Business Ethics. 7 (1/2): 51. 
  3. ^ „Protocol I Additional to the Geneva Convention, 1977”. Deoxy.org. 14. 5. 1954. Приступљено 23. 3. 2011. 
  4. ^ Billows, Richard A. (2008). Julius Caesar: The Colossus of Rome. ISBN 9781134318322. 
  5. ^ Hoyos, Dexter (2011). A Companion to the Punic Wars. ISBN 9781444393705. 
  6. ^ Ridley, R. T. (1986). „To Be Taken with a Pinch of Salt: The Destruction of Carthage”. Classical Philology. 81 (2): 140—146. JSTOR 269786. doi:10.1086/366973. 
  7. ^ Gibbon, Edward (1788). The Decline and Fall of the Roman Empire. 
  8. ^ „Magical Mystery Treasure”. nationalgeographic. Архивирано из оригинала 25. 12. 2016. г. Приступљено 28. 12. 2019. 
  9. ^ History of al-Tabari Vol. 18, The: Between Civil Wars: The Caliphate of Mu'awiyah A.D. 661–680/A.H. 40–60. SUNY Press. 2015. ISBN 9781438413600 — преко Google Books. 
  10. ^ „871–899 Alfred ('the Great')”. dot-domesday.me.uk. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]