Virdžina

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
47-godišnja virdžina iz Albanije (fotografija iz kolekcije Idit Daram, 16 maj 1908)
Albanska virdžina (fotografija iz 1931. godine)

Virdžina je kulturni fenomen jedinstven u svetu, običaj vezan isključivo za oblasti severne Crne Gore, Kosova, Metohije i severne Albanije. Prema ovom običaju, u porodicama koje su ostale bez „muške glave” jedno žensko dete, na zahtev roditelja ili šire zajednice, preuzima ulogu muškarca, zavetujući se na celibat.[1]

Naučno gledište[uredi | uredi izvor]

U različitim krajevima, kao i u stručnoj i popularnoj literaturi, javlja se nekoliko različitih naziva za ovu pojavu. Pored termina virdžina (alb. virgjinéshë), često se koriste i nazivi tobelija (tur. tobe – zavet)[1], ostajnica, ili, jednostavno, zavetovana devojka.[2]

Geografski, pojava virdžina locirana je prvenstveno na prostoru Crne Gore, Kosova, Metohije i severne Albanije, tj. u oblastima gde su se najduže održali patrijarhalni način života i rodovsko-plemenska organizacija društva (u nekim delovima Dalmacije takođe je usvojen ovaj običaj[3]). Etnički, reč je o slovenskom (tj. srpskom i crnogorskom) stanovništvu s jedne strane i albanskom stanovništvu s druge (neki autori uključuju i Turke i Rome). Što se tiče verske pripadnosti, pojava je zastupljena kod pripadnika sve tri religije prisutne na ovom prostoru, kod pravoslavaca, katolika i muslimana.[2]

Mišljenja naučnika o tome kada je ustanovljena praksa virdžina razlikuju se. Neki smatraju da poreklo ove pojave seže do praistorije, dok drugi veruju da je reč o novovekovnom fenomenu. Etnolog Predrag Šarčević smatra da je pojava virdžina plod tranzicije iz rodovskog u građansko društvo, koja se, naročito u Crnoj Gori, može pratiti već od kraja 18. i početka 19. veka.[1] Prema tvrdnjama profesorke antropologije i etnologije na Univerzitetu Crne Gore Lidiji Vujačić, prvi pisani tragovi o ovoj temi javljaju se u devetnaestom veku.[4]

Zanimljiva su i istraživanja holandskog antropologa Renea Gremoa, koji se posebno bavio pitanjem seksualnosti i polnog identiteta virdžina. Pokušavajući da ovaj fenomen sagleda u široj antropološkoj perspektivi, uz strogo metodološko poštovanje socijalnog, kulturnog i istorijskog konteksta, on ističe da je socijalni, a time i polni status virdžina u balkanskoj tradicionalnoj kulturi, veoma neodređen - da su razlike, od slučaja do slučaja, izuzetno velike i da ne postoji definitivno uobličen, koherentan i eksplicitno formulisan sistem pravila na osnovu koga bi se takve osobe sa sigurnošću mogle identifikovati kao pripadnici muškog, ženskog ili "trećeg" pola.[2]

Psihološki aspekti[uredi | uredi izvor]

Virdžine su, prema rečima prof. Vujačić, društveno konstruisane pojave, zato što se biološki pol ne može menjati, ali se zbog činjenice šta u patrijarhalnom ambijentu znači žensko, a šta muško dete, mogao menjati rodni identitet. Milisav Popović, pisac, kolumnista i jedini crnogorski profiličar, ističe da su virdžine zaista bile posebno uvažavane od strane društvene zajednice, ali da se o njima nije mnogo pričalo. Imale su uvažavanje zajednice, njihovo sažaljenje, ali ne i očuvanje integriteta.[4]

S druge strane, ove devojke su se najčešće saživljavale sa svojom ulogom muškaraca i bile na nju ponosne, u tolikoj meri da su neke od njih čak izgubile i menstruaciju već posle nekoliko meseci.[2] Gledano iz sadašnje perspektive, ova pojava deluje surovo međutim, njima nije bilo ništa gore ni bolje nego većini osoba iz tog miljea, u bilo kojoj ulozi da se nalaze. Činjenica je i da su u tim društvima, u kojima se na žene gledalo kao na „vreće za nošenje stvari”, virdžine uživale praktično isto poštovanje i prava kao muškarci. Etnolog Predrag Šarčević tvrdi da većina ovih žena ne ispoljava žaljenje zbog situacije u kojoj su se našle, već su uverene da ispravno postupaju, obzirom da ulogu koja im je dodeljena vide kao najbolji način da pomognu bližnjima. U istorijskoj građi postoji zabeležen samo jedan slučaj da je devojka odbila da preuzme ulogu muškarca, ali naučnici koji proučavaju ovu temu veruju da ih je moralo biti više.[1]

