Bahaula

Координате: 32° 56′ 37″ N 35° 05′ 31″ E / 32.94361° С; 35.09194° И / 32.94361; 35.09194
С Википедије, слободне енциклопедије
Bahaulino svetilište u Bahajkoj bašti, Bahji u Izraelu
Bahaulino svetilište u Bahajkoj bašti, Bahji u Izraelu
Puno imeMírza Husejn-Ali Nuri
Ime po rođenjuMírzá Ḥusayn-ʻAlí Núrí (pers. میرزا حسین‌علی نوری)
Druga imenaBaháʼu'lláh
Datum rođenja(1817-11-12)12. novembar 1817.
Mesto rođenjaTeheran, Persija
 Iran
Datum smrti29. maj 1892.(1892-05-29) (74 god.)
Mesto smrtiAko, Osmansko carstvo
 Izrael
Mesto ukopaBahaulino svetilište
32° 56′ 37″ N 35° 05′ 31″ E / 32.94361° С; 35.09194° И / 32.94361; 35.09194
Državljanstvopersijsko
DelovanjeOsnivač bahaizma
Deca11

Bahaula[1] (Baháʼu'lláh; persijski: بهاءالله ; 12. november 1817 – 29. maj 1892), rođen Mírza Husejn-Ali Nuri (pers. میرزا حسین‌علی نوری), bio je persijski religiozni lider, i osnivač bahaizma, koji se zalagao za univerzalni mir i jedinstvo među svim rasama, nacijama i religijama, osnivač religije Bahai.[2]

Bahaula je odrastao bez formalnog obrazovanja, ali je bio načitan i religiozan. Njegova porodica je bila prilično bogata, a sa 22 godine odbio je položaj u vladi, umesto da je upravljao porodičnom imovinom i donirao značajno vreme i novac u dobrotvorne svrhe.[3] U svojoj 27. godini, Bahaula je postao sljedbenik Baba, persijskog trgovca koji je počeo da propoveda da će Bog uskoro poslati novog proroka sličnog Isusu ili Muhamedu. Iranske vlasti su pogubile Baba i hiljade sledbenika zbog njihovih verovanja. Bahaula se suočio sa izgnanstvom iz svog rodnog Irana, i u Bagdadu je 1863. godine tvrdio da je očekivani prorok kojeg je Bab prorekao. Stoga, bahaisti smatraju da je Bahaula Božija manifestacija, koja ispunjava eshatološka očekivanja islama, hrišćanstva i drugih velikih religija.[4]

Bahaula se suočio s daljnjim zatvorskim kaznama od strane osmanskih vlasti, u početku u Jedrenama, a na kraju u zatvorskom gradu Ako (u današnjem Izraelu), gde je proveo svoje poslednje 24 godine života. Njegovo mesto sahrane je hodočasničko odredište njegovih sledbenika, a Svetski centar bahaizma se nalazi u obližnjoj Hajfi.

Radovi[уреди | уреди извор]

Bahaula je napisao mnogo tekstova, od kojih je do sada samo jedan deo preveden na engleski jezik.[5] Idntifikovano je oko 15.000 radova koje je napisao. Mnogi od njih su u obliku kratkih pisama ili bahajskih natpisa,[5] mada je on takođe napisao veće komade, uključujući Skrivene reči, Sedam dolina, Knjigu izvesnosti (Kitab-i-Ikan) i Kitab-i-Akdas.[6] Ukupan obim njegovih dela je više od 70 puta veći od Kurana i više od 15 puta veći od kombinovanog Starog i Novog zaveta Biblije.[7][8][9]

Knjige i pisma koja je napisao Bahaula pokrivaju religioznu doktrinu, proklamacije njegovih tvrdnji, socijalna i moralna učenja kao i bahaiske zakone. On je napisao mnoge molitve.[5] Džinab-i-Fadil-i-Mazindarani, analizirajući Bahauline zapise, navodi da je pisao u različitim stilovima ili kategorijama, uključujući tumačenje religioznog pisma, izricanje zakona i uredbi, mistične zapise, zapise o vladi i svetu reda, uključujući pisma kraljevima sveta i vladarima sveta, pisanja o znanju, filozofiji, medicini i alhemiji, pisanja koja pozivaju na obrazovanje, dobar karakter i vrline, i pisanje o društvenim učenjima.[10] Svi Bahaulova dela se u bahaizmu smatraju otkrivenjem, čak i ona koja su napisana pre nego što je objavio svoju proročku tvrdnju.[5][11]

Učenja[уреди | уреди извор]

