Naučne studije

С Википедије, слободне енциклопедије

Naučne studije su interdisciplinarna istraživačka oblast koja nastoji da pozicionira naučne ekspertize u širokom društvenom, istorijskom i filozofskom kontekstu. Ona koristi razne metode za analizu proizvodnje, predstavljanja i recepcije naučnih saznanja i njegove epistemske i semiotičke uloge.

Slično kulturološkim studijama, naučne studije su definisane predmetom njihovog istraživanja i obuhvataju veliki raspon različitih teorijskih i metodoloških perspektiva i praksi. Interdisciplinarni pristup može uključivati i pozajmljivati metode iz humanističkih, prirodnih i formalnih nauka, od naukometrije do etnometodologije ili kognitivne nauke. Naučne studije imaju određeni značaj za evaluaciju i naučnu politiku. Preklapajući se sa poljem nauke, tehnologije i društva, praktičari proučavaju odnos nauke i tehnologije i interakciju stručnih i laičkih znanja u javnom domenu.

Polje[уреди | уреди извор]

Polje je inicijalno bilo izuzetno samosvesno u svojoj genezi i primenama.[1] Nakon početnog učešća u naučnom diskursu, praktičari su se uskoro počeli baviti odnosom naučne stručnosti prema politici i laicima.[1] Praktični primeri uključuju bioetiku, spongiformnu encefalopatiju goveda (BSE), zagađenje, globalno zagrevanje,[2][3] biomedicinske nauke, fizičke nauke, predviđanja prirodnih opasnosti, (navodni) uticaj Černobiljske katastrofe u Velikoj Britaniji, stvaranje i pregled naučne politika, i upravljanjem rizikom u istorijskom i geografskom kontekstu.[1] Dok su naučne studije zadržale karakter discipline sa više metanarativa, one se prevashono bave ulogom percipiranog stručnjaka u pružanju informacija vladama i lokalnim vlastima na osnovu kojih se mogu donositi odluke.[1] Pristup postavlja razna važna pitanja o tome šta čini osobu stručnjakom, kako se stručnjaci i njihov autoritet trebaju razlikovati od laičke populacije, i o interakcijama sa vrednostima i procesom kreiranja politika u liberalnim demokratskim društvima.[1]

Praktičari ispituju prustupe kojima naučnici istražuju specifične pojave kao što su:

Istorija polja[уреди | уреди извор]

Marija Osovska i Stanislav Osovski započeli su sa uvođenjem koncepta tokom 1930-tih.[10] Tomas Kunova Struktura naučne revolucije (1962) dovela je do povećanog interesa u ne samo istoriju nauke, nego i njenu filozofsku podlogu. Kunovo delo je utvrdilo da je istorija nauke bila u manjoj meri linearna sukcesija otkrića, već koncept paradigmi prema filozofiji nauke. Paradigme su širi, socio-intelektualni konstrakti koji određuju koje su vrste tvrdnji o istini dopustive. Naučne studije pokušavaju da identifikuju ključne dihotomije kao što su nauka i tehnologija, priroda i kultura, teorije i eksperimenti; nauka i likovna umetnost, koje vode razdvajanju raznih naučnih oblasti i praksi. Sociologija naučnih saznanja razvijena je na Univerzitetu u Edinburgu, gde su Dejvid Blur i njegove kolege razvili ono što se naziva snažni program. Snažni program predložio je da se „istinske” i „lažne” naučne teorije tretiraju na isti način.[11] Obe su uzrokovane socijalnim faktorima ili uslovima, poput kulturnog konteksta i koristoljublja.[12] Sva ljudska saznanja, kao nešto što postoji u ljudskoj spoznaji, moraju sadržati neke društvene komponente u procesu njihovog formiranja.[13]

