Etanolamin

С Википедије, слободне енциклопедије
Etanolamin
Nazivi
IUPAC naziv
2-Aminoethanol
Drugi nazivi
2-Amino-l-Etanol, Etanolamin, Monoetanolamin, β-Aminoetanol, β-hidroksietilamin, β-Aminoetil alkohol, Glicinol, Olamin, MEA, UN 2491
Identifikacija
3D model (Jmol)
ChEBI
ChemSpider
DrugBank
ECHA InfoCard 100.004.986
EC broj 205-483-3
KEGG[1]
RTECS KJ5775000
UNII
  • C(CO)N
Svojstva
C2H7NO
Molarna masa 61,08 g·mol−1
Agregatno stanje Viskozna bezbojna tečnost sa zadahom amonijaka
Gustina 1,012 g/cm3
Tačka topljenja 103 °C (217 °F; 376 K)
Tačka ključanja 170 °C (338 °F; 443 K)
meša se
Napon pare 64 Pa (20°C)[4]
Kiselost (pKa) 9.50[5]
Indeks refrakcije (nD) 1.4539 (20°C)[6]
Opasnosti
Bezbednost prilikom rukovanja JT Baker
R-oznake R20, R34, R36/37/38
S-oznake S26, S27, S36/37, S39, S45
NFPA 704
NFPA 704 four-colored diamondFlammability code 2: Must be moderately heated or exposed to relatively high ambient temperature before ignition can occur. Flash point between 38 and 93 °C (100 and 200 °F). E.g., diesel fuelHealth code 3: Short exposure could cause serious temporary or residual injury. E.g., chlorine gasКод реактивности 0: Нормално стабилан, чак и под стањем изложености ватри; није реактиван с водом (нпр. течни азот)Special hazards (white): no code
2
3
0
Tačka paljenja 85°C (zatvorena posuda)
410 °C (770 °F; 683 K)
Eksplozivni limiti 5.5 - 17%
SAD zdravstvene granice izlaganja (NIOSH):
PEL (dozvoljivo)
3 ppm
Srodna jedinjenja
Srodna jedinjenja
N-Metiletanolamin
dietanolamin
trietanolamin
Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje materijala (na 25 °C [77 °F], 100 kPa).
ДаY verifikuj (šta je ДаYНеН ?)
Reference infokutije

Etanolamin (2-aminoetanol, monoetanolamin, ETA, MEA), je organsko jedinjenje koje je primarni amin (zbog amino grupe u njegovom molekulu) i primarni alkohol (zbog hidroksil grupe). Poput drugih amina, monoetanolamin deluje kao slaba baza. Etanolamin je toksična, zapaljiva, korozivna, bezbojna, viskozna tečnost sa mirisom sličnom amonijaku.

Etanolamini se često nazivaju monoetanolaminima ili MEA, da bi se razlikovali od dietanolamina (DEA) i trietanolamina (TEA). Etanolamin je druga najrasprostranjenija čeona grupa fosfolipida, supstanci nađenih u biološkim membranama. Oni se takođe nalaze u molekulima glasnika kao što je palmitoiletanolamid koji utiču na CB1 receptore.[7]

Produkcija[уреди | уреди извор]

Monoetanolamin nastaje reakcijom etilen oksida sa tečnim amonijakom; reakcija se takođe proizvodi dietanolamin i trietanolamin.[8]

Ova reakcija je egzotermna.

Primena[уреди | уреди извор]

MEA se koristi u vodenim rastvorima za pranje pojedinih kiselih gasova. On se koristi kao sirovina za proizvodnju deterdženata, emulgatora, sredstava za poliranje, lekova, inhibitora korozije, hemijskih intermedijara, etc.[8][9] Na primer, reagovanjem etanolamina sa amonijakom nastaje helacioni agens, etilendiamin.[8]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Joanne Wixon; Douglas Kell (2000). „Website Review: The Kyoto Encyclopedia of Genes and Genomes — KEGG”. Yeast. 17 (1): 48—55. doi:10.1002/(SICI)1097-0061(200004)17:1<48::AID-YEA2>3.0.CO;2-H. 
  2. ^ Li Q, Cheng T, Wang Y, Bryant SH (2010). „PubChem as a public resource for drug discovery.”. Drug Discov Today. 15 (23-24): 1052—7. PMID 20970519. doi:10.1016/j.drudis.2010.10.003.  уреди
  3. ^ Evan E. Bolton; Yanli Wang; Paul A. Thiessen; Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry. 4: 217—241. doi:10.1016/S1574-1400(08)00012-1. 
  4. ^ „Ethanolamine MSDS” (PDF). Acros Organics. Архивирано из оригинала (PDF) 15. 07. 2011. г. Приступљено 13. 08. 2011. 
  5. ^ Hall, H.K., J. Am. Chem. Soc., 1957, 79, 5441.
  6. ^ R. E. Reitmeier; V. Sivertz; H. V. Tartar (1940). „Some Properties of Monoethanolamine and its Aqueous Solutions”. Journal of the American Chemical Society. 62 (8): 1943—1944. doi:10.1021/ja01865a009. 
  7. ^ Calignano, A; La Rana, G; Piomelli, D (2001). „Antinociceptive activity of the endogenous fatty acid amide, palmitylethanolamide”. European Journal of Pharmacology. 419 (2–3): 191—8. PMID 11426841. doi:10.1016/S0014-2999(01)00988-8. 
  8. ^ а б в Klaus Weissermel; Hans-Jürgen Arpe; Charlet R. Lindley; Stephen Hawkins (2003). „Chap. 7. Oxidation Products of Ethylene”. Industrial Organic Chemistry. Wiley-VCH. стр. 159—161. ISBN 978-3-527-30578-0. 
  9. ^ „Ethanolamine”. Occupational Safety & Health Administration. Архивирано из оригинала 03. 05. 2013. г. Приступљено 13. 08. 2011. 

Literatura[уреди | уреди извор]

  • Klaus Weissermel; Hans-Jürgen Arpe; Charlet R. Lindley; Stephen Hawkins (2003). „Chap. 7. Oxidation Products of Ethylene”. Industrial Organic Chemistry. Wiley-VCH. стр. 159—161. ISBN 978-3-527-30578-0. 

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]