Video

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Analogni video standardi: NTSC, PAL, SECAM

Video (lat. „vidim“) ili video-tehnika zajednički je naziv za niz tehničkih postupaka kojima se ostvaruje snimanje, zapis, obrada, prenos i prikaz pokretnih slika koje se gledaju na televizijskom ili računarskom monitoru.[1]

Pojam video se koristi u složenicama kao što su videokamera, videosignal, videorekorder, videokaseta, itd., ali u svakodnevnom govoru često označava bilo koji video-zapis ili napravu za njegovu reprodukciju.

Poznatiji analogni kućni formati video-zapisa su: VHS, S-VHS, Betamaks (Betamax), Video 2000, a digitalni su npr.: Quicktime, MPEG-2, MPEG-4.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Analogni video[uredi | uredi izvor]

NTSC kompozitni video signal (analogni)

Video tehnologija je prvo razvijena za mehaničke televizijske sisteme, koji su brzo zamenjeni televizijskim sistemima sa katodnom cevi (CRT), ali je od tada izmišljeno nekoliko novih tehnologija za uređaje za video prikaz. Video je prvobitno bio isključivo tehnologija uživo. Čarls Ginsburg je vodio Ampex istraživački tim koji je razvio jedan od prvih praktičnih video rekordera (VTR). Godine 1951. prvi VTR snimao je slike uživo sa televizijskih kamera tako što je upisivao električni signal kamere na magnetnu video traku.

Video rekorderi su prodavani za 50.000 američkih dolara 1956. godine, a video kasete su koštale 300 dolara po kolutu od jednog sata.[2] Međutim, cene su postepeno padale tokom godina; Godine 1971, Soni je počeo da prodaje dekove i trake za video kasete (VCR) na potrošačkom tržištu.[3]

Digitalni video[uredi | uredi izvor]

Korišćenje digitalnih tehnika u videu stvara digitalni video. U početku nije mogao da se takmiči sa analognim videom, zbog ranog digitalnog nekomprimovanog videa koji je zahtevao nepraktično visoke brzine prenosa. Praktični digitalni video je omogućen sa kodiranjem diskretnom kosinusnom transformacijom (DCT),[4] procesom kompresije sa gubicima razvijenim ranih 1970-ih.[5][6][7] DCT kodiranje je adaptirano u DCT video kompresiju sa kompenzacijom kretanja kasnih 1980-ih, počevši od H.261,[4] prvog praktičnog standarda digitalnog video kodiranja.[8]

Digitalni video je kasnije bio sposoban za veći kvalitet i, na kraju, mnogo nižu cenu od ranije analogne tehnologije. Nakon pronalaska DVD-a 1997. godine, a kasnije i Blu-rej diska 2006. godine, prodaja video kaseta i opreme za snimanje je opala. Napredak računarske tehnologije omogućava čak i jeftinim personalnim računarima i pametnim telefonima da snimaju, čuvaju, uređuju i prenose digitalni video, dodatno smanjujući troškove video produkcije, omogućavajući kreatorima programa i emiterima da pređu na produkciju bez traka. Pojava digitalnog emitovanja i kasnija tranzicija digitalne televizije je u procesu svođenja analognog videa u status stare tehnologije u većini delova sveta. Razvoj video kamera visoke rezolucije sa poboljšanim dinamičkim opsegom i gamutom boja, zajedno sa uvođenjem digitalnih međuformata podataka visokog dinamičkog opsega sa poboljšanom dubinom boje, doveo je do približavanja digitalne video tehnologije filmskoj tehnologiji. Prema podacima iz 2013. godine, upotreba digitalnih kamera u Holivudu je nadmašila filmske.[9]

Karakteristike video tokova[uredi | uredi izvor]

Broj kadrova u sekundi[uredi | uredi izvor]

Brzina kadrova, broj fotografija po jedinici vremena video zapisa, kreće se od šest ili osam kadrova u sekundi (kadar/s) za stare mehaničke kamere do 120 ili više kadrova u sekundi za nove profesionalne kamere. PAL standardi (Evropa, Azija, Australija itd.) i SECAM (Francuska, Rusija, delovi Afrike itd.) određuju 25 kadrova/s, dok NTSC standardi (SAD, Kanada, Japan, itd.) navode 29,97 kadrova/s.[10] Film se snima pri manjoj brzini kadrova od 24 kadra u sekundi, što malo komplikuje proces prenosa bioskopske slike u video. Minimalna brzina kadrova za postizanje udobne iluzije pokretne slike je oko šesnaest kadrova u sekundi.[11]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Video – HiDef Audio and Video”. hidefnj.com. Arhivirano iz originala 2017-05-14. g. Pristupljeno 2017-03-30. 
  2. ^ Elen, Richard. „TV Technology 10. Roll VTR”. Arhivirano iz originala 2011-10-27. g. 
  3. ^ „Vintage Umatic VCR – Sony VO-1600. The worlds first VCR. 1971”. Rewind Museum. Arhivirano iz originala 22. 2. 2014. g. Pristupljeno 21. 2. 2014. 
  4. ^ a b Ghanbari, Mohammed (2003). Standard Codecs: Image Compression to Advanced Video Coding. Institution of Engineering and Technology. str. 1—2. ISBN 9780852967102. 
  5. ^ Ahmed, Nasir (januar 1991). „How I Came Up With the Discrete Cosine Transform”. Digital Signal Processing. 1 (1): 4—5. doi:10.1016/1051-2004(91)90086-Z. 
  6. ^ Ahmed, Nasir; Natarajan, T.; Rao, K. R. (januar 1974), „Discrete Cosine Transform”, IEEE Transactions on Computers, C—23 (1): 90—93, doi:10.1109/T-C.1974.223784 
  7. ^ Rao, K. R.; Yip, P. (1990), Discrete Cosine Transform: Algorithms, Advantages, Applications, Boston: Academic Press, ISBN 978-0-12-580203-1 
  8. ^ „The History of Video File Formats Infographic”. RealNetworks. 22. 4. 2012. Pristupljeno 5. 8. 2019. 
  9. ^ Follows, Stephen. „The use of digital vs celluloid film on Hollywood movies”. Pristupljeno 2022-02-19. 
  10. ^ Soseman, Ned. „What's the difference between 59.94fps and 60fps?”. Arhivirano iz originala 29. 6. 2017. g. Pristupljeno 12. 7. 2017. 
  11. ^ Watson, Andrew B. (1986). „Temporal Sensitivity” (PDF). Sensory Processes and Perception. Arhivirano iz originala (PDF) 2016-03-08. g. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]