Međutim, pokazalo se da je teško baviti se temama prirodnih nauka sociološkim metodama, što dokazuju i američki naučni ratovi.[14] Upotreba dekonstruktivnog pristupa (kao u radovima o umetnosti ili religiji) na prirodnim naukama nosi sa sobom rizik ugrožavanja ne samo „solidnih činjenica” prirodnih nauka, već i objektivnost i pozitivističku tradiciju same sociologije.[14] Razmatranje produkcije naučnog znanja kao (bar delimično) društvenog konstrakta nije lako prihvaćeno.[1] Latur i drugi su identifikovali ključnu dihotomiju za modernost, podelu između prirode (stvari, predmeta) kao transcendentnog aspekta, što omogućava njenu detekciju, i društva (subjekta, države) kao imanentnog aspekta koji je veštački, konstruisan. Dihotomija je omogućila masovnu produkciju stvari (tehničkih-prirodnih hibrida) i globalna pitanja velikih razmera koja su u međuvremenu ugrozila distinkciju kao takvu. Na primer knjiga Nikada nismo bili moderni nastoji da ponovno poveže društveni i prirodni svet vraćajući se premodernoj upotrebi „stvari”[15] - adresirajući objekate kao hibride koji su napravljeni i pomno ispitivani javnom interakcijom ljudi, stvari i koncepata.[16]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ а б в г д ђ Amy Donovan, Clive Oppenheimer, Michael Bravo. Social studies of volcanology: knowledge generation and expert advice on active volcanoes. Bulletin of Volcanology, Springer Verlag (Germany), 2012, 74 (3), pp.677-689. . doi:10.1007/s00445-011-0547-zinsu-00691620.  Недостаје или је празан параметар |title= (помоћ)
  2. ^ Martello M (2004) Global change science and the Arctic citizen.Sci Public Policy . 31 (2): 107—115.  Недостаје или је празан параметар |title= (помоћ)
  3. ^ Jasanoff S (ed) (2004) States of knowledge: the co-production of science and social order. Routledge, Abingdon
  4. ^ McAllister, James W. (2002). „Recent work on aesthetics of science”. International Studies in the Philosophy of Science. 16: 7—11. S2CID 121344533. doi:10.1080/02698590120118783. 
  5. ^ Zeichen für Kunst: Zur Organisierbarkeit von Kreativität Detlev Nothnagel, ZfS, Band 29, Heft 4/2007 ZfS, Band 29, Heft 4/2007 ISBN 978-3-86057-887-2
  6. ^ Organisierte Kreativität: Die vielen Gesichter der Innovation, Rene J.Jorna, in Zeichen für Kunst: Zur Organisierbarkeit von Kreativität Detlev Nothnagel, ZfS, Band 29, Heft 4/2007 ZfS, Band 29, Heft 4/2007 ISBN 978-3-86057-887-2
  7. ^ Traweek, Sharon (1992). Beamtimes and lifetimes: the world of high energy physicists. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press. ISBN 9780674044449. 
  8. ^ Mario Biagioli: The science studies reader. Routledge, New York (1999) ISBN 0-415-91867-7
  9. ^ Derek de Solla Price: Little Science, Big Science. Von der Studierstube zur Großforschung. Suhrkamp, (1982) ISBN 978-3518076484.
  10. ^ Matthias Kölbel: Wissensmanagement in der Wissenschaft Архивирано на сајту Wayback Machine (15. јул 2020), Berlin: Gesellschaft für Wissenschaftsforschung e.V. c/o Inst. f. Bibliotheks- und Informationswissenschaft der Humboldt-Universität zu Berlin, 2002, elektronische Bereitstellung 2011.
  11. ^ David Bloor, "The strengths of the strong programme." Scientific rationality: The sociological turn (Springer Netherlands, (1984), pp. 75–94.
  12. ^ Wiebe E. Bijker, et al. The social construction of technological systems: New directions in the sociology and history of technology (MIT press, 2012)
  13. ^ Harry M. Collins, "Introduction: Stages in the empirical programme of relativism." Social studies of science (1981): 3-10. in JSTOR
  14. ^ а б Latour, Bruno (mart 2000). „When things strike back: a possible contribution of 'science studies' to the social sciences” (PDF). British Journal of Sociology. 51 (1): 107—123. doi:10.1111/j.1468-4446.2000.00107.x. 
  15. ^ In premodern times (and various languages) the term both meant an object and an assembly
  16. ^ Lash, Scott (1999). Objects that judge: Latour's parliament of things, in another modernity, a different rationality. Oxford: Blackwell. ISBN 9780631164999. 

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]