Bog[уреди | уреди извор]

Bahajski koncept Boga je monoteistički. Bog je jedan nestvoreni neprolazni entitet koji je apsolutni i krajnji izvor svega postojanja.[12] Bahaula nedvosmisleno uči „postojanje i jedinstvo ličnog Boga, nepoznatog, nepristupačnog, izvora svih Otkrivenja, večnog, sveznajućeg, sveprisutnog i svemogućeg“.[13]

Recepti za ispravan život[уреди | уреди извор]

Bahaula poziva svakog Baha'ija da živi pravedan, zdrav, produktivan život,[14] koji se odlikuje dobrim manirima i moralnim vrlinama kao što su istinitost, poštenje, pouzdanost, strpljenje, ljubaznost, gostoprimstvo, vernost, čistoća, čednost, umerenost ,[14] strpljivost, pravda i pravičnost.[15] On podstiče vernike da se druže sa pripadnicima svih vera na prijateljski i pun ljubavi,[16] osuđuje i zabranjuje sve oblike verskog nasilja, uključujući i džihad.[16] Bahaulaova osnovna poruka njegovim sledbenicima je da ulože sve napore da služe čovečanstvu i da sarađuju sa pojedincima koji imaju isto mišljenje[171] u svim naporima da se unapredi proces ujedinjenja sveta na načine koji su ugodni Bogu.[16][17]

Nasleđe i Bahaullahov savez[уреди | уреди извор]

Bahaula je stvorio izričit Savez sa Bahajima u svojoj volji i testamentu koji je u potpunosti napisan njegovom rukom i poznat je kao „Knjiga mog saveza“. Otpečaćen je i pročitan pred svedocima i članovima njegove porodice devetog dana nakon njegove smrti 1892. godine.[18] Da bi obezbedio jednu centralnu tačku stalnog vođenja, koja bi mogla da razjasni i protumači njegove spise po potrebi,[19] u svom testamentu Bahaula je poverio vođstvo Baha'ije vere svom najstarijem sinu ʻAbdu'l-Baha-u tako što je imenovao svog naslednik, jedini ovlašćeni tumač njegovih spisa, savršen primer njegovog učenja i centar njegovog saveza sa svim Bahajima.[20][21][22][23]

Bibliografija[уреди | уреди извор]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ The first apostrophe-like letter in "Baháʼu'lláh" is a hamza, which in Persian is pronounced like the catch in the throat in English "uh-oh!". The second is an actual apostrophe, used to show a contraction of the first vowel of "Alláh", and is not pronounced. (Baháʼ-u-Alláh > "Baháʼu'lláh" or "Baháʼulláh".) In printed and ASCII texts they are rendered the same, unless the second is omitted.
  2. ^ Мишић, Милан, ур. (2005). Енциклопедија Британика. А-Б. Београд: Народна књига : Политика. стр. 115. ISBN 86-331-2075-5. 
  3. ^ Hartz 2009, стр. 38.
  4. ^ Buck 2004, стр. 143–178.
  5. ^ а б в г Smith 2000, стр. 79–80.
  6. ^ Daume & Daphne 1988.
  7. ^ BWNS. „A new volume of Baháʼí sacred writings, recently translated and comprising Baháʼu'lláh's call to world leaders, is published”. Архивирано из оригинала 22. 12. 2008. г. Приступљено 24. 11. 2006. 
  8. ^ „Baháʼí Archives — Preserving and safeguarding the Sacred Texts”. Archives Office at the Baháʼí World Centre, Haifa, Israel. Архивирано из оригинала 20. 02. 2007. г. Приступљено 24. 11. 2006. 
  9. ^ „Numbers and Classifications of Sacred Writings texts”. Universal House of Justice. Приступљено 24. 11. 2006. 
  10. ^ Fádil-i-Mázindarání 1967, стр. 453.
  11. ^ Smith 2008, стр. 18–19.
  12. ^ Hatcher & Martin 1984, стр. 74.
  13. ^ Matthews 2005, стр. 19.
  14. ^ а б Hartz 2009, стр. 90.
  15. ^ Bausani 2011, стр. 191-192.
  16. ^ а б в Smith 2008, стр. 33.
  17. ^ Warburg 2006, стр. 17.
  18. ^ Smith 2000, стр. 114.
  19. ^ Saiedi 2000, стр. 247–250.
  20. ^ Alkan 2022, стр. 72.
  21. ^ Hatcher & Martin 1984, стр. 50.
  22. ^ Momen 2004, стр. 97–98.
  23. ^ Bausani & MacEoin 2011.

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]