Fenomen virdžina proučavao je i čuveni lekar Milan Jovanović Batut na primeru Mikaša Karadžića, poznate crnogorske virdžine iz plemena Drobnjaka, za koju se govorilo da je „čudo u svijet”. Njegov zapis iz 1885. godine može pomoći da se stekne šira slika o virdžinama:

Mikaš je rođen oko 1865. godine kao Milica. Kako joj je otac poginuo pre njenog rođenja, ne ostavivši za sobom muškog potomka, njegova očajna udovica dete je odmah prekrstila u Mikaša i odgajila ga kao dečaka, a „dijete na to nauči, pa poslije i neće drukče. S đetići je u igri, s đetići je za bravima, i niko ne smije spomenuti, da to nije đetić. Kad joj se i drugovi opasali pasom i oružjem, ne hoće ni ona mimo njih”.

Već u to vreme Mikaša je zajednica poštovala kao pravog muškarca, mada ih je njegov identitet zbunjivao: "I jes' i nije, pa to je najgrđe!" Sam Mikaš smatrao bi najvećom uvredom da ga neko nazove ženom. Dugi niz godina živeo je sam na porodičnom ognjištu i u državnim knjigama bio je upisan kao domaćin. Imao je sva prava koja imaju muškarci, uključujući i pravo glasa. Kada je umro, sahranjen je, po odobrenju sveštenika, u muškoj odeći.[2]

Tipovi virdžina[uredi | uredi izvor]

Mlada virdžina okružena muškarcima plemena Keljmendi u Albaniji (fotografija iz kolekcije Idit Daram, 17 maj 1908)

Postoje mnogi pokušaji klasifikacije tipova virdžina, a do sada najobuhvatniju (mada ne i potpuno tačnu) tipologiju poznatih slučajeva ponudila je dr Ljiljana Gavrilović. Prema ovoj autorki, njihov zajednički imenitelj je čin zavetovanja na život u celibatu, na osnovu kojeg dolazi do promene njihovog socijalnog, a u pojedinim slučajevima i polnog statusa. Zavet može biti privremen ili doživotan, a u zavisnosti od vrste zaveta javljaju se i različiti tipovi virdžina:[2]

  • Prvi tip čine devojke koje se odriču prava na udaju i postaju virdžine zbog nedostatka odraslih muškaraca, za vreme dok ne stasa neko od mlađih muških članova porodice. Takav zavet se obično ne daje javno, već devojka svojevoljno šiša kosu i oblači neki deo muške odeće, obaveštavajući na taj način zajednicu o svom novom statusu. Za vreme trajanja zaveta ona stiče ograničenu pravnu i poslovnu sposobnost; na primer, ima pravo da prisustvuje plemenskim skupštinama, ali bez prava glasa. Kasnije se ove devojke mogu i udati, što se u praksi gotovo nikad ne događa.
  • U drugi tip spadaju devojke koje se privremeno zavetuju na život u celibatu zato što se muški članovi njihove porodice nalaze pod pretnjom krvne osvete, usled čega su prinuđeni da ostanu u kućnom pritvoru i ne mogu da obavljaju svoje uobičajene aktivnosti. Prešavši u status virdžine takve devojke mogu da se bave i isključivo „muškim” poslovima, a po isteku zaveta mogu da stupe u brak.
  • Treći tip predstavlja već vid trajnog odricanja od prava na udaju i tiče se albanskih devojaka koje se zavetuju na celibat da bi raskinule veridbu. Raskidanje veridbe je, ukoliko zahtev dolazi sa ženske strane, u tradicionalnoj kulturi Albanaca legitiman povod za krvnu osvetu. Zavet se u ovom slučaju daje javno, nakon čega virdžina gotovo po pravilu preuzima mušku polnu ulogu u porodici i društvu i socijalni identitet muškarca. U slučaju da prekrši zavet i uda se za drugog muškarca, porodica bivšeg verenika ima pravo na krvnu osvetu.
  • Četvrti tip je naročito interesantan, jer se ne odnosi na device već na razvedene žene koje se zavetuju da se više neće udavati; zavet se daje u krugu dveju porodica i nema javni karakter, ali u slučaju da se takva osoba ponovo uda, porodica bivšeg muža ima pravo na krvnu osvetu. One šišaju kosu ali ne menjaju ime i obično ne nose mušku odeću. Kreću se u ženskom miljeu i obavljaju uglavnom ženske poslove, ali im je dozvoljeno da se druže i sa muškarcima.
  • Peti tip čine devojke koje se zavetuju na celibat i preuzimaju ulogu i identitet muškarca zato što u porodici nema muške dece. Mnoge virdžine koje pripadaju ovom tipu proglašene su za "sina" odmah po rođenju i od malih nogu su vaspitavane kao dečaci. Ni u ovom slučaju zavet se ne daje javno; štaviše, biološki pol takvih osoba može ostati potpuna tajna za njihovu okolinu. U javnom i privatnom običajnom pravu one poseduju sve muške povlastice.[2]

