Primenjena etika

С Википедије, слободне енциклопедије

Primenjena etika se odnosi na praktičnu primenu moralnih razmatranja. To je etika usredsređena na dela realnog sveta i njihova moralna razmatranja u oblastima privatnog i javnog života, profesija, zdravlja, tehnologije, zakona i liderstva.[1] Na primer, bioetička zajednica bavi se identifikovanjem korektnog pristupa moralnim pitanjima nauke o životu, kao što su eutanazija, alokacija oskudnih zdravstvenih resursa, ili upotreba ljudskih embriona u istraživanju.[2][3][4] Ekološka etika bavi se ekološkim pitanjima, poput odgovornosti vlade i korporacija da očiste zagađenje.[5] Poslovna etika obuhvata pitanja koja se tiču obaveza ili dužnosti „uzbunjivača” za širu javnost ili njihove odanosti poslodavcima.[6]

Primenjena etika je proširila opseg etičkih studija izvan područja akademskog filozofskog diskursa.[7] Polje primenjene etike, u njegovom današnjem obliku, proizašlo je iz rasprava o brzom medicinskom i tehnološkom napretku tokom ranih 1970-ih i sada je uspostavljeno kao potdisciplina moralne filozofije. Međutim, primenjena etika je po svojoj prirodi multiprofesionalni predmet, jer zahteva specijalizovano razumevanje potencijalnih etičkih pitanja u oblastima kao što su medicina, biznis ili informaciona tehnologija. U današnje vreme, etički kodeksi ponašanja postoje u gotovo svakoj profesiji.[8]

Primenjeni etički pristup ispitivanju moralnih dilema može da poprimi mnoštvo različitih oblika. Jedan od najuticajnijih i najčešće korišćenih pristupa u bioetici i zdravstvenoj etici je četveroprincipni pristup koji su razvili Tom Bošamp i Džejms Čildres.[9] Njihov pristup, koji se obično naziva principlizam, uključuje razmatranje i primenu četiri prima facie etička principa: autonomija, nezloćudnost, dobročinstvo i pravda.

Osnova teorije[уреди | уреди извор]

Primenjena etika se razlikuje od normativne etike, koja se odnosi na standarde za ispravno i pogrešno ponašanje, i od metaetike koja se odnosi na prirodu etičkih svojstava, izjava, stavova i procena.[10]

Iako se ove tri oblasti etike razlikuju, one su takođe međusobno povezane. Upotreba primenjenog etičkog pristupa često se zasniva na određenim normativnim etičkim teorijama, kao što su sledeće:

  1. Utilitarizam, gde se praktične posledice različitih pristupa vrednuju pod pretpostavkom da će pravi pristup biti onaj koji ima za posledicu najveću sreću. Glavni razvoji ove teorije su ostvareni zaslugama Džeremija Bentama i Džona Stjuarta Mila, koji su pravili razliku između delovanja i vladavine utilitarističkog morala. Kasniji razvoji su isto tako doveli do prilagođavanja teorije, pri čemu su najpoznatiji doprinosi Henrija Sidžika koji je uveo ideju motiva ili namere u moralnost, i Pitera Singera koji je uveo ideju preferencije u donošenju moralnih odluka.
  2. Deontološka etika, skup pojmova koji se zasnivaju na 'pravilima', tj. pretpostavci postojanja obaveze izvršavanja 'ispravne' radnje, bez obzira na stvarne posledice (što je iskazano po zamisli Imanuela Kanta o kategoričkom imperativu, koja je bila centar Kantove etičke teorije zasnovane na dužnosti). Jedna druga ključna deontološka teorija je Prirodni zakon, koji je snažno razvio Toma Akvinski i važan je deo učenja katoličke crkve o moralima.
  3. Etika vrline koja proizlazi iz aristotelovskih i konfučijanskih shvatanja, koja tvrdi da će ispravna akcija biti ona koju izabere odgovarajući 'vrli' agent.

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ "Applied Ethics" Oxford Bibliographies. Retrieved June 25, 2017.
  2. ^ "Disability and Health Care Rationing" Stanford Encyclopedia of Philosophy. Retrieved June 25, 2017.
  3. ^ "Voluntary Euthanasia" Stanford Encyclopedia of Philosophy. Retrieved June 25, 2017.
  4. ^ "Ethics of Stem Cell Research" Stanford Encyclopedia of Philosophy. Retrieved June 25, 2017.
  5. ^ "Environmental Ethics" Internet Encyclopedia of Philosophy. Retrieved June 25, 2017.
  6. ^ "Business Ethics" Stanford Encyclopedia of Philosophy. Retrieved June 25, 2017.
  7. ^ Bayertz, K. (2002) Self-enlightenment of Applied Ethics, in: Chadwick, R and Schroeder, D. (eds.) Applied Ethics, Vol1. 36-51, London: Routledge
  8. ^ Giorgini, V., Mecca, J. T., Gibson, C., Medeiros, K., Mumford, M. D., Connelly, S., & Devenport, L. D. (2015). Researcher perceptions of ethical guidelines and codes of conduct. Accountability in research, 22(3), 123-138.
  9. ^ Beauchamp, T. L. and Childress, J. F. (1994) Principles of medical ethics, New York: Oxford University Press.
  10. ^ "Applied Ethics" Internet Encyclopedia of Philosophy. Retrieved June 25, 2017.

Literatura[уреди | уреди извор]

Reprinted as: Harsanyi, John C. (1982), „Morality and the theory of rational behaviour”, Ур.: Sen, Amartya; Williams, Bernard, Utilitarianism and beyond, Cambridge: Cambridge University Press, стр. 39—62, ISBN 9780511611964. 

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]