Virdžine danas[uredi | uredi izvor]

Ovaj običaj početkom 21. veka još opstaje u Albaniji, gde još živi par desetina virdžina, ali je izumro u Dalmaciji, a smrću poslednje crnogorske virdžine prošlo mu je vreme i u Crnoj Gori.[3] Za poslednjih 200 godina zabeleženo je nešto više od 150 ovakvih slučajeva.[1]

Sociolog kulture, prof. dr Ratko Božović smatra da prisustvo ove pojave i početkom 21. veka obznanjuje obrazac dominacije muškog principa. Mentalitetski tragovi i ostaci tradicijskih obrazaca svakako su prisutni i dalje u vidu dominacije muškog naslednika i abortusima kada se očekuje žensko dete.[5]

O virdžinama ima malo pisane građe čak i danas. Mali broj zapisanih studija o crnogorskim „virdžinama“ pisac Milisav Popović objašnjava na sebi blizak način: „To je ono prisustvo opačine - vazda smo se kao narod plašili da nešto što se zapiše može donijeti prokletstvo. Mislim da je slična priča što se tiče običaja i same 'virdžine'. Imamo problem da zapisujemo stvari, od straha vjerovatno - da nam neko ne sazna koliko smo rogati bili. Baš smo se plašili pera“.[4]

Poslednja crnogorska virdžina[uredi | uredi izvor]

Poslednja crnogorska virdžina bila je Stana Cerović. Rođena je 1936. godine u selu pored Šavnika (severna Crna Gora), kao najmlađe dete u porodici s pet devojčica i dvojicom dečaka. Njena braća umrla su još u detinjstvu, a Stana je, još kao dete, obećala ocu da se nikad neće udati i da će brinuti o porodici. Celog života družila se sa muškarcima. Počela je da puši u petoj godini, a da radi s ocem u polju u sedmoj. Otac ju je naučio i da puca. Sebe je smatrala muškarcem, a njene sestre su je tretirale kao brata. Stana se nikad nije oblačila u žensku odeću. Tradicionalno „ženske poslove” u porodici radile su njene sestre, dok je ona bila „muško u kući”. Stana je govorila kako nikad nije zažalila zbog svoje odluke i želela je da je na porodičnom groblju obeleže kao jedinog preživelog sina njenog oca. U osamdesetoj godini života ostala je sama, u teškom materijalnom položaju. Televizijska reportaža o Staninom životu bila je vrlo gledana u Crnoj Gori. Lokalne vlasti su joj omogućile boravak u starački dom u Risnu.[3][6]

Umrla je 1. avgusta 2016. godine u Risnu. Sahranjena je u selu Tušinje pored Šavnika.[6]

Kulturni uticaj[uredi | uredi izvor]

Šira javnost saznala je za ovaj fenomen 1991. godine, kada je srpski režiser Srđan Karanović snimio film Virdžina.

Albanska spisateljica Elvira Dones objavila je 2007. godine roman “Sworn Virgin”, čija radnja prati život žene virdžine koja, uz pomoć sestre, uspeva da se poveže sa svojim ženskim identitetom izgubljenim u zakletvi.[3]

Godine 2015. italijanska rediteljka Laura Bispuri snimila je film na osnovu knjige “Sworn Virgin”, Elvire Dones.[3]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Blečić, Petar (15. 08. 2010). „Ponosne na muški život”. Blic. Pristupljeno 26. 9. 2016. 
  2. ^ a b v g d đ e Šarčević, Predrag. „VIRDŽINA – ŽENA KOJE NEMA”. Montenegrina. Pristupljeno 26. 9. 2016. 
  3. ^ a b v g d „Stana Cerović, poslednja crnogorska virdžina”. National geographic. 26. 06. 2016. Pristupljeno 26. 9. 2016. 
  4. ^ a b v Šćepanović, Lela. „'Virdžina' - prokletstvo imati sina po svaku cijenu”. Radio Slobodna Evropa. Pristupljeno 27. 9. 2016. 
  5. ^ „Virdžina više nema, ali kult sina i dalje ostaje”. Crna Gora. Crna Gora Media d.o.o. Arhivirano iz originala 27. 09. 2016. g. Pristupljeno 26. 9. 2016. 
  6. ^ a b „Preminula poslednja crnogorska VIRDŽINA”. Blic. 02. 08. 2016. Pristupljeno 27. 9. 2016. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Mirko R., Barjaktarović (1966). Problem tobelija (virdžina) na Balkanskom poluostrvu. Beograd: Etnografski muzej. 
  • Radulović, Lidija B. (2013). Srpska enciklopedija. Tom 2, „Virdžina”. Novi Sad: Matica srpska. str. 437. ISBN 978-86-7946-121-